Obhođaš, Safeta

SARGON: Pjesme sam počeo pisati vrlo rano, sa deset dvanaest godina. Do tada sam već imao bogato čitalačko iskustvo, jer je moj stariji brat skupljao i donosio kući knjige na arapskom i engleskom jeziku, i to većinom knjige za odrasle. Iako sam često učestvovao u dječijim igrama u mojoj ulici, bio vođa jedne ratoborne klike dječaka, ja sam već u to vrijeme duhovno ušao u svijet odraslih. Zašto, šta me motivisalo da tako rano počnem proučavati najbolje stvaraoce klasične arapske poezije, to je i za mene do danas ostalo bez objašnjenja. Kad kažem klasične, mislim na njen oblik, na tu staru arapsku metriku, nastalu još u predislamskom dobu. I moje prve pjesme su imale takvu formu, jer tada još nisam razmišljao o revoluciji u arapskoj literaturi ni o pravim mogućnostima tog jezika. Ali sam se trudio da za svoje stihove nađem što interesantnije teme i neobične riječi, nastojao sam ih osloboditi praznih jezičkih ukrasa, svojstvenih tadašnjoj lirici. Sa četrnaest godina sam napisao pjesmu o ribaru i poslao je jednom lijevo orijentisanom listu u Kirkuku. Kroz nekoliko dana sam vidio svoju pjesmu i ime na prvoj stranici tih novina. Preda mnom, djetetom, otvorio se novi svijet, ta prva objavljena pjesma je još više pokrenula moju maštu, radoznalost i volju za istraživanjem i osvajanjem novih saznanja. Sa šesnaest, sedamnaest godina me opsjedao biblijski motiv o starom kralju Davidu kojem su na samom kraju njegove moći poklonili lijepu Abishaq da zagrije njegovu ohladnjelu krv. Dok je starac gluh i slijep za sve ostalo, uživao u plesu vatrene ljepotice, njegov sin je organizovao pobunu da mu preotme prijestolje. Napisao sam pjesmu o tome, u mojoj mašti je taj onemoćali suveren bio simbol cijelog arapskog kulturnog bića. Tu pjesmu sam poslao u Bejrut, u časopis 'Shi-r', bila je objavljena na prvoj stranici.

SAFETA: Iako sam voljela i rado čitala poeziju, one lijepe igrarije sa rimama, kakvih je u našoj dječijoj literaturi bilo mnogo, sama nikad nisam napisala ni jedan stih. Moja mašta je uvijek nizala priče, prije nego što bi se u glavi završila jedna, nastajala bi druga. U čudu sam se pitala šta je to, da li je to slično onome što se može naći u knjigama. Imala sam vrlo malo slobodnog vremena, jer sam uz pohađanje škole morala pomagati majci u domaćinstvu i na njivi. Vrijeme za čitanje sam morala krasti, najčešće sam čitala dok sam čuvala stoku ili uveče, kad bi ostali zaspali. Izbor knjiga nije bilo veliki, jer je na raspolaganju bila samo jedna mala provincijska biblioteka u Domu kulture na Palama. Tamo smo mogli dobiti samo knjige prema uzrastu, pa se taj period dječije literature nije mogao preskočiti. U moju glavu su se naizmjenično slagala svjetska klasika za mlade i rusko-jugoslavenska literatura za obrazovanje nove socijalističke omladine. Skoro sva školska lektira se sastojala od knjiga o Titu i partizanima, u školi smo morali učiti i ruski jezik. Ponekad bi, u naletu inspiracije, uzimala olovku i papir sa namjerom da zapišem priču iz glave, ali sam rijetko završavala započeto. Uvijek su me prekidali, najčešće majka, ljuta što sam se sakrila u sobu, dok kućni poslovi stoje neurađeni. Na poticaj nastavnice maternjeg jezika mi je ponekad uspjevalo u jednom dahu napisati neki kraći prozno-lirski tekst, ali su moje teme bile sasvim obične, pisala sam o proljecu, o jutru u mom selu... Ona je mislila da ja pišem vrlo zanimljivo i gramatički tačno, pa je stranice ispisane mojim rukopisom stavljala na panoe u školskom holu. Dva tri moja prozna sastava su 63. i 64. godine bila objavljena u dječijim 'Malim novinama' u Sarajevu, ali na moje veliko razočarenje, tako skraćena i preuređena, da ih više nisam mogla prepoznati kao svoje.

