Obhođaš, Safeta

U ljeto 96. godine sam odlučila da svoj duldung ratnog izbjeglice u Njemačkoj pokušam pretvoriti u status slobodnog umjetnika u egzilu. Imala sam već dvije objavljene knjige na njemačkom, treća je bila u štampi. Trebalo je još 'samo' ubijediti službenike u Uredu za strance (Ausländeramt-u) da sam ja kao pisac već nešto ostvarila i da mogu preživjeti od svog umjetničkog rada. Njih sam, uz pomoć mog izdavača i preporuke Udruženja književnika NRW, nekako uvjerila u svoje sposobnosti, ali sebe nisam mogla toliko zavaravati, znala sam, više nego dobro, kako će izgledati moja buduća egzistencija. Hvatao me paničan strah, kojeg je moja fizička iscrpljenost još više pojačavala. Ljekaru nisam išla, pa nisam ni znala šta se sa mnom dešava. Te tjelesne tegobe, bljedilo, vrtoglavicu, otečene bolne zglobove, nedostatak zraka, imala sam već godinama, u ratu na Palama i izbjeglištvu su se samo pojačali. Vjerovala sam da je to od previše rada i haotičnog psihičkog stanja, pa sam bila ubijeđena da će oni proći čim nađem malo vremena za odmor. Samo nisam znala kad će se to desiti.

Sa čežnjom, pa i zavišću sam slušala kako su neki pisci iz Bosne, kao podršku svom daljnjem radu, u Njemačkoj dobili radne stipendije. U trenutku kad su mi odobrili status slobodnog umjetnika, ništa na svijetu nisam željela kao jedan takav predah. Počela sam se raspitivati ko daje višemjesečne boravake u nekoj Kući pisaca ili usamljenom Selu umjetnika, gdje bih se mogla sakriti od svih problema i završiti davno započeti roman o ljudima koji nisu nigdje i nikome pripadali i odjednom se, nesvjesni šta se dešava, našli u samom centru bosanske ratne katastrofe.

Poslala sam dvije tri prijave za stipendiju, Ministarstvu za kulturu NRW, Kući pisaca Stuttgart, Heinrich Böll Stiftungu, pripremila materijale i za Künstlerdorf Schöppingen. I baš tih dana sam došla na ideju da postanem dobrovoljni davalac krvi. Ta namjera mi se već odavno vrtjela po glavi, ali je nikad nisam stizala ostvariti. Ko će znati zašto sam se na to odlučila tada, kad sam od iscrpljenosti jedva stajala na nogama. Ujutro sam otišla da dam krv na probnu analizu, a već popodne me nazvao ljekar i rekao mi da istog trena dođem u bolnicu. "Ne, ne smijete čekati ni dan, ni moment", viknuo je na mene kad sam rekla da ću doći sutra.

Tako se desilo da sam svoju prvu prijavu za stipendiju u ovom intelektualnom laboratoriju, kako ovo privremeno utočište umjetnika naziva njegov upravnik Dr Spiegel, poslala iz bolnice u Wuppertalu. Bilo je to iz prkosa ljekarima, jer su me oni, zbog moje krvne slike, gledali i pregledali kao da sam na ovom svijetu već 'odsvirala svoje'. Pričekajte, još sam živa, mislila sam, kad sam se poslije transfuzije i infuzije malo okuražila. Ljekari nisu imali pravo, nije bilo čvorova u mom tijelu, ono je jednostavno bilo izmoreno dugogodišnjim nedostatkom kiseonika i hrane, moje slabo željezo i hemoglobin su ga jedva održavali u životu. Od trenutka kad sam to čula, mislila sam samo na stipendije, molila se svim bogovima da mi ih daju, da se malo odmorim. Kod kuće me čekao prvi pozitivan odgovor, tri mjeseca boravka u Kući pisaca Stuttgart. I to je već bilo nešto, ali meni se činilo nedovoljnim za predah, još 6 mjeseci u Schöppingenu - to bi bio period dovoljan za razmišljanje i pravi rad. Ali stigao je negativan odgovor, nisam bila među sedam izabranih a nisu nas obavijestili za koga se žiri odlučio.

