Obhođaš, Safeta

Nismo imali mnogo a nakon novog ratnog požara nije ostalo skoro ništa.

Materijalni tragovi predslavenskih kultura u Bosni su neznatni, da li zbog toga što ti Iliri, Tračani ili Kelti nisu marili da grade nešto postojano ili zbog toga što su oni koji su dolazili kasnije sve predhodno razarali, to još niko nije odgovorio. Kod nas je u postojala uzrečica, od Kulina-bana i dobrije dana. Baš sa tim bosanskim vladarom je i počinjala priča o pismenosti u Bosni. On je negdje u dvanaestom vijeku glagoljicom (tadašnjim bosanskim pismom) napisao Povelju i dao je dubrovačkim trgovcima. To je bila njegova garancija da oni slobodno mogu putovati po njegovoj državi i baviti se svojim trgovačkim poslovima, on im je garantovao sigurnost i zaštitu od samovolje njegovih velikaša. Dokument je sačuvan u dubrovačkom arhivu, u kojem su istoričari iskopavali i druge dokumente o bosanskoj srednjovjekovnoj državi. Inače, skoro svi pismeni tragovi organizovanog života na tim prostorima, nalazili su se u arhivama dalmatinskih obalnih gradova, najčešće u Dubrovniku, zatim u Stambolu na Bosforu, one kasnijeg perioda u bečkim arhivama. Možda bi nešto ostalo i u Sarajevu, ali taj grad je nekoliko puta gorio do temelja, a Eugen Savojski mu je u svom pohodu protiv Turaka spalio svaku kuću, rasturio svaki temelj. Niko još nije objasnio ni tu ljudsku tvrdoglavost, zbog čega su ljudi obnavljali grad uvijek na starom mjestu, između dva brda, kad je na prostorima iza Ilidže, tamo gdje je izvirala rijeka Bosna, bilo i šire i ljepše.

Ne može se reći da je socijalistička Republika Bosna i Hercegovina puno brinula o materijalnim tragovima svoje istorije. Jednom sam čitala neki doktorski rad o stećcima i nekropolama pronađenim na brdu Tilava i Pavlovac kod Sarajeva. Poželjela sam otići tamo i vidjeti kako to izgleda u stvarnosti. Obratila sam se gospođi Snježani Mutapčić saradnici za Zavoda za zaštitu kulturnih spomenika grada, da me uputi kako ću tamo stići. Ona me začuđeno gledala. "Pa, zar vi ne znate, na tom mjestu nema više ništa, ni jednog groba, ni jedne nekropole, sve je raskopano i odvučeno, jedan dio se nalazi pred Muzeumom BiH, drugi pred hotelom na Ilidži." "Ko je to uradio, zbog čega, što niste spriječili, jeste li ga tužili?!" navalila sam sa pitanjima.

"Koga da tužimo? Jugoslavenska narodna armija je na tim terenima napravila vojno vježbalište."

Ali veliku štetu su činili ne samo veliki nego i oni mali kulturojedi. Sjećam se jedne stare bosanske kuće na Vratniku, u njoj je živjela Esma hanuma, neka daljnja tetka moje majke. Često sam mislila kako bi tu kuću, sa njenom baščom i avlijom trebalo konzervirati, jer je čudom preživjela nekoliko požara koji su plamtjeli u mahali. Sve je u njoj bilo kao u starim vremenima, visoki avlijski zid, kaldrma, ženski dio kuće, muški, čardak nadnešen nad sokak. Kad je umrla posljednja stanarka, nasljednici su to prodali, i toj kući više nije bilo spasa. Novi vlasnik je srušio skoro sve, ostavio je samo prednji zid kuće, on ga je zaklanjao od pogleda inspektora dok je on iza njega zidao novi dom od betonskih elemenata. To je trajalo nekoliko godina, dok nije podmićivanjem nabavio dozvolu gradnje. Onda je noću nestao i posljednji zid starinske arhitekture.

U Srbiji su, poslije odlaska Turaka i iseljavanja slovenskog islamiziranog stanovništva, odmah uništeni i svi materijalni tragovi te kulture, svaka džamija, kupatilo sa hamamima, svaka begovska kula. A u Bosni je to ipak bilo preživjelo, pa se sa ponosom govorilo da su najljepše džamije, Ferhadija u Banja Luci i Šarena džamija u Foči stare pet vijekova. U bosni je iz turskog vremena ostalo i dosta mostova, najznamenitiji je onaj Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, koji je Ivo Andrić uzeo za centar zbivanja u svom romanu-hronici 'Na Drini ćuprija'. Srećom, taj most i onaj na Žepi, čiju je gradnju Andrić takođe opisao, još uvijek stoje, ali mostarskog Starog mosta više nema, Srbi su ga poštedjeli kad su se povukli iz Mostara, Hrvati nisu kad su oni preuzeli komandu. Most je za mnoge bio simbol spajanja nekoliko svjetova, nekoliko religija. a neki nisu željeli da takvi mostovi ikad više postoje u gradu Mostaru. Niti igdje na svijetu.