SARGON: Nisam ostao samo kod poezije, sa petnaest godina sam se usudio napisati esej o jednom drugom pjesniku. U knjižnici sam slučajno naišao na prevod stihova Majakovskog, tu je bila i njegova biografija kao i duži kritički osvrt urednika tog izdanja, o ulozi tog pjesnika u modernoj ruskoj poeziji. Nekoliko dana sam se bavio tom knjigom, proučavao i poredio stihove, provjeravao koliko se mišljenje kritičara slaže sa mojim. Onda sam na arapskom jeziku napisao prikaz te knjige, pa sam to opet poslao onom listu gdje je bila objavljena moja prva pjesma. Ali ja naravno nisam znao da je taj list lijevi, ni šta takva orijentacija uopšte znači. U sljedećem broju je moj tekst izašao preko cijele strane, kad sam uzeo novine u ruku, imao sam osjećaj da to nije papir, to su bila moja nova krila u literarno stvaralaštvo.

Par dana kasnije dok sam se, bosonog, u kratkim pantalonama, igrao pred našom kućom kerka sa djecom, u ulici se pojavio mlad, lijepo obučen čovjek na biciklu. Pitao je djecu gdje stanuje Sargon Boulus. "Ovo je on, pitaj ga sam", djeca su pokazala na mene. "Ne taj, nego Boulus pisac, onaj što piše pjesme i kritike. Prije par dana je u listu izašao njegov tekst o Majakovskom." "To sam ja napisao", rekao sam i prišao mu. Čovjek nije mogao povjerovati, gledao je u mene kao da se pita kako se usuđujem zbijati takve šale. Ponovio sam opet da sam ja zaista autor onog teksta, zatim ga odveo u naš vrt, donio iz svoje sobe zabilješke i knjigu Majakovskog, na osnovu koje sam napisao svoja prva razmišljanja o nečijoj poeziji. Pokazao sam mu i svesku sa svojim stihovima. Čovjek je jedva došao sebi, neprestano je ponavljao kako je bio siguran da je to pisao iskusan, lijevo orijentisani intelektualac. A našao je mršavog dječaka, koji nije imao pojima o ideologiji. Kad smo se nas dvojica sprijateljili, on je pokušao presaditi u moju glavu svoje ideje, ali na njegovu žalost od mene je bilo nemoguće napraviti komunistu. Ipak je to novo poznanstvo bilo značajno za mene, otvorilo mi je druge puteve. On me upoznao sa svojim kolegama i prijateljima, koji su mahom bili zabavljeni proučavanjem djela Marksa, Engelsa i Lenjina. Mene ta lektira u njegovoj biblioteci nije puno interesovala, ja sam iz nje uvijek pozajmljivao književna i filozofska djela. Dobio sam njegovu dozvolu da dođem kad hoću i uzmem na čitanje onoliko knjiga koliko mogu ponijeti. Pošto nisam imao biciklo, do njegove kuće na drugoj strani Kirkuka sam pješačio cijeli sat. Novo znanje sam usvajao ne samo glavom nego i nažuljenim tabanima.

SAFETA: Ja sam do svoje udaje u šesnaestoj godini zaista živjela u dječijem svijetu, i stvarno i u literaturi. Kad sam bila sedmi razred, dobila sam svoju prvu literarnu nagradu. Izdavačka kuća za djecu i omladinu u Sarajevu je dodjeljivala nagrade onima koji su pročitali pet knjiga njene poznate biblioteke. Kao dokaz morali smo napisati kratke eseje o sadržaju tih knjiga i svoje mišljenje o glavnim likovima. Priželjkivala sam drugu nagradu, pedeset knjiga tog izdavača, da imam zalihe za cijeli ljetni raspust, a dobila prvu, petnaestodnevno ljetovanje na Jadranu. To je izazvalo pravu pometnju u mojoj porodici, danima se raspravljalo da li se žensko dijete smije poslati na tako dalek put, među tuđi svijet. Čak sam bila nesrećna zbog te nagrade, jer su me grdili što sam se usudila poduzeti nešto tako nesvakidašnje, a da prije toga nisam pitala za dozvolu.

