Obhođaš, Safeta

Kroz nekoliko mjeseci se knjiga konačno pojavila. Na njeno veliko razočarenje, korice su bile tanke, plave, poprskane crnim tačkama nalik na suze. U Izdavačkoj kući je dobila svoje primjerke i to od jedne ljubazne sekretarice, jer urednik i direktor izdanja nisu imali vremena da je prime. A ona je bila smislila govor o tome kako su joj nekad davno, kad je još bila u osnovnoj školi, dali prvu nagradu i omogućili da vidi more, upozna ljepote domovine. Ali njenu zahvalnost niko nije htio čuti. Vino koje je donijela da nazdrave uzela je sekretarica. Poželjela joj je još puno tako dobrih knjiga. Nadiru je spopao čudan osjećaj samosažaljenja. On je nije brzo ostavio, u narednim mjesecima je neprestano bio uz nju. Kad god bi pogledala izloge knjižare i vidjela da tamo nema njene knjige, nije joj dolazila nikakva druga misao osim žalosti za samom sobom. Zapravo knjiga se nakon izlaska iz štampe pojavila u izlozima, ostala tu deset petnaest dana i onda se isparila. Kuda, Nadira nije znala. Jednom je ušla u knjižaru vidjela gomilu njenih knjiga složenih pored jednog stuba. Poslije se nije usuđivala pitati da li je iko kupio i jedan primjerak. Objavljena je i jedna recenzija u časopisu "O umjetnosti", gdje je štampana i njena prva priča. Napisao ju je mladić sa kojim je podijelila prvu nagradu za pripovijetku. On je u kratkom tekstu iznio samo svoje mišljenje zbog čega se njena knjiga razlikuje od "ženske litarature" na kakvu su oni bili navikli. Da li namjerno, ili mu se omaklo, ali on joj je zamjerio što je od početka do kraja svoje knjige razbijala romantične iluzije i povjerenje u prinčeve na bijelom konju i na taj način opustošila ženski svijet.

"Što to ne pišeš?" - pitao je Emin pakosno. "Nemaš za koga. To sam i čekao, da jednom shvatiš da nemaš za koga pisati."

Nije se htjela prepirati sa njim a nije imala ni argumente da mu bilo što dokazuje.

"Da mi je samo da se bar nakratko vratim u ono vrijeme mladosti, kad je Zineta bila živa, a daidžu držali njegovi mladomuslimanski ideali, mislila je Nadira. Kupila je od Sretena njegov neobični primjerak Svete knjige, njenom prijatelju je novac bio prijeko potreban pa je snizio cijenu. Odlučila je posjetiti daidžu i predati mu taj poklon. Nije se usudila darovati mu i svoju knjigu. "On to ne bi mogao razumjeti, tu nema ništa od onog što bi on želio čitati. Pomiješala sam pravoslavna, muslimanska, katolička imena, vjerujem da bi ga to šokiralo. Htjela sam postati Jugoslovenka. Nije uspjelo, jer to nikome nije važno. Moja greška, podlegla sam temama koje su se same nametale. Možda zato što me lično pritiskao problem žene u ovom društvu. To mi je potpuno iščašilo misli, okrenulo ih u nekom desetom pravcu. Uzalud toliki trud, sad sam opet na početku. Zamoliću daidžu da mi pozajmi svoje knjige i prevode, možda u njima nađem neki svoj materijal. Natjeraću ga da mi opet priča, o svemu, jer tu je moj korijen, tu moram tražiti svoju duhovnu hranu. Sreten i Nada mi više ne mogu pomoći, dalje moram sama. Ali kako, kuda?"

Vjerovala je da će naći odgovor u daidžinoj blizini.

U ulicu gdje je nekad stanovala došla je drugim, zaobilaznim putem, samo da ne bi prošla pored Muftićeve kuće. Velika avlijska vrata su bila nedavno ofarbana, tako da se njeno frž-oko skoro nije vidjelo. Avlijski zid je bio tamniji, skoro crn, a kuća je izgledala manja nego što se sjećala. "Šta tražim ovdje, šta mogu naći? Ne znam. Ako postoji nešto što je moje, izaći će samo od sebe i prilijepiti se za mene. Da pokušam, kucnula je halkom, zatim pritisnula na kvaku, kapija je bila otključana. Ušla je u avliju, u njoj je sve bilo kao i prije, samo je ašlama na ivici bašče bila odsječena, od nje je ostao samo još niski panj. Loza na zidu se razgranala, na njoj su visili bolešću okamenjeni plodovi.

