Obhođaš, Safeta

Beograd i Sarajevo su se davno počeli svađati oko toga kome pripada bosanski istorijski kult roman 'Derviš i smrt' kojeg je napisao Bošnjak, musliman, Meša Selimović. Iako se u djelu nema pomena o Srbima ni njihovoj, kako to oni vole isticati, vjekovnoj borbi za slobodu i opstanak, ipak ga oni svrstavaju u najznačajnije srpske romane. Bošnjaci se odriču tako lahko svoje kulturne baštine, ali misle da im je autor podvalio, jer taj roman nije napisan bosanskim nego čisto srpskim jezikom. Već su se javili jezikoslovci koji tvrde kako bi djelo trebalo obavezno prevesti na bosanski, neki su čak i pokušali da to urade.

Ovo pominjem samo kao jedan od primjera da se na tom malom prostoru, gdje su zajedno pomiješane tri religije, oduvijek vodili različiti oblici borbi, ako ne stvarni onda žestoki kulturni ratovi. Bošnjaci su, pritješnjeni između dva homogenija i jača naroda, neprestano gubili svoj intelektualni i kulturni identitet. Iz njihove sredine su potjecali mnogi vrhunski intelektualci i umjetnici u bivšoj Jugoslaviji, ali oni su se da bi se lakše probijali prema vrhu, već na početku karijere opredjeljivali i postajali Srbi ili Hrvati. Iako je, naprimjer, poezija Maka Dizdara most između srednjovjekovne i moderne Bosne, iako je njegov pjesnički jezik stvoren pod uticajem natpisa na starim nadgrobnim spomenicima, takozvanim stećcima, njegovo ime je odavno upisano među znamenita pjesnička imena Hrvatske. Tamo se uporno tvrdi, mada se to ne može dokazati, kako se on sam opredijelio za hrvatsku nacionalnost. O Meši Selimoviću, rođenom Tuzlaku, je poznato, da se zbog različitih porodičnih problema i ženidbe sa jednom Srpkinjom, bivšom buržujkom, krajem pedesetih godina u Sarajevu našao u vatri komunističke ideologije. Izbačen je sa katedre za jezik tek osnovanog Filozofskog fakulteta u Sarajevu i više nije mogao dobiti nikakav posao, njegova porodica je nekoliko godina, dok je on kao duh hodao svojim gradom, gladovala i smrzavala se bez ogrijeva u dugim bosanskim zimama. Beograd mu je, kad se namučio, pružio utočište, stan i egzistenciju. Pisac nikad nije oprostio svom gradu, sam je rekao da njegova djela pripadaju srpskoj literaturi. Ne znam da li se je sam upitao kako je to moguće, jer je u svoja dva ključna djela analizirao samo Bosnu i muslimanime, starosjedioce Bošnjake i vlastodršce Turke. U njegovom romanu 'Derviš i smrt' jedan od glavnih ličnosti, Hasan, koji je mladost proveo u turskoj prijestonici, u potrazi za znanjem, a zrele godine rasuo na lutanje svijetom u potrazi za smirenjem, u filozofskom monologu o svom bošnjačkom porijeklu kaže:

"Najzamršniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ništa drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećajem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Neseća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i ovako pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da svakoga iznenadimo, pa i sebe. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvijesnost u ovoj neodređenosti. Zar bez razoga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo... a zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, zanči da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"¹

Nekad u mladosti sam ovaj odlomak čitala kao precizno izrečenu misao koja je prodrla do dubine našeg bošnjačkog mentaliteta, kao i našeg elementarnog problema, ko smo, šta određuje našu pripadnost, porijeklo i jezik ili religija. Možda baš zbog osjećaja da ni ja nemam odgovore na ta pitanja, uvjeravala sam samu sebe da je to ipak nešto što je prošlo i da nema veza sa nama, sadašnjima. Jeste, porijeklo mi je islamsko, ime takođe, ali imam sreću da živim u vremenu kad istorija ubrzava svoj tok, preko noći mijenja i nas i društvo u kojem živimo. Šta ja imam sa tim istorijskim krivicama o kojima govori književnik Selimović, nisam ja, nego su moji preci uzeli islam, ja čak i ne vjerujem da je to neka krivica, to je jednostavno bila neka društvena neminovnost, koju sam i ja, kroz ime, kroz neke porodične običaje, dobila u naslijeđe. Ne želim se odreći toga, zajedno sa ovim što sam naučila čini mene ovakvu kakva sam. I bilo je prijatno, imati tako specifično porijeklo i tradiciju, a neprestano biti pored drugih kultura i gledati šta se i tamo dešava. Sa svojim mentorom sam često razgovarala o tome, nas dvoje smo se slagali u jednom, da će u budućnosti doći do formiranja ne jugoslovenske, nego bosanske nacije, jer je to prostor gdje sve tri religije svakodnevno žive zajedno, miješaju se, žene i udaju, rađaju djecu. "Moja je kćerka je već napravila prvi korak", hvalio se. "Dijete je pametnije od nas, spontano je riješilo svoj problem. Zaručnik moje kćerke je Hrvat i desilo se da su njih dvoje bili sami kod kuće kad su došli momci koji popisuju stanovništvo. Kad su iz upitali šta su po nacionalnosti, moja kćerka je za oboje rekla da su Bosanci, čak je i nas, mene i ženu, upisala kao Bosance. Tako ti ni ja u tim papirima nisam više Srbin. Možda je tako bolje zbog unučadi koja će doći."

