Obhođaš, Safeta

Ovog puta je razumjela šta su joj govorili: Ne, u ovom gradu, čije krajeve spaja sto godina stara viseća željeznica, ne postoji ni jedna soba, ni jedan podrum, gdje bi se ona mogla sakriti sa svojim košmarima. Njen status je potpuno jasan: U njenoj garanciji stoji da će joj se rođaci pobrinuti za smještaj, kao i za izdržavanje. Činovnik u službi za strance ne može shvatiti šta ona traži od njega. Ona čak ima puno više sreće od mnogih drugih izbjeglica koji još uvijek žive po kontejnerima, neki (čak) u sportskim halama, u prostorijama od desetak kvadratnih metara, ogradenih paravanima. Ona kod svojih rodaka ima jednu cijelu sobu i niko je ne tjera van... Službenik je s početka govorio mirno, a onda se odjednom razgoropadio na toliki bezobrazluk, zamlatarao je rukama i, zajapuren, ponavljao: "Verschwinden, verschwinden!"

Aiša je prizivala svoju sposobnost da od svih neprijatnih situacija napravi grotesku, pa je i sada pokušavala zamaskirati suze jednim nevinim osmijehom.

"Ali, gospodine, crvena boja lica vam uopće ne pristaje."

Nije uspjelo, osmijeh se pretvorio u plakajuću grimasu a rečenica izmucana na tuđem jeziku zvučala joj je kao najobičnije klepetanje.

"To mi je sve što imam, istim putem nazad da se razbaškarim u svojoj sreći!" mislila je napuštajući korpu lebdećeg tramvaja. Prešla je most zatim raskršće zakrčeno automobilima. Čudan je život u ovoj zemlji bogatstva i konzuma. Ulice su toaleti za debele kućne pse, a automobili su oklopi u kojima se ljudi, nevidljivi i sakriveni od drugih, mogu voziti gradom. Čovjek više nije biće s udovima, čiji osmijeh traži druge osmijehe, nego gromada tijela u limenom oklopu na četiri točka, ispunjena manje više eksplozivnim bijesom što mu u jurnjavi smetaju drugi oklopi.

Te neželjene podrugljive misli prolazile su kroz Aišinu glavu dok se vozila autobusom prema periferiji grada. Ulica koja je vodila prema dvokatnici sakrivenoj u dubokom zelenilu, bila je, kao i uvijek, gluha i prazna, bez ljudskih koraka, bez glasova, prekrivena psećim izmetom i laticama precvalih ruža iz vrtova.

U dvokatnici, u četverosobnom stanu, sa vrtom i jednom sobom u staklu, uživala je porodica njene tetke Maide. Prevalilo je podne, pa se nadala da će svoju okruglastu tetkicu Maidu zateći u blaženom stanju, pored poluprazne flaše sekta. Nažalost, nada joj se nije ispunila, ali je zato tetkino očajanje bilo na vrhuncu. I pored desetodnevnog truda nije joj uspjelo nagovoriti svog muža na dodatni odmor na Mallorci, kamo idu svi ljudi koji makar malo drže do sebe. Neprospavana noć, suze, očajanje, sve se to vidjelo na tetkinu licu. Odmah ju je ispunilo sažaljenje i požurila je otvoriti bocu sa pjenušavim pićem i napojiti ucvjeljenu ženu. I odmah se pokajala, jer je sekt otjerao tetkino očajanje i probudio joj daljnju spremnost da se bori za svoju pregršt pijeska i komad kaktusa na Mallorci.

Tetkinu euforiju nije mogla podnijeti, brzo se povukla u svoju sobu, malo veću od stola za stoni tenis, i pokušala zaposliti mozak gradnjom njemačkih rečenica.

