Obhođaš, Safeta


 

 

Sargon Boulus: Das Lächeln

 

Die Kellnerin eines Londoner Cafes mit ihren künstlich-schauspielerinhaften und dennoch aufreizenden Bewegungen bedient alle mit Tellern voll von ihren Übungen in Koketterie vor dem Spiegel, nur mich und meine Freunde nicht. Im Umkreis unserer Blicke, die ihre reifen Brüste verschlingen, geschieht etwas mit ihrem Lächeln: Rasch bricht es ab. Anfangend in einem Winkel ihres geöffneten Mundes, der stolz ist, aber zugleich die verborgene Fähigkeit verrät, bis zur Unterwürfigkeit freigiebig zu sein, flattert das Lächeln ein wenig wie ein von der Nadel aufgespießter Schmetterling, doch dann vergißt es sogleich wieder das Flattern, und das ist das Geheimnis ihrer Verwirrung: Die Liebe mit den Augen ist eine schwierige Kunst, die nur der Orient kennt.1




Osmijeh


Moja prva ljubav je bila zaista onakva kako to poznaje samo Orijent, ljubav očima. Imao sam petnaest, šesnaest godina, bilo je to vrijeme mog buđenja, otvaranja prema vanjskom a istovremeno spoznavanje mog duhovnog svijeta u kojem je literatura, posebno poezija zauzimala središnje mjesto. Već su se bili desili moji prvi poetski 'uspjesi', bio sam već objavio prve pjesme.

Živio sam sa porodicom u jednom predgrađu Kirkuka, na samom rubu grada, naša kuća je bila posljednja u nizu, iznad nje samo golo brdo. Ali preko puta naše kuće se nalazila stambena zgrada u kojoj je stanovao jedan kurdski general. Ponekad bih ga viđao kako prolazi, vojnički hod, uniforma, strogo lice, brkovi. Do mene su uvijek dopirale vibracije opasnosti koje je širio oko sebe. U njegovu zgradu se ulazilo stepenicama gdje su stajale mnoge posude sa cvijećem a stan je imao veliki balkon. Generalovu mlađu kćerku sam ugledao prvi put kad je zaljevala cvijeće. Ja sam sjedio na krovu moje kuće, to je bilo jedino mjesto gdje sam mogao, sakriven od moje porodice, u miru čitati. Ali moj mir je nestao u trenutku kad sam postao svjestan prisustva te djevojke. Prvi kratki pogled, zatim dugo čekanje kad će se opet pojaviti. Sljedećeg puta je izašla na balkon. Sjela je tu, češljala i sušila tek opranu kosu, bila joj je duga i svijetla, meni se sa ove strane činilo da je zlatna. Onda je zovnula sestru, i ona joj je dugo četkala kosu, zatim joj napravila pletenice. U jednom trenutku je ugledala mene kako nepomično stojim, zablehnut u nju. Okrenula je glavu, pa kroz nekoliko minuta opet krišom pogledala prema meni. Šapnula je nešto sestri i obadvije su se nasmijale. Meni se toliko zavrtjelo, mislio sam da ću pasti sa krova. Tako je počelo to gledanje.

U to vrijeme su kod nas u kinima, zbog propagiranja komunističke ideologije, prikazivani ruski filmovi. U tim filmovima su skoro sve komsomolke bile lijepe, plave, nosile su šiške i sve su se zvale Nataša. Naši mladići su u jatima išli da gledaju te filmove, i po nekoliko puta. Prvi put zbog toga da vide kako je omladina srećna u zemljama gdje je pobijedila socijalistička revolucija, kako komsomolci 'ponosni i neumorni u pregalaštvu' koračaju putem u bolju budućnost. A onda su momci zaboravljali zbog čega su snimljeni ti filmovi, oni su se zaljubljivali u neku od lijepih plavih Nataša i išli su u kino da bar taj sat, sat i pol provedu sa svojim ljubavima. To im je bila i jedina prilika da uživaju u ženskom društvu, jer su našim ulicama hodale zamotane djevojke, sa kojima su ponekad mogli izmijeniti samo pokoji pogled. Ali mora se priznati da tamnoputa lica njihovih kolegica i susjetki nisu bila tako privlačna kao lica svjetlokosih, okruglih, malo punašnih Ruskinja. Jedan prijatelj mi u povjerenju ispričao kako on svake noći sanja Natašu sa šiškama. Ne samo što sanja nego vjeruje da je, samo da bi joj bio bliže, i sam postao komsomolac. Želio je čak popeti se na filmsko platno i pomoći joj u ostvaravanju njene socijalističke ideje i građenju pruge. Mada se ona u filmu ni jedanput nije požalila, on je znao da ženskim rukama nije lahko podizati pragove i šine.

