Obhođaš, Safeta

Al-Habbaniya, Kirkuk, Bagdad... U prvim danim u Bagdadu bilo mi je zaista široko, u svakom pogledu. Za mnom je, poslije nekoliko mjeseci, u glavni grad došla cijela moja porodica, kupili smo kuću na obali Tigrisa. Studirao sam, družio se sa ljudima, naučio engleski, proučio svjetske posebno američke klasike. A onda sam shvatio da je ta širina samo prividna, samo u krugu mladih ljudi, mojih kolega i prijatelja, koji su još željeli mijenjati svijet. Ali društvo u cjelini je bilo duhovno umrtvljeno. Svi pokušaji društvenih promjena i revolucija nisu uspjeli, nakon policijskog i vojnog nasilja zavladala je šutnja. U tom ogromnom moru zanijemjelih, bilo je nas, nekoliko stotina ili hiljada mladih ljudi koji smo željeli vikati. Ali kome vikati, ko te želi čuti, tvoj glas se pretvarao u šapat, gubio se u ogromnom gluhom uhu svemira. Shvatio sam da mi je Bagdad uzak, preuzak za moja literarna stremljenja. Moja želja - vidjeti svijet, sve više je jačala. Želio sam provjeriti šta je istina od onoga što piše u knjigama, da li moje imaginacije nastale čitanjem odgovaraju stvarnosti. Naravno, prvi i najveći san bio je otići u Ameriku. Takva želja je za mladića bez pasoša i novca bila je skoro neostvariva. Čekao sam, kao u djetinjstvu, na obali onog jezera, da nešto dođe i pokrene me.

Jednog dana me pozva moj prijatelj rahmetli Jabra Ibrahim, imao je fantastičnu vijest, Yousif Al-Khal je došao u Bagdad i želio me vidjeti. Nakon par minuta razgovora mi je rekao, Bagdad je premali za tebe, dođi u Bejrut, tu ćeš se moći razmahnuti.

Dođi u Bejrut! Pošao bih odmah, ali drugih krila osim poezije nisam imao. Razmišljao sam, raspitivao se o tajnim putevima koji vode iz Iraka. I naišao sam na pravog, jedan moj poznanik, književni kritičar Shuja' je o njima znao mnogo više nego ostali i pristao je da mi pomogne. Na granici između Sirije, Iraka i Irana bilo je jedno selo gdje je on imao kuću. Nije to bilo obično naselje na rubu pustinje, nego prava šmuglerska jazbina. Brat mog prijatelja je bio najčuveniji među njima, u njegovoj družini su bili eksperti za sve tajne pustinjske puteve i načine kako se mogu izbjeći granične patrole. Rekao sam mom prijatelju Jabri Ibrahimu da kroz nekoliko dana napuštam Bagdad a on je vjerovao da već imam sve papire i avionsku kartu, nije mu padalo na pamet da ću krenuti kroz pustinju. Uzeo sam novac skupljen prodajom knjiga i pošao... Imao sam dvadeset tri, dvadeset četiri godine, idealno doba za avanture, za presjecanje veza sa korijenima. Nikakvog straha od onog što te čeka. To je zaista bila odlučujuća prekretnica u mom životu, kroz pustinju sam prešao iz jednog u drugi svijet i otvorio vrata prema svojim vizijama.

Neko vrijeme sam čekao u šmuglerskom naselju, skoro uvjeren da se nalazim na drugoj planeti. Živio sam u porodici brata moga prijatelja koji me i uputio tamo. Žene, poput sijenki, skoro nevidljive, skoro nečujne. Da se pred tobom iznenada ne nađe tanjur sa jelom, ne bi povjerovao ni da postoje. Prilaze ti poluokrenutog lica, da im ne možeš pogledati u oči, nestaju tek što si naslutio njihovu prisutnost. Noći sam provodio u kafani na sredini sela. I sada vidim tu sliku, na jednoj polici prastari radio, jedina njihova veza sa izvanjskim svijetom. Tu je bilo mjesto gdje su se skupljali svi šverceri, tu su mijenjali robu, obavještavali jedan drugoga šta su vidjeli u kraju odakle upravo dolaze. Muškarci su noću, samo njima znanim stazama, odlazili u mjesta u Siriji i Iranu, nabavljali tamo robu, tranzistore, toplu odjeću, ženske ukrase, sapun... Iz tog kafea roba je išla dalje 'na tržište'. Dolazili su i čobani čija stada su bila u blizini, željni novosti, razgovora sa ljudima. Svake večeri se tuda šunjala jedna žena u ogrtaču. Njen ljubavnik, jedan od najpoznatijih švercera je, malo prije toga, poginuo u jednom obačunu. Ona se nije mogla pomiriti sa gubitkom, gledala je u njegove doskorašnje prijatelje i saučesnike kao da ga traži među njima. A onda je dugo stajala u polumraku i čekala, vjerovatno sa nadom da će on ipak doći.

Život na rubu svijeta, kakvog nigdje više nisam našao.

Tu sam ostao tako dugo dok se nisam saživio sa pustinjom, naučio neke njene tajne. Moj domaćin me svake večeri vodio u šetnju, išli smo tako daleko dok više nismo mogli vidjeti svjetla u naselju. Ali smo zato u mraku vidjeli druge, zelenkaste svjetlosti. Bile su to vučije oči, desetine parova fluorescentnih očiju, koje su, kao u nekoj igri, nestajale i pojavljivale se. Moj pratilac je upalio svjetlost, čopor je sunuo nazad u mrak. U pijesku oko nas je vrio život, škorpioni su trčali na sve strane, zujali neki opasni insekti. "Čuvaj se, ako ti se oni zalijepe za lice, nećeš ih moći odvojiti a da ne otkineš komad kože," upozoravao me prijatelj.