Nema više ni fočanske Aladža (Šarene džamije) iz 1550. godine o kojoj je zapisano:

To je rad čuvenog arhitekte Ramadan age iz škole arihtekture Mimara Sinana, najčuvenijeg otomanskog arhitekte u istoriji. Po stilu to je najčistiji primjer klasičnog otomanskog tipa džamije sa kupolom. Po harmoniji svojih proporcija, bogatom reljefu i dekoru u kamenu i zidanim slikama koje pretvaraju visinu u harmoniju, to je remek-djelo kako u arhitektonskom pogledu, tako i u pogledu dekorativne umjetnosti. Za banjalučku džamiju Ferhadiju (1579. godine) pisalo je između ostalog i ovo: To je jedan od najljepših spomenika orijentalne kulture. Ova džamija je krasan primjer klasičnog otomanskog stila - prostrana džamija sa više kupola i sa kamenim minaretom. Skulpturni kvaliteti građevine budili su osjećaj slobode iznad stvarne prostorne koncepcije. U gradnji enterijera korištene su originalne konstruktivne tehnike sa bogatim ukrasima u kamenom reljefu. Unutar kompleksa džamije su fontana, groblje i tri kamena turbeta, Sahat-kula, prvi javni sahat podignut u našoj zemlji.¹ 8. maja 1993, džamija je minirana i potpuno uništena. Neki Bošnjaci su pokušali da sa ruševina Ferhadije uzmu i sačuvaju bar po komadić maltera, ali su poslije preživjeli torturu srpske policije. Kad čitam dugačke spiskove onoga što je porušeno, žalim što se to sve nije moglo prodati u zapadne zemlje, bar bi ostalo sačuvano.

Bila sam sa porodicom još na Palama kad je gorjela Vijećnica i Narodna biblioteka u Sarajevu.

Moj mentor i dugo godina bliski prijatelj Kluberić navratio je tog dana kod nas.

"Zašto biblioteku?!" pitala sam ga, još ni sama ne vjerujući da su je stvarno zapalili. "Ma o čemu pričaš, on me smrknuto pogledao." "To je njihovo djelo. Muslimanska vlast je izvukla sve knjige i posakrivala ih kojekuda, a onda u zgradi Vijećnice zapalila stare gume. Samo da bi Srbe pred svijetom optužila za paljevinu biblioteke."

Znala sam šta je ratna propaganda, čula sam čak i priče kako su građani Sarajeva sami u svojim dvorištima i na terasama palili eksploziv kako bi optužili srpsku vojsku za bombardovanje. A ovoga puta sam željela da se pokaže istinitim, kamo sreće da su lagali, da su iz Vijećnice spasili knjige a zapalili namještaj. Nažalost, vlast u Sarajevu nije imala toliko monstruozan um. Ali je bila glupa što nije predvidjela šta će prvo uraditi oni koji žele izbrisati Bosnu. Aku su je htjeli sačuvati, trebali su prvo misliti na to vijekovima staro pamćenje koje smo mi bili dužni predati narednim generacijama. Spašen je samo jedan dio knjiga, biblioteka Srpskog prosvjetnog društva 'Prosveta'. Srpski lobi, izbjegao na Pale našao je način kako će obavijestiti jednog Srbina koji je ostao u Sarajevu o tome šta namjeravaju učiniti, a on je naravno, prvo spašavao svoje. Sve ostalo je izgorjelo. Uzalud sam se nadala da je to bio plamen i dim zapaljenih guma i starih papira. A neko reče kraj XX vijeka.

