Obhođaš, Safeta

Ja sam i Njemačku, kao i sve druge zemlje, prvo otkrivao kroz literaturu, najranije su to bile bajke braće Grimm. Od njihove mašte i moje nadogradnje nastajale su fantastične slike germanskih predjela, zamišljao sam Njemačku kao zemlju dvoraca, kula i tornjeva, prinčeva i princeza, tajnih mjesta gdje se okupljaju dobri ili zli čarobnjaci kako bi isprobali svoje nove alhemijske recepte. Onda me je zanijela Hölderlinova i Rilkeova lirika, poslije njih misaonost Ničea, Kafke, Thomas Manna. Mislio sam kako ću jednom svakako otići u tu zemlju, ali nisam znao kako i kada.

Na putovanja po evropskim zemljama, među njima i Njemačkoj, pošao sam iz Amerike, zajedno sa mojom dugogodišnjom prijateljicom i životnom saputnicom Elke Sommer. Ona je rođena i odrasla u jednom manjem mjestu u blizini Hamburga, kao mlada djevojka se iselila u Ameriku ali nikada nije postala Amerikankom. Kad sam se sedamdeset i neke upoznao sa njom, moj život je bio u priličnom haosu. Organizovanje praktičnih stvari u mom životu nikad nije bila moja jača strana. Uz to, stvarao sam na arapskom jeziku a nisam imao direktonog kontakta sa svojom matičnom kulturom. A i mladalački entuzijazam je bio posustao, više nisam vjerovao u to da se pomoću riječi i poezije mogu premostiti svjetovi.

Elke, Evropljanka, Njemica, bila je prva osoba u Americi koja je unijela red u moj život. Kad sam je prvi put posjetio, vidio sam savršeno uređeno domaćinstvo, svaku stvar na svome mjestu. Nisam vjerovao da tako nešto postoji. Osim toga, sa njom sam mogao satima diskutovati o evropskoj literaturi, o Goehe-u posebno. Odlučili smo živjeti zajedno, bila je to hrabra odluka, posebno sa njene strane, jer nas dvoje smo po svemu bile potpuno različtite osobe. Ja sam samo mogao sa divljem posmatrati kako ona od malih stvari pravi velika zadovoljstva i kako za svaku situaciju nalazi pravo rješenje. Nas dvoje smo ipak imali nešto zajedničko, želju da putujemo. Čim bismo skupili nešto novaca, ona bi se već pobrinula za avionske karte, letjeli smo u London, Pariz... Naše prvo putovanje kroz Njemačku je bio fantastičan doživljaj. Proputovali smo kroz sva značajnija istorijska mjesta, obišli mnoge dvorce se kulama. Nikad nisam pomišljao da ću jednom stanovati u jednoj takvoj zgradi. U Heidelbergu smo prisustvovali oktobarskim danima vina. To je bilo kao u nekoj bajci braće Grimm. Djevojke u živopisnim nošnjama, sa šarenim ukrasima na glavama, nosile su pune krčage vina, nudile ga svim slavljenicima, kolone ljudi sa bakljama u rukama pele su se strmim stepenicama prema dvorcu na brdu. A tu je, u jednoj velikoj prostoriji, samo sa jednim prozorom i debelim zidovima, bio smješten muzej alhemije. Nekad je neki kralj tu sakupio najčuvenije evropske alhemičare, zatvorio ih sa njihovim kornjačama, krokodilima, neobičnim pticama, kamenjem i travama i drugim magijama i naredio im da mu nađu sredstvo za vječnu mladost i besmrtnost. Sjetio sam se Gilgameša, i on je na svojim putovanjima, prije nekoliko hiljada godina, tražio to isto.

U Hamburgu smo Elke i ja živjeli kod njenih bliskih rođaka, koji su me zaista lijepo prihvatali, svaki put su pravili veliki prijem u čast našeg dolaska, tako da ja Njemačku prije nikad nisam doživio kao stranac nego uvijek kao rado viđen gost. Povratci u Ameriku su mi i tada teško padali.

U vrijeme kad je američka ratna mašinerija prvi put bombardovala iračke gradove, shvatio sam da se moj san o Americi pretvorio u noćnu moru. Upao sam u duboku psihičku krizu, moja unutrašnja ravnoteža je bila potpuno razbijena. Morao sam otići iz te zemlje, a poslije boravka kod prijatelja u Londonu, Parizu i Berlinu, dobio sam šestomjesečnu stipendiju u Kući Heinrich-a Bölla u Kölnu. Čini mi se da sam tu, nakon dugog košmara probudio i prepoznao sam sebe. Mogu reći da mi je pomogao mir u i oko njegove kuće, kao i duh tog velikog književnika, svijest da je on kroz svoju zadužbinu želio pomoći bar nekim stvaraocima u trenucima kad im stvarnost i literatura postanu preteško breme. U tih šest mjeseci sam pisao i čitao skoro sa istom opsesivnošću kao nekad u mladosti. Nastajali su novi stihovi, eseji, objavljivao sam u arapskim listovima i časopisima u Londonu, Parizu, arapskim kulturnim centrima. U mojoj svijesti su se otvorili novi poetski izvori, nova metrika.

