Obhođaš, Safeta


 

 

Na obalama djetinjstva

 

Rodio sam se na obali jednog vještačkog jezera, koje je imalo dvije različite strane, na jednoj su bili rajski vrtovi engleskih posjednika i njihova palata u staklu, na drugoj jadna naseobina njihovih radnika, niz baraka, u njima, jedan do drugog mali stanovi za mnogočlane porodice. Moj otac je radio za Engleze, ali mu je plata bila tako mala da smo mi (bilo nas je petero djece) bili više gladni nego siti. Svuda smo tražili hranu, u šumi, jezeru, u kamenjaru, potraga za nečim jestivim i moja radoznalost su me pokretali na velika istraživanja okoline, sa pet šest godina sam poznavao svaki kamen, svako drvo u velikom krugu oko naše kuće. Jezero i dudovi su mi ostali zauvijek u sjećanju.

Penjao sam se na velika stabla tek što bi počeli rudjeti prvi plodovi na njihovim krajnjim granama. A što je bilo više zrelih plodova i ja sam u krošnji ostajao sve duže, u skakanju s grane na granu sam razvio majmunsku vještinu. Morao sam čuvati svoje blago od druge djece i od ptica kojima su dudinje takođe prijale. Ali bilo je za sve dovoljno. Na majčina dozivanja se nisam obazirao, ali kad bi otac podviknuo "Majmune jedan, silazi odozgo", začas bih se našao na zemlji. Svo lice i prsa bili su mi umazani ljubičastim sokom, obično sam odlazio u krevet musav od dudinja.

Sami plodovi me nisu mogli prehraniti. Zato sam se naoružao praćkom, vrlo rano sam se izvještio u pravljenju te sprave kao i u gađanju njome. Kad stomak zavija od gladi onda postaješ vrlo lukav. Praćka je bila od komada rašljastog drveta i jedne dugačke trake od gume koja se vezivala za oba kraka rašlji. Sa tim oružjem bih se sakrio iza nekog drveta ili kamena i čekao da u blizini sleti neka ugojena ptica. Ako bi se doletjela kakva kljunata ljepotica, šarenog sjajnog perja, tada sam uživao samo u gledanju, takve sam skoro uvijek puštao da odlete. Činilo mi se da je grehota ubiti nešto tako lijepo. Da bih ipak nečim napunio stomak, čekao sam, sa spremnim zategnutim kamenom u praćki na neki primjerak koji me neće zasjeniti svojom ljepotom. Pogođenu pticu sam čistio iznutra i čupao joj samo veće perje, a onda bi je cijelu zamotanu u blato stavljao u žar naložene vatre. Nikad kasnije nisam jeo tako ukusno meso.

Tada me opčinjavala i voda, jezero i njegov prirodni fenomen. Uveče sam sa majkom često sjedio na njegovoj obali, posmatrali smo talase, osluškivali te zvukove, gledali ljeskanje odsjaja sunca na zalasku. Igra vjetra i jezera značila je za nas riblju gozbu. Jak južnjak je podizao vodene talase i bacao ih na obalu, izgledalo je kao da se jezero preljeva. Nikad nisam zaboravio to hujanje, zatim šum vodenog talasa kako oplakuje pješčanu obalu. Čini mi se da ih i sada ponekad čujem. Čim bismo naslutili, namirisali da se naš fenomen približava, mi smo već spremni stajali na obali, ponekad je val dopirao toliko daleko da smo morali trčati nazad kako i nas ne bi povukao sa sobom ali istovremeno biti brži od sljedećeg i pokupiti ribu koja bi ostala na suhom. I sad ponekad zamišljam tu scenu, mnoštvo manjih i većih riba odskakuje od pijeska, kao u nekom ludom plesu. A naše vješte ruke grabe skliska tijela, utrkuju se da zgrabe više, veće. Nešto od 'ulova' smo pekli odmah na obali a jedan dio smo nosili kući i nakon ko zna koliko dana svi su ukućani bili istinski siti. Mene je taj fenomen 'čekanje talasa' koji donosi hranu naučio strpljenju. Toliko puta u životu sam jednostavno čekao, zamišljao kako sjedim na onoj obali i iščekujem šta će donijeti neka slučajnost. Godinu dana sam proveo u Schöppingenu i čekao, čekao, nisam znao šta čekam. A onda je neki talas donio Safetu u to selo, upoznali smo se, potrošili sate i sate na razgovor dok nije nastala ideja da dijelove naših biografija i razmišljanja o svijetu sastavimo u istoj knjizi. Ko je mogao predvidjeti da će se desiti nešto takvo?




U mom mjestu su većinom živjeli Asirci. Početkom dvadesetih godina u planinama na sjeveru Iraka se desio masakr nad tim narodom, pa su ih Engleske vlasti pokupile preživjele i preselile ih u to selo u blizini svog vojnog kampa i kako bi im pružili zaštitu. Osim te zaštite, ti ljudi su malo šta imali, mjesto je bilo daleko od naftinih izvora i glavnih puteva, imao si osjećaj da živiš izvan svijeta. Meni je bio poseban doživljaj kad bi me otac poveo sa sobom na posao. Tada sam imao priliku zaviriti u prekrasne vrtove engleskih dama. Kad sam provirivao kroz žbunje ili ogradu, vjerovao sam da vidim slike dženetskih bašči. Puno zelenila, cvijeća, vodoskoci, staze od pijeska, suncobrani i prekrasne plavokose Engleskinje u kupaćim kostimima, rumene od sunca. Slike od kojih ti se mutilo u glavi. Jer, naše majke i sestre su bile potpuno drukčije od tih žena. Uvijek, i pored vrućine, obučene od glave do pete, najčešće u crnu odjeću. Nikad se, osim lica i ruku, nije mogao vidjeti ni djelić njihove nage kože. Moja mati, kad bi vidjela te engleske dame, samo bi se počela krstiti, pokušavala se nečim zakloniti da taj grijeh ne padne i na nju. "I to su žene!" govorila je sa odvratnošću. "To su vještice, a ne žene, kako ih samo nije sramota tako pokazivati svoju golotinju!" Za nju je 'biti žena' značilo biti centar porodice, svu svoju energiju i domišljatost trošiti na organizaciju domaćinstva. Ona nije mogla, niti je imala vremena, pažnjom i milovanjem iskazivati ljubav prema djeci. Ali cijelog dana je radila kako bi ta djeca preživjela. Bunar sa pijaćom vodom je bio daleko, majka je taj put, ko zna koliko puta na dan prelazila sa punim vedricama vode. U kući je svaki posao prelazio preko njenih ruku. Sjećam se, imali smo pećicu od ilovače gdje se pekao hljeb ili kuhala riža. Po najvećoj ljetnoj vrućini majka je morala ložiti vatru kako bi nam pripremila hranu. Koliko je samo trebalo ispeći hljebova za petero gladne djece. Ona je neumorno mijesila, oblikovala, stavljala u pećnicu, a mi smo, privučeni mirisom dolazili i čekali kad