Ni strah od policije, ni opasnost od pustinjskih stvorenja me nisu mogli zaustaviti, čvrsto sam odlučio poći na drugu stranu.

Posljednja moja stanica u Iraku bila je jedna koliba u blizini granične postaje. Dugo sam čekao povoljan trenutak da neopažen šmugnem pored njih. Došao je čovjek sa rupcem na glavi, pa kad je shvatio šta namjeravam, donio mi je hljeb i sir, da mi se nađu u putu. "Ne boj se, proći ćeš", rekao mi je kao blagoslov.

Porošao sam i mjesec dana kasnije stigao u Bejrut. Prvo sam potražio Yousif-a. On je sjedio u svom birou za stolom, kad me ugledao, rekao je samo: znao sam da ćeš doći. Kao da me čekao. Već sutradan je u redakciji našao neki posao za mene.

Odmah po dolasku u Bejrut je započela moja ljubavna priča sa novinarkom Bulbul B. čiji otac je bio sudija i glava jedne velike porodice, pripadala je plemenima Druza, nastanjenim u planinama iznad Bejruta.

Naše poznanstvo je počelo tako što je ona nazvala našu redakciji sa prijedlogom da napravi jedan intervju sa mnom. Bio sam ne samo iznenađen nego i nepovjerljiv, do tada mi se vrlo rijetko dešavalo da sa nekom ženom razgovaram o tako kompleksnim pitanjima, kao što su stanje u arapskoj literaturi i mom doprinosu u spoznaji pravih mogućnosti arapskog jezika. Moju zabrinutost je prekinuo Yousif, on se čudio što nisam odmah dao pristanak. "Ta djevojka je izvrstan novinar", rekao mi je.

Pitanja Bulbul B. su bila dobro pripremljena, pokazalo se da je ona duže vremena pratila moj rad i da zna mnogo o literaturi. Moram priznati da sam bio polaskan cijelom situacijom, fotograf me slikao, fotosi i veliki intervju su se pojavli u značajnom libanskom listu. Zar sam mogao očekivati bolju dobrodošlicu od te. "Vidiš kakva je moć poezije", govorio sam sebi. "Nemaš ništa, stanuješ kod rodbine, preživljavaš od danas do sutra, tvoji honorari se za nekoliko sati istope u kafani. Ali ljudi čitaju o svemu što si napisao, o čemu si razmišljao, a jedna obrazovana žena, prekrasnih ociju ne gubi interes za tebe..."

Nakon intervjua Bulbul je nastojala da uvijek bude u mojoj blizini, često je dolazila u našu boemsku kafanu 'Konjska potkovica". Prošlo je nekoliko sedmica dok sam konačno povjerovao kako to nije samo profesionalni, kolegijalni interes. Nisam imao ništa protiv jedne takve neobične ljubavne veze, nas dvoje smo postali nerazdvojni. Bulbul je imala auto, pa smo često sami ili sa društvom išli na izlete u okolicu grada, sa okolnih brda i planina su se otvarali prekrasni vidici prema moru. Ona je činila sve kako bih ja zavolio taj grad, ali ja sam joj već od početka govorio da ja neću ostati tu, da želim otići u Ameriku. Naravno tada nisam znao kako, imao sam predosjećaj da će se nešto desiti što će opet preokrenuti moj život. Činilo mi se da je Amerika jedina zemlja na svijetu gdje se mogu osjećati potpuno slobodnim. Ali moja djevojka je vjerovala kako će me nekako zadržati u Bejrutu, vezati za sebe i taj grad. Ona je računala na brak, a kako nije mogla direktno govoriti sa mnom o tome, pokušala je posredno, preko moje tetke kod koje sam stanovao. Tetka mi je, kad bi me god vidjela, neumorno ponavljala, nikad i nigdje nećeš naći bolju, ljepšu, pametniju životnu saputnicu od Bulbul... Odbijao sam razgovore o tome, pitao se šta te žene hoće, kako mogu i pomisliti da bih ja sa svojom glavom punom snova mogao preuzeti ulogu supruga i oca. Za mene bi ženidba jednom bogatom nevjestom značila ne samo ovisnost, nego prilagođavanje nekim nepisanim porodičnim propisima, za šta ja zaista nisam bio sposoban. Brak kao mogućnost da dobijem dozvolu boravka u Libanu sam kategorički odbio, a nakon toga se odmah našao u zatvoru za izgon iz zemlje. Poznavanje američke literature mi je u ambasadi priskrbilo dozvolu za useljenje i ja sam, kad sam se oporavio od one igre sa smrću na bejrutskoj plaži, zaplovio prema zemlji svojih snova. Moj prijatelj i mentor me je ispratio riječima, mladiću, ideš da se obrazuješ i zaradiš nešto para pa ćeš se opet vratiti ovamo. Sve što napišeš, pošalji, objavićemo, da ne prekineš vezu sa svojom kulturnom sredinom.

A ja sam otišao u Ameriku i potonuo, bez traga, bez glasa. Prispio sam brodom u Njujork, novaca nisam imao niti sam tu poznavao bilo koga. I danas se čudim kako sam tada preživio. Kad sam platio posljednji dolar za sobu u hotelu gdje su inače živjele i radile prostitutke, morao sam poduzeti nešto. Srećom, imao sam broj telefona i adresu književnice Etel Adnan, ali ona je živjela daleko, u jednom gradiću kod San Franciska. Jedan crni dječak me odveo u centar koji je pomagao useljenicima, oni su nazvali Etel, ona je potvrdila da me poznaje i odmah mi poslala kartu da dođem kod nje.