Nakon toga ponovo povratak u Ameriku, ali nisam mogao dugo izdržati tamo, opet sam pobjegao u Evropu. U Londonu sam dobio obavijest o stipendiji Villa Waldberta kod Münchena. Obradovao sam se tom novom bijegu u solitude, da uopšte nisam razmišljao o tome da iz londonske blage prelazim u bavarsku duboku zimu. Riječ vila je u mašti stvarala samo prijatne slike, zamišljao sam lijepo uređenu kuću, sa toplim ugodnim apartmanima, smještenu među idilične vrtove i voćnjake, imao sam viziju da će tamo kad ja stignem početi proljeće.

Organizacija vremena nikad nije bila moja jača strana, nakon posjete prijateljaima u Kölnu, sjeo sam u voz u kasnim popodnevnim satima, ne misleći da će biti već duboka noć kad stignem u München. Srećom, tamo sam uhvatio posljednji voz za Feldafing. U vozu sam sjedio kao na iglama, stalno sam se bojao da ne promašim svoju stanicu. Izašao sam iz voza u mrak i snijeg. Tog trenutka u blizini nije bilo taksija, pa sam krenuo zaleđenom ulicom vukući svoj teški kofer pun knjiga. Mjesto pusto, na ulici nigdje žive duše, sjeo sam na prtljag i pogađao kojim pravcem trebam ići. Srećom, naišao je taksi, vozač mi je rekao, moja ulica nije daleko, samo jako visoko, pješice sa koferom se ne bih mogao popeti do gore. Autom smo stigli za pet, šest minuta, on me ostavio pred velikom kapijom, iza nje se samo naziralo drveće pokriveno snijegom. Pustoš. Pritisnuo sam na zvono, bio sam skoro u panici da me niko neće čuti. "Šta ja radim ovdje, zašto sam uopšte došao?" pitao sam se. Prst na dugmetu mi se već bio ukočio od zime kad se najzad iz mraka začuo glas, prestanite, čuo sam vas, što niste došli prije, čekamo vas već satima. Domaćin kuće me proveo putem kroz šumu, našli smo se pred velikim vratima, koja su se otvorila uz neki neobičan zvuk. Tek sam tad shvatio da je to ulaz u neki dvorac. Ušli smo u ogroman hol, tu je bila fontana, blještave svjetiljke, pozlate na zidovima. Širokim stepenicma, prekrivenim crvenim tepihom, popeli smo se do mog bogato namještenog apartmana. "Ovo ja sanjam, mislio sam, ili me neko začarao. Sutra, kad se probudim sve će biti drukčije."

Sutradan sam se probudio kasno i uvjerio se da je to stvarno dvorac kojeg je gradio kralj Ludvig, veliki ljubitelj sjaja i uživanja. Jedno vrijeme je tu boravila i njegova sestra Elizabeth. Dvorac je zadržao svu raskož davno umrlih monarha. Nikad nisam saznao ko je prvi došao na ideju da od njega napravi privremeno utočište umjetnika. U Americi se tako nešto nikad ne bi moglo desiti.

Meni tog jutra raskoš nije mogla pomoći, stomak mi je zavijao od gladi, želio sam samo jednu toplu kiflu i šolju kafe, ali nažalost nije bilo nikoga da me posluži. Morao sam krenuti u mjesto po namirnice. Do tamo se moglo stići samo strmim zaleđenim putem. Odozgo sam više klizio nego koračao. Trebalo mi je još pola sata da nađem super-market. A tu sam opet zaboravio kakav je put ispred mene, kupio sam sve što mi je bilo potrebno da ne bih morao dolaziti i sutradan. Taj put nazad neću nikad zaboraviti, noge su mi se stalno izmicale, a ja zbog dva teška cekera u rukama nisam mogao održavati ravnotežu. Ako bih se uspentrao pet metara, klizio sam nazad tri, padao sam i jedva se dizao. Kad sam pao pri samom vrhu, moje kese su se otvorile i ja sam, ležeći u snijegu, gledao kako se moje flaše i konzerve kotrljaju do dna. "Šta ja radim ovdje, što sam uopšte došao?" Proklinjao sam svoju zaboravnost, što se nisam raspitao kakvi su uslovi i kupio duboke cipele sa debelim gumenim đonovima.

U Villi Waldberta sam te zime 96. godine doživio dane potpune samoće. Pisci koji su u to vrijeme bili tu ili nisu znali engleski ili nisu bili zainteresovani za neke sadržajnije kontakte. Viđali smo se jednom sedmično, na dan kad bi dolazila upravnica Ville, to je bio neki skoro zvanični sastanak uz kafu. Imate li nekih problema? bilo je glavno pitanje. Ne, ko živi u dvorcu, taj sigurno nema nikakvih problema, odgovarao sam.

