Obhođaš, Safeta


 

 

Život u sjeni kraljeva, diktatora i letećih tvrđava

 

(U Ammanu)


Kad smo se upoznali u proljeće '98, Sargonovo vrijeme u Selu umjetnika Schöppingen je isticalo, nakon godinu i nešto više morao se konačno pokrenuti iz tog mjesta svog dobrovoljnog egzila i odazvati na pozive onih koji su ga mamili nazad u svijet njegovih kolega i čitalaca. Za vrijeme naših popodnevnih kafa mi je govorio o svojim planiranim putovanjima, spominjao gradove London, Pariz, Amman, ali iz njegovog tona i po izrazu njegovog lica sam mogla zaključiti da to govori više sebi nego meni, kako bi se nekako ubijedio da stvarno želi putovati. Sve je ličilo na psihičku pripremu za ponovni susret sa stvarnošću iz koje je jedno vrijeme bio utekao. "What can I do? Go to Paris or to London, to London or to Paris?" Ali te njegove psihičke pripreme nisu pratile i praktične, oko sortiranja i pakovanje prtljaga mu je na kraju, na sam dan polaska, pomogao njegov prijatelj iz Kölna, Khalid Al-Maalaž. Dok sam ih posmatrala kako iznose kofere iz apartmana, morala sam opet misliti o Vesni Parun, o njena dva zavežljaja i pitanju, kuda dalje. Hvatali su me strah i jeza, je li to i moja sudbina, je li moj muž ipak imao pravo?

Pozdravili smo se, on je meni zavidio što ostajem u Schöppingenu, ja njemu na tako divnim dalekim putovanjima.

Kad smo se nakon pet mjeseci ponovo sreli u Künstlerdorfu, ovoga puta sa namjerom da realizujemo zajednički projekat nastao od naših dugih razgovora, odmah sam saznala da je putovanje u Jordan za njega bilo jedno vrlo teško iskušenje. Otuda mi je donio ovakvu priču.




Članovi Sargonove porodice su se raspršili po svijetu, majka, sestra i mlađi brat su već odavno u Americi, druga sestra sa djecom u Švajcarskoj. Stariji brat nije želio napustiti Irak, on je u domovini bio ostvario neki posao, zarada nije bila velika ali dovoljna za gradnju kuće i pristojan život njegove porodice. Djeca su mu bila vrlo nadarena, kćeri su studirale, sinovi se bavili muzikom... A onda su naišle američke sankcije protiv Sadama, za godinu dvije svi su poslovi i prihodi presušili, porodica je izgubila mogućnost za preživljavanje. Dva starija sina su, bježeći i od vojne obaveze i bijede, pronašli put u dvije različite evropske države. Sargonov brat je sa troje mlađe djece krenuo nekuda, želio je pobjeći što dalje od te zemlje gdje više nije bilo nade da će se preživjeti ni od danas do sutra. Ali stigao je samo do Ammana. Porodica se utopila u veliko more iračkih izbjeglica u tom gradu, pretvorenom u ogromnu čekaonicu ljudi koji niti mogu ići dalje niti se vratiti odakle su došli.

Kad je stigao tamo, pjesnik je mislio da neće izdržati ni tih petnaest festivalskih dana. Za njega, naviklog na sjenu i tmurno njemačko nebo, bila je skoro nepodnošljiva tako jaka sunčeva svjetlost, bljesak kamena i bjelina zidova, pustinjske temperature. Poslije dva tri dana, kad se malo prilagodio, bio je u stanju preuzeti svoje profesionalne i porodične obaveze. Prvo je, zajedno sa ostalim učesnicima festivala, stanovao u jednom hotelu visoke kategorije. A kad je okončana ta velika internacionalna razmjena kulture, iznajmio kuću gdje je bilo dovoljno mjesta za sve rođake i posjetitelje. A njih je bilo mnogo, svi su željeli vidjeti tog sunarodnika, koji je uspio u tom tuđem, za njih nedostižnom svijetu.

