Obhođaš, Safeta

Prvi moj neposredni dodir sa policijom desio se u Kirkuku, kad sam imao petnaest šesnaest godina, i to zbog ljubavi prema literaturi. Vraćao sam se, gladan i umoran kući, nakon što sam dan bio proveo u čitaonici kirkuske biblioteke, sa vrijednim primjercima klasične arapske poezije koji se nisu mogli posuditi na čitanje. Neke stihove sam želio više puta pročitati ili naučiti pa sam ih prepisivao u svoje bilježnice i tako pravio svoju malu biblioteku. Zadubljen u razmišljanja o tome šta sam propustio zapisati, popeo sam se sa sporednog puta na glavni gdje se odvajala ulica u naše naselje i naletio pravo na policijsku zasjedu. Desetak policajaca sa motorima, onim američkim koji su vukli i prikolicu sa još jednim sjedištem, vršilo je sa te raskrsnice, vjerovatno u namjeri da ščepaju za vrat kakvog komunističkog propagatora, 'opserviranje' našeg naselja. Uhvatili su mene, i našli mi pune džepove ispisanih papira. Mada nisu razumjeli napisano, vjerovali su da sam ja baš taj koga čekaju. Odmah je počelo ispitivanje, odakle dolazim, ko mi je dao te papire, kome ih trebam predati. Dolazim iz biblioteke, sveske su moje, a pošao sam kući, pokazao sam rukom gdje živim. Zbog takvih odgovora sam postao još sumnjiviji, smrkavalo se a oni me nisu puštali, tražili su priznanje a ja uporno ponavljao da se zovem Sargon i pokazivao gdje mi žive roditelji. Poveli su me tamo, ostavili sakrivenog iza jednog drveta i zalupali na našim vratima. Izašao je moj otac u pidžami, pitali su ga ima li sina. "Imam trojicu?!" po drhtanju njegovog glasa shvatio sam koliko se uplašio. Pojava policije u to doba značila je samo neku nesreću. "Gdje su ti sinovi?!" "Dvojica su u kući, Sargon još nije došao." "A Sargon je tvoj sin, je li to ovaj..." Morao je nekoliko puta potvrditi da sam njegov sin i da živim tu. Oni su opet oklijevali pustiti me, bilo im je krivo vratiti se praznih ruku u policijsku postaju.

Majka i stariji brat su me i do tada uporno pokušavali odvojiti od stalnog čitanja i pisanja, a događaj s policijom ih je uvjerio da je to što radim vrlo opasno. Brat je prelistao moju svesku gdje sam pisao neke priče, vidio da tu spominjem i policiju, pa je u ljutnji i strahu bacio svezak u vatru. "Znaš li ti, idiote, da se igraš vatrom, zbog tebe ćemo svi otići u zatvor", vikao je na mene i zabranjivao mi izlazak iz kuće.

Kroz nekoliko mjeseci sam se ipak našao u zatvoru, ali to nije imalo nikakve veze sa literaturom ili politikom.