Sad vjerujem da je to bila njegova trenutna apstinencija od nacionalizma, što se u vrijeme titovog 'bratstva i jedinstva' desilo mnogim stanovnicima naše države. Prokletstvo je bilo u tome što se to 'opijajuće sredstvo masa', nakon apstinencije, uzimalo u još većim količinama. Moram priznati da sam, kad sam primijetila prve posljedice tog konzumiranja kod mog prijatelja, prvo sve shvatila kao šalu, jednostavno nisam mogla povjerovati da čovjek, koji je juče za sebe govorio da je Bosanac, počinje u meni gledati samo muslimanku natovarenu vijekovnom krivicom njenih predaka. Ali kad su optužbe kako ja ništa ne razumijem počele da me iritiraju, počela sam učiti o svojim precima, istoriju svoje kulturne sredine. Nisam željela stajati pred njim kao blećak ili odobravati ono što govori. Vjerovala sam, kroz dijalog i argumente se sve može objasniti. Kroz osjećaj ugroženosti sam postojala Bošnjakinja više nego što sam bila do tada, ne muslimanka, to mi nije ništa govorilo, identitet sam tražila u zemlji svog porijekla. Neposredno pred rat sam se uvjerila koliko je Selimovićev Hasan bio u pravu kad je rekao da smo mi Bošnjaci 'šala istorije'. I to na mnogo načina.

Opšte je poznato da su mnogi hrišćani starosjedioci preuzeli islam od Turaka, u Bosni, u Srbiji, Sandžaku, Crnoj gori, Makedoniji. Činilu su to najvjerovatnije iz nužde, da se u društvenom poretku popnu koju ljestvicu više, oslobode kmetstva, dobiju zemlju, upravu nad nekom kasabom, da pošalju sinove na školovanje sa nadom da će postati visoki carski službenici. I to se i dešavalo, 17 velikih vezira u 16. i 17. vijeku u Carigradu je bilo slovenskog porijekla, a njihova moć nije bila mala. Analize govore da je gradsko stanovništvo Srbije i Bosne u tom vremenu bilo većinom muslimansko.

Istorija je drugom polovinom 19. vijeka konačno dohakala bolesniku sa Bosfora, u jednom je srku, kako to Sargon slika u pjesmi o padu Berlinskog zida, popila otomansku carevinu. I napravila grdnu šalu sa islamiziranim Slavenima na Balkanu. Sa povlačenjem Turaka iz Srbije muslimansko stanovništvo je krenulo u migraciju, jedni su pošli prema Bosni gdje su se Otomani još čvrsto držali, drugi prema Kosovu, treći su krenuli u Tursku, gdje su zauvijek izgubili svoj etnos i jezik. Njihova imovina u Srbiji je razgrabljena, uništena, islamizirani Srbi su zauvijek nestali, sa svom svojom baštinom, kao nekad Hazari. U tom periodu je i nastala uzrečica 'pusto tursko', što je značilo, ono što je nekad pripadalo muslimanima, može se razvlačiti, prisvajati, uništavati, a da se zato nikome ne odgovara. Tada su posebno stradale žene, one koje bivši vlastodršci nisu poveli sa sobom. Biograf Vuka Stefanovića Karadžića, Popović, u svojoj knjizi o reformatoru srpskog jezika, opisujući njegovu mladost spominje i stravične scene mučenja na beogradskim ulicama, pobjednici su na tjelima haremskih žena i robinja iskaljivali vijekovima nakupljani bijes i mržnju prema vladarima.