I ja sam išao u kino sa drugovima, ali ta Nataša nije bila privlačna kao moja kurdska ljepotica kojoj nikad nisam saznao ime. Između nas dvoje se, i bez riječi, uspostavila veza. Ona je znala da je ja, kad ide prema kući, kad izlazi na balkon, kad zaljeva cvijeće, odnekud posmatram. Ako sam bio s druge strane, u dvorištu, slutio sam kad će se ona pojaviti. Ne znam odakle se razvilo to čulo ali je funkcionisalo nepogrešivo. Ako je ne bih vidio po danu, u kasno poslijepodne sam izlazio na kapiju, pravio se da uživam u ljepoti predvečerja i čekao da ona naiđe. I ona se odnekud pojavljivala. Nosila je kurdsku nošnju, zbog ljetne vrućine tanke haljine od beza, koje su se lijepile uz vitko tijelo. Znao sam sve boje njenih haljina, kako joj koja stoji, koje je dužine. Bio sam siguran da nigdje ne svijetu ne postoji tako prekrasno stvorenje. Zaista ne znam da li je ona bila tako lijepa u stvarnosti, znam samo da nisam želio pogledati ni jednu drugu djevojku, svako drugo žensko stvorenje bilo je ružno i neugledno prema njoj. Ako bih se zadržao u školi, trčao sam kući što prije, samo da je vidim. I ona je znala kad ja dolazim, pojavljivala se ili na balkonu ili bi iznijela ibrik s vodom i zaljevala cvijeće. Ničije cvijeće u komšiluku nije bujalo i cvjetalo kao njeno, jer ga je ona nekad tri puta dnevno zaljevala. Sjećam se, sjedila je jednom na najgornjem stepeniku, a sestra ju je zvala iz kuće jer je bilo vrijeme ručku. Ona je znala da sam ja na svom krovu, već smo se bili nekoliko puta pogledali. "Pusti me, neću da jedem", odgovorila je sestri. "Nisi od jutros ništa jela, sigurno si gladna." "Nisam gladna, šta me briga za stomak, šta me briga za glad!" Radovao sam se što ona zbog mene ne može jesti a istovremeno je žalio što gladuje.

Onda je njena sestra odlučila pomoći da budemo malo bliži. Njih dvije su polazile u šetnju okolnim sokacima, a sestra mi je davala glavom znak da pođem za njima. One su išle naprijed, ja ih pratio, razmijenili bismo po neku nevezanu rečenicu, ne sjećam se više o čemu, ali samo što bi im ja prišao bliže, pojavio bi se neko na ulici i ja sam morao zastati. Niko nije smio primijetiti da nas troje razgovaramo ili da ja njih pratim u toj šetnji. Jer ko zna šta bi se desilo kad bi njen otac, kurdski general, musliman, saznao da mu kćerka pogledima vodi ljubav sa jednim Asircem, hrišćaninom. Ipak nisam mogao odoljeti a da ne pođem za njima kad bi mi dale znak.