Potisnula sam razočarenje zbog tog odbijanja i 1. aprila krenula u Stuttgart. U prtljagu sam nosila tri različite verzije već pomenutog romana o mirnodopskim prijateljstvima u Bosni, koja su se u ratu pretvarala u izdaju i mržnju. Nakon mjesec dana rada sam shvatila da pišem jednu sasvim drugu knjigu od one čije sam verzije donijela sa sobom. Kad je vrijeme mog boravaka u Stuttgartu isteklo i ja ispisane stranice spakovala u jedan omot, nisam imala pojima šta sam napisala, šta je u tom rukopisu bilo autobiografsko, šta izmišljeno, koliko sam od mene same dala svojoj junakinji Nadiri, djevojci koja je, 'uprkos svemu', željela postati književnicom. Ali odmah sam shvatila da se u mojoj svijesti, u mojoj glavi desila neka promjena. Odjednom sam mnogo toga iz svog djetinjstva i mladosti vidjela jasnije, sasvim drugim očima. Bio je to osjećaj nalik na radost kakvu čovjek doživi kad nakon dugog tumaranja kroz nepoznato ponovno dobije sposobnost orijentacije i prepozna koji bi ga put mogao izvesti iz lavirinta.

Pola godine kasnije je taj moj rukopis dobio oblik romana i naslov 'Šeherezada u zemlji dugih zima'. Sa odlomcima iz te knjige sam se u godini 98. ponovo prijavila za stipendiju u Selu umjetnika i ovoga puta dobila srdačan proziv da već početkom aprila spakujem kofere i dođem u Schöppingen.

"Mama, zar opet?" uzviknula je i prijekorno i podrugljivo moja starija kćerka kad me je prvi put uhvatila kako buljim u naš stari, od kuće donešen udžbenik engleskog jezika. "Tek ti je njemački 'sjeo' u glavu. Za šta će ti sad i engleski?!" "Nemam pojma", odgovorila sam. "Instinkt mi govori da će mi za nešto trebati. Kad slutnja tako kaže, vrijedi pokušati obnoviti bar ono što sam znala kod kuće." "Allah selamet", kćerka je sažaljivo odmahnula rukom. "Ova žena je vječni entuzijasta, ona zaista misli da se upornošću sve može postići." "Upornost je jedino što imam, ti i tvoja sestra ste već davno zaključile da moja inteligencija kasno 'pali', pa se na nju ne mogu osloniti," nasmijala sam se, ne nalazeći nikakvo objašnjenje za to što baš sad moram gubiti vrijeme na učenje engleskog. Ponovila sam par početnih lekcija ali su dani brzo tekli, morala sam se spremati za šestomjesečni boravak u Schöppingenu.

U mom koferu opet one verzije rukopisa koje su sa mnom putovale i do Stuttgarta. "E, za 6 mjeseci ću od ovog sigurno napraviti roman", uvjeravala sam sebe iako sam se, na samu pomisao da ću se, kroz pisanje i intenzivno razmišljanje morati vratiti u ono ljeto smrti 92. godine u Palama, stresala od odbojnosti. "Sutra ću početi, sutra", svakog jutra sam odgađala početak, i umjesto toga slušala novu lekciju engleskog teksta. Ni sama nisam vidjela nikakvu korist od tog učenja, nove riječi iz drugog jezika su pravile pometnju u mom njemačkom a nisam bila u stanju glasno reći ni jednu frazu na engleskom. "Kćerka je u pravu, ovo je čisti gubitak vremena", mislila sam. "Engleski ili pisanje", vrtjelo mi se po glavi nakon jedne sedmice ljenčarenja. "Sad sam kao onaj Buridanov magarac koji je krepao između dva plasta sijena, neodlučan iz kojeg će jesti. Do sutra moram sebi konačno razjasniti: učenje engleskog ili pisanje romana!"

Moju dilemu je kroz nekoliko dana riješio susret sa Sargonom Boulusom.

A na početku nisam željela zapamtiti ni ime tog čovjeka.