- Ko je to? - upitao je daidža iz kuće, glas mu je zvučao starački. Tren kasnije se u pidžami, kućnom ogrtaču i papupačama pojavio na verandi. Gledao je prema Nadiri i osluškivao.
- Ko je to? - pitao je kao da se boji.
- Ja sam, daidža, izašla je iz sjenke na sunce da je može vidjeti.
- Tobe stakvirulah, u zadnje vrijeme mi se svašta pričinjava. Uvijek ženski glasovi. Uvijek ženski šejtan? - pošao je nekoliko koraka prema njoj. - Nije mi se pričinilo, tamo neko stoji. Priđi bliže da te vidim.

Nadira je prišla blizu ali dok nije rekla svoje ime nije je prepoznao.

- A otkud ti, dijete moje?! - bio je iznenađen ali ne i obradovan što je došla. Fizički je izgledao isto kao i prije, samo mu je bora između obrva bila dublja a leđa pogrbljenija.
- Daidža, kako si? - pitala je, jer joj drugo ništa nije padalo na pamet.
- Hajde, uđi, oklijevao je da je pozove u kuću. - Faketa nije ovdje, otišla je na Mirhivode da uči tehvid. Ti možda ne znaš, ona je izučila za bulu, u džematu je cijene i svuda zovu.

"Je li dobila titulu bula-vještica", pomislila je Nadira. Shvatila je da je pogriješila što je došla. Ovo nije ona kuća, a ni avlija iz kojih joj se svijet činio kao ogromna, ljepotama i znanjem ispunjena pozornica.

- E, moja Nadira, otkad te nisam vidio? Godine lete, što insan stari sve brže, ušla je za njim u dnevnu sobu gdje je sav namještaj bio isti kao i prije. Njegov korak bio je nesigurna, rukama je provjeravao gdje mu je fotelja. Ona je sjela preko puta njega i, da otopi hladnoću među njima, izvadila iz tašne svoj skupocjeni poklon. Pitala je za njegove sinove, rekao je da su odrasli i snalaze se u čaršiji. Stariji je postao čevabdžija, mlađi izučio frizerski zanat, radi u čuvenom salonu "kod Adija". Rekla je da ona tamo nikad nije bila, salon je na glasu i cijene usluga trostruke.
- Tvoja mati mi reče da ti još uvijek nešto pišeš. Jesi li objavila išta osim one radio-drame? - ne čekajući odgovor, odmah je nastavio dalje. - Ja sam bio strašno ljut na tebe. Koliko se sjećam, ti si u onoj drami pisala loše o muslimanima.

Nadira mu je pružila poklon, on je uzeo knjigu, opipao je sa svake strane, zatim je prinio očima. Nadira je vidjela kako se trudi da razazna bar nešto od Berberovih slika. Nju je nešto duboko potreslo, mogla je zamisliti u kako mu je život, bez njegovih ćitaba i proučavanja, pust.

- Hvala ti, hvala što si mislila na mene, rekao je a ona je žalila što on ne može vidjeti pravu ljepotu tog skupocjenog primjerka.
- Daidža, molim te reci mi nešto. Ko je bio "on", mislim onaj čovjek, mislim onaj političar o kojem je Zineta uvijek pričala.
- Zašto to pitaš?
- Potrebno mi je... Potreban mi je neko ko bi mi mogao dati prave savjete, neko ko razumije šta je to stvaralaštvo.
- Ne, prekide je on. - On sigurno ne može, umro je davno, pet šest godina nakon Zinete. Ja nikad nisam razgovarao sa njim. Ali, otkako smo izgubili njega, izgubili smo i zaštitnika.

"Uzalud sam dolazila, pomislila je pritisnuta razočarenjem i još jednom izgubljenom nadom.