Samo jednom smo se uspjeli približiti jedno drugom. Ona je kod kuće bila sama, gledali smo se, ja na krovu, ona na balkonu. Pokazala mi je glavom da će poći u šetnju, i to ne ulicama nego oko brda, tamo gdje nije bilo nikoga. To je zaista bila velika hrabrost. Sačekao sam da ona odmakne, a onda krenuo putem na suprotnu stranu. Dočekao sam je s druge strane brda, tu smo bili zaklonjeni od tuđih pogleda. Sreli smo se, stali blizu jedno drugog i opet se gledali. Ni jedno od nas nije moglo progovoriti ni riječi. Meni se grlo osušilo, noge mi se tresle, srce razbijalo bubne opne. Ona je bila nešto niža od mene, podigla je glavu i gledala me u oči. Gledao sam i ja nju, vrijeme je stalo, ništa više nije postojalo osim nas dvoje. Nikad više u životu nisam doživio tako fluidne trenutke, minute duge kao sate, zapravo vrijeme nije ni postojalo, ni grad, ni opasnost da nas neko može vidjeti. U jednom trenutku sam pružio ruku, dodirnuo njenu da se uvjerim je li ona stvarna. Ne znam koliko dugo sam držao njenu ruku, nekoliko sekundi ili nekoliko minuta. Trgnuli smo se na zvuk nekih glasova, ona se okrenula i potrčala putem odakle je i došla.

Kad sam ostao sam na tom pustom mjestu, palo mi je na pamet šta sam joj mogao reći, samo da mi grlo nije bilo tako suho a jezik ukočen.

Sve te neizgovorene riječi su se pretvarale u pjesme, neumorno sam pisao pjesme o ljubavi. Možda je to bilo buđenje erotike ali ja tu djevojku nisam osjećao kao neko erotsko biće. Bila je daleko više od toga, san o nečem nedokučivom i neobjašnjivom. Bio sam sav ispunjen, srce puno osjećaja, glava puna idealizma o tome kako će komunističke revolucije uskoro preokrenuti našu sadašnjost u bolju budućnost. Onda neće biti važno jesam li ja sin jednog asirskog radnika a ona kćerka jednog kurdskog generala.

Svijet se nije promijenio a ja sam krenuo u Bagdad, na studije. Najljepše što sam ponio iz Kirkuka, što ni do danas nisam zaboravio, to je ta mladalačka ljubav, ostvarena samo pogledima.




* * *


Sargonova prva ljubav je naravno čista poezija, ljubav kao 'teška umjetnost koju poznaje samo Orijent'. Samo što ima i drugačijih ljubavi doživljenih očima, i moja prva ljubav je bila samo gledanje. Ali malo drukčije od ovog Sargonovog.

Već sam spomenula da su u našu kuću dolazili mnogi gosti iz Sarajeva, ne samo rodbina moje majke, nego i njene prijateljice sa kojima je ona nekad plela i dijelila svoje djevojačke snove. Izgledalo je da se malo što od tih snova ostvarilo, moju majku je zapao dvadeset godina stariji udovac i težak, radom ispunjen život na selu. Ali ni one koje su ostale u gradu nisu letjele na krilima sreće, jednoj je muž zbog pronevjere državnih para dospio u zatvor, od druge je pobjegao u bijeli svijet, treća se udala za pijanicu. Kad su te žene pričale o sebi, činilo se da niko na svijetu nije bio nesrećniji od njih. Najljepša i meni najdraža od maminih prijateljica bila je Zehra, za nju su, sigurno zbog njene bijele kože, svi govorili da je sva kao od putera. Kontrast bijeloj koži bila je crna loknava kosa i tamne ni smeđe ni crne oči.

Ni ta slatka i učena Zehra, završila je bila daktilografski kurs i radila u nekoj kancelariji kao službenica, nije imala sreće u ljubavi. Nju je, njen Edipovim kompleksom opsjednuti muž (kasnije sam saznala da se sinovljeva privrženost majci i tako zove) uz dobro poznatu bosansku poslovicu, da žena može imati koliko hoće, ali je majka uvijek samo jedna jedina, istjerao iz kuće. Zehru je taj poraz u borbi sa starom oštrokondžom duboko oštetio, živci su joj popustili, ljekari su joj savjetovali boravak u tišini i na čistom vazduhu.