Vidjela sam ga već prvog dana dolaska u Künstlerdorf. Jedna grupa nastavnika umjetnosti je organizovala seminar u Selu, i te večeri su, za oproštaj, priredili party. Poželjeli su da, osim punih čaša i tanjira, na programu imaju i jedno čitanje prisutnih pisaca. Prihvatila sam njihov poziv i uskočila u taj noćni literarni intermeco, iako je moja energija, zbog ponovnog nedostatka željeza u krvi, bila duboko ispod nule. Na party je stigao i Sargon, naš upravnik dr Spiegel me upoznao sa njim: pjesnik porijeklom iz Iraka, godine mladosti proveo u Americi, odnekud se obreo u Evropi, prošle godine (kad su mene odbili) dobio stipendiju u Künstlerdorfu, a kad je istekla poželio je ostati duže u tom mjestu 'bogu iza leđa'. Jedan letimičan pogled, nikakvog znaka da u tom susretu može biti nečeg interesantnog za mene. Prvo, njegovo lice mi se odmah pomiješalo sa licima drugih muškaraca sa Orijenta, koje sam sretala ili koji su me pratili prilikom mojih prošlogodišnjih usamljenih šetnji po stutgardskim ulicama i parkovima. (Taj doživljaj ću opisati kasnije, to je tema za sebe.) Problem je svakako bilo i pitanje razumijevanja, sve engleske fraze koje sam sad lahko premetala po mislima, nisu nikako stizale do mog jezika. Onda mi je on rekao nešto zbog čega se nije uznemirila moja radoznalost, nego se pojavio neki nelagodan osjećaj. Objasnio mi je svoje porijeklo, to što se on rodio u Iraku ne znači da je musliman, njegovi korijeni su u starom Babilonu, roditelji su mu hrišćani, pripadnici asirske crkve, asirski je bio jezik njegovog oca, arapski njegove majke. Nikad prije nisam srela nekog hrišćanina sa Orijenta, ali mi se u podsvijesti odmah oglasilo neko upozorenje, negdje je postojalo nešto vrlo mučno vezano s tim. Šta je to bilo, nisam mogla definisati, asocijacija mi nije bila jasna. On me pitao nešto o Bosni. Odgovorila sam na njemačkom što on sigurno nije mogao razumjeti. Rekla sam, ko nije doživio, ne može znati kako je tamo bilo strašno. Preživjela sam u Palama prvu godinu rata i morala sam pobjeći jer sam pripadala onom trećem narodu, baš onome koji nema rezervnu domovinu. Te večeri nismo više razgovarali. Odmah poslije čitanja, nešto zbog umora, nešto zbog dosade, otišla sam sa party-a.

"Kako se zvaše onaj pjesnik?" pitala sam se sutradan, prije nego što sam se sasvim razbudila. Nisam se mogla sjetiti, ali mi je palo na pamet da me pitao o Bosni. Zašto?

A šta drugo da pita nekoga ko dolazi iz zemlje do nedavno najvećih koncentracijskih logora na svijetu, kakvi su bili opkoljeno Sarajevo, Goražde, Srebrenica, Istočni Mostar. Ali ko zna kakvo je njegovo mišljenje o tome?!

Najnovija tragedija, skoro istrebljivanje naroda u kojem su bili moji korijeni, zauzimala je centralno mjesto u mojoj svijesti, od dolaska u Njemačku sam počela 'sortirati' ljude po tome kakav je njihov odnos prema ratu u bivšoj Jugoslaviji. Vježbala sam se u toleranciji, ali jednostavno nisam mogla podnositi one koji su to gledali sa ravnodušnošću ili nisu razumijevali šta se na Balkanu dešava. A mišljenje nekih ljudi kako su dole u Bosni svi podjednako krivi me užasavalo i poticalo na dokazivanje kako nisu u pravu. Na to sam izgubila puno nerava i energije.