- O čemu sad pišeš? - upitao je on nakon duže šutnje.
- Sad je u meni buran proces. Htjela bih pisati roman. A u glavi mi se toliko toga izmiješalo. Ne pišem ja loše o muslimanima, nego o tome koliko smo različiti. Naprimjer, kad uporedim tebe i onog Avdića sa Pala koji te je prevario za kurban. Ta tema mi se nameće sama od sebe, suprotnost u vašim karakterima i naravima.

Daidža se polahko podigao iz fotelje i napipao rukom štap.

- Sram te bilo, Nadira! Stidi se što nas tako brukaš! Šta se koga tiče što je mene Avdić prevario, ako jeste, on je moj brat musliman, volim da me on prevari nego da me neko drugi nagradi. A vi pisci, ako tako pišete, dajete tojagu, oružje našim neprijateljima u ruke, da nas imaju čime tući. Zabranjujem ti da to igdje pomeneš. Čuješ li, ne smiješ me nigdje spomenuti, ni po dobru ni po zlu.

"Šta li sam ja danas tražila ovdje?" pitala se dok je žurila prema avlijskim vratima.

- Da se nisi usudila pisati o tome! - čula je daidžu kako viče za njom.

"Oprosti, daidža, nije bilo namjerno. Sve je to samo dio haosa iz kojeg se ne mogu nikako iščupati."

Sišla je na Titovu ulicu, našla se u uličnoj gužvi. Skoro nesvjesno je prišla knjižari Izdavača koji je objavio njenu knjigu.

"Da uđem i upitam... Neću, za danas mi je dosta muke zbog ove posjete u prošlost. Ali zašto, na kraju se moram suočiti i sa tim, bolje je već sada raščistiti sve iluzije, primaknula se vratima ali se nije odlučivala da ih otvori. "Čekaj, prvo jednu opkladu sa samom sobom. Prodato je pet primjeraka, ne to je pretenciozno, prodata su tri, biću rozočarana ako nisu prodata tri primjerka." Udahnula je kao da će zaroniti u duboku vodu i ušla u knjižaru. Pregledala je sve police okolo, plavu boju kakvu je imala njena knjiga nigdje nije vidjela. "Izbacili su je, potpuno! Nemoguće! Zašto su mi to učinili?!"

- Izvolite, rekao joj je visoki, sijedi, dobro poznati sarajevski knjižar.
- Tražim jednu knjigu, izašla je prije četiri pet mjeseci. Tu, pored stuba, stajala je velika gomila, lično sam je vidjela. Gdje ste je sklonili? Nadira Otaš... Pripovijetke...
- Da, imali smo tu knjigu, nažalost više nemamo, prije sedam dana smo prodali posljednji primjerak. Tražili smo od Izdavača da nam još pošalje, odgovorili su da nemaju u zalihama.
- Jeste li sigurni da je to ta knjiga?
- Jesam li siguran. Kako ne bih zapamtio to čudo, ne dešava se svakog dana da se naš pisac tako dobro prodaje.

Nadira je gledala u knjižareve usne kao da ne razumije šta on govori. On je, izmijenivši redoslijed, ponovio svoje rečenice.

"Prodali.... Moje knjige su prodate. Ne tri, ne pet, nego sve... Nema ih više! Nema ni na zalihama. Ne znam šta se dešava, ko sam ja. Nadira Smajić Otaš, kćerka Derve Krečara, supruga Emina Otaša, Azrina i Nerminina majka. Tako bi rekao moj suprug. Štićenica Sretena i Nade Klubere, rekao bi moj bivši profesor Jurišić. Ali ja znam da nisam samo to! - uhvatilo ju je neobjašnjivo uzbuđenje, žurno je otišla na drugi kraj knjižare. Čovjek je začuđeno gledao kako brzim pokretima briše navrle suze. "Ja sam autorica čije se knjige prodaju ali ne primjećuju. Ljudi su radoznali da vide šta jedna Fata ima tako važno saopštiti, pa joj je data mogućnost da objavi knjigu. Baš me briga šta oni misle, ja znam da ja nisam promašila teme, ja želim i moram govoriti o onome o čemu drugi, čak i žene, šute. Ono što ja pišem, nije ni daidžino, ni "njegovo", ni Nadino, ni Sretenovo, nije to ničije samo moje!"

Vrata knjižare su se sa treskom zatvorila za njom.

NASTAVAK SLIJEDI

Velbert, Wuppertal, Stuttgart, 1994-97.