U blizini naše kuće, možda kilometar daleko, bilo je bolničko odmaralište, tu su doktori slali na oporavak one koji su imale neke duševne probleme a i dobre porodične i prijateljske veze, jer neka obična budala nije mogla ni sanjati o takvoj bolničko hotelskoj privilegiji. Mamina prijateljica je imala takve veze, preko njih je dobila dva mjeseca odmora u našoj vazdušnoj banji. Prvi dani usameljnosti u tom raju su je još više rastužili, kad nam je dolazila u posjetu uvijek je plakala. Ali nakon jedne sedmice suze su odjednom presahnule, mlada žena se počela osmjehivati. Mati je navalila da joj kaže šta se to lijepo desilo, a onda su se njih dvije dugo sašaptavale. Opet se spominjala ljubav, ali to po svoj prilici nije više bilo u vezi sa njenim bivšim suprugom, on je nikad nije obišao u bolnici. Kad nas je sljedeći put posjetila, sa njom su bili njena četverogodišnja kćerka i jedan visoki vitki pratilac. Meni je srce stalo, izgledao je kao Klerk Gebl na omotu knjige 'Zameo ih vjetar', samo što mu kosa nije bila onako natopljena i zalizana briljantinom a ni uši mu nisu stršile kao lopari. Taj Zehrin Meho je bio bliže slici Reta Batlera koju sam ja imala u glavi dok sam čitala roman, koju mi je lik čuvenog glumca samo kvario. Nažalost, mamina prijateljica Zehra je bila suviše mutava i tiha da bi mogla igrati kapricioznu energičnu Skarlet.

Kroz jednu sedmicu sam zaboravila roman, jer je stvarnost počela dobijati dimenzije prekrasne ljubavne priče. Zehrino lice se potpuno promijenilo, nije više spominjala ni svekrvu ni bivšeg supruga. Nije nam više dolazila sama, u njenoj pratnji je uvijek bio Meho. A on je neprestano nalazio nove orginalne načine da pokaže svoju zaljubljenost. Pošto su moje oči i uši postale ogromne od radoznalosti, ja sam mogla vidjeti i naslutiti sve njihove skrivene dodire, čuti sva šaputanja. On se saginjao da tobože zaveže cipelu, pa je ispod stola uzimao njenu ruku i ljubio joj svaki prst pojedinačno. Ako mu ruka ne bi bila na dohvatu, stavljao je svoj dlan na njen list od noge. Vrebao je trenutak kad ih niko ne gleda i šaptao joj nešto na uho, od čega se njeno lice nanovo ozarivalo. Ništa nisam željela kao to da budem na njenom mjestu, i čujem te riječi od kojih lice postaje tako blistavo. Gledala sam njegove usne ispod Batlerovih brkova, činilo mi se da govore: poješću te od ljubavi. Bilo je nevjerovatno, ono što sam do sada često čitala u knjigama dešavalo se preda mnom, što je značilo da to zaista postoji, nije samo izmišljotina pisaca i pjesnika. Ono što me još fasciniralo, bila je i njegova ljubav prema Zehrinoj kćerki. Ako je ona dolazila kod majke, tada je on bio najbolji otac na svijetu, nosio je na ramenima, igrali su se, gradili su zajedno zamak na našem pijesku. Bila sam ljuta na sudbinu što mi nije dala oca kao što je Meho. Moj babo me nikad nije nosio na ramenima, nisam nikad dobila od njega neki poklon. Bila sam zavidna toj djevojčici na Mehinim darovima, punjenim čokoladama i lutki u ciganskoj haljini.

Zehra i njen Meho su često bili povod za svađu mojih roditelja. Otac je govorio da je to jedan obični fičfirić i prevarant, da će ga sljedeći put najuriti ispred kuće. "Kad god muško tako zablesinja za ženom, tu nisu čista posla, ili je lud ili nešto krije", govorio je on. "E, šta sam ja bogu zgriješila pa mi je dao ovakvog neotesanog stvora da sa njim živim, da sam sve žarila i palila ne bi me toliko kaznio. Nikad od njega lijepe riječi ni kakve dobrote", započinjala je majka jadikovku nad svojom sudbinom.