Zgrade u tom dijelu Amana su projektovali neki čudni arhitekti, svaka se nalazi na jednom betonskom postolju i do nje se može stići samo visokim, strmim stepenicama. Iste takve je vezuju i sa susjednim platoom ili sa ulicom. Kud god da pođeš, čeka te penjanje uz stotine stepenica i vrelo sunce. U tom betonu jedva preživljava po neko kržljavo drvo, nedovoljno da napravi hlad i zaklon od sunca. Ostalog zelenila nema, ni travnjaka ni žbunja. Najveći problem stanovnika tog dijela Ammana je voda, Jordan i onako nema rijeku, a bušenje do podzemnih rezervi je dugo i skupo. Ovog ljeta se u cijevima odnekud našla otpadna voda iz Izraela. Za piće i kuhanje se dovozi iz Iraka i Sirije i prodaje u kanisterima ali je toliko skupa da je malo ljudi mogu sebi priuštiti.

Sargonu je to bio prvi susret sa bratovom već odraslom djecom. Nekad je u Americi dobijao vijesti o svojim bratičnama, o tome kako idu u školu, studiraju slikarstvo, kako se za njih ipak otvaraju mogćnosti u malo drugačiji život, od onog što su propisivali običaji i tradicija Orijenta. Da politika i sijede glave koje sjede po različitim svjetskim gremijima nije odlučila od te zemlje napraviti geto za milione ljudi, a milione ljudi pretvoriti u diktatorove taoce, možda bi te mlade žene uspjele napraviti nešto od svojih sposobnosti. Možda bi se i udale i pokušale stvoriti ravnotežu između svojih želja za samopotvrđivanjem i porodičnih obaveza. Možda bi njihove generacije imale šansu pokrenuti neke promjene u društvu. Željom da obore tog jednog čovjeka, svjetski političari su uništili generacije. Odlaskom iz domovine za ove mlade žene više nije postojao nikakav drugi izbor, osim čekanja u jordanskom izbjeglištvu i mukotrpan rad.

Njihova svakodnevnica je to, čekanje i rad. Nemaju društenih kontakata niti bilo kakav socijalni status. Ništa. Cijela porodica živi u jednom tijesnom apartmanu. Sargonov brat kao i većina muškaraca ispunjava svoje vrijeme sjedenjem u čajdžinicama i kafanama gdje se uvijek pričaju apsurdni vicevi. On skuplja te viceve, što apsurdniji - to interesantniji. Kao da mu oni nadomještaju društveni život. Sin živi u svijetu muzike. Kao mladić je preživio torturu iračke policije i nije više u stanju misliti o bilo čemu drugom osim o arapskim narodnim pjesmama, sanja o tome kako će jednom raditi kao disk-džokej. Gdje je taj disko gdje bi mogao raditi, on ne zna, ali zna imena desetine pjevača i stotine naslova njihovih pjesama. Njegov posao je da cijelog dana mijenja kasete u kasetofonu.

Iako su Sargonove nećakinje, sa trideset i dvadeset pet godina, po orijentalnoj tradiciji, već davno prezrele vrijeme za udaju, još se nije našao niko za kojeg bi se poželjele udati. Udati se tu, u takvim uslovima, ne bi značila nikakvu promjenu, jer u krugovima njihovih poznanika nema muškaraca koji imaju nešto više od njih. One još imaju sreću da nekako preživljavaju sa onim što pošalju rođaci iz Amerike i što one zarade čisteći u kućama bogatijih Jordanaca. Jedan jedini san koji još imaju je, otići odatle. Ali kako i kuda?

Dolazak njihovog amidže o kojem su do tada samo slušale i ponekad vidjele njegovu sliku u novinama, bio je za njih najveći doživljaj otkako su u izbjeglištvu. Shvativši da je on drukčiji od svih muškaraca koje su do tada srele, odmah su se priljubile uz njega. Sa njim su prvi put u svom životu išle na čitanja, na pozorišne predstave, on ih doveo u dodir sa svijetom za kojeg nisu ni sanjale da postoji.

Kad je on završio svoje profesionalne festivalske obaveze, imao je više vremena za njih. One su poslije posla dolazile njegovoj iznajmljenoj kući. Ponekad ih je vodio u šetnju na glavni skver u Ammanu, na kahvu ili sladoled u neki kafe na promenadi. A kad bi ostajali kod kuće, nisu se odmicale od njega. Sjedile su na podu pored njega gdje je bilo malo hladnije i slušale, slušale, slušale... A on je pričao, o svom životu u Americi, o putovanjima po svijetu, o tome kako je stvarao svoje ime u svijetu literature, o prijateljima i kolegama, o svom usudu 'biti pjesnik bez domovine'. A onda je nalazio malo strpljenja da sasluša i njihove priče, one su njemu govorile o tome koliko im je posao težak, o tome kako moraju raditi po deset sati i zato što su iračke izbjeglice, moraju se zadovoljiti sa par dinara dnevnice i to ako gazde imaju volju da im plate. Ponižavajući posao i mala zarada su lakši dio njihovog tereta, teže im je podnositi sadističko iživljavanje neke stare žene koja ih kontroliše u radu. Bile su mu zahvalne što ih sluša, što razumije šta mu govore.