Prvo jutro u Schöppingenu je, zahvaljujući Sargonu, počelo sa dubokim razmišljanjem. Osjećala sam potrebu da sama sebi razjasnim odakle moja odbojnost prema jednom hrišćaninu porijeklom sa Orijenta, kojeg ne poznajem i koji mi nije učinio ništa na žao. Je li se i moja glava napunila predrasudama ili je u pitanju nešto drugo? "Safeta, jesi li do sada upoznala nekog muslimana sa Orijenta sa kojim si mogla pričati o Bosni i objašnjavati korijene tog zla? Nisi. Jesi li ikada prije vjerovala da ljudi mogu biti prijatelji ili imati razumijevanja jedni prema drugima samo na osnovu zajedničke religije i nacije? Prije ti tako nešto nikad nije padalo na pamet. Ali si u međuvremenu naučila da i to postoji. Zar tvoje ruske i grčke kolege nisu, već u prvim rečenicama, pokazivali na čijoj je strani njihova solidarnost. Oni su uvijek nalazili razumijevanja za svoje pravoslavno pleme na Balkanu, za orgiju njihovih oružja. Da i ne spominjemo one ruske pjesnike što su planinarili po brdima oko Sarajeva i, zajedno sa srpskim domaćinima, na stanovnicima tog grada isprobavali ubojitu moć snajpera. I kasnije pisali o tome rodoljubive pjesme... Ali zašto sad misliš o tome, ti uvijek povučeš jedan konac u glavi a iz njega ispadnu stotine uzlova. Počela si razmišljati o čovjeku čiji su preci bili Babilonci. Šta je sa njim?! Kakvo je njegovo lice, ima li brkove ili nema? Ne, nema, čudo ali stvarno nema taj omiljeni ukras orijentalaca? Pusti Orijent, on je davno otišao odatle. Ne sjećaš se njegovog lica, u redu, i ne radi se o njegovom izgledu. U pitanju je nešto drugo! Na šta te asocira njegovo hrišćansko porijeklo, kakve ono uopšte ima veze sa tvojom zemljom?" Odjednom mi je sinulo, pa, naravno, Butros Butros Galli, bivši predsjednik Ujedinjenih nacija, porijeklom Kopt iz Egipta. Ne znam da li sam u pravu ili nisam, ali meni je zlo i od same pomisli na ulogu koju je taj čovjek odigrao u bosanskoj tragediji. Sve činjenice su ukazivale da je i on kao i neki svjetski moćnici bio sasvim saglasan sa onima koji su stvorili i provodili genocidne planove protiv Bošnjaka, da je sve pratio sa distance i nervirao se samo zbog toga što se to umiranje ne odvija brže. Bila sam uvjerena da je i njega, zbog Srebrenice i Žepe, trebalo poslati u Den Haag. Te dvije bosanske enklave su bile zaštićene zone Ujedinjenih nacija, niko me ne može uvjeriti u to da ta organizacija nije mogla i poslije srpske najezde zaštititi i spasiti od klanja stanovnike tih mjesta. Naravno, samo da je to Butros Butros Galli htio. Hiljade ljudi je jednostavno isporučeno srpskoj vojsci, a onda su, par dana kasnije, avionske sprave snimale njihove masakrirane leševe i masovne grobove. O sudbini osam hiljada mladih muškaraca ni do danas se nije ništa saznalo. "Stani, kakve veze imaju Butros Galli, izlapjeli političar, i ovaj pjesnik iz Iraka? Ima to što su obojica hrišćani sa Orijenta, možda obojica misle isto, kao oni srpski i ruski pjesnici... Baš lijepo, stalno nove halucinacije, sad si stvarno došla dotle da u ljudima prvo tražiš čudovišta. Prestani razmišljati o tome, ovdje si došla da učiš i pišeš, a ne da odgonataš šta je u čijoj glavi. Možda bi se čovjek našao u čudu kad bi naslutio da ga dovodiš u vezu sa najurenim predsjednikom UN-a." Tek sam se, negdje iza podneva, s mukom iščupala iz te prave zavrzlame nebuloznih misli i asocijacija. Ali je od toga ipak ostao neki talog, osjećaj da sa mnom nešto nije u redu, kad krivicu jednog pripisujem nekom drugom samo zbog... Za svaki slučaj sam odlučila izbjegavati susrete sa tim čovjekom, jer kod mene nikad nije sigurno hoću li moći držati jezik za zubima.