Kad bi dvoje zaljubljenih odlazilo u svoju oazu mira, dolazile su druge žene, komšinice koje su željele čuti kako se ta ljubav dalje razvija. Prvo pitanje je bilo da li je Meho već zaprosio Zehru. Moja majka je pričala o tome sa takvim zadovoljstvom kao da se toj njoj dešava. Druge žene su još radije slušale, kako bi se njihova potreba za romantikom nakadila na toj tuđoj sreći. A majci nikad nije bilo dosadno pričati o tome, prvo bi ponovila ono što je već bilo poznato, a onda dodavala nove detalje, doduše još ništa o vjenčanju, ali pored toliko dokaza njegove ljubavi to se na kraju sigurno mora desiti.

Mehin dolazak u oporavište je objašnjen time što su njegovi živci malo popustili zbog saobraćajne nesreće. Bio je direktor neke firme u Zenici, imao je dvoja kola i svoja i od preduzeća. Ali je rijetko vozio sam, jer je imao vlastitog šofera. Jednom je sam sjeo za volan i desilo se, na putu je naletio na neka konjsku zapregu i odletio u provaliju. Nekoliko sati je, zakačen za jedno drvo, visio nad ponorom i od toga su mu se potresli živci, kad su mu zakrpili nogu i rebra, poslali su ga u sanatorijum da mu oporave i dušu.

"Sad zahvaljuje Bogu što je ovdje upoznao Zehru, ona ga je vratila u život, pomogla mu da zaboravi pola svoje muke", dok je opisivala ta uzbudljiva tuđa osjećanja, majka je prosipala kahvu pored fildžana. "Nikad u životu nije sreo takvu ženu i lijepa je i školovana, a stvarno je dobra, čini se da joj ni žuč nije gorka. I on je za nju, nakon onolike muke sa prvim čovjekom, prava sreća. Našli su se, kao da su se po svijetu tražili, kao da su jedno za drugo stvoreni. On je nekad davno bio oženjen, žena mu je bila inovjerka, ali su se rastali, uhvatio ju je sa najboljim prijateljem. Ostavio joj je i stan i sve, samo je uzeo kaput na leđa i izašao iz kuće. Sad živi kod svojih roditelja, djeca mu često dođu. Ali kad se vrati u firmu, odmah će dobiti novi stan. Kaže, srećan je što je sad našao muslimanku da ga utješi. Prihvata sve Zehrino, dijete, kredite i dugove, ona se više ni za šta ne mora brinuti. Ona kaže da je odmorila dušu i smirila živce kako je njega upoznala."

Meni se majčina priča nije dopadala, kvarila mi je ono što sam ja mogla vidjeti svojim očima, zamisliti u svojoj mašti. Kad se govori o ljubavi ne spominju se te prijašnje nevaljaste žene i zli muževi, djeca i krediti. Ljubav, to je nešto drugo, dodir rukom, milovanje po obrazu, šaputanje na uho. Kako se nešto tako lijepo može dovoditi u dodir sa tim otrcanim svakodnevnim stvarima.

Zehrino i Mehino vrijeme je isteklo i morali su napustiti odmaralište. Mati mi je naredila da ih ispratim na stanicu i pomognem nositi njene stvari. Oni su se toliko ljubili, pribijali jedno uz drugo i plakali, da se i meni kidalo srce od žalosti. Kako ću živjeti dalje bez te ljubavi? Nekoliko dana nakon njihovog odlaska mi je sve bilo užasno pusto.

Kad su otišli, dugo nisamo ništa čuli o Zehri. Majka ih je spominjla dvije tri sedmice, a onda odjednom umukla, ni riječi o dvoje zaljubljenih. Jednom je jedna komšinica upitala majku kad će biti pozvana na svadbu, a pakosni pogled i smiješak su govorili da ona već zna da vjenčanja neće biti. Majčino lice se smrknulo, savila se kao da ju je nešto zaboljelo u grudima.

"Ah, taj prevarant, sram ga i stid bilo. Takve treba na sud, pa u zatvor, treba ih uštrojiti, pakvareni, bezobrazni! Takvi nemaju ni srca ni duše, njih treba osuditi na vješala. E, jadna moja Zehra, šta je opet snađe!"