One su se takmičile koja će mu više biti na usluzi. Prije nego što bi poželio, bili su mu nasuti i stavljeni na dohvat ruke kahva, sok ili arak, serviran ručak. Odjeća je bila oprana i ispeglana, čak su mu, dolazeći s posla, kupovale neki mali poklon. Nemojte, govorio im je, ja nisam navikao na žensku pažnju, sve što mi treba ja uzimam sam.

Uzalud, one su se trudile da već iz njegovog pogleda otkriju šta želi.




Gledala sam fotografije tih djevojaka, na licu starije, nekad studentkinje umjetnosti u Bagdadu, tuga, skoro beznađe. "Ne", odgovorila je ona amidži kad ju je pokušao nagovoriti da ponovo počne slikati. "Ne mogu, za koga i zašto. Ovdje žive ljudi koji će me samo ismijati zbog toga." "Ali uradi to za sebe, ne za ljude, možda će ti to dati neku priliku."

"Ne, ovdje ne, počeću ako nekad odem odavde." Čini joj se da bi na svakom drugom mjestu na svijetu opet mogla pronaći svoj dar i prekrivati platno bojama. Samo tu ne!

Fotografije mlađe sestre bi se mogle poslati na neku izložbu posvećenu kosi. Ta kosa, u pletenici i rasuta, duga joj je skoro do ispod koljena, tamna je, blistava, njegovana. Sargon se jednom prevario i pitao, kako je uopšte uspijeva njegovati kad je tolika nestašica vode, zašto je ne skrati da joj bude lakše. Djevojka se uvrijedila i dugo plakala, zar je moguće da neko ko joj je toliko drag ne voli jedino lijepo i dragocjeno što ona ima, njenu kosu. Poželjela sam na svoj način ispričati priču o toj djevojci.

U toj jordansko-iračkoj čekaonici ima hiljade žena. Nešto više od trećine je udato. Njih svakog dana čeka ista borba, kako nabaviti dovoljno hrane za porodicu, kako ih sa malo vode napojiti i oprati. One su naučile vještinu, pravljenje hljeba od piljitine. Sa njim ne mogu nahraniti djecu, ali imaju bar osjećaj da nešto rade. Druge dvije trećine sanjaju udaju, ali ne takvu, iz realnosti, nego udaju za nekoga ko će se moći brinuti o njima i djeci koju će roditi. Za mnoge Iračanke je takav san bio neostvariv u domovini. Kao i iz drugih država iz kojih se bježi zbog rata, režima, zbog terora, zbog nerada, tako i iz Iraka - najčešće bježe mladi muškarci. Ili ginu u ratovima ili su zaboravljeni u zatvorskim zidinama. A oni koji su na slobodi, ne uzimaju rado još i porodični teret na vrat, od svoje besposlice ne mogu izdržavati ni jednu, da ne govorimo o četiri žene kako im je Ku'ran velikodušno odobrio. Uz to, osnivanjem porodice i oni bi se odrekli svog sna, otići odatle. Čini im se, samim i slobodnim, biće im lakše, kad se ukaže prva prilika... A mlade žene i ne očekuju više ništa od njih, one već znaju da im oni ne mogu ništa pružiti, zato se nadaju da će iz daljine stići onaj ko im je 'suđen'. U Iraku nisu više imale šta čekati, jer tamo više ne dolaze ljudi iz bijelog svijeta. U Jordanu ipak poneko naiđe, mnogi Amerikanci arapskog ili asirskog porijekla dolaze tu poslovno, na odmor ili u posjetu rodbini. Može se desiti da na ulici, u dućanu, u komšiluku sretnu nekog ko je upravo u potrazi za smjernom, cestitom, urednom... Takvih prilika nije mnogo a konkurencija žena koje čekaju na svoju sreću i suđenog mladoženju je ogromna. Možda baš zbog toga ta djevojka, uprkos bezvodici, njeguje i češlja svoju kosu, to je za nju nešto samo njoj svojstveno, nešto što je čini upadljivom među drugim mladim ženama slične sudbine.