Nekoliko dana sam se privikavala na moje novo boravište. Imala sam jedan veliki apartman, dugačku dnevnu sobu sa vrlo niskom tavanicom od tamnog drveta. Pošto je ispod prozora raslo drveće, unutra je bilo vrlo mračno, u potrazi za više svjetlosti sam vukla radni sto od jednog prozora do drugog. A onda je došlo na red temeljito čišćenje. To je jedna navika urasla u mene još u prvoj mladosti, koja je nastavila funkcionisati i kad više nije bilo potrebe ili obaveze za to.

Kad sam započela sa književnim radom, moja porodica je stanovala u stanu od 49 kvadrata, moj suprug, dvije kćeri, svekrva i ja. Tu se pospremanje i čišćenje nije moglo zanemariti, jer bi odmah nastajao haos. A uredna kuća je bila ogledalo ženine vrijednosti. Nije bilo bitno da li je ona imala neke druge sposobnosti, da li je bila zaposlena, to joj se nije priznavalo ako je porodično boravište bilo neuredno, a ručak kasno stavljen na sto. Ali nisam se samo zbog svekrvinog 'budnog oka' svakog jutra prvo prihvatala metle, krpe i usivača, pranja i peglanja. Sama sam željela pružiti svojim kćerima udoban dom. Kad sam bila trudna sa prvim djetetom, pročitala sam biografski tekst o Marini Cvetajevoj i njenoj djeci. Pjesnikinja je, tek što bi ustala, raščupana, zagušena nikotinskim kašljem, sjedala za svoj pisaći sto i, kao da stvarnost i obaveze majke ne postoje, nastavljala okretati juče započete stihove. Vatra ugašena, djeca mokra i smrznuta, mlijeko iskipjelo na koheru, puni noćni sudovi iza vrata. Ta slika mi se urezala duboko u pamćenje, postala strašilo koje me je odvraćalo od otiskivanja u pravo književno stvaralaštvo. Prvo dužnosti majke, govorila sam sebi, a čitanje i pisanje u vremenu koje preostane od toga. Samo što sam često bila nesrećna što je tog preostalog vremena zaista bilo malo. Kasnije, kad su djeca porasla, ja objavila svoje prve priče i drame, moj suprug je uvijek nalazio načina da me 'zaštiti', kako je govorio, od mene same, da mi ne dozvoli da se previše zanesem i izgubim osjećaj za realnost. Baš u vremenu kad sam se ja pokušavala bar malo osloboditi te stalne kontrole, neke beogradske novine su objavile sliku i tekst o znamenitoj zagrebačkoj pjesnikinji Vesni Parun. Ona je morala napustiti svoju dotadašnju ruinu od stana, a nije znala kuda da ode, sama nije mogla naći novo utočište, a kulturne institucije su odbile pomoći. Znala sam od prije da Vesna, jedno od najomiljenijih i najznačajnijih pjesničkih imena u bivšoj Jugoslaviji, živi u siromaštvu, ali nisam slutila njegovu dubinu. Bila sam užasnuta onim što je prikazivala slika: stara žena, umotana u crni ogrtač sjedi na napola slomljenom kanabetu, pored nje dvije vreće, dva zavežljaja u kojima je sav njen imetak, između njih pisaća mašina. Moj suprug je likovao, u rukama je imao dokaz svog dobročinstva. "Da nije mene, i ti bi na ovo spala", rekao mi je, dok sam ja grdila hrvatsko ministarstvo za kulturu, zbog čega uopšte postoje, samo zato da nam dokazuju kako su umjetnici prosjaci. Poslije sam se dugo kajala što nisam prije iscijepila i sakrila te stranice iz novina, jer je od njih nastala omiljena uzrečica mog muža: E, da te ja ne držim na zemlji, ti bi, kao Vesna Parun...