Ostao sam par dana kod nje i odmah se dao u traženje posla. Radio sam koješta i kojekuda, dok se nisam usudio zakucati na prijemna vrata jedne velike kompanije. Pomoglo mi je moje odlično poznavanje engleskog a možda i samouvjerenost, došao sam kod šefa i tvrdio kako mogu raditi svaki posao. On ipak nije tako visoko procijenio moje mogućnosti, odveo me u podrumske prostorije gdje se slijevala rijeka pošte. Tu je, na razvrstavanju i sortiranju pisama radilo na desetine mladih ljudi. I meni su dali taj zadatak. Poslije par dana je to postao rutinski posao i moje interesovanje se okrenulo prema mojim kolegama. Bilo ih je od svuda, crnih, bijelih, Kineza, Japanaca, čak i orijentalaca. U nama je vrila mladost, šalili smo se, ponekad ismijavali jedni druge, ali bez ljutnje, radovali se kad bi nas poslali da nekoj sekretarici na gornjim spratovima odnesemo poštu, bezazleno udvaranje i ženski osmijeh za neki komplimenat su činili radni dan kraćim i interesantnijim. Sa posla sam odlazio u kino, u park ili moju iznajmljenu sobu. Ali pisati nisam mogao, u toj borbi za fizičko preživljavanje, nije bilo mjesta za poetiku. Moj jezik je zanijemio u sudaru sa svom apsurdnošću američke stvarnosti. Činilo mi se da je arapski nemoćan da opiše to što vidim i što doživljavam. Ipak, bio sam duboko u tom novom životu, bilo je tako puno novih utisaka, od kojih se stvarala brana između mene nekadašnjeg i mene sadašnjeg, inspiracije iz bejrutskih ili bagdadskih dana nisu mogle preći tu granicu, pojavio se osjećaj da su moji unutrašnji izvori presušili. Razmišljao sam o tome kao o bolesti kojoj je jedini lijek bio u vremenu, morao sam čekati da se proces u podsvijesti završi. Pomišljao sam kako ću početi pisati na engleskom. Ali me takva budućnost nije oduševljavala, jer ima toliko pisaca na engleskom jeziku, a malo je pravih na arapskom.

Jedan događaj me opet, nakratko, spojio sa prošlošću. Bila je noć, iz sna me trgnulo kucanje na vratima, moja gazdarica me je obavijestila kako je upravo stigla jedna mlada dama koja tvrdi da je moja prijateljica. Kroz sekundu, dvije je prada mnom, bunovnim, zanijemjelim od iznenađenja, stajala moja djevojka iz Bejruta. Nisam sanjao, Bulbul je stvarno bila tu, oduševljena što me pronašla u tom ogromnom gradu. A ja sam šokiran, slušao njen izvještaj o dolasku u San Francisko. Ona je dugo poslije mog odlaska čekala da se javim, pa kako nije bilo glasa od mene, raspitala se u mojoj redakciji gdje sam i šta radim. Kad je dobila ime kompanije, sjela je na prvi avion i obrela se u Americi. Našla je taksistu koji je znao gdje je ta kompanija, a tu joj je portir na spisku zaposlenih našao moje ime i adresu. Zatim joj je pozvao drugi taksi i tako je stigla u moj apartman. Gledao sam u nju i dalje sa čuđenjem, ne zbog toga kako me je pronašla, nego sam se pitao zbog čega je poduzela sav taj put, šta je očekivala od mene!?

Razgovor o tome nastavili smo druge noći. Razlog njene avanture, isti onaj sa kojim me pokušala zadržati u Bejrutu. Samo se sad njen prijedlog proširio, mogli smo izabrati gdje ćemo živjeti, u Libanu ili u Americi, ili malo tamo, malo amo. Kako ćemo živjeti, kad ja nemam novaca, tek sam počeo raditi?! Novac nije problem, njen otac ga ima dovoljno. Ali ja neću novac tvog oca, želim zaraditi svoj vlastiti. Nije razumjela, neprestano je ponavljala kako Amerika nije zemlja za mene, šta tražim tu, daleko od svojih prijatelja i jezika. Šta tražim, šta sam našao do sada, zar se već nisam uvjerio kako su svi ti američki snovi samo prazna tlapnja. Ako ostanem tu, potpuno ću se izgubiti, već sam prestao pisati i objavljivati. Diskutovali smo i borili se svim mogućim argumentima, trajalo je cijelu noć. Ostao sam nepokolebljiv, nije me mogla nagovoriti da krenem u 'mirnu bračnu luku'. Ne, to nije za mene, bar ne sada, kada je moj život na pragu novih avantura, nisam znao tačno kakve su ali sam slutio da čekaju na mene.

Ta djevojka je doputovala u San Francisko sa vječnom ženskom nadom da će svoju ljubavnu priču pretvoriti u sigurnost zajedničkog doma i porodice a otišla razočarana i uplakana što ni jedan dokaz njene privrženosti nije djelovao na mene. Čini mi se da sam čuo njeno prokletstvo: Dabogda se nikad ne smirio. Ali meni je to zvučalo kao blagoslov, želio sam upravo to, da se uskoro ne smirim.

A kako i da se smirim pored toliko izazova, koje sam tu nalazio na svakom koraku. Mogao sam biti Indijanac, hipik, mogao sam učiti slikarstvo, pohađati glumačku školu, studirati na Brookylinu, posjećivati pjesničke maratone, provoditi dane u najvećoj biblioteci na svijetu. Mogao sam demonstrirati sa američkom omladinom, zabavljati se sa djevojkama iz Španije, Kine, Meksika.