Od svog strica je očekivala pohvalu, divljenje prema tom njenom ukrasu, željela je u njegovim očima vidjeti potvrdu da se ona razlikuje od drugih djevojaka. A on je pitao zar joj kosa nije teret, zar joj ne bi bilo i lakše i ljepše bez nje. Nije shvatio zbog čega je plakala.

Gledam fotografije, Sargon sjedi u fotelji, njegove nećakinje na naslonu, na svakoj slici njihove ruke oko njegovog vrata... Pitam se kakva je pustoš nastala za njih kad je on otišao iz Ammana.




* * *


Poznato je da su Bošnjaci preuzeli islam od Turaka, ali su se u porodičnom životu po mnogo čemu razlikovali od njih. U Bosni je, naprimjer, bio nepoznat pojam harema, bili su čak rijetki slučajevi da muškarci imaju dvije ili više žena. Ženidba među rodbinom, tako nešto je u Bosni je oduvijek bilo nezamislivo. Djeca od sestara i braće su se odnosila među sobom kao da su i oni braća i sestre. Nije dozvoljavano da brak sklapaju ni daljni rođaci, čim bi neko stariji iz porodice upozorio da postoje neke rodbinske veze, mladići i djevojke su odmah odustajali od ašikovanja. Mada su se nekad brakovi sklapali po izboru i odobrenju roditelja, često su i mladi odlučivali o svom životnom partneru. Dešavalo se da mladić otme djevojku koja ga odbija i prisili je da se uda za njega, ali je u Bosni bio nepoznat pojam prodaje i kupovine žena. Ima jedna poslovica koja najbolje objašnjava žensku sudbinu: dok sam bila kod svojih roditelja, bijah carica, kad sam isprošena, postadoh princeza, a kad se udadoh spadoh u služinčad. I zaista, djevojke su u svojim porodicama vrlo često tretirane i pažene kao i sinovi. Ali u muževljevoj porodici su svoj ugled morale graditi od nule, što je naravno vrlo često bilo veliko iskušenje, posebno ako bi u velikoj porodici zatekle svekrvu, zaove, jetrve. Žene ženama ne opraštaju greške, čak ih nalaze i tamo gdje ih nema.




Već vijekovima se na tim prostorima ponavlja isti scenario, polovina muške populacije gine u ratovima, žene ostaju da spašavaju ono što se još spasiti može. Umihana, Uma, Čuvidina, žena koja slovi kao prva bosanska pjesnikinja, napisala je nekoliko pjesama u epsko-lirskoj formi. Neke su sačuvane djelimično, dvije u cjelini, u svakoj od njih govori o svojoj izgubljenoj ljubavi. Polovinom devetnaestog vijeka su turske vlasti poslale cijele bataljone bošnjačkih mladića u borbu protiv pobunjenih Srba u Srbiji. Među njima je bio i vjerenik lijepe Umihane, Čamdži Mujo. E, taj Mujo je ostavio kosti tamo negdje iza Drine, a djevojka je od tuge pisala pjesme. U jednoj od njih pod naslovom 'Lijepa Uma i Čamdži Mujo', ona opisuje smrt svog dragog. Zamišljala je kako je on, u trenutku kad ga je probola neprijateljska sablja, dozivao ne majčino, nego njeno ime: "Jallah meni, moja mila Umo." Ona se nikad nije udala, ostala je da do smrti tuguje za njim.

Umihani je, u zaštiti bogate begovske porodice, bilo moguće tugovati koliko god je htjela. Ali mnoge žene nisu imale ni tu sreću, jer kad bi njihovi muškarci otišli na neko od ratišta po dalekim ruskim stepama, arapskim pustinjama i galicijskim grudobranima, njima je ostajalo siromaštvo i grohotulja djece da ih prehrane. Bosna je bila mala i siromašna zemlja, u njoj su najbolje rađala djeca. To su razni carski službenici vješto koristili, kad god im je usfalilo glava pod bajrakom, znali su gdje će ih naći, u bosanskim kasabama.

