Obhođaš, Safeta

U Künstlerdorf-u Schöppingen (NRW) su se u proljeće 1998. sreli dvoje autora sa dvije strane svijeta, Safeta Obhođaš, Bošnjakinja, jezik njene proze je slavenski, zemlja egzila Njemačka i Sargon Boulus, pjesnik na arapskom, porijeklom Asirac iz Iraka, već dugo godina svjetski putnik.

Već u prvim razgovorima su otkrili da se mogu sporazumjeti i preko jednog skromnog vokabulara od riječi arapskog, turskog, perzijskog porijekla, koje su preživjele u njenom slavenskom jeziku. Pomenućemo samo neke lijepe: ašik, nadir, somun, sevdah, dud, hamam. Zajednički im je bio i znak u zodijaku, vodenjak. Poslije toga se zaista mora pomučiti kako bi se u njihovim biografijama našla po neka dodirna tačka.

I njena i njegova porodica su bile siromašne, ali na različite načine, njegov otac je bio radnik bez imanja, posao je nalazio kod Engleza, tadašnjih konolizatora u Iraku, kasnije u petrolejskim kompanijama u Kirkuku i Bagdadu. Njen je bio radnik ali je kad je minula mladost kupio nekoliko dunuma zemlje u blizini Pala, petnaest kilometara daleko od Sarajeva, gdje je radio i dan i noć kako bi prehranio djecu. Sargonovo podneblje je poznato po dugim vrelim ljetima, njena domovina po dugim snježnim zimama. On se jedno vrijeme u mladosti oduševljavao komunističkom revolucijom i revolucionarima, sanjao o tome kako će oni veliki arapski svijet preko noći uputiti u pravcu 'svijetle budućnosti'. A onda shvatio da on lično želi učestvovati samo u jednoj, u arapskoj poetskoj revoluciji, pristupio joj je sa petnaest šesnaest godina, uskoro postao i do danas ostao njen glavni kreator. Ona je 'imala sreću' da se rodi u zemlji gdje se, poslije II svjetskog rata, zaostali kapitalizam već bio preokrenuo u socijalizam, u mladosti joj se Titova iluzija činila ostvarivom, i ona je vjerovala da će svi narodi na tim prostorima živjeti u vječnom miru i slozi. Njena lična revolucija se desila puno kasnije od njegove, kad se primakla tridesetim i odlučila u literaturi te zemlje otvoriti nove teme, namjera joj je bila opisivati savremeno društvo i ulogu žene u njemu. Njena smisao za praktičnost i trenutno rješavanje problema je stvorena kroz dugogodišnji hronični nedostatak vremena. Samo dobrom organizacijom svakodnevice se moglo, pored svih obaveza udate zaposlene žene i majke, odvojiti par sati za pisanje i čitanje. U stiješnjenom porodičnom životu nije bilo mjesta spontanostima i noćnim bdijenjima. Pravi profesionalni literarni rad započela je u zrelim godinama, u egzilu. Dugo joj je trebalo da se navikne na to da joj pisanje daje neku posebnu ulogu u javnosti, da je njeno životno i misaono iskustvo interesantno i za druge ljude.

Sargon se nikad nije ženio, nema djece, nikad se nije vezao za jedno mjesto, niti stvarao iluziju da negdje pripada. Za njega je problem organizovati najjednostavnije stvari iz praktičnog života. Svoj profesionalni književni rad započeo još sa petnaest šesnaest godina, u nekoliko kriznih situacija ga napuštao ali mu se uvijek vraćao, jer nije mogao živjeti bez iluzije da je pjesnička riječ dio magije koja povezuje svjetove. Svoje znanje o različitim kulturama, posebno o literaturi, oduvijek je sa velikim entuzijazmom prenosio dalje, najradije mladim ljudima. Davno je zaboravio da je noć za spavanje, to je vrijeme kad on najintenzivnije radi u svojoj pjesničkoj radionici.

Dok je on svojim sporim orijentalnim hodom obilazio polovinu dunjaluka, ona je u svojoj jurnjavi uvijek tapkala u mjestu, ne baš u mjestu, na raspolaganju je imala petnaest šesnaest kilometara puta Pale-Sarajevo. Kad je Safeta 1967. rodila svoju prvu kćer, Sargon je sa glavom punom snova krenuo iz Bagdada prema Bejrutu, a u tom gradu je sanjao o danu kad će zaploviti prema Americi. 1973. kada je na svijet došla njena druga kćerka, njemu je i Amerika postala tijesna. Dolazio je više puta na stari kontinent, provodio mjesece Parizu i Londonu, putovao i po Njemačkoj, ali se opet vraćao u San Francisko. Prije pet godina više nije mogao psihički podnijeti američko civilizacijsko ludilo, ostavio je sve, čak i svoju veliku privatnu biblioteku u koju je bio sabrao sva značajna književna i filozofska djela Orijenta i Okcidenta, spakovao kofere i kupio jednosmjernu kartu za Evropu. Njemački gradovi Berlin, Köln, München su bili stanice gdje se zadržavao duže, nekad i po nekoliko mjeseci.

Malo prije njegovog odlaska iz Amerike su rat u Bosni i genocid nad narodom kojem je ona pripadala, presjekli spone koje su nju vezivale za jedno mjesto. Krenula je sa porodicom u Njemačku. Tu ju je doveo instikt za spašavanjem djece od balkanske ratne katastrofe. Imala je sreću da u toj čekaonici za povratak u domovinu ostvari nešto više, to je postala egzil-zemlja njenog književnog rada.

Tako se desilo da se njihove putanje susretnu u Selu umjetnika Schöppingen. On je bio stipendista u 1997. ona u 1998. godini.

Nakon ko zna koliko noći provedenih u diskusijama o 'Bogu i svijetu', kad se već spremao za odlazak u London, Sargon je rekao: "Da smo bili pametni, bili bismo snimili naše razgovore, od toga je mogla nastati cijela knjiga."