Već prvi susret sa San Franciskom djelovao je na mene inspirativno, osjetio sam u sebi ponovo melodiju arapskog jezika. Osluškivao sam tu promjenu, izvor je polahko oživljavao, melodija je dobijala i riječi. Možda i zbog literarne scene koja je tu bila otvorena, kosmopolitska, za razliku od Njujorka gdje su živjeli pisci zatvorenog evropskog tipa, svaki svijet za sebe. To je bio grad koji je u sebi sadržavao mnogo drugih gradova, tu si mogao naći Pariz, London, Rim, Berlin, kineske, tajlandske i ko zna kakve još četvrti. "Vjerovatno sam zbog ovog grada došao u Ameriku, baš ovako sam u glavi predstavljao mjesto svojih snova", mislio sam. Ali, svakako, u svakom dijelu Amerike, jedna pored druge stoje nevjerovatno kontradiktorne stvari. Sjećam se kako sam, nakon dugo vremena, opet počeo misliti poetski. Vozio sam se kolima cestom El Camino Real, sve je izgledalo nestvarno i uzbudljivo, priroda, istorija, tragovi iz vremena kad je Kalifornija pripadala Meksiku. To je bio vijekovima star misionarski put, nekad su njime, na konjima ili pješice, krstarili hodočasnici, a zgrade pored njega su nekad bile različite misije. To mi je odjednom dalo iluziju da i ta zemlja ima neku tradiciju, nije to bio moj Babilon, ali se osjećao miris duhovne prošlosti. Samo što sam se udubio u razmišljanje o tome šta je taj put nekad značio, pred mene je iskrsnula jedna graditeljska rugoba, na njoj je stajao natpis 'Pseći bar'. Do tada sam u Americi vidio restorane i barove sa imenima svega što leti ili hoda na četiri noge, ali ni u košmaru ne bih mogao predvidjeti da će neko pored svetog puta izgraditi 'Dogsbar'. Ušao sam u njega i moje iluzije o vijekovima je u trenu nestalo, atmosfera unutra identična ili još gora od one u najjeftinijim holivudskim filmovima. Stolovi, stolice, barmen, pijani kauboji, strašna kantri muzika. Kad sam se uveče vratio u konačište, napisao sam pjesmu o 'Psećem baru' pored kalifornijskog misionarskog puta. Potekla je, ne na engleskom, nego na arapskom jeziku.

Tada sam često boravio kod Etel Adnan, u njenoj kući u planinama. Ona mi je otkrila sve o životu Indijanaca, od nje sam saznao i šta su zapravo hipici, moja prijateljica je rado glumila i jedno i drugo. Prijalo mi je da se, nakon dugo vremena, družim sa jednim pravim piscem iako ona nikad nije pisala na arapskom, njeni jezici su bili francuski i engleski. Onda sam i ja jedno vrijeme postao hipik. Pustio sam kosu, padala mi je do polovine leđa i par mjeseci živio sa pravim hipicima na brodu iz vremena Mark Twena. Tamo su me odvele djevojke studentice, koje sam upoznao za vrijeme protesnih marševa protiv rata u Vijetnamu. Brod je bio ukotvljen među jahtama najpoznatijih holivudskih zvijezda. Imali smo kalifornijsko sunce, juke box i grill za pripremanje hamburgera. Svi potpuno slobodni, goli, i djevojke i njihova djeca. Pekli su hamburgere i plesali uz muziku Bob-a Dylan-a i Janis Joplin. I tu sam pisao pjesme, drugačije od onih na Orijentu. Imao sam osjećaj da za tren tonem u san, i odmah izranjam u stvarnost. Činilo mi se da cijelu situaciju posmatram očima Ruhami-a, mističnog persijskog pjesnika, koji je u dvanaestom vijeku pisao: Ako pijani spavate na Nojevoj barci, zašto se brinete što dolazi potop.

Ali, naravno, ta avantura nije mogla dugo trajati, morao sam raditi da bih preživio. Iako sam u svoje bilježnice svakog dana dodavao po neku novu pjesmu ili proznu minijaturu, još uvijek sam za moje prijatelje u Bejrutu bio 'izgubljeno dijete'. Ne znam zašto, ali cijelog života me to prati, kad napustim jedno mjesto, nisam sposoban da sam tražim način za povratak. Odlazim i prekidam sve veze, dok me oni koje sam ostavio sami ne potraže. Čak i ako mi je gore tamo kuda odem, za mene ne postoji mogućnost vratiti se prijašnjem. I tada su me oni potražili, zapravo u San Francisko je u ljeto 73. godine doputovala jedna dama, porijeklom Asirka, Violet Yacoub, ona mi je donijela pismo od prijatelja Adonisa, on joj ga je dao, ako me slucajno sretne... Ona nije čekala na susret, potražila me i kad mi je rekla od koga je pismo, meni se učinilo da mi je u glavi zazvonilo desetine zvona. Adonis! Adonis mi poslao pismo, pitao sam da se uvjerim. Pročitao sam ga u dahu, bilo je ljepše od svih ljubavnih pisama na svijetu. "Ti si uvijek prisutan među nama", pisao je prijatelj. "Ti nisi nikada otišao, iako nisi ovdje ja žalim za tim što se tvoje pjesme ne pojavljuju u našim časopisima. Molim te, pošalji mi nešto, pošalji mi bar par stihova za moj magazin 'Muwaqif', želim da se vratiš među nas." I ja sam se poželio vratiti u okrilje svoje kulturne sredine. Dao sam gospođi Yacoub sve pjesme koje sam imao i to je bio moj veliki povratak u arapsku književnost. Adonis je te pjesme objavio u svim značajnijim centrima na Orijentu, čak i u Maroku. Odjek je bio fantastičan, dobijao sam pisma prijatelja i čitalaca, pisali su mi da je to najbolje što sam ikada napisao. Ali ja tada nisam pisao svjesno ili sa namjerom da objavim, pjesme su se dešavale same od sebe, kako, ne mogu ni danas objasniti.