Nakon velikog proljevanja muške krvi, dvadesetih godina ovog vijeka, za bosansku ženu su se prvi put rashlabavile tradicionalne stege u kojima je živjela. Austro-ugarska carevina je sve mlade bosanske muškarce poslala na Galiciju i na Pijavu, graničnu rijeku prema Italiji. Djevojke su ostajale i pjevale pjesmu 'Galicijo duga i široka, dosta li si pozobala momka'. Carevina je izgubila rat i raspala se, od nje se, kad je vlast preuzela Kraljevina Jugoslavija, nije moglo tražiti da preuzme brigu o sirotoj djeci čije je očeve i braću poslala u smrt. Sarajevski ugledni ljudi i vjerski dostojanstvenici, posebno reis efendija Čaušević, shvatili su da će, ako nešto ne promijene, nakon očeva stradati i podmladak. Zbog toga su odlučili da ženama daju izun, odobrenje da mogu izaći iz zaklona svog doma i potražiti neki posao kako bi mogle prehraniti djecu.

Tako su se otvorila vrata na do tada čvrstom kavezu običaja i tradicije. Uvijek je bilo nekih ženskih poslova za koje se moglo zaraditi nešto para, u ćilim fabrici, čarapfabrici, u malim radionicama ručnog rada, u služenju po bogatijim kućama. To je bilo vrijeme kada su žene i materijalno počele preuzimati odgovornost za porodicu. Uglednije porodice, naročito u gradovima Sarajevu, Mostaru, Banjaluci sve češće su odlučivale slati i žensku djecu u školu. Naravno, posljednju riječ su imali očevi ili braća, zabrane su popuštale najprije tamo gdje su muški članovi imali visoko obrazovanje.

Poslije drugog svjetskog rata, slika se ponovila, bilo je mjesta gdje se jedva mogao naći neki odrastao muškarac. Žene su se prihvatile posla, komunistička vlast ih je okupljala u radne brigade i slala na razne kurseve. Uz to je zakonom naredila skidanje zara i feredže. Moja svekrva je često govorila da im je to bilo najbolje što su uradili. "Nema ništa gore nego gledati dunjaluk iz tog mračnog kaveza", često je ponavljala. Vrijeme je odmicalo, ljudi u Jugoslaviji su se navikavali na drukčiji način života i ateizam. Ali su porodice bile pod stalnim ekonomskim pritiskom, samo muška zarada nije bila dovoljna za preživljavanje. Školovanje i zaposlenost žena postala je normalna pojava u društvu. One nisu napuštale posao ni kad bi se udale i rodile djecu, jer su jednostavno morale raditi. Čuvanje djece se organizovalo na razne načine, rodbina, nane i djedovi, komšinice, jaslice, obdaništa... I sama imam takva iskustva, život pod dvostrukim, trostrukim opterećenjem. Radni dan je često trajao šesnaest sati. Bosanska poslovica: 'Samo jedan ćošak kuće stoji na zemlji, ostala tri na ženi', se ponavljala kao nešto što je bogom dato.

Vjerovatno su i to jugoslovenski vojni stratezi imali na umu kad su bosansku ženu izabrali za žrtvu svog nasilja. Bilo je u tome nekog iskonskog bijesa protiv vitalnosti te žene, sposobnosti da se, nakon svih opštih katastrofa i pojedinačnih tragedija oporavi i spašava ono što se još spasiti da, da opet pusti korijenje i organizuje život, podigne djecu koja su preostala. Sistematsko silovanje, o tome postoje hiljade ispovijedi onih koje su to doživjele, u Foči, Višegradu, Brckom, Prijedoru, Kozarcu... to su samo neki od gradova. Od prekrasnih izletišta i hotela su napravljena mučilišta za žene, žrtve su bile i djevojčice mlađe od deset godina. Tamo su snimani i filmovi, kasnije dobro prodavani na svjetskoj berzi morbidnih zadovoljstava.

Ali vrijeme nosi zaborav, nasilje nad ženama je nekad pokrenulo svjetsku javnost da protestuje, moćne svjetske glave da nešto poduzmu. Sad ga niko ne spominje jer treba provoditi mirovne ugovore. Preživjele žrtve silovanja, ako su dospjele u inostranstvo, mogu još ostati kao izbjeglice, jer ako se vrate mogu negativno djelovati... ako su ostale u domovini, šute, jer ko može govoriti o takvom poniženju i ubijanju duše.