Bilo je Jurjevo, veliki kurdski praznik, mnogo Kurda iz okoline je došlo u Kirkuk, na platou u blizini naše kuće su napravili veselje. Nisu to bili politički protesti ili demonstracije, bio je to najobičniji narodni šenluk. Tako nešto doživio sam prvi put, došli su momci i djevojke u živopisnim narodnim nošnjama, svirači su puhali u zurne, bubnjari davali ritam igračima. Stajao sam sa drugovima po strani i uživao u tim zvucima, u igri djevojaka i mladića. Tako nešto se nikad nije moglo vidjeti u kraju gdje sam se rodio, tamo su većinom živjeli Asirci. Odjednom se na taj skup obrušila cijela policijska regimenta, potjerali su sve, i učesnike i gledaoce u zatvor. Dospio sam u jednu ogromnu prostoriju gdje je već bilo na desetine zatvorenika, među njima grupa mojih poznanika, lijevo orijentisanih intelektualaca. Oni su me oduševljeno pozdravili. Već mjesecima su, bez suda i suđenja, čamili u zatvoru, radovali su se svakome ko je dolazio iz vanjskog svijeta samo da čuju novosti o tome šta se dešava napolju. Činilo im se da su se gore, u stvarnosti, već desile neke promjene koje će uskoro nahrupiti i na zatvorske zidove. Polovina od njih više nije ni znala zašto je tu dovedena, neki su bili potpuno zaboravljeni, jer nisu imali nikoga od rodbine i prijatelja ko bi kod vlade ili moćnih ljudi mogao pitati za njih i moliti da ih puste. Ni ja nisam mogao objasniti šta sam skrivio, zašto su me doveli u zatvor, kad sam rekao zbog gledanja kurdskog jurjevskog veselja, niko nije povjerovao u to. Oni su me prihvatili kao da sam i ja zatvoren zbog politike. Te ljude je policija ipak respektovala, posebno što je sa njima bila i ugledna ličnost iz pravosuđa, jedan sudija je ko zna zašto postao komunista. Tu grupu ljudi policajci nisu tukli, ali su svakog dana terorisali bjegunce iz Irana. Tada su mnogi Iranci pokušavali preko Iraka pobjeći što dalje od policijskog režima šaha Reze Pahlavija. Uhvaćeni su dospijevali u irački zatvor i prolazili isto ono od čega su bježali iz svoje zemlje. To je bila moja prva prava životna i literarna škola, tu sam upoznao ljude koji su pričali fantastične priče. Uz slušanje narodnih predanja sam učio igrati šah. Figure su bile napravljene od sredine somuna, crne obojene karabitom. Petnaest dana je prošlo za tren, da je još potrajalo, ne bih imao ništa protiv. Srećom nisam bio zaboravljen u tamnici, jer su moj otac i brat išli kod visokih funkcionera i molili da me oslobode, dokazivali kako sam u vrijeme kurdskog veselja slučajno naišao trgom.

Sljedeći put sam dospio u zatvor zbog jedne pjesme koja se vlastima učinila sumnjivom samo zato što je nisu razumjeli. Ovog puta sam ostao malo duže, tada me nije bilo tako lahko izbaviti. Bilo je i skupo, policijski službenici su sad tražili više para nego što su moji trenutno imali. U zemlji gdje su zakoni tako klimavi i zavise isključivo od volje pojedinaca, najvažnije je imati dobre porodične i prijateljske veze. Mi smo imali jednu, ali vrijednu vezu, moj bliski rodak je bio vojni pilot, a vojska je kod nas uvijek imala posebnu moć. Pilot je molio generala, general vladinog službenika, vladin službenik lokalnog moćnika... dok se na kraju nije našao neko ko me mogao osloboditi.

Moj najvedriji i najčudniji doživljaj sa policijom desio se kad sam, na putu iz Iraka za Bejrut, prolazio kroz pustinju. Krenuo sam prije sabaha, dok su još vučije oči svijetlile u mraku, a pijesak osipao ispod brzih nogu škorpiona. Gazio sam i gazio, stalno u strahu da ću izgubiti orijentaciju. Kad se malo rasvijetlilo, vidio sam da slijedim pravi put, u pijesku su se nazirali tragovi točkova. Jedan sat, drugi, treći, ništa nije nagovještavalo da ću uskoro ugledati kraj te vrele pustoši. Posumnjao sam da su me šmugleri uputili pravim putem. Nazad više nisam mogao. Odjednom je iza mene nešto zazujalo, prema nebu se digao oblak pijeska. Kroz par minuta se preda mnom pojavio crni mercedes i u njemu dva policajca. "Kuda?!" "Nikuda, obična šetnja kroz pustinju! To nije zabranjeno!" "Zaista! ti misliš da smo mi budale?! Ulazi u auto!" Tamo je već bio jedan mladić s lisicama, reče mi da je Sirijac, njega su uhvatili pri pokušaju bijega u Irak. Ne znam koliko je dugo trajalo, pola sata, možda i kraće i našli smo se u sirijskom pograničnog gradiću Hassaca. Policajci su izašli iz auta i započeli razgovor sa kolegama u postaji. Bilo je vrelo, umirao sam od žeđi. Šta da radim? Izašao sam napolje, polahko, kao da izlazim da protegnem noge. Niko me nije zaustavljao, policajci se nisu obazirali na mene. Uputio sam se u obližnju čajdžinicu, niko nije vikao za mnom. Popio sam čaj, niko nije došao da me traži. "Smiri se", govorio sam sebi. "Oni te više ne mogu prepoznati." Prošao sam jedan krug, mercedes je i dalje stajao na istom mjestu. Pronašao sam nekog privatnog mjenjača valuta, a on me uputio gdje mogu naći taksi za Homs... Možeš zamisliti kakve sve slučajnosti utiču na nečiji životni put. Da me ti policajci tada nisu zaboravili, da nisam skupio hrabrost i pošao popiti čaj... ne bih sad sjedio u ovom njemačkom selu i sa jednom bosanskom književnicom razmjenjivao uspomene iz mladosti.