Onda je došao veliki projekat, časopis 'Mundus Artium', Univerziteta u Hjustonu (Teksas) je naručio od mene Antologiju modernih arapskih pjesnika. Uradio sam to euforičnom brzinom, prvi pjesnik kojeg sam preveo na engleski bio je Yousif Al-Khal. Činilo mi se da nisam sasvim iznevjerio njegova očekivanja o mom povratku. "Ovako je čak i bolje", mislio sam. "Stvarati i djelovati u obje kulture istovremeno."

Nastavio sam sa uzbudljivim životom, čitanjem, učenjem, istraživanjem arapskog jezika, moji pogledi su se sve češće okretali prema Evropi, želio sam se uputiti preko okeana.

Prokletstvo moje bejrutske Bulbul se ispunjavalo na fantastičan način.

* * *

Bila je srijeda, kraj hladnog sniježnog marta 92. godine, vraćala sam se kolima sa kolegom Ivicom Rorićem iz Tuzle u Sarajevo. Oboje smo bili umorni, neispavani ali kad god bismo pogledali jedno u drugo, lica bi nam se ozarila. "Uspjeli smo, uspjeli", pjevušio je on dok je, zbog okuka na putu, motao volan čas na jednu čas na drugu stranu. Prošle noći smo održali prvu zajedničku promociju posthumane zbirke pjesama Tuzlaka Avde Mujkića 'Posljednji razgovor', čiji su naslovi bili uzeti iz Kur'anskih ajeta. Sala je bila puna, atmosfera ugodna, publika zainteresovana, a Rorić i Ešić puni priče i o svojim velikim izdavačkim planovima. Oni su u novom, kako smo još vjerovali, demokratski izabranom sistemu željeli postati privatni izdavači. A ja sam im bila prvi saradnik.

"Ovako ćemo nastaviti", govorio mi je Ivica dok smo pretjecali dugačku kolonu tenkova. Izgledalo je kao da su na putu Tuzla-Sarajevo samo naša kola i nebrojena vojna vozila. "Sa svakim novim izdanjem ćemo obići pola Bosne, odnijeti ljudima knjigu na noge kao i živu riječ o njoj." "Otkud ovoliki tenkovi, kuda idu?" prekinula sam ga. "Još nisam vidjela ni jedno osobno vozilo." "Kad bi i oni sami znali kuda idu. Saznaće kad dođu. A možda će im usput nestati nafte, pa neće ni stići", odgovorio mi je on kroz smijeh, pa smo opet nastavili razgovor o predhodnoj večeri, o tome šta smo propustili reći. "Sad sam se sjetio, nedostajala nam je muzika. Sljedeći put ćemo angažovati nekog gitaristu", Ivicu je sa svakom novom rečenicom ispunjavao novi entuzijazam.

Tri dana kasnije, u subotu, mada je bio Bajram i mada se u okolini Sarajeva pucalo, Ivica i ja smo pravili finansijski plan za novi izdavački projekat. Prije nego smo završili došao je Ilija, čovjek koji je kod nas bio zadužen za reklamu i prodaju. Zgranuo se kad je vidio šta nas dvoje radimo. "Vi niste normalni, vi nemate pojma šta se dešava napolju. Srbi idu masovno iz Sarajeva, cijele kolone automobila napuštaju grad. Nešto se sprema, kažem vam, grad izgleda kao uklet."

Odmahnula sam rukom, sprema se već odavno, ne mogu svaki dan misliti samo o tome šta generali i političari zakuhavaju. Ipak nas je prošla volja da završimo započeti plan, odlučili smo odmah poći kući. Ponijela sam papire da svoj dio posla uradim preko nedjelje. Ivica mi je na rastanku rekao da će on sa svojima možda otići u Njemačku i tamo sačekati da se situacija smiri. Moja porodica i ja nismo namjeravali nikuda ići.

Vratila sam se kući posljednjim autobusom koji je iz Sarajeva vozio u pravcu Pala. Te noći je između grada i njegove prigradske opštine nastao front, nisam više mogla na posao. U birou u Sarajevu mi je ostala važna dokumentacija i rukopis romana 'Na jednoj bosanskoj gozbi'. Drugu kopiju nisam imala.

Taj rukopis mi je, nekoliko mjeseci kasnije, na Pale donio kolega Ilija. Predao mi je svježanj papira i telefonski broj naših 'glavnih', obavijestio me da su oni zaista utekli u Njemačku. Zatim se Ilija oprostio od mene i otišao u vojnu komandu, po dužnost. Odmah su ga poslali u vojsku, prvi zadatak mu je bio čuvanje vojnog konvoja sa hranom. Već sljedećeg dana je stradao, dok su se vozili preko planine Romanije.