Niko tačno ne zna koliko je djece tim putem došlo na svijet. Ja sam, prije osamnaest godina, u romanu 'Hana' opisala sudbinu jednog takvog djeteta koje se začelo kroz nasilje. Doduše, tada sam bila inspirisana pričama iz drugog svjetskog rata, upoznala sam ženu koja je, kad bi poželjela vidjeti majku, odlazila na brdo iznad kuće i gledala je kako hoda po avliji. Željela sam jednom takvom djetetu dati priliku da ono kaže o tome kako je živjeti prezren i odbačen od svih, prvo od vlastite majke. Kad sam pisala tu knjigu, nisam imala pojma kakvo će se pošast ponovno sručiti na bosansku ženu.

Posljednje statistike govore da sada u Bosni živi 60 % ženske populacije. Muškarci su izginuli ili pobjegli da se više nikad ne vrate. Oni u svakoj zemlji lahko nađu priliku za ženidbu i udomljavanje. A za koga da se udaju djevojke, bilo u Ammanu, bilo u Sarajevu. Za drveće, kako reče libanski pjesnik Šadih Sa'adeh, koji je preživio rat u Bejrutu. Ako i drveće nije sasječeno bombama.

Nedavno sam u Berlinu razgovarala sa mladom novinarkom Televizije Sarajevo, Medžidom Buljubašić, obje smo bile u posjeti kod zajedničke prijateljice. Trideset joj je godina, cijeli rat je provela na novinarskom poslu u Sarajevu. Njena razmišljanja su razmišljanja zrele, prije vremena ostarijele osobe. "Žene opet rade i rade i rade. Iako ih je više, opet prepuštaju upravljanje muškarcima, one nemaju vremena da se osposobe za preuzimanje odgovornosti dalje od kućnog praga. A tu, kod kućnog praga je previše posla za njih: uče tehvide mrtvima, nose vijence i zaljevaju cvijeće na grobljima, snalaze se da obezbijede hranu živima. Najgore od svega je ta izolovanost, potpuno kulturno osiromašenje. Ne sjećam se da sam nekad doživjela takvu sreću kao kad se prije nekoliko sati avion sa sarajevske piste podigao u zrak. Nakon toliko vremena ponovo ću vidjeti malo drugog svijeta. Ne, ne moram vidjeti ništa, samo da me jednom u mjesec dana podignu u zrak sa tog tla, sa tog proklete zemlje gdje nikako ne dolazi mir."




Dijalog IV


(početak decembra 98.)


SARGON: Dolazim iz jedne duge šetnje, obišao sam grad uzduž i poprijeko.
SAFETA: Kakav uzbudljiv doživljaj! Prava je avantura u večernjim satima šetati prepunim ulicama ovog sela. Da pogađam koga si sve sreo.
SARGON: Nemoj se smijati, ne samo fat ladž und her small dog. Sreo sam još jednu ženu, rekla mi je 'Guten Abend', takvim glasom, kao da me poziva da pođem sa njom.
SAFETA: E, pa to je zaista nepravedno! Ti uvijek srećeš neke usamljene žene koje te nekud pozivaju. Ja sam prošlog ljeta, kad si ti otišao, svake večeri hodala istim ulicama, i nikad mi niko nije rekao 'Guten Abend'.
SARGON: Možda je rekao, ali ti nisi čula.
SAFETA: Možda i ta čudna žena nije rekla, ali ti si ipak čuo. U usamljenosti se insanu svašta priviđa.
SARGON: Znaš li gdje sam doživio savršenu usamljenost?
SAFETA: U Americi.
SARGON: Ne, u Villi Waldberta kod Münchena.
SAFETA: Šta si ti radio u toj raskoši?
SARGON: Boravio sam tamo kao stipendista četiri mjeseca, kraj 95. početak 96.
SAFETA: Taj dvorac sam jednom vidjela na televiziji, sjećam se idilicnog krajolika oko njega i nekog strmog puta...
SARGON: Ja sam tu idilu doživio u punom sjaju snijega i leda. A taj strmi put nikad neću zaboraviti. Svaki put kad sam polazio u kupovinu, na vrhu sam se molio bogu da ne slomijem vrat dok siđem dole a na dnu da se nekako popnem gore.



 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net