Mnogi muslimani iz Bosne su se, kad je turska carevina podvila rep i odatle, takođe iselili. Cijele gradske ulice, cijela sela su ostajala prazna. Ali mnogi su ostali. Možda su, kako to piše Selimović, voljeli tu svoju bosansku mrtvaju, možda su shvatili da je besmisleno otići od svog korijena, nisu vjerovali da se mogu presaditi tamo, pod vrelim suncem turske Anadolije, gdje vladaju tuđi jezik i tuđi običaji. Vjerovatno je ostanku u domovini doprinijelo i to što se katolički i pravoslavni živalj još nije osjećao Hrvatima i Srbima, nego Bosancima različitih vjeroispovjesti, i što zato što Srbi nisu direktno dobili vlast u ruke nego je Bosnu preuzela i anektirala Austro-ugarska monarhija. Novi vlastodržac nije bio oduševljen što ima i tu treću religiju u novoj pokrajini, nije opraštao ni to što su ga dočekali ustancima i pobunama, ali opet, nije ih gonio sa njihovog imanja, nije dozvolio da ono što su toliko vijekova sticali odmah postane 'pusto-tursko', džamije su poštovane kao vjerski objekti, a nisu porušene i sravnjene sa zemljom kao u Srbiji. A bilo je i pravoslavnih koji su odvraćali svoje komšije muslimane od selidbe, nudili im zaštitu, uvjeravali ih da i dalje mogu živjeti, ako ne jedni s drugima, onda jedni pored drugih. Aleksa Šantić, poznati mostarski pjesnik, porijeklom iz ugledne trgovačke porodice, napisao je čak i pjesmu o tome. Ti stihovi se još i danas rado pjevaju. "Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba, neće vas grijat ko što ovo grije, grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije... A majka vaša zemlja vam je ova, ovdje su groblja vaših pradjedova." Mi smo u školi učili pjesmu ali ne i povod kojim je napisana, govorili su nam kako je to pjesnik namijenio svim ljudima iz Hercegovine, koji su zbog siromaštva odlazili na pečalbu u prekomorske zemlje. Prešućivanje i ignorisanje je uostalom i bilo glavno obilježje državnog odnosa prema muslimanima u Bosni. Nikad, ni jednim povodom se nije htjelo pokrenuti pitanje muslimana, o njihovoj prošlosti se nije smjelo ništa učiti, jer oni nisu smjeli imati prošlost, da ne bi imali podlogu za budućnost. Istorija Bosne nije smjela biti i njihova istorija, jer bi onda mogli pomisliti da imaju pravo na tu zemlju gdje su rođeni.

Austro-ugarska monarhija je ostala u Bosni i Hercegovini četrdesetak godina a onda je i njene moći u I svjetskom ratu popila istorija. Južni Sloveni su formirali zajedničku državu u kojoj je, od prvog dana nastanka, najkompleksnije pitanje bilo hrvatsko-srpski odnosi. Hrvati su se osjećali okupiranim od strane Srba, koji su važili za jednog od pobjednika I svjetskog rata, oni su, nakon stotine godina austro-ugarske vladavine, željeli konačno imati svoju državu. Bošnjaci su se našli između dvije vatre, bilo je to vrijeme borbe za fizičko preživljavanje, malo se ko od Bošnjaka brinuo o nacionalnoj svijesti i kulturi. A i pojedinci koji su se brinuli i skupljali bošnjačko blago od propadanja, većinom su bili 'opredjeljeni', bili su upisani ili kao Srbi ili kao Hrvati. Između visokih intelektualaca i naroda nije postojala veza, jer nije bilo onog srednjeg prosvjetnog sloja koji ih je mogao povezati. Zatim II svjetski rat, Bošnjaci se, tražeći zaštitu od Srba priklanjaju Hrvatima, Hrvati opet kreću u istrebljivanje drugih narodnosti sa svojih teritorija. Tito i njegovi komunisti su u tom haosu vidjeli priliku da oni dobiju vlast, njihov moto je postao 'bratstvo i jedinstvo' za sve narode koji tu žive prihvatili su mnogi Bošnjaci i priključili se antifašističkom pokretu. Vjerovatno ih je to spasilo od potpunog uništenja. Milovan Đilas, u ratu blizak Titov saradnik, poslije poznati disident kojeg je lično Tito slao na robiju, u jednoj od svojih knjiga je pošteno sračunao civilne žrtve iz II svjetskog rata, pokazalo se da su Srbi pobili daleko više Bošnjaka, nego što su Hrvati pobili Srba. Đilas svojim poštenjem nije puno postigao, niko nije htio da ga sluša, a on je svakako bio više u zatvoru nego na slobodi. a sami Bošnjaci se nisu usuđivali da računaju, njima je izgleda najviše bilo stalo da se sve što prije zaboravi.