Imala sam broj ali nisam htjela zvati svoje kolege, bila sam ljuta na njih što su pobjegli tako daleko. Nekoliko dana kasnije ih nisam više mogla nazvati, jer su nam vlasti isključile telefon. Stupila sam u kontakt sa Ivicom tek nekoliko mjeseci kasnije, u kasno ljeto 92. godine. Te noći smo spavali kod komšija, žena je bila Srpkinja, muž Hrvat, ponudili su nam utočište za to veče, jer su nas dan prije neki vojnici pokušali odvući iz stana. Otmicu i naše ubijanje spriječila je policija i komšiluk, ali su nam ti koji su pokušavali ugrabiti naš stan zaprijetili da će doći opet, već sljedeće noći ćemo nestati u nekoj paljanskoj jami. Ali mi nismo imali kuda otići, nikud dalje od stana komšija koji ni sami nisu znali da li nam smiju pomoći. Sjedili smo u njihovoj sobi osluškivali svaki šum u stubištu, očekujući da počne provaljivanje u naš stan. Ispred mene je stajao telefon i to me podsjetilo da postoji nešto izvan tog mraka, mržnje i eksplozija granata. Brzo sam otišla u naš stan po broj svojih prijatelja u Njemačkoj. Nisam bila više ljuta na njih, žalila sam, i to duboko, što i mi već davno nisamo napustili taj pakao.

"Pa, zar si još na Palama?!" uzviknuo je Ivica kad je čuo moj glas. "Šta radiš tu?! Kupi se i polazi odmah, nemoj čekati do sutra!"

Ali moj suprug nije htio čuti o napuštanju stana, njegov moto sigurnosti je bio u tome što njegovi preci ni za vrijeme prijašnjih ratova nisu bježali sa Pala. "Prije je bilo gore pa smo preživjeli", govorio je. "Do zime će i onako prestati rat."

Nije prestao, koji mjesec kasnije smo morali pobjeći, obreli smo se u Beogradu. Odatle sam opet nazvala prijatelje sa kojima sam tog proljeća sanjala kako ćemo sa našim izdanjima posjetiti svako mjesto u Bosni i Hercegovini. Nismo znali kuda ćemo dalje a oni su bili jedini moji poznanici u inostranstvu.

"Nešto šušti, jesi li ti sigurna da ne zoveš iz groba", Ivica je uvijek imao smisla za crni humor.
"Živa sam, ali nemam pojima zašto. Ne znam kuda ćemo, ovdje ne možemo ostati. Mislili smo u Dansku, tamo još primaju naše izbjeglice", rekla sam mu kad je prošlo njegovo čuđenje što smo uspjeli živi i zdravi otići sa Pala. "Ne, šta ćete u Danskoj. Mi ćemo poslati našu prijateljicu Mariju Vranić po vas na granicu sa Čehoslovačkom, dođite ovamo, kod nas u Wuppertal!" "A gdje ti je taj grad!?"

Ni nekoliko dana kasnije se nisam mogla toliko sabrati i zapamtiti to ime, niti sam sebi u glavi mogla predstaviti u koji dio Njemačke smo dospjeli. "Mama, sjećaš se, nekad smo učili, Engels se tu rodio", objašnjavale su mi kćeri. "A ko je ono bio Engels?"

Osjećala sam samo prazninu u glavi, između mene nekadašnje i mene, psihički skoro slomljene izbjeglice u Njemačkoj, zjapila je provalija.

"Četrdeset mi je godina", govorio je šejh Ahmed Nurudin u Selimovićevom romanu 'Derviš i smrt'. "Ružno doba, čovjek je još mlad da može imati želja, a prestar da ih ostvaruje."

Nisam povjerovala da je to ružno doba, meni se naprotiv činilo da sa četrdeset godina tek dolazi moje vrijeme. Imala sam dvije vrste snova. Jednima su me zarazili prijatelji, novopečeni izdavači, povjerovala sam im da ćemo se sa knjigama ubrzo proširiti i prostrijeti po cijeloj Bosni a nećemo zaobići ni mjesta u hercegovačkom kršu. Drugi su bili moji, vezani za porodicu i književnost, jer je to dvoje kod mene uvijek bilo čvrsto spojeno. Pisanje je godinama dobijalo samo vrijeme preostalo od porodičnog života i zbog toga su mnoge moje lijepe ideje i teme ostajale u zalihama literarnog materijala i čekanju na neke bolje dane, sa manje obaveza. Bila sam uvjerena da će ti dani za mene doći tek kad djeca završe škole i krenu svojim životnim putevima. A to je početkom 92. godine bilo nadohvat, starija kćerka je bila pred diplomom mašinskog fakulteta, mlađa je završavala gimnaziju. Moram priznati da sam bila ponosna na njih ali i na sebe što sam do tada uspijevala uskladiti sve svoje obaveze i želje.

Polahko sam zaokruživala svoje planove za budućnost. Odlučila sam da kod izdavača budem samo slobodni saradnik i da tako sama raspoređujem svoje vrijeme. Već sam imala pripremljenu novu zbirku priča i roman. Objaviću zbirku, mislila sam, da imam nešto u rukama, a sa romanom ću sačekati dok se nacionalna i nacionalistička halabuka u zemlji malo stišaju. Za to vrijeme ću pisati nešto drugo. Kroz izdavački rad ću sigurno ostvariti nove kontakte, pa mi susreti sa bivšim prijateljima Kluberićima neće toliko nedostajati. Više se nikad neću toliko vezati za nekoga. Drugo, kad starija kćerka počne zarađivati, ostajaće mi puno više novca za mene. Moraću izvaditi pasoš, ipak bi bilo lijepo vidjeti malo svijeta, to sad sebi mogu priuštiti. Suprug može birati, hoće li poći sa mnom ili će ostati kod kuće. U ovome nisam bila sasvim sigurna da će se sve moći riješiti bez borbe, ali sam bila odlučna, ako se on i dalje bude tako tvrdoglavo držao za svoju fleku zemlje, onda ću se i ja pozivati na svoje pravo da u životu vidim nešto više od puta Pale-Sarajevo.