Ali kasno poslijepodne, sasvim neočekivano, do nje je stiglo nešto što je prevazišlo njena najpozitivnija razmišljanja. Uzbudljivu vijest je donio Markus, momak sa kojim je više puta izašla. On je, po svoj prilici, njihovo tumaranje po pješačkim zonama, čučanje u dva-tri bezvezna diska, shvatio ozbiljno i dojezdio na motoru od sto konjskih snaga da joj uruči poziv njegovih roditelja. Oni svakako žele upoznati djevojku sa kojom on izlazi, pa su za sljedeće subotnje popodne upriličili zajedničko jedenje lososa na terasi njihove kuće.

Trenutak-dva je razmišljala, zatim se okrenula da sakrije podrugljiv osmijeh.

"A idu li uz ručak i slajdovi sa ljetovanja?" - nevino je zatreptala očima gledajući kako Markus pažljivo čisti zaštitne naočari. On je pogleda, sluteći da ona opet ismijava sve najzanimljivije sadržaje njegovih beskrajno dugih dana. Želio je proniknuti u njene namjere, pitao se zašto se ta neobična djevojka iz nekakve orijentalne bosanske kasabe, ne oduševljava njegovim motorima, pričama sa ljetovanja, uvjeravanjem da je svakako želi za svoju 'freundin'.
"Znaš, moja draga tetka svojim gostima, uz roštilj, uvijek servira razgolićene porodične slajdove ili kratke filmove sa uzbudljivh tumaranja po svijetu... Ali doći ću i kod vas, možda tvoji imaju zanimljivije stražnjice", dodala je na svom jeziku.
"Molim", rekao je, iznerviran, sluteći da je bit njenog razmišljanja u rečenicama koje izgovori na svom jeziku a on ih ne može razumjeti.
"Mišiću, radujem se pozivu i doći ću", rekla je ozbiljno. "Moja tetka je samo jedna prsata presita provincijalka kojoj fali uzbudenja... Ali mene još nije dotaklo nešto što se zove njemačka kultura. Možda se kod tvojih nađe nešto takvo."
"Wie, bitte?!"
"Dragi moj, čekaj dok naučim tvoj jezik pa ću ti objasniti. Nadam se da ćeš shvatiti."

Te večeri nije mogla izbjeći večeru u tetkinom porodičnom krugu. Brdo kobasica i krmenadli na roštilju, salate i pivo i nasmijana tetka u svojim širokim šarenim pantalonama i crvenom maramom oko vrata. Tetak Eugen nije mogao doći sebi; jutros je ostavio ženu u suzama a sada ga dočekuje kao da su jutros imali jednu prekorednu ljubavnu igru.

Tetka je bila ponosna na ugodnu porodičnu atmosferu koju je sama stvorila. Njenom mužiću je to prijalo pa je trpao u usta velike zalogaje kobasica, umakao brkove u pjenu piva natočenog iz burenceta, ne sluteći da djeca sa nestrpljenjem očekuju odluku: hoće li pobijediti mamina Mallorka ili novi televizor čiji je ekran velik poput kino platna. Oni su podjednako željeli i jedno i drugo i nadali se da će otac odriješiti kredit i platiti oboje.

Okršaj je počeo kod treće runde kobasica. Desetak minuta je slušala kako se dvoje presitih ljudi svađaju i optužuju jedno drugo za egoizam.

"Mogu li i ja nešto reći?" upitala je kad joj je tetkino kreštanje skoro probilo uši i kad je izgledalo da će Eugen iskočiti iz kože.

Oboje ušutješe i okrenuše se prema njoj.

"Na ljetovanje ste već išli a televizor imate... s tim novcem možete nahraniti svu našu rodbinu koja još nekako preživljava u Sarajevu. Još će vam i ostati. A oni neće umrijeti od gladi."

Gledali su u nju, prvo sa čuđenjem koje je u trenu preraslo u bijes.