Kad su komunisti učvrstili socjalističku Jugoslaviju, i oni su se nadali da će se islamski živalj ako ga budu uključili u svoj obrazovni sistem, a ignorisali njegovu prošlost, polahko rastočiti. Ali proces rastakanja je bio spor, većina ljudi je radije bila neopredjeljena nego što je željela biti Srbin ili Hrvat. Pritisak da se u Bosni prizna i ta treća nacija kao tampon između Srba i Hrvata, koji su se i dalje, pored proklamovane ravnopravnosti, neprestano gložili, stalno je rastao. I komunistička vlast je početkom sedamdesetih našla solomonsko rješenje, u Bosni je nastala nova nacija, ali ne po zemlji gdje živi, nego po religiji. Umjesto da postanemo Bosanci, ili Bošnjaci, kako su nas zvali u tursko i austrougarsko vrijeme, postali smo muslimani iako većina nas nije željela opredjeljivanje po religiji.

Svi smo mi, na ovaj ili onaj način promijenili po dvije tri nacionalnosti. Moj suprug je u svojim dokumentima kad je bio u vojsci u Hrvatskoj nazivan Hrvatom, na Palama gdje je živio mogao je biti samo neopredjeljen ili Srbin. U rodnom listu moje kćeri, naprimjer, stoji da su joj oboje roditelja Srbi. Kasnije smo ipak postali muslimani, nadajući se da će se ostvariti predviđanja mog prijatelja i mentora Sretena Kluberića, kako ćemo u Bosni jednog dana svi postati Bosancima.

Kad su početkom 92. godine krenuli sa etničkim čišćenjem, nije više uopšte bilo bitno kako smo se kada izjašnjavali, bilo im je dovoljno samo naše ime, ne ime, ono je zbog mode moglo biti neutralno ili evropsko, bilo je dovoljno naše prezime ili da nam je jedan od roditelja musliman, pa da završimo u masovnoj grobnici, logoru ili izgonu.

Četiri pet godina kasnije rat je prestao, Bošnjaci fizički opstali. Zamijenili su ga politički i kulturni rat. Pisci su, zbog pisanih tragova, najčešće na udaru, opet ista pitanja, ko kome i zašto pripada, ko su i kakvi su stubovi nacionalnih i kulturnih identiteta...

Safeta Obhođaš: Scheherezade im Winterland (Auszug)

Der Onkel stimmte ihr nicht zu, die Engel blieben bei denen mit guter Seele, auch wenn sie nicht wußten, wie man betet. Er erzählte eine Geschichte von einem Jungen, der vor langer, langer Zeit, als der Islam gerade nach Bosnien kam, an der Reichsstraße eine Schafherde hütete. Auf dem Weg zogen gelehrte Leute aus Istanbul vorbei; der Junge sah, wie sie sich mit Wasser reinigten und dann beteten. Er wollte ihnen nacheifern und tat es auch, jeden Morgen und jeden Abend betete er fleißig, aber da er kein arabisches Gebet kannte, murmelte er statt dessen in seiner Sprache: "Schwarzes Schaf, weißes Schaf". Andere gebildete Menschen kamen vorbei und staunten, daß ein junger Kerl in der bosnischen Wildnis zu dem lieben Allah, dem Allmächtigen, betete. Sie baten ihn, den Text laut herzusagen, und er wiederholte schamrot sein "schwarzes Schaf, weißes Schaf". Die gebildeten Leute lachten ihn nicht aus, sondern erklärten ihm, wie man betet, mit welchen Worten man sich auf dem Gebetsteppich verneigt. Er glaubte, daß er sich alles gemerkt habe, aber als er es wiederholen wollte, hatte er alles vergessen. Die gebildeten Leute waren schon weitergezogen, er rannte hinterher, damit sie es ihm noch einmal zeigten. Er lief und lief und kam an einen Fluß, den sie mit ihren Pferden schon durchquert hatten. Sie winkten ihm vom anderen Ufer aus. Er konnte nicht hinüber, schrie aus vollem Hals, daß er vergessen habe, was sie ihm beigebracht hätten. Plötzlich versiegte das Wasser, das Flußbett trocknete aus, und er konnte mühelos mit drei Sprüngen auf die andere Seite zu seinen Lehrern hüpfen. Die standen still, stumm vor Staunen. "Ich habe vergessen, was ihr mich gelehrt habt, zeigt es mir noch einmal", bat er, aber sie senkten nur die Köpfe, beschämt von der Gnade, die er bei Gott errungen hatte. "Geh zu deinen Schafen und bete wie bisher, Allah hat erkannt, wie groß dein Vertrauen in ihn ist, du stehst in seiner Gnade."²