Pustili su me da osjetim miris ostvarenja tih snova. U Tuzli smo priredili prvu promociju jedne knjige, tih dana prije mi je stigao na korekturu prelom moje druge zbirke priča, četiri dana smo uživali u radosti starije kćerke što je nakon pet godina teškog studija tehnike konačno imala diplomu u rukama. I dok smo mi uživali su svojim malim dostignućima, drugi su razmišljali kako će nas pobiti i protjerati, zbog jednog jedinog grijeha, zbog naših muslinanskih imena. Ne ja, drugi su se pobrinuli da krenemo na daleki put i to bez pasoša i nade da ćemo se nekad vratiti.

Političari u Njemačkoj su, možda i zbog pranja savjesti što su potpomogli raspad Jugoslavije, odlučili primiti bosanskohercegovačke izbjeglice, preko dvjesto hiljada ih je dospjelo u tu zemlju. Moćni su bili spremni odvojiti pare za njihovu hranu i za pravljenje hajmova za njihov smještaj, na starim brodovima, u kasarnama, kontejnerima i neupotrebljivim školama. Ali mogućnost da u izbjeglištvu živimo kakav takav dostojanstven život, dali su nam ljudi organizovani u različite ekumenističke organizacije za pomoć izbjeglicama. Oni su uputili našu djecu u škole, rekli nam gdje se organizuju kursevi jezika, našli nam prve poslove i pristojne stanove. Oni su sa nama skupljali pomoć za našu rodbinu i prijatelje u domovini i ublaživali osjećaj samoće i napuštenosti. Kad smo tek došli u izbjeglištvo, prvu pomoć su nam pružili moje sarajevske kolege, Ivica i Šimo, koji su kasnije postali izdavači u Njemačkoj i njihova prijateljica Marija Vrnić. Ona nas je i upoznala sa Nijemcima koji su pokušavali pomoći Bosni i njenom stanovništvu, kako izbjeglom tako i onom koje je ostalo u okruženjima.

U kući porodice de Homont koja je u Velbert-Neviges-u primila moje kćeri na stan i hranu, a meni i suprugu našla smještaj u jednoj kući za odmor, održavao se sastanak, prijatelji i poznanici te porodice su se okupili da osnuju Društvo za pomoć žrtvama rata u Bosni. Svi prisutni su govorili svoja imena i u dvije tri rečenice opisivali što rade ili šta su prije radili. Meni je to bilo prvo takvo predstavljanje u životu, osim svog imena rekla sam čime sam se bavila u Sarajevu i zašto sam se našla u Njemačkoj. Kad je to prevedeno, jedna mršava žena sa debelim naočarima za dalekovide me začuđeno pogledala. "Ali zašto ne kažete sve?" pitala je. "Mi smo čuli da ste vi književnica." To im je sigurno rekla moja mlađa kćerka koja se nekako snalazila sa svojim gimnazijskim znanjem njemačkog. Takvo pitanje me iznenadilo. "Književnica! Zar je važno reći da sam se u slobodnom vremenu bavila i pisanjem!?" pomislila sam. "Pa, pisala sam i objavljivala", odgovorih, još ne vjerujuću da to prisutne zaista interesuje.

"A sad više ne pišete," pitao je sijedi čovjek za kojeg sam znala da je doktor.

"Znate, ne mogu reći da to za mene više ne postoji, pisanje je ovamo došlo sa mnom, u mojoj glavi, već sam i pravila neke zabilješke, scene za radio-dramu. Ali ne znam šta bih sa tim?" "Možda bi bilo dobro naći prevodioca, da vidimo o čemu ste pisali", rekla je žena sa naočarama.

I tako je počelo. Kad je Astrid Philipsen prevodilac iz Berlina završila prvi prevod, moji novi prijatelji Gudrun i Wolfgang Klosterköter, Ingrid i Otto Bucholz su, zajedno sa nastavnicima Gesamtschule u Velbertu, priredili književno veče. Bilo je to javno čitanje moje radio-drame 'Die Balkanpest'. Rekli su mi, poslije čitanja će publika voditi razgovor sa mnom.

Kad sam shvatila šta namjeravaju, spopao me panični strah. Kod kuće u Sarajevu sam objavljivala, ali nikad nisam razgovarala sa svojim čitaocima, nikad nisam morala objašnjavati ono što sam pisala. Ne znam da li bih to mogla i na svom jeziku, a sad sam prisiljena govoriti na njemačkom. "Pa, nije ni to gore od onoga što sam već proživjela", rekla sam sebi i počela učiti napamet ono što sam namjeravala reći. Taj prvi susret sa publikom je prošao kao u bunilu, i danas se sjećam svog stida što nisam mogla razumjeti postavljena pitanja i što su oni morali čekati da ja u glavi sastavim neki odgovor, kojeg sigurno nisu mogli potpuno razumjeti. Neki od prisutnih su komentarisali moj tekst, pitali zar je moguće da se sada negdje u Evropi osnivaju logori za masovna uništenja ljudi. "Pa da nije tako, da to nije istina, ja ne bih bila ovdje, nego u svojoj zemlji!" odgovorila sam, na što je slijedila oštra reakcija jedne Njemice udate za Srbina. Ona je održala vrlo žučan govor o tome kako se u Bosni vodi građanski rat, kako tamo stradaju svi jednako, kako su sankcije protiv Srbije nepravedne. Zapravo, ja tada nisam razumjevala šta ona govori na njemačkom, to su mi preveli tek kasnije. Tada me spopala prava muka što nisam znala jezik, pa da joj objasnim ko strada u mojoj zemlji i zašto. Kako je ona, sjedeći u Velbertu mogla znati šta se dešava u Bosni. Htjela sam je pitati odakle stižu njene informacije, iz srpske propagandne mašinerije?

