Obhođaš, Safeta

Priča iz Pariza

U godinama nakon II svjetskog rata, zahvaljujući sovjetskom ovladavanju atomskim oružjem, kasnije i letovima u svemir, siromašni svijet je povjerovao u to čudo da se za par desetljeća može ostvariti industrijska revolucija i postati visoko razvijena zemlja sa svim uređenjima i strukturama. Ili se nije znalo ili se nije vjerovalo da su ta ruska čuda djela očajnika, naučnika i intelektualca izolovanih od normalnog načina života, protjeranih u geta gulaga i zatvorskih naučnih instituta. San o provođenju socijalističke revolucije planuo je, kao rasuti barut, i u centrima zemalja Bliskog istoka, i Srednjeg istoka. a u Iraku je zahvaljujući predsjedniku komunističke partije, dobrom organizatoru i vojnom strategu Azizu živio dugo, skoro jednu godinu. Kako je zemlja bila prevelika a njegove snage ipak male, on se sa svojim borcima povukao u nepristupačne južne predjele, tu napravio skoro neosvojiva utvrđenja. Za mladi naraštaj Iraka, za Sargonovu generaciju, to je bio predio slobode, vjerovali su da i oni imaju vlastitog Če Gevaru, sa nestrpljenjem, sa gorljivom nadom su čekali da on, u sveopštoj revoluciji, osvoji vlast u Bagdadu. Aziz je sa svojom vojskom izlazio iz tih utvrđenja, zadavao udarce vladi, podhranjivao mladalačke snove o slobodi. A onda odjednom, upao je u zamku, njegovo utvrđenje je osvojeno, vojska pobijena i pohapšena. Njega su odveli u zatvor, mučili ga, pazeći da fizički preživi ali da se psihički slomi. Nije išlo lahko, ali su ga na kraju ipak slomili, Aziz je u zatvoru postao vladin čovjek, oni koji su nekad sanjali da će on postati predsjednik države mogli su vidjeti kako obavlja različite poslove za staru vladu.

Sargon je na jednom od svojih putovanja u Pariz sreo tog čovjeka. Prvo mu je neko od prijatelja donio poruku da ga Aziz želi vidjeti. Pjesnikova sjećanja i radoznalost su se probudili, želio je razgovarati sa njim, čuti njegovu verziju priče o tome šta se dešavalo poslije osvajanja utvrđenja. Posjetio ga je kod kuće, na vratima ga je, zajedno sa ostarjelim Azizom dočekala i lijepa rasna mačka. Sargon je očekivao ispovijesti o nekadašnjim vremenima, možda i neko objašnjenje šta se zbivalo u svijesti u duši tog čovjeka dok se pod policijskom torturom mrvio njegov revolucionarni zanos a množile vijesti o smrti kompanjona. "Pusti, o politici i ljudima ništa, sa tim sam davno završio", odgovorio je domaćin na njegove pokušaje da otvori tu temu. A onda je počeo pričati o mački, sa zanosom kao da na svijetu ne postoji ni jedan drugi živi stvor vrijedan ljubavi. Sve je bilo interesantno, šta mačka jede, kako se umiljava, spava, nagovarao Sargona da je uzme u krilo i pomiluje. Sretali su se i kasnije, Aziz je uvijek imao neku novu priču o svojoj ljubimici Romi. Šetali su po parku i kad je padala kiša, cijelog jutra je pozirala dok ju je on fotografisao. Pripremao se izdati knjigu o mačijoj vrsti kojoj je pripadala i njegova ljubimica.

O ljudima i politici nikad nije progovorio.

Kad je mačka jednog dana uginula, bivši revolucionar, iza kojeg su ostali hiljade grobova saboraca i istomišljenika, uništeni snovi cijelih generacija, plakao je na njenoj sahrani kao dijete.