"Ti, nezahvalnice!" izderala se tetka. "Zar nam svaki porodični ugođaj moraš pokvariti sa svojim pričama o gladi u Sarajevu... Siti smo tvojih priča i tvoje Bosne, njene gladi i njene smrti! Jesmo li mi krivi za to?! Nosi se u svoju sobu, ne mogu više da te gledam. Vidiš kako je to, hraniš kuče da te ujede!"
"Ja zaista ne mogu više podnositi u kući tog duha gladnih iskolačenih očiju", rekao je tetak Eugen. Jesam li ja njoj nešto kriv ili dužan?! A da je tamo tako strašno kao što se priča, pa svi bi već davno pomrli... Ah, Maida, ti si nam ovo stvorenje natovarila na vrat.

Sljedeće sedmice Aiša je odlučila da se uozbilji i više ne ismijava Markusa. Nije razmišljala o tome hoće li biti njegova 'freundin', ali je uvjeravala sebe kako on zaslužuje malo pažnje. U svojoj krletci od sobe ozbiljno se pripremala za susret s njegovim roditeljima. Oni vjerovatno znaju da je iz Bosne i možda su je zato i pozvali; žele da od nekoga ko je preživio bosansku golgotu, saznaju šta se tamo stvarno dešava. Možda su to neki utjecajni ljudi, pa mogu pokrenuti veću humanitarnu pomoć za Sarajevo... Možda ih inspirira svojom životnom pričom... Njeni najbliži su mrtvi, njima više ne može pomoći, ali ona ima još žive rodbine i prijatelja.

Satima je sjedila za stolićem u sobi i pokušavala to napisati na njemačkom. Zatim je napisano učila napamet. Radovala se što uspijeva u koncentraciji. Nije joj smetalo ni neprestano jodlanje iz dnevne sobe; tetka je proslavljala svoj uspjeh, iščupala je od supruga svoju Mallorku.

Markus se čudio njenoj iznenadnoj pitomosti. Inače je bio zabrinut kako će tu egzotičnu djevojku predstaviti svojim roditeljima. Sad kad je govorila više njemački nego engleski, kad je izostavljala podrugljiv osmijeh i upadice na svom jeziku, izgledala je vrlo inteligentnom. A on se pred roditeljima čak može pohvaliti da je zahvaljujući njemu brzo naučila njemački.

Sterepila je od tog susreta, ali na njeno veliko olakšanje nisu je pitali je li joj arapski maternji jezik, jesu li joj roditelji komunisti. Pozvali su je prvo da razgleda kuću i ona je zavirivala u prostorije ne trudeći se da vidi šta tu stvarno ima. Jedino je primijetila da su zidovi ispunjeni svim i svačim, od fotografija i uljem naslikanih mrtvih priroda i buketa cvijeća do jelenskih rogova i reljefa u metalu. Zatim su je odvelu u vrt i pokazali joj sve, od kućice za ptice do crijeva za polijevanje. Sve je to gledala ali nije shvatala zašto joj to pokazuju i šta treba kazati. Tada stigoše jedan krupni nasmijani ujak, njegova supruga i elegantna tetka u kostimu bež boje. Nisu imali vremena zainteresovati se za nju, odmah su započeli sa igrom sa rasnim psom koji je skakao oko nogu. Svo vrijeme do ručka potrošeno je na slatku kuću i razgledanje planova za vodoskok kojeg je trebalo izgraditi u dvorištu. Markusova mama je bila neprijatno iznenađena što nju igra sa psom ne zanima; on je bio tako neodoljiv i umiljat. Bilo je jasno da je kod gospođe ubilježila jedan veliki minus.

Markusov otac, visoku ćelavi gospodin dostojansvenog držanja, poslužio je aperitiv, a zatim su svi pozvani za sto na terasi. Aiša se jedva prisilila da sjedne i otrpi Markusovu ruku koja je stezala njenu.