Kad sam došla u Schöppingen, moj suprug je već dvije godine bio daleko od mene ali ja sam i sebi i njemu željela dokazati da nisam potonula kad me on prestao vezivati za realnost. Tih dana sam imala i drugu dilemu, pisanje ili engleski, pa mi je čišćenje bio dobro došao izgovor da odložim odluku. Sišla sam u biro da potražim usisivač, ljubazna sekretarica Anetta mi je rekla, kod Sargona je, a on stanuje u stanu, to nije u velikoj, nego u maloj zgradi, kod bivšeg pilećeg čumeza. Nisam razumjela dok mi nije rukom pokazala kućicu preko puta velike zgrade. Prva misao mi je bila da nju zamolim da donese usisivač, ali mi je to bilo nezgodno. Otišla sam u kupovinu i obavila još po nešto, nadajući se da će usisivač donijeti neko drugi. Kako se to do popodneva nije desilo, odlučih da ipak sama odem po njega. Pred vratima sam stajala nekoliko trenutaka, da li da pozvonim ili ne. Šta će čovjek pomisliti kad me vidi? Kako mu je ono ime? Opet sam zaboravila. Neću pričati engleski, valjda će i na njemačkom razumjeti pozdrav i šta tražim. Kad sam pritisnula dugme, srce mi je lupalo kao da će se na vratima pojaviti sam Butros Galli.

Otvorio mi je bosonog čovjek, razbarušene sijede kose, na njemu majica sa likom pisca Džejmsa Džojsa i duge sive gaće od pidžame, kao da sam stigla u rano jutro a ne kasno popodne. Brzim pokretom je podigao naočare za čitanje na čelo i zagledao se u mene. Nisam mogla progovoriti ni riječi, čak ni pozdrav, on iznenađen, ja zbunjena kao nikad u životu. Ugledah usisivač u hodniku i bacih se prema njemu, samo mi to treba, samo da ga zgrabim i izgubim se što prije. Ali on se brzo snašao, otvorio je vrata širom i pozvao me da uđem. "Izvinite, ja, ne želim smetati, ovaj... samo sam usisivač...", mucala sam ja ali on nije odustajao od svog poziva. I dok sam gledala Džojsov lik na njegovim prsima, čula sam dobro poznati 'klik' moje radoznalosti. Ko je ovaj čovjek, šta će on ovdje, šta piše!? Zaista više nisam mislila o Galliju, moj skupljač literarnog materijala je proradio punom parom. Ali sam opet, sa oklijevanjem i neugodnošću, ukoračila u njegov stan.

Kod nas se nekad za takva prebivališta samotnjaka govorilo da su brlozi, najčešće medvjeđi. Ja sam pomislila na to, ali sam se brzo ispravila, u brlozima sigurno ne postoje police sa knjigama i stolovi puni listova papira na kojima su dokazi nečijih stvaralačkih pokušaja. Bilo je očigledno da sam pjesnika prekinula u radu, pa je to bio još jedan razlog za nelagodnost. On me pažljivo posmatrao i pitao nešto što nisam razumjela. Nisam gledala u njega, otkrivala sam ga kroz ono čim je bio okružen. Preda mnom na stolu list sa arapskim pismom, nažalost za mene samo nerazumljive crte. Propustila sam da nekad u djetinjstvu, kroz vjeronauku naučim ta slova, jer mi se tada činilo da ima puno drugih interesantnijih stvari za učenje i čitanje od hodžinih molitvi na tuđem jeziku, koje svakako nisam mogla razumjeti. "Some coffee", pitao me on. "Yes", rekla sam tek da nešto kažem ili radim, da zavaram nelagodu. "Kad sam već kod usisivača, mogla bih prvo ovdje započeti sa čišćenjem", mislila sam prelijećući pogledom po prostoriji. U ćošku ispod prozora madrac sa izgužvanom posteljinom, pored njega brdo knjiga, uholađa na lampi, krakati pauk na tavanici, gomila odjeće na fotelji, neoprano suđe na kuhinjskom pultu, smotuljci prašine po podu. Oprao je šolju u koju mi je nasuo kafu, a ja opet nisam vjerovala da su sa nje spale sve bakterije koje su se vjerovatno zakotile u lavabou. Morala sam se pouzdati u svoj imunitet i prisiliti da progutam nekoliko gutljaja otrovno gorke kahve bez mlijeka. On je poveo nekakav razgovor, rekao mi je da je trenutno zaposlen pisanjem teksta o modernom američkom romanu, izabrao je četiri pisca, Paul Bowles, Paul Auster, Philip Roth, Don Delillo, ali je i to preširoka tema za esej od petnaest šesnaest stranica. Inače, produžio je svoj boravak u Selu umjetnika da završi neke rukopise, sad je došlo vrijeme da se polahko pakuje, krajem juna će krenuti u London. "Amerika, Njemačka, London, pa gdje ti je kuća, čovječe?!" pitala sam se u sebi. Kakav je to život kad nemaš kuću ni porodicu kojima se možeš vratiti. "Eto, pred tobom je primjer kako je kad neko živi samo za literaturu i od literature," palo mi je na pamet šta bi sad rekao moj suprug. "Da te ne držim i ti bi ko Vesna Parun, sve što imaš u dvije vreće..." Bila sam potpuno zaboravila na ono što sam mislila prije par dana, nije više bila važna ni Bosna ni Galli, uplašio me, prenerazio način života tog čovjeka. "Može li se ovako nešto desiti i meni?!" Uzbuđena, brzo sam ustala da pobjegnem, činilo mi se da će sve to, kao zaraza, preći na mene. "Tako ti i treba kad svuda zabijaš nos i tražiš svoj literarni materijal", mislila sam na putu prema svom apartmanu. Zastala sam u sali pred zidnim novinama sa namjerom da pročitam tekst o Sargonu i njegovoj poeziji. Nisam ga razumjela, utisci koje sam ponijela iz njegovog stana su bili tako snažni da ništa nije prodiralo pored njih. Osjećala sam se potpuno nezaštićenom, prvi put sam shvatila da više nema ničeg što me godinama vezalo za realnost. Brak se raspao, djeca su odrasla, a ostale su samoća i literarna iluzija.