Jednog jutra, u prvim danima raspusta, majka me, razljućena što nisam prije ustala i istjerala krave na pašu, izbacila iz kreveta. Brzo sam navukla staru, nekad njenu haljinu, uzela komad hljeba za doručak, dograbila prut i pošla prema štali. Kad sam bila na pola puta, vidjela sam da pred našu kuću dolaze nepoznati gradski ljudi. Pitali su nešto i majka me pozvala da se vratim. "I ta je curica dobila našu nagradu?" uzviknuo je mladić simpatičnog lica i poluduge zakovrdžne kose. Njegov pogled je bio i začuđen i radoznao. Ja sam tek tada postala svjesna kako izgledam, neumivena, raščupanih pletenica, predugačke haljine odšivenog poruba, na nogama klompe napravljene od starih gumenih čizama, u rukama velika ljeskova šipka. Željela sam propasti u zemlju od stida. Mladić je rekao zove se Nikola Martić, radi u izdavačkoj kući, tog jutra je krenuo sa kolegama prema Goraždu, pa pošto je put vodio pored naše kuće, predsjednik žirija mu je dao zadatak da me posjeti i provjeri da li su roditelji saglasni poslati me na tu ekskurziju. Valjda su i sami slutili da nagrađena može imati neprilika zbog te nagrade. Poslije dužeg premišljanja otac je dao dozvolu da mogu ići, otišla sam sa pedesetero druge djece iz cijele Jugoslavije u Split na more, ali kasnije sam se daleko češće sjećala bure u mojoj porodici i čupavog nesrećnog djeteta u gumenim klompama, kako postiđeno stoji pred tuđim ljudima, nego tih uzbudljivih putovanja vozom, brodom, igrom i plivanjem sa ostalom djecom.

SARGON: Preselio sam se iz Kirkuka u Bagdad sa namjerom da studiram, ali tamošnji način studiranja je bio ubitačno dosadan, nije mi mogao pružiti ništa novo. Ja sam želio znati više, raditi više, pa sam čitao kao sumanut, sva nova izdanja do kojih sam mogao doći. Studirao sam za sebe, pisao eseje, kritike, upoređivao evropsku i američku literaturu, prevodeći sa engleskog, otkrivao prave mogućnosti arapskog jezika. U tom periodu sam napisao i objavio stotine kratkih priča, moje ime se moglo naći u svim značajnim časopisima arapskih centara kulture. Prelaskom u Bejrut sam dobio još više prostora, još više mogućnosti za kontakte.

SAFETA: Sa manje od šesnaest godina sam se zaljubila i zbog udaje napustila gimnaziju, sa sedamnaest sam dobila prvo dijete. Ali sam neprestano osjećala neku prazninu u sebi, pokušavala sam je ispuniti čitanjem i studiranjem karaktera ljudi sa kojim sam živjela. To mi je omogućavalo da stvorim distancu, da me njihova loša narav i agresivitet puno ne povrjeđuju. Ponekad sam sanjala kako nešto pišem, ali moje dnevno vrijeme je pripadalo drugima. Prošle su godine, desile se mnoge krize, dok se nisam usudila reći, želim pisati, moram sama sebi stvoriti prostor za to.

Počela sam pisati na kuhinjskom stolu, koristeći svaki trenutak samoće.