Kako se Meho poslije odlaska nikad nije javio, zaljubljena žena je pošla u Zenicu da se raspita o njemu. Od onog što je saznala dobila je novi lom živaca. Onaj koji joj se zaklinjao na ljubav, nije bio nikakav direktor. Bio je njegov šofer pa je pripit vozio svog gazdu i njegovu ljubavnicu i na nekoj okuci ih survao u hendek. A što se tiče žene, nikad se nije čulo da ga je varala, nije se razveo niti se namjeravao razvesti, istina žena mu je bila Srpkinja, ali sa njom je srećno živio i izrodio troje djece.

Otac je likovao kad je to čuo. "Eto vam vaše ženske pameti", rugao se majci. "Zar niste vidjele, ćorave ostale, da mu je laž virila iz očiju. Jesam li ja odmah rekao da je to neki hoštapler. Samo hoštapleri nose onakve brkove."

Zehra nas, vjerovatno zbog stida, nikad više nije posjetila. A meni je kasnije bilo žao što je ona išla u Zenicu, što se raspitivala, da nije saznala istinu, ostala bi joj iluzija da ju je neko nekad volio. I meni da sam, makar posredno, doživjela djelić te sreće.




Dijalog I


(sredina januara 1999.)


SAFETA: A to si ti, već sam i zaboravila da si trebao doći.
SARGON: Ja nikad ne zaboravljam dogovoreno.
SAFETA: Samo što zaboraviš na vrijeme, zakasnio si dva sata, sastanak je bio zakazan u osam. Ko počinje raditi u deset sati naveče?
SARGON: Zamisli da radiš treću smjenu.
SAFETA: Nikad nisam radila treću smjenu, rekla sam ti, moje vrijeme je dan.
SARGON: Čovjek nije mašina da radi uvijek jedno te isto. Dobro je unijeti neke promjene u život.
SAFETA: Ti mi to kažeš! A ja sam to isto htjela reći tebi. Što ne pokušaš jednom ustati prijepodne, kao sav normalan svijet?
SARGON: Ko ti je rekao da ja mogu biti normalan?
SAFETA: Ko je tebi rekao da ja mogu zamijeniti noć za dan.
SARGON: Dobro, izvini, nisam mogao doći prije, imao sam posjetu. Ali tek je deset sati, ponoć je još daleko. Možemo početi.
SAFETA: Ko su ti bili gosti?
SARGON: Moji Asirci, jedan mladi pjesnik i njegovi prijatelji.
SAFETA: Za promjenu malo mentorskog rada.
SARGON: Uvijek je zadovoljstvo pomoći.
SAFETA: Kako si mu pomogao?
SARGON: Pročitao mi je neke svoje pjesme, pa sam mu rekao nekoliko rečenica, ne direktno o pjesmama...
SAFETA: Ne direktno o pjesmama, nego o tome šta pjesnik radi sa jezikom. Ako zaista želi postati pjesnik, mora otvoriti svoju pjesničku radionicu i...
SARGON: Raditi svakog dana, uporno, tražeći nove oblike, zvukove, otkrivati nova značenja riječi...
SAFETA: Ne, molim te, ne dalje, zaustavi se... Večeras sam čvrsto odlučila da te ne pustim da govoriš šta ti padne na pamet. Dosta mi je tvojih beskrajnih asocijacija.
SARGON: Imaš pravo, dogovorili smo se da odredimo temu. O čemu smo nas dvoje trebali večeras govoriti?
SAFETA: O knjigama, ali na drugi način. Ali, pazi, molim te, ne udaljavaj se od teme, odgovaraj na pitanja...
SARGON: Pa ja uvijek odgovaram samo na pitanja.
SAFETA: Na ona koja ti nisu postavljena. Opet te moram upozoriti, ne treba nam više materijala, imamo ga brdo. Trebamo detalje, kockice za popunjavanje.
SARGON: Imaš li već neki okvir.
SAFETA: Sjećaš se, to si mi pričao prošlog ljeta. O knjigama koje su te pratile na tvom putu u Ameriku. Ali možeš početi i prije, o tvojoj lektiri u Kirkuku i Bagdadu.




  1. Sargon Boulus: Osmijeh, pjesma u prozi, objavljena u časopisu "Die Horen", 1/98, Bremerhaven.   nazad

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net