Sljedeći susret sa policijom u Bejrutu značio je kraj mog boravka u tom gradu. Nakon dvije godine je neko otkrio da ja uopšte nemam vizu za tu zemlju. Jednog dana me u redakciji časopisa 'Shi-r' dočekao usplahireni Yousif. "Sargon, šta si uradio, zašto te traži tajna policija?" Tek tada sam mu rekao kako sam stigao u Bejrut. Nekoliko mjeseci sam se igrao sakrivača sa policajcima, spavao sam svuda, kod prijatelja u apartmanima ili u Rochi, mjestu gdje su se nalazili tajni ljubavnici. To je bilo vrijeme kad samo Ghada i ja bili u najdubljem prijateljstvu. Ona je stanovala u jednom od najmodernijih i najskupljih hotela na obali. Ja sam je uveče obično pratio do tog hotela. Onda se ona sa mnom igrala boemije, za nju je to bilo nešto lijepo i egzotično. Sjedili smo i po nekoliko sati na stepenicama i pričali o literaturi i sudbini arapskih književnika. Zatim je ona odlazila u svoj apartman sa klima uređajima, posluga se, već na ulasku u hotel klanjala pred njom. A ja sam tražio svoje mjesto pod stijenom Rocha, gdje su spavali i ostali beskućnici. Nisam smio otići kod tetke, jer me je tamo tražila policija.

Onda mi je sve to dodijalo, otišao sam u policiju, prijavio se a oni me stavili u zatvor. Opet ogromna soba, samo što sam ovoga puta bio u društvu Palestinaca, to je bilo vrijeme kad se organizovao njihov pokret otpora, pa su mnogi hvatani na granicama, u pokušajima da pređu iz jedne u drugu zemlju. U zatvoru je vladala nesnošljiva vrelina, a vode smo imali jako malo. Zatvorsku čuvari su nemilosrdno tukli Palestince. Na jednoj strani su jaukali prebijeni, na drugoj jedan mladić pjevao i igrao, oponašajući čuvenu egipatsku pjevačicu, na trećem ćošku su momci pričali svoje erotske doživljaje, bolje reći snove. Nakon nekoliko dana sam bio toliko iscrpljen da sam jedva stajao na nogama. Niko od mojih prijatelja nije znao da sam u zatvoru. Jedva sam umolio jednog čuvara da nazove moju djevojku Bulbul. Srećom, imao je toliko milosti da mi to učini. Bulbul je naravno odmah obavijestila Ghadu i Yousifa. Ghada je zakucala na vratima moćnih ljudi i oni su joj dali dozvolu da me posjeti. Došla je u zatvor, dotjerana, namirisana, sa zanesenim izrazom na licu, a ja izašao, čupav, prljav, skoro nag, omamljen od vrućine.

"Sargon, kako je sve ovo romantično?!" uzviknula je ona. Uvijek sam joj zavidio što nikad nije upoznala pravi život. "Pusti romantiku, Ghada, ko boga te molim, vadi me odavde." Ona je odmah pozvala šefa, policija me pustila pod uslovom da napustim Liban, imao sam dvije mogućnosti, vraćanje u Irak ili odlazak dalje. Želio sam dalje, u Ameriku, pa me moj mentor odveo kod američkog ambasadora. Kad sam mu počeo pričati o američkoj literaturi, o piscima za koje ni on nikad nije čuo, samo je rekao, evo ti dozvola, samo idi... Pošao sam bez pasoša preko okeana.

U Americi sam prvi put vidio policiju na djelu kad je rastjerivala demonstrante protiv vijetnamskog rata. Bilo je zaista strašno, konji u trku, udarci palicama, pregaženi ljudi na ulici... Malo poslije sam skoro neposredno doživio posljednji pokušaj Indijanaca da vrate bar djelić svoje zemlje. Taj događaj, kojeg sam posmatrao zajedno sa svojom prijateljicom, libanskom književnicom Etel Adnan, zauvijek mi se urezao u sjećanje. Tada sam nekoliko dana boravio u njenoj kući u planinama i ona mi je puno pričala o Indijancima, njihovoj kulturi, njihovoj propasti, bezizlazu i alkoholizmu, životu u rezervatima, o svom angažmanu za prava Idijanaca. Bijelim ljudima nije bilo dosta što su izvršili genocid nad tim narodom, što su im od cijele njihove zemlje ostavili samo nekoliko kamenitih udolina gdje ni vukovi nisu mogli preživjeti, nego su svim policijskim sredstvima sprječavali pokušaje onih koji su imali snage boriti se za ljudska prva preživjelih. Većina Amerikanaca je o tom narodu imala predstavu fabrikovanu u filmskoj mašineriji, koja je od njih napravila divljake na kojima su hrabri kauboji ili vojnici vježbali gađanje.