Uveče sam se pokušala sjetiti pjesnikovog lica, jedino što je bilo jasno na njemu bile su tamne radoznale oči. "Šta ako je i on mene posmatrao kao zanimljiv literarni materijal?" mislila sam prije nego što sam zaspala. "Kad bi on samo znao kakve je sve misli pokrenuo u meni. A ništa nije uradio, samo što sam ga dva puta vidjela. Koji me šejtan navratio u potragu za usisivačem, što nisam čekala da ga neko drugi donese." Od tada, kad god bi neko pomeno Sargona, ime sam već bila zapamtila, kroz mene bi prošla nelagoda. "Samo što dalje od tog čovjeka!" naređivala sam sebi svaki put.

Ima kod nas jedna poslovica, čovjek snuje - bog određuje. Ko je određivao - ne znam, ali se Sargon i ja zaista nismo mogli mimoići.

Sreli smo se ponovo sedmicu dvije kasnije, prilikom jedne šetnje u sumrak.

Bio je to dan kad su se u meni sudarale moja prošlost i moja sadašnjost, a potiskivana usamljenost se kezila iza svakog ćoška. Telefonski razgovor sa mojim suprugom u Sarajevu, on me upozorio da mi više nema spasa, sada sam zaista postala kao Vesna Parun, potucam se po Njemačkoj sa dvije torbe... Kad sam se požalila na usamljenost, dodao je i to da sam sama tako htjela. "Ali ne sekiraj se", dodao je još. "Ima i gorih od Vesne, prva bosanska pjesnikinja Hanumica, još je živa, bio je film o njoj, da vidiš u kakvom čumezu ona živi..." Tako je to sa tim čovjekom, on uvijek nepogrešivo zna šta će me najviše povrijediti. Nije ni čudo, vježbao je to punih dvadeset devet godina našeg zajedničkog života.

Cijelog dana sam se u mislima objašnjavala sa svojim suprugom, u predvečerje pošla u šetnju da se oslobodim tog psihičkog samoislijeđivanja, ali ono je krenulo sa mnom. Sjedila sam na jednoj klupi u blizini dječijeg igrališta i objašnjavala duhu iz moje podsvijesti: Ja sam tako htjela, je li!? Ja sam htjela da izbije rat, da sve ono prijašnje, i moje i tvoje, nestane u prah. Da izgubimo posao i kuću i postanemo izbjeglice. Sva sreća da sam imala svoje pisanje, da me spasi. Zar sam ja kriva što ti nisi mogao podnijeti moj rad i angažman. Ti si želio pobjeći od toga i otišao si. Sad sjediš i vegetiraš u toj iznajmljenoj sobi u Sarajevu, reci mi šta ti imaš više od mene?