Priča iz Schöppingen-a

Mirno je i pusto u Selu umjetnika, ovog decembra 98. godine. Sargon opet stanuje u depadansu preko puta, samo ne u svom bivšem stanu, nego u većem, do njega. A onaj gdje je on boravio duže od godine, sad je privremeno utočište jedne porodice sa bebom i psom. Žena je književnica mlađe generacije, u Düsseldorfu je, upravo pred porod, ostala bez adrese, pa joj je neka kulturna institucija dala dvomjesečnu stipendiju i stan u Selu, kako bi se imala gdje poroditi. Čini se da je porodica, kad je dijete stiglo, malo zanemarila psa Fricija, pa je on došao na Sargonova staklena dvorišna vrata, da provjeri može li se tu naći malo više pažnje. Molio da ga pusti u kuću, on se sažalio, otvorio mu, pas se iz zahvalnosti stresao na sred sobe, na sve strane rasuo dlake i kapi prljave vode. Zatim se ukopao pred frižiderom, znao je da tu mora biti hrana. "Šta sam mogao, dao sam mu svoj sir i kobasicu. Samo da si mogla vidjeti kako je to progutao, kao da umire od gladi." Pošto mu se tako ukusan ručak dopao, pas je došao i sljedećeg dana. Sad ga pjesnik nije pustio u kuću nego mu je na tanjir odvojio pola svoga ručka i stavio mu ga napolje. Tog popodneva je svoje kuhanje od meksičke, kineske, tajlandske hrane iz škrinja za zamrzavanje, ponudio i meni, odbila sam, moj stomak nije podnosio tako egzotične mješavine. Ni psu se to nije sviđalo, onjušio je ponuđeno, pa pogledao u pjesnika, pobogu, čovječe zar se ovo jede! Zar nemaš ništa bolje!? Dao mu je neku ribu, ni ona nije bila posebno ukusna. "Nemam ništa drugo, dao sam ti svoj ručak. She looked at me, looked, looked", napeto sam očekivala šta će dalje biti, htjela sam čuti da ni pas nije htio to jesti. Ne, kuca je, kad je vidjela da joj on zaista neće dati ništa ukusnije, pojela ponuđeno, na kraju polizala tanjir. Tih dana više nije dolazila.

Kad se ponovno pojavila, dobila je opet sir, pa su pjesnik i Frici postali veliki prijatelji. U kasnim noćnim satima, kad je normalan svijet već odavno na počinku, njih dvoje su zajedno išli u šetnju. "Hej, Frici, jutros sam, zapravo danas u podne, kad sam se probudio, konačno sam uhvatio, ščepao sam ono nešto što sam lovio već mjesecima. Uhvatio sam kljuc za otvaranje memorije... Naslutio sam ga već u snu, i kad sam se probudio odjednom je kliknulo. Prvo je izašla je jedna pjesma o Safeti koja mi se već godinu dana vrtjela po glavi. Sjetio sam se njenog pogleda kad je prošlog ljeta prvi put ušla u moj stan. Prije toga sam bio donio usisivač da malo uredim svoj brlog, a onda sam zaboravio, povukao me onaj esej o američkim romansijerma. Baš sam pisao jedan odlomak o Paul Auster-u, kad je neko zazvonio. Za mene je bio šok kad sam ugledao Safetu pred vratima. Želio sam je sresti, razgovarati sa njom, ali ne u tom trenutku, kad mi je glava bila puna toliko komplikovanih misli. Ipak je nisam mogao pustiti da tek tako ode, ko zna kad će se opet pružiti prilika da je bolje upoznam. Pozvao sam je da uđe, ali mi je bilo toliko neprijatno. Pratio sam njen pogled, u njemu sam vidio prvo užas pa onda sažaljenje... Pokušao sam joj skrenuti pažnju na nešto drugo, zapoceo sam pricu o svom eseju, ali ja nisam znao njemacki, ona je jedva mucala engleski... Nekoliko dana za redom sam je vidio kroz prozor kako odlazi u šetnju, išla je pognute glave, zamišljena, koncentrisana na nešto. Želio sam saznati o čemu misli u tim trenutcima kad ne primjećuje ništa oko sebe. Dosjetio sam se kako se može režirati ponovni susret, išao sam u šetnju istim putevima kuda i ona... Tako je počela knjiga koju nas dvoje zajedno pišemo. A sad o tome imamo i pjesmu."

"A tako, time se ti baviš dok ja satima čučim pred tvojim vratima i čekam da se ti smiluješ i da mi otvoriš."
"E, Frici, ne samo time, da ti samo znaš šta se sve nalazi u mojoj radionici. Znaš li ti da ja u svojoj novoj zbirci imam preko devedest pjesama. Šta misliš koliko mi je potrebno vremena da ih sve dotjeram i ispoliram? Svakog dana nalazim novi naslov, možda će se zvati 'Ashurova majka ide noću na bunar'. Majka svake večeri ide na bunar, jer joj se čini da iz vode čuje glasove svoje, u ratu izgubljene, djece."
"To nije fer od tebe, uvijek misliti o ljudima a ne o meni, iako ja čučim pred tvojim vratima, ne o meni. Ja ti pravim društvo noći, kad šetaš, niko drugi. Ne brineš se više za mene. Maloprije sam vidjela, frižider ti je skoro prazan, zaboravio si kupiti onaj ukusni sir. Ali flaša sa 'kornom' je naravno puna, za sebe si nabavio što ti treba. A meni si dao onu konzervisanu haringu, ni pas je, sa maslom, ne bi mogao pojesti..."