Tog jutra me Etel vozila u San Francisko, želio sam tamo potražiti neki posao i stan. Zaustavili smo se u jednom motelu u blizini čuvenog zatvora Alkatraz, tu smo se željeli odmoriti i prenoćiti. Gradić je vrio od Indijanaca pristiglih iz svih krajeva Amerike. Ideja njihovih poglavica je bila da simboličnim zaposjedanjem ostrva Alkatraz osvoje za sebe bar jedan komad zemlje. Posmatrao sam, zajedno sa Etel, tu fantastičnu sliku. Djeca, žene, muškarci, starci, svi u tradicionalnoj indijanskoj nošnji, ukrašeni đinđuvama i mnoštvom raznobojnih pera. Tu su bili predstavnici skoro svih preživjelih indijanskih plemena. U popodnevnim satima su se šarolike grupe u kanuima prebacile na ostrvo. Tu su zapalili vatre, njihov odsjaj je titrao na vodenoj površini oko ostrva. Pušili su lule mira, udarali u bubnjeve, izvodili stare indijanske plesove. To je trajalo cijelu noć.

A sutradan... Policija je motornim čamcima, uz nepodnošljivu buku, izvršila invaziju na ostrvo, stuštila se na Indijance, udarali su nemilosrdno, palicama, kundacima, bičevima, gazili su preko ljudi. Pomiješali su se raznobojna pera, voda, pepeo, krv. Poglavice su uhapšene, fantastična slika jednog egzotičnog skupa se, uz jauke i zavijanje sirena razbila u bezbroj komada. Sa njom i nada Indijanaca da će jednom izaći iz rezervata i oduprijeti se zlu, zvanom dezorijentizacija i alkoholizam.

Činjenica je da je policijski aparat u Americi posljednjeg desetljeća stalno jačao, a nakon pada Istočnog bloka i terorističkih udara, sigurnost je u toj zemlji postala opsesijom. Nadzor nad građanima, uz pomoć kompjuterskih sistema, doseže granice savršenstva. Dovoljno je da imaš konto u nekoj banci i da plaćaš kreditnom karticom, da se u banku podataka slijevaju svi podaci o tebi, čak i to kakve poklone kupuješ supruzi ili ljubavnici. Budi siguran da se svaki tvoj deseti telefonski razgovor prisluškuje. Pod neprestanom su prismotrom i kontrolom oni koji nisu bijeli. Mnogo od onog što obavljaju mašine nisi svjestan, pa te se ne tiče, ali ti policija i na drugi način daje na znanje da je uvijek tu, iza tvojih leđa. Posebno kad voziš kola. Ja sam, naprimjer, uvijek bio vrlo pažljiv vozač, ali to ništa nije pomagalo. Toliko puta su me pratili, zaustavljali i kontrolisatli, da sam na kraju izgubio nerve i skoro odustao od vožnje kolima. A onda sam skoro odustao i od života u Americi, boravim u Evropi što duže mogu. U tim zemljama, kad prođem aerodromske kontrole, imam makar iluziju da sam slobodan čovjek.