SARGON: Po dolasku u Bejrut sam prvo otkrivao knjižnice i knjižare. Znao sam tačno kad dolaze novi američki i engleski kulturni časopisi, ni jedno novo ime ili novi izraz u svijetu literature mi nisu mogli promaći. U Bejrutu su političke prilike bile vrlo burne, ali se građanski rat u Libanu još nije slutio. Bio je aktuelan jedan drugi rat, onaj u Vijetnamu. Moj prijatelj i mentor Yousifa Al-Khal, osnivač i urednik časopisa 'Shi-r', dao mi je engleski prevod pjesama vođe vijetnamskog pokreta otpora, Ho Chi Min-a.

Rekao mi je da vidim da li to mogu prevesti na arapski, jer bi on rado objavio tu knjigu, bio bi to naš doprinos protestima protiv tog azijskog pakla. Bio sam iznenađen ali i oduševljen činjenicom da je jedna tako značajna politička ličnost u mladost pisala pjesme. To nije bila politička poezija, to su bili stihovi o izolovanom čovjeku, zatvorenom u kavez između četiri zida, gdje su mu jedini sagovornici bile uši, uhvaćene u kosi i na odjeći. Pisao ih je dok je bio zatočenik kineskog režima. Pročitao sam knjigu, za nekoliko dana preveo sve pjesme i napisao dugački predgovor. Tako se desilo da moja prva objavljena knjiga nisu bili moji stihovi i proza, nego moj prevod na arapski. Adonis i Yousif su me stalno pitali kad ću konačno donijeti svoj rukopis na objavljivanje. Ali ja nisam nalazio vremena da skupim svoje radove, da ih redigujem i pripremim za štampu. Bilo je toliko puno drugih poslova. A imao sam osjećaj da još nisam napisao svoje najbolje pjesme.

U Bejrutu sam inače jako mnogo prevodio, skoro sam živio od toga. Tu sam preveo i antologiju 'Američki pjesnici protiv rata u Vijetnamu', stihove iz te knjige, zajedno sa mojim predgovorom, su ispunili jedan cijeli broj magazina 'Shi-r'.

Tako nešto se moglo ostvariti samo uz pomoć i ohrabrenje mog mentora Yousifa Al-Khal-a. Bilo je to 69. 70. godine.

SAFETA: Ja sam nekih deset jedanaest godina kasnije, 78. ili 79 napisala svoju prvu radio-dramu. U to vrijeme Radio-Sarajevo je imalo vrlo vrijednu dramsku redakciju, nudila je raznovrstan literarni program, klasičnu i eksperimentalnu radio-dramu, dramatizaciju svjetskih i jugoslovenskih romana, i što sam ja, sa posebnim oduševljenjem slušala, repertoar najznačajnijih grčkih tragedija. To je vjerovatno bio razlog što sam svoj prvi tekst započela u dijalozima. Tema se našla sama od sebe, takoreći pored kućnog praga. Posjetila sam neke rođake u selu, tamo su ljudi dobrovoljnim radom i vlastitim sredstvima gradili vodovod a zbog svađa i nesporazuma tri puta prekidali radove. Ne sjećam se više šta su bili povodi njihovim obračunima u stvarnosti. U mojoj radio-drami 'Vrela voda' napisanoj tim povodom, junaci su imali socijalističko-ateističke razloge za svađu. Moje ličnosti se nisu mogle dogovoriti oko toga da li treba dati vodu seoskom hodži koji nije htio ni raditi niti dati novac za cijevi. Pobijedila je imamova strana, mišljenje da će biti bruka za cijelo selo ako vjerski čovjek ostane bez česme, pa makar on bio samo jedan lijeni tvrdica. U drami je bila i jedna ljubavna priča, mladi Bošnjak, radnik na privremenom radu u Njemačkoj, došao je tog ljeta u svoje mjesto na 'urlaub' i upao u svu tu gužnu. Tu je sreo svoju bivšu ljubav, kćerku organizatora akcije 'dovođenje vode u bosansko selo'. Njih dvoje su malo podgrijavali stare osjećaje.

Ta prva radio-drama bila je moja veza sa mojim mentorom Sretenom Kluberićem, tada urednikom Dramskog programa Radio-Sarajeva.