U tom momentu se probudilo moj borbeni duh, učenje njemačkog mi je postalo opsesijom. Prvo je to bila potreba da prazne dane ispunim nekim smislenim sadržajem, a onda sam to nastavila zbog ljudi koji su me počeli pozivati da im govorim nešto više o Bosni, o bosanskim ženama, kako su i zašto Bošnjakinje postale žrtvama soldateski, o bosanskoj kulturi koja je u Evropi bila skoro nepoznata. A to se nije moglo objasniti sa onim malim vokabularom iz udžbenika za strance. Zbog toga sam, već nakon prvih na kursu naučenih lekcija, počela čitati knjige na njemačkom, prvo bajke, jer su mi one izgledale jednostavnijim. Sjetila sam se da sam i prva slova svog jezika naučila iz slikovnice o maloj morskoj sireni. U početku mi se činilo da sve čitam kroz gusti tamni veo, da više slutim nego što razumijem šta tu piše. Nakon trećeg četvrtog čitanja istog teksta veo je postajao rjeđi, meni se otkrivala tajna stranog jezika, polahko sam ulazila u sintaksu. To je pomagalo da na mojim čitanjima bolje razumijem postavljena pitanja a i sama sam lakše izražavala svoje misli. Jezik sam učila lahko, ali ne i diplomatiju. Kad bi se u publici našao neko iz srpskog lobija, čiji je zadatak bio da ometa moje čitanje ili da me provocira, nikako mi nije uspijevalo sačuvati mir i dostojanstvo. Još uvijek žalim što mi se dešavalo da na provokacije upadnem u vatru, to me je kasnije danima mučilo i oduzimalo mi puno energije.

Tako moj književni rad u Njemačkoj nije počeo svjesno, zbog toga što sam ja htjela ostvarivati neke snove ili zbog želje pisca da svoju umjetnost prenese i u neki drugi jezik. Snova više nisam imala, a proza u kojoj sam nekad opisivala naše društvo i ulogu žene u njemu, odjednom je dobila neku drugu svrhu i smisao, postala je izvorom informacija o jednom narodu i jednoj kulturi kojima je u tom vremenu prijetilo uništenje. Ljudi iz humanitarnih organizacija nisu mogli povjerovati u propagande hrvatskog i srpskog lobija, jer su novinari svjetskih agencija slali drukčije vijesti sa terena, izvještavali su o tome kako su bosanski muslimani bili narod nad kojim se provodilo nasilje etničkog čišćenja. Humanitarne organizacije su željele spasiti žrtvu koja se nije mogla sama braniti. A ja sam im svojim angažovanjem pokušavala pomoći u tome.

Naravno, izdavača u Njemačkoj je vrlo teško naći, to je veliki problem i njemačkih pisaca. O svojim pokušajima i razlozima zašto su me i kako odbijali, mogla bih ispuniti jednu cijelu knjigu. Ali o tome sad ne želim govoriti. Kad se dovoljno uporno pokušava, uvijek se nađe neki put. Gospodin Evald Hein je malo prije toga u Ratingenu osnovao malu izdavačku kuću 'Melina' za podršku ugroženim kulturama. On je i prije toga, preko tuzlanskog slikara i skulptora Nesima Tahirovića, imao kontakt sa Bosnom. Pročitao je moju prvu, loše prevedenu zbirku priča na njemačkom i zainteresovao se da li sam ja napisala još nešto osim toga. Imala sam još dva rukopisa, romane 'Hana' i 'Na jednoj bosanskoj gozbi'. Upravo tih dana je dr Brigitte Döbert-Kleidt poslala pismo Verlagu, raspitujući se da li su zainteresovani za prevode sa jezika jugoslovenskih naroda, ona je već imala dugogodišnje iskustvo u tome. Uskoro je započela sa prevođenjem mog prvog rukopisa. Kad smo se prvi put srele da objasnimo neke turcizme koje ona nije razumjela, odmah mi je rekla kako ona mene već poznaje. "Gdje smo se srele?" pitala sam u čudu. "Ja sam studirala u Beogradu i kad sam položila završni ispit, profesor Danojlić mi je poklonio vašu prvu knjigu na srpsko-hrvatskom 'Žena i tajna'. Jako mi se dopala."

U proteklih nekoliko godina ona je prevela sve moje knjige na njemački, a ja evo već treću godinu živim i preživljavam kao slobodni umjetnik u toj zemlji. Više sam nego zahvalna ljudima iz velbertske ekumenističke organizacije, oni su mi otvorili novi put, vratili mi moj duhovni život. U njemu je, zbog bosanske tragedije, zbog brige za moje bliske koji su ostali u Sarajevu, za moje kćeri ovdje, zbog onih koje smo već bili izgubili, često bilo pakleno i tijesno, toliko usko da nisam vodila računa o svom tijelu, o svojim zdravstvenim problemima. Jednom sam se, žureći u kantinu na posao, na ulici okliznula na opalo mokro lišće i pala koliko sam duga i široka. Zaboljelo me, ali nisam obraćala pažnju, ustala sam i nastavila dalje hodati, kao da se ništa nije desilo. A kad sam došla kući pitala sam se odakle mi na kuku dva modro-crvena podljeva. Sjetila sam se pada na ulici. Zar je moguće toliko se udariti a ne osjetiti bol, čudila sam se.

Poslije, kako je vrijeme odmicalo, opsjedalo me jedno drugo pitanje: "Zar je moguće biti toliko osamljen a da te to ne boli? Možda i boli, ali se ne osjeća."