* * *

Opsada i bombardovanje Sarajeva su započeli početkom aprila 92. godine, na ramazanski Bajram. Mi smo sve vidjeli, pripreme, topove oko Sarajeva, kolone tenkova, vidjeli smo kako svaki Srbin u Palama nosi kući oružje, čuli smo izjave da muslimani neće preživjeti rat koji dolazi a opet smo se nadali da su to samo prazne prijetnje za osvajanje što boljih političkih pozicija. Zaista ima pravo ona poslovica, nada umire posljednja. Prvo smo se nadali da će se vođe nekako nagoditi oko vlasti, a kad su svi pregovori propali da će svjetske sile zaustaviti genocid, jer tada zaista nije moglo biti govora o sukobu dvije vojske. S jedne strane je stajala dobro pripremljena, svim oružjima i provijantima snadbjevena srpska armija, a s druge strane mi goloruki civili, još nesvjesni šta zapravo znači ta monstruozna jezička konstrukcija 'etničko čišćenje'. U maju 92. kad su na Pale doveženi puni kamioni civilnih zarobljenika iz istočne Bosne, shvatili smo šta to znači. Naše komšije, do juče miroljubivi ljudi i očevi porodica, neki i bliski prijatelji, išli su u grupama u zatvor i pravili orgije nasilja nad zatvorenicima. Zatvor i odvođenje ljudi u policijsku stanicu na ispitivanje mogli smo vidjeti sa svog prozora. Prva misao tako nešto čeka i na nas, druga spašavati djecu. Ja sam odlučila da kćeri moraju odmah otići iz Pala, dok je moj suprug još uvijek bio ubjeđen da će rat stati za par dana i da se nama na Palama, gdje je njegova porodica živjela, u najboljim odnosima sa Srbima, više od 400 godina, ne može desiti ništa strašno. "Neka djeca idu, vratiće se ako sve brzo prođe", nisam popuštala, nazvala sam prijatelje u Beogradu i Podgorici, kolega pisac mi je obećao stan za kćeri, a otac Merimine prijateljice, visoki armijski oficir je rekao da se pozovu na njega ako bi ih neko zaustavio i pokušao izbaciti iz autobusa. Znala sam da ni to nije neka garancija, ali bila je neka slamka u tom potpunom potopu.

Moje kćeri su pakovale svoje stvari, ja sam savjetovala šta da ponesu i stalno se borila sa iskušenjem da im kažem, ne idite, ko zna šta se može desiti na tom putu prema Zvorniku. Na trenutke sam bila potpuno oduzeta od napada straha, ali nisam mogla izgovoriti, ne idite, ostanite. To nisu bile odluke racia, nego neke duboko instiktivne sile i ja sam joj se prepustila. Ispratila sam djecu na autobusku stanicu, nismo imale o čemu razgovarati, pokušavale smo se čak šaliti o tome kako ćemo Dženetinu diplomu na mašinskom fakultetu slaviti sa nekoliko mjeseci zakašnjenja, kad se vrate iz Beograda. Prije nego što je autobus krenuo, vidjela sam još kako Dženeta grize usne, a Merima trljanjem pokušava namjestiti pomjereno sočivo.

Moja djeca su imala sreću proći tim putem smrti kroz istočnu Bosnu i nikad se više nisu vratile kući.

Do kraja juna su u Sarajevo protjerani skoro svi muslimani sa Pala i okolice. Mi nismo pošli, prvo zato što bismo izgubili vezu sa kćerima u Beogradu, drugo što je policija tobože garantovala sigurnost muslimanima koji su ostali. Naš stan u Palama bio je u zgradi dvadesetak metara daleko od policije. Činilo nam se besmislenim da bježimo u Sarajevo, jer je srpska vojna sila bila tako jaka i bestijalna, da je sva logika ukazivala kako će oni već te zime ovladati cijelom Bosnom. Onda je i onako svejedno gdje smo. Pokušavala sam nagovoriti supruga da idemo za kćerima u Beograd, ali je on odbijao jer su sa nama bile njegova majka i sestra i jer su svi putevi prema tamo za nas bili zatvoreni.

Do nas su dopirale glasovi kako paljanski šef policije, Malko Koroman, ima neke svoje veze i tajne puteve kojima uspijeva prebaciti preostale muslimane iz Pala u Beograd. O tom čovjeku su i onako kružile mnoge kontradiktorne vijesti. Još prije rata, tek kad je on preuzeo dužnost na Palama, čuli smo njegovu porodičnu priču. Njegov otac Mitar ga je tada zamolio, ostavio mu u amanet, da nikad ne napravi neko zlo muslimanima. Jer, njega je u drugom svjetskom ratu spasila jedna muslimanska porodica, odbranila ga od ustaša koji su ga poveli na strijeljanje. I tu sam priču stavila u svoj 'trezor', ali mi se nije činila puno važnom, prošlo je pedeset godina od tih događaja, vrijeme je da se prestanemo baviti grijesima predhodnih generacija. Kako sam mogla slutiti kakvu će ulogu imati taj čovjek u za nas sudbonosnim trenucima.