(Februar 1999)

SARGON: Vijekovi se mijenjaju, ali varvarstva prema civilizaciji ostaju ista. U 12. vijeku su, naprimjer, u Bagdad, tada centar velike islamske kulture, prodrli mongolski ratnici. Vođa im je bio Hulagu, unuk Džingis-kana. I oni su uništili veliku bagdadsku knjižnicu.
SAFETA: Sarajevsku biblioteku nisu uništili divlji tuđi, nego ljudi kojima je ta biblioteka djelimično pripadala. Mongoli nisu ni znali šta je to biblioteka.
SARGON: Ali su znali da prvo to treba uništiti. Iznijeli su sve knjige, desetine hiljada svezaka, i ih bacili ih u Tigris. Ostao je zapis da je voda kasnije danima tekla crna, obojena tinotom kojom su bile ispisane knjige.
SAFETA: Eufrat i Tigris, dvije rijeke u dolini Mesopotamiji. Nekad smo učili u školi da je davnoj istoriji tamo cvjetala bogata babilonska kultura, kolijevka današnje civilizacije.
SARGON: Mesopotamija, to je ime koje dao Herodot kad je posjetio Babilon. Rekao je, bio sam u zemlji između dvije rijeke.
SAFETA: Meni se dopadala ona teorija kako se mi više puta rađamo na zemlji. Kad sam je prvi put čula, zamišljala sam kako sam prvi put došla na svijet u toj kolijevci civilizacije.
SARGON: Ispod visećih vrtova?
SAFETA: Šteta, ne sjećam se ničeg iz prijašnjih života, pa ne znam kako su te rajske bašče izgledale.
SARGON: Ne znaš da ih je načinila ljubav. Kralj Sennacharib se oženio ženom sa sjevera, iz planinskog dijela Babilona. To su planine između sadašnje Turske, Iraka i Irana. Mlada kraljica se nikako nije mogla naviknuti na novu klimu, neprestano se žalila kako joj je vruće, kako ne može preživijeti pod tako vrelim suncem, željela se vratiti u svježu hladovitu zemlju svog oca. Kad su kralju dodijale jadikovke, sazvao je graditelje i oni su sagradili sedam visećih vrtova, na sedam visinski različitih etaža. Do svakog vrta su napravljene i cijevi za vodu, tako da je kraljica sada imala svježine i hladovine koliko je god željela.
SAFETA: Šta je još nastalo u toj kolijevci civilizacije?
SARGON: Ne znaš da je u Babilonu pronađen prvi točak.
SAFETA: Čula sam o tome ali sam zaboravila. Znači, vi ste odgovorni za sva ova savremena čudovišta na točkovima.
SARGON: A znaš li da je Sargon bio babilonski kralj?
SAFETA: Je li i on gradio vrtove?
SARGON: Ne, nego cijele gradove. Kralj Sargon od Agada. Spominje se i u Bibliji. Legenda o njegovom porijeklu je nastala nekoliko vijekova prije Mojsija.
SAFETA: Reci mi, gdje je sada taj narod koji je imao tako bogat stvaralčki duh, jesu li od njega ostali samo legende o svjetskim čudima i epovi?
SARGON: Djelimično živi još uvijek tamo, u centralnom Iraku i u susjednim zemljama.
SAFETA: Ali kad god spomeneš neki grad gdje si bio, uvijek imaš i neku priču o tvojim zemljacima koje si tamo sreo... Pariz, Atina, San Francisko.
SARGON: Ima nas svuda, Americi, Australiji, Kanadi, svakom ćošku Evrope, nedavno sam dobio poziv od poznanika sa sjevera Švedske, iz predjela tundri i polarnih noći.
SAFETA: Ko je poslao ljude sa Orijenta na granicu polarnog kruga?
SARGON: Švedska vlada ih je prihvatila kao izbjeglice i azilante, sa namjerom da naseli slobo naseljene predjele zemlje.
SAFETA: Šta priča tvoj prijatelj? Kako mu je gore u snijegu i ledu?
SARGON: Kaže, život je podnošljiviji otkako su nabavili mašinu za pravljenje araka. Znaš li šta je arak? To je jače alkoholno piće od datula ili grožđa, proizvodi se u jednoj posebnoj spravi i pobijeli kad se u njega doda voda. Arak je na Orijentu isto što i viski u Americi, votka u Rusiji...
SAFETA: I oni na sjeveru Švedske nabavili tu mašinu za proizvodnju podnošljivosti...
SARGON: Od cijelog Babilona i Orijenta, ostala im samo ta mašina.
SAFETA: A o čemu si ti pričao ljubitelju araka?
SARGON: Pričao sam mu kako sam ovog ljeta vidio našu zemlju.
SAFETA: Bio si u Iraku?! Nisi mi rekao...
SARGON: Nisam bio, nego je moja rodica kad je napustila Irak, ponijela u svom kožnom neseseru pregršt zemlje naših predaka. Kad smo se sreli u Ammanu i pokazala me je tu hrpicu prašine...