"Vi ste iz Jugoslavije?" - ujak je iznenada pokazao interesovanje za djevojku. Gledao joj je pored očiju i osmjehivao se. "Ja sam tamo bio na odmoru, na Hvaru. Uh, imali su odlično vino..."
"Nisam iz Jugoslavije, ja sam iz Bosne iz okoline Sarajeva", govorila je tiho, trudeći se da bude gramatički tačno.
"Ja, ja čuo sam da je sad tamo rat... Šteta, bila je to lijepa zemlja. Kakvo je vino imala. I djevojke! Nigdje više nisam vidio toliko zgodnih djevojaka... Rat, šta će ljudima rat?!"
"Ne znam, gospodine, ja sam iz Bosne. Tamo nije rat, tamo hoće uništiti jedan narod!"

Razgovor bijaše prekinut oduševljenim uzvicima. Markusova mama i kućna pomoćnica su iznosile na sto pladnjeve sa lososom, prilozima, salatama.

Tanjuri i usta su bili puni, niko više nije imao vremena za razgovor. Zastajalo se samo za trenutak, da se podigne puna čaša.

"Jesi li sama ovdje u Njemačkoj ili sa porodicom?" - pitala je Markusova mama kad je splasnula prva glad.
"Sama sam" - rekla je brzo, trudeći se da se drži onih rečenica koje je naučila napamet. Plašila se da joj gramatika 'ne pobjegne'. "Od cijele porodice samo sam ja živa", glas joj je zadrhtao, zagledala se u cvijeće na stolu da se savlada. "Mi smo stanovali u jednom gradiću pored Sarajeva. Mjesto je bilo većinom muslimansko, sa novim kućama i džamijom... Prvo su nas držali kao u logoru, a onda su nam rekli da možemo ići u Sarajevo... I mi smo trčali preko jednog mosta, a onda su oni pucali... preko mene su pale majka i sestra... I poslije su došli plavi šljemovi i izvukli nas preživjele... Nisu htjeli doći dok smo bili živi... nego kad su nas ubili..."

Na licima oko nje nerazumijevanje i nevjerica.

"Da", reče stric. "Čuo sam da je u II svjetskom ratu u Hrvatskoj bio veliki fašistički logor... Negdje sam tako čitao, Jasenovac... Može li biti Jasenovac..."
"Kako tako dobro znaš njemački, jesi li kod kuće išla u školu?" pitala je tetka.
"Da gospodo... U Sarajevu sam studirala arhitekturu i učila engleski... I imala sam prijateljicu, ona je studirala muziku, duboko je uzdahnula", shvativši da govori nepravilno. "Ne znam ni je li živa. Ona je tako lijepo pjevala, i sevdalinke i operske arije... I sad, noću, čujem njen glas."
"Ah, tako sam glupa, Elza tako sam glupa!" uzviknu odjednom Markusova mama i skoči. "Zaboravila sam ti pokazati fotografije iz Beča... Znaš, bili smo u onom dvorcu gdje se snima serija, slikala sam se sa Karelom Gottom, napisao mi je jedan autogram za dragu tetku Elzu... Marijeta i ja smo dva sata čekale pred dvorcem, kao šiparice..."

Aiša je prenoćila u bolnici, u potpunoj omamljenosti. Ujutro, kad se magla od sedativa razrijedila, pokušali su joj objasniti da je na Markusovu mamu i tetku Elzu bacila posuđe sa stola i vikala nešto na svom jeziku. Svašta su joj pričali ali im nije uspjelo izvući od nje ni jednu riječ. Na klinici je već mjesec i pol i svi je zovu nijema djevojka iz Bosne. Medicinska sestra tvrdi da se po danu ponaša sasvim normalno, čita, nešto piše, ali se po noći nikako ne pokriva. Svi su radoznali zašto je to tako, ali ona neće, ne može im objasniti kako joj je svaki pokrivač težak kao mora; ako se pokrije neprestano sanja kako njeni mrtvi leže preko nje žive.¹

Schöppingen, 1998-99. godine.