Opisivanje događaja, osjećanja i psihičkog stanja tog ljeta 92. godine moglo bi ispuniti nekoliko knjiga. O tome namjeravam pisati u svom romanu o ratu, ako ikada skupim hrabrosti za to. Sad ću pokušati skicirati nekoliko dana, jer je to vrijeme još uvijek u mojoj svijesti u stanju haosa, ne znam da li sam sposobna stvoriti njegov odraz u literarnom tekstu.

Jutro, prelazak iz noćnog u dnevni košmar. Njegov prvi znak je gruhanje topova na brdima oko Sarajeva, stanovnici tog okruženog grada su sigurno morali zorom u podrume i skloništa. Nakon pola sata pshičkih priprema izlazim da kupim hljeb i mlijeko. Ne mislim o opasnosti da će me neko jednostavno ubiti na ulici. Užasavam se susreta sa tim ljudima, ne mogu da im pogledam u lica i oči, jer je za njih, i poznate i nepoznate, smrt i ubijanje grada postala normalna stvar, nešto što se mora raditi da bi se ostvarila velika pobjeda. Niko se više ne pita kakva.

Ne mogu da podnesem ni situaciju u kući, moj suprug i moj prijatelj, nekad mentor, Sreten Kluberić, već od jutra razglabaju temu o namjerama srpskog vojnog rukovodstva da uvede red i zaustavi proganjanje civila. Obojica znaju da je to laž, a stalno je ponavljaju jer je bolja od istine. Sreten se sprema za odlazak u redakciju Srpske novinske agencije, gdje je zaposlen kao prevodilac na francuski i lektor za srpski jezik.

Moj bivši mentor se jednog dana, mršav i bolestan, pojavio na našim vratima. Rat ga je zatekao na Grbavici, u srpskom dijelu Sarajeva, prva uzbuđenja su mu donijela pucanje čira. Kad se malo oporavio, odlučio se preseliti na Pale i prihvatiti se posla na propagiranju srpskih ideja. Ali mi smo mu prijatelji iz davnih dobrih dana, došao je da stanuje kod nas i da nas, koliko može, zaštiti od radikalnih Srba. Dok ga ispraćam, pitam u očajanju: "Rekli su da više neće udarati teškom artiljerijom po gradu. A čuješ li koliko grmi." "Mislim da je vrijeme da prestaneš pričati o tome", kaže on izlazeći. Tek što je on odmakao niz stepenice, stiže Fikret. To je mladić od dvadeset dvije, dvadeset tri godine, koji nam je tog ljeta zamijenio našu djecu. Kad su izgonili, tj. etnički čistili stanovnike njegovog sela, neko je pucao po ljudima i on je ranjen u stomak. Odveli su ga u srpsku bolnicu, ljekari su mu spasili život a onda policajci nisu znali šta će sa njim, jer mu je porodica već odavno bila u Sarajevu. Prvo su ga namjeravali zatvoriti sa 'ratnim zarobljenicima", ali se umiješao sin bivšeg prijatelja njegovog oca. Poslali ga staroj tetki Hasni, koja je s mužem još preživljavala u Palama. Mladić je svakog dana dolazio nama, jer je kod nas tobože bilo sigurnije.

Struje već odavno nemamo, i hvala bogu da je tako, makar im je uskraćeno da preko televizijskih ekrana šire mržnju. Ložim vatru od drva koje mi je dala moja prijateljica M. Nas dvije se poznajemo još od djetinjstva, nju nikakve prijetnje ni ratni zakoni nisu mogli spriječiti da mi i dalje bude prijateljica i da mi pomaže koliko može. A njen muž i cijela njegova familija su u prvim borbenim redovima u srpskoj vojsci i policiji.

Poslije doručka, mlijeko, hljeb, malo marmelade, odlazim u dnevnu sobu i pokušavam čitati istorijski roman 'Kristina Lavransova'. Čitam stranice o tome kako u dvanaestom vijeku u Švedskoj kralj nije mogao kazniti podanika mimo zakona. U tom trenutku lupanje na vratima, moram otvoriti da ih ne provale. U stan upadaju žena i muškarac sa oružjem. "Mi smo izgubili naš stan u Sarajevu, morate nam dati vaš." Sat prijetnji i objašnjavanja, koje okončava policija, naredivši tim ljudima da odmah napuste naš stan. A za nas pitanje, što ne idete odavde, vidite da ne možete ostati. "Kuda da idemo, kad je sve zatvoreno?! Naš šef Koroman zna nacin..." Kad se sve smiri pripremam ručak od tikve i kukuruznog brašna. "Dobro je da odoše", kaže naša nana kad smo sjeli da jedemo. Rekla je to kao da su nam u kuću došli nezvani gosti a ne ljudi sa oružjem u rukama. Naša nana je suviše stara da bi razumjela šta se dešava, ona samo ponavlja da ne želi ići u Sarajevo, jer tamo nema ni hrane, ni struje, ni vode, a stalno padaju granate. Tek što sam s mukom progutala nekoliko zalogaja, opet je neko na vratima. Sad ne otvaram nego pitam, ko je. "Igor, Merimin drug iz škole." "Dijete, šta ćeš ti ovdje!?" zabezeknuta, stojim pred mladićem visokim skoro dva metra. "U Beogradu su nam rekli da se ovdje u Palama živi normalno i da se može naći posao", objašnjava nam kasnije, kad je prošlo iznenađenje. Igor je bio najbolji prijatelj moje mlađe kćerke, zajedno su pohađali gimnaziju u Sarajevu. On je pobjegao od rata u Beograd i sad se vratio u njega jer je povjerovao propagandi da se u Bosni živi sasvim normalno. A u Palama nije poznavao ni jednu srpsku porodicu da ode kod nje, nego je došao baš nama.

Tog popodneva moj suprug, Igor i Fikret igraju remija. Dolazi i naš prijatelj Sreten, on za mojim radnim stolom prevodi na francuski jedan tekst i objašnjava mi kako je našu gramatiku teško prenijeti u francusku. Preko njegovog ramena krišom čitam rečenice prave fašističke propagande koja moj narod proglašava mudžahedinima, opasnošću za cijeli evropski poredak. On svojim prevodima pomaže da ti tekstovi stignu do svih koji znaju francuski jezik. Pitam ga kako to može prevoditi. "U odlučnim trenucima se mora stajati na strani svog naroda", odgovara mi on. "I ti si na strani svog." "Ali zločin, kako možeš biti na strani zločina, ti si pisac!" "Ne govori tako, ako želiš da ostanemo prijatelji!" Uveče pokušavam čitati uz svijeću, ali ne knjigu o švedskoj srednjevijekovnoj demokratiji, to ne mogu podnijeti. Sve knjige iz moje bibliteke mi se čine blijede prema onomo što se dešava. Zbog toga tražim nešto duboko crno, nešto što će biti jače od moje beznadežnosti. Čitam 'Narcisa i Zlatoustog', a muškarci naglabaju o tome kakav će biti izhod rata. Moja imaginacja povezuje ono što oni govore, sa onim što čitam u knjizi. Slike gradova opustošenih kugom odgovaraju onome kako ja zamišljam našu zemlju poslije rata.

Sutradan se Sreten iseljava od nas, dobio je sobu u hotelu gdje je smještena i novinska agencija. Obećava da će stalno navraćati. Igor je izašao napolje i vratio se prestravljen, na ulici je vidio prave četnike i saznao da su ga u Beogradu prevarili, u Palama može samo očekivati da ga ščepa vojna policija, obuče u uniformu i pošalje na front. A on nije došao da se bori, on je došao da se zaposli i živi normalno. Muškarci opet igraju karti, ja pripremam ručak, šnicle od riže. Komšinica mi javlja, djeca iz Beograda me zovu na njen telefon. Ne govorim im kako nam je, nego ih pokušavam nagovoriti da nabave pasoše i idu dalje u inostranstvo, jer sa ono malo para što imaju ne mogu preživjeti zimu. One neće nikuda bez nas. "Kako im možeš govoriti tako nešto, do zime će rat proći!" suprug se naljutio na mene kad sam mu rekla o čemu smo pričale. Opet je neko na vratima, žena u crnini, znak da joj je neko blizak poginuo, pita hoćemo li zamijeniti stan, njen je u naselju Hrasno u Sarajevu. "Pa, kako ćemo mi stići u Sarajevo?" "Ako nećete u Sarajevo, hoćete pod zemlju."

Igor se sakriva u našem stanu, traži priliku da se vrati u Beograd. Fikret dolazi kod nas, uvijek donosi strašne vijesti. Dolaze i komšije, tajno, kad imaju potrebu da sa nekim iskreno pričaju. Navraća i Sreten, ponosan na svoju hrabrost i dobročinstvo. On opravdava fašizam, ali sam nije fašista, on je iznad toga. Ponavlja svoju staru misao, kad zlo krene niko ne ostane čist. Ne smijem ga pitati ko je pokrenuo sve to zlo. Čekajući u redu za povrće, čujem priču jedne trudne žene kako srpski vojnici ne bi tako dobro pogađali ciljeve da im Srbi iz Sarajeva ne dojavljuju gdje se nalaze pumpe za vodu. "Čim se oni dole skupe u malo veću grupu, naši na brdima to znaju i tačno pogađaju." A kasnije srpska agencija tvrdi kako muslimani sami podmeću mine i ubijaju svoje ljude. "Ja garantujem da oni to sami gađaju civile granatama kako bi izazvali vojnu intervenciju", kategoričan je Sreten. "Srbi su već dokazali da oni sa tim nemaju ništa."

Na naše veliko olakšanje, Igor uz pomoć nekog prijatelja, napušta Pale, odlazi helikopterom nazad u Beograd.

Oktobar 92., zima se približava, naše zalihe hrane i drva su nikakve, ratne vijesti sve gore, broj onih koji žele naš stan sve veći. I djeca u Beogradu skoro gladuju. Moj suprug opet odbija da bježimo, a ja ne mogu skupiti hrabrost da kažem, ja idem, a ti ostani kad hoćeš. Komšije nas upozoravaju, prošle noći je ubijena još jedna muslimanska porodica. Stigao je red i na nas, Fikretova tetka i mi smo posljednji. Sreten još uvijek navraća ali i njemu prijete, on obećava da će pitati da li nas vojnici UN mogu prebaciti u Sarajevo. Opet jedan noćni napad, policija dolazi da nas zaštiti, ali nam jasno kaže, to je posljednji put, izginulo je toliko Srba, one ne žele štititi muslimane. "Idite kod Koromana, on vam može pomoći." Ujutro samo otišli kod tog čovjeka. On nas je gledao kao da traži razumijevanje od nas. Ni on ne može shvatiti zašto se sve tako strašno preokrenulo, kad je počelo ni on nije očekivao da će se zaplesti takav kolovrat zločina. Pomoći će nam da odemo iz Pala, pomagao je i drugima i nema pojma zašto su ga u Sarajevu stavili na listu ratnih zločinaca. On se mora boriti na strani svog naroda. Sjetila sam se priče o njegovom ocu. Da li ovaj mladi čovjek radi svoj strašni policijski posao iz dužnosti prema svom narodu, a spašava po nekoga od muslimana kad se sjeti onoga što mu je govorio otac.

Posljednjih dvanaest sati u Palama, sjećam se samo u isječcima. U naš stan se uselio brat šefa policije, onda sam ja molila da povedemo i Fikreta sa sobom, bila mi je strašna pomisao da će već možda sutra ubiti tog mladića. Molila sam da nanu i njenu kćerku, sestru mog supruga, prebace nekako u Sarajevo, stare žene će valjada pustiti da prođu, muškarci nisu imali nikakvu šansu živi stići do Sarajeva. "Ne smijete više izlaziti na ulicu, ja ću vas odvesti do bolnice, tu polijeće helikopter", rekao nam je čovjek koji nas je namjeravao spasiti. "Ne bojte se, pilot je moj jaran, siguran je!" Ispunio je svoje obećanje, odvezao nas je i ubacio u helikopter sa ranjenicima. Umirali smo od straha da nas neko ne prepozna. Na rastanku smo se pozdravili, a meni je odjednom prošlo kroz glavu da samo tom čovjeku, kojeg prije par dana nisam ni poznavala, mogu zahvaliti što živi napuštamo Pale. Pomislila sam na kćeri, pogledala u Fikretovo lice, drhtavih blijedih usana, zatim pružila ruku i zagrlila našeg spasioca. "Hvala ti", rekla sam. "I o ovome će nekad neko pisati", odgovorio je on i otišao.

U helikopteru smo preletjeli Romaniju, posljednja slika iz moje domovine koja me kasnije dugo pratila bila su popaljena, mrtva muslimanska sela istočne Bosne.

Komandir policije Koroman je ispunio i drugo obećanje, poslao je dvije stare žene u Sarajevo. Ali one nisu stigle na drugu stranu, neko je pucao na njih čim su krenule preko mosta. Vjerovatno se nikad neće saznati gdje su im grobovi.