Haos u glavi me podigao sa klupe, požurila sam stazom prema zgradi Bauerhof-a, preuređenoj u kulturnu instituciju za potporu umjetnicima. Odjednom se iza jednog katoličkog vjerskog krajputaša pojavio Sargon, osmjehnuo se kad me prepoznao, u polumraku su blještali njegovi zubi i beonjače. Rekla sam 'hallo' i htjela proći ali on me zaustavio, zatim se okrenuo i pošao sa mnom. Bila sam iznenađena i nesigurna, duhom vrlo daleko od Schöppingena. Pokušala sam se sabrati, odgovoriti na njegova pitanja. On je bio prvi čovjek, jedini kolega u Selu koji je pokazao interesovanje za mene. Pitao me o porodici, o djeci, o tome gdje mi je suprug, koliko dugo ga nisam vidjela. To je prijalo, nevjerovatno, zaboravila sam da je on onaj isti pjesnik kojem sam željela da što prije napusti ovo mjesto i oslobodi me blizine svog duha. Požalila sam što je staza bila tako kratka i naša šetnja se završila poslije pedesetak koraka.

Ni sutradan se nisam osjećala bolje, nije me privlačilo ni učenje engleskog, ni pisanje, ništa. Namjeravala sam poći u jednu dugačku šetnju, a kad sam prošla onim istim putem kao juče, ugledala sam Sargona kako sjedi pred svojim stanom. Spazio je i on mene i pozvao me da sa njim popijem sok od narandže. Bolje sok nego kafa, bakterije ćemo zaboraviti, pomislih.

Nisam zaboravila samo bakterije, nego i vrijeme i svoju šetnju. On je vrlo vještim, sigurno već mnogo puta isprobanim načinom vođenja konverzacije, budio moje interesovanje za sebe. Pričao je, malo o Iraku, malo o Americi, o majci koja već godinama čeka da se on negdje skrasi, osnuje porodicu i dobije djecu. Ona se čak nada da će mu sama, po običajima iz starog zavičaja, izabrati neku američko-orijentalnu ljepoticu za nevjestu. A pjesnik uvijek odgovarao jedno te isto, mama, da mi to treba, ja bih već sebi našao životnu saputnicu. Pokazao mi je svoju prvu objavljenu knjigu i na njoj sliku iz mladih dana. "U ovo vrijeme kad su te uslikali, mogao si imati, ne jednu, nego cijeli harem životnih saputnica", rekla sam, želeći mu se narugati. Prihvatio je to kao šalu, nasmijao se. Požalila sam što su ti njegovi stihovi za mene samo nerazumljivi hijeroglifi, on me onda upitao kakav je moj njemački, donio iz sobe i dao mi dvojezično, arapsko - njemačko izdanje njegovih izabranih pjesama 'Svjedoci na obali'.

Nešto kasnije sam, uz večernji čaj, otvorila tu knjigu, pročitala 'Gospodaricu sijenki', i pjesmu 'Samo jednim dodirom me možeš pobijediti', zatim brzo ustala, sklonila sa stola sve započete rukopise. Preda mnom su ostali kasetofon i udžbenik engleskog, odjednom mi je bilo jasno šta mi je moj instinkt htio reći.

Izgubila sam još jednu sedmicu na osvježavanju starog znanja i učenje novih važnih riječi. Onda sam se usudila pozvati ga na moju bosansku kahvu, onu što se kuha u džezvi. Tu kahvenu posudu nosim svuda sa sobom.

Uz bosansku kahvu je započeta ova knjiga, a da toga nismo bili ni svjesni. Tri dana prije odlaske iz Künstlerdorfa Sargon se upitao zašto nismo snimali naše razgovore, a ja odgovorila da ih nismo morali snimati, ostali su u mojoj memoriji. Dok je on sljedećih mjeseci putovao na relaciji Düsseldorf, London, Pariz, Amman, ja sam naše teme iz memorije prenosila na papir, a iz njih se kasnije razvio koncept ove knjige. Taj rad mi je, uz učenje engleskog, ispunio kišno ljeto 98. u Schöppingenu. A u zimu 99. Sargon se vratio u Künstlerdorf da našu ideju pretvorimo u stvarnost.

Onaj roman o ratu još uvijek nisam završila.