I ja sam sam bio u čudnom psihičkom stanju, iako je usamljenost bila teška kao mora, ipak nisam želio sretati niti biti u blizini drugih ljudi. Kad bi mi moj apartman postajao nepodnošljiv, hodao sam po dvorcu, peo se na toranj odakle su se vidjeli zaleđeno jezero i nepregledne, debelim slojem inja prekrivene šume. U sunčanim danima sam tu ostajao satima, sa osjećajem da sam u sred neke bijele blještave bajke. Ponekad sam u šetnju izlazio po noći. Nigdje nikoga, savršena tišina. Samo bljeskanje televizijskih ekrana je ukazivalo da u kućama pored puta ipak žive ljudi. Jednom sam na tom putu sreo ženu, odjednom se pojavila preda mnom, niotkuda. Vidio sam njen lik prema svjetlosti laterne, imala je šešir, ispod njega dugu crvenu kosu, njene oči su bljesnule zelenim sjajem, očekivao sam da se svakog trena, kao u bajci, pretvori u vučicu. Stajala je i gledala me, nisam znao da li je to bilo iz radoznalosti ili zato što me se bojala. Nisam se usudio progovoriti ili je pozdraviti, prošao sam pored nje. Poslije sam dugo žalio što joj se nisam obratio, da vidim da li je to stvarno bila žena ili priviđenje. Svakog dana sam izmišljao druge razloge zbog kojih je ona malo prije ponoći, napustila sigurnost i toplinu stana. Žalio sam za propuštenom prilikom, nikad neću saznati da li je ta žena bila stvarna ni šta je tražila tako kasno na pustom putu.

Svakog jutra je u mom apartmanu, dok bih ja još ležao u krevetu, pospremala i čistila žena koja se zvala, gle čuda, kao onaj njemački pjesnik kojeg sam nekad sa oduševljenjem čitao, gospođa Rilke. Ona bi mi ponekad skuhala i kahvu, a ja sam sa ono malo riječi koje sam znao na njemačkom pokušavao voditi neki razgovor. Frau Rilke mi je danima bila jedini sagovornik. Krajem decembra mi je saopštila da sam preko božičnih i novogodišnjih praznika ostao sam u dvorcu, svi ostali su otišli u posjete. "Pa, idem i ja nekuda", bila je prva misao, ali mi je nedostajao odlučnosti da to i ostvarim. Nisam želio ni ostati tu, niti ići nekuda. Novu godinu sam dočekao sam, zapravo u društvu lady zvane 'votka Gorbačov'. Ona mi je pomogla u savladavanju poriva da nekud bježim. U ponoć sam stajao na vrhu kule, gledao novogodišnji vatromet u dolini, nazdravljao sam sebi i mislio o svojim prijateljima na sjeveru Švedske i njihovoj arak-mašini. Smijao sam se, nisam ni sam znao kome i čemu.

U januaru je stigla nova mlada upravnica, gospođa Nolte, koja je vrlo brzo odustala od zvaničnog tona u našim razgovorima. Frau Nolte je željela znati ko smo, šta radimo, da li imamo već nešto objavljeno na njemačkom. Zatim je u Münchenu, zajedno sa vlasnikom knjižare za arapske časopise i literaturu, organizovala književno veče. Vlasnik je bio porijeklom Palestinac, ali je već godinama živio u Njemačkoj, publika koja me slušala miješana, Nijemci zainteresovani za arapsku kulturu i ljudi porijeklom iz različitih zemalja Orijenta čiji je maternji jezik bio arapski. On je čitao moje pjesme na njemačkom, prevodio moj govor sa arapskog. Sjećam se jedne priče koju sam im ispričao na kraju. Jedan čovjek je čuo da na jednom usamljenom mjestu živi hebib, mistik kojem je poznata tajna istinske božanske ljubavi, i poželio je razgovarati sa njim. Skupio je hrabrost, uputio se njegovoj kući, pokucao na vratima, prigušen glas je pitao: ko je tamo? Ja sam, zovem se tako i tako, htio bih vidjeti kako živiš, razgovarati s tobom o tajni... Žao mi je ali ovdje nema mjesta za dvoje, odgovorio je glas nevidljivog. Čovjek je bio razočaran, mjesecima je mislio samo o tome zbog čega ga je hebib otjerao na takav način 'ovdje nema mjesta za dvoje'. Šta je htio time reći? Nakon nekoliko noći nesanice mu je sinulo, ujutro je, zorom, pošao tamo odakle je bio otjeran. Ko je, javio se isti glas. Ti, odgovorio je čovjek, ja sam ti. Vrata su se otvorila.

Bilo je to jedno od mojih najljepših čitanja u Njemačkoj. I ja sam odjednom shvatio zbog čega sam došao, samo zbog te večeri se isplatilo upoznati savršenu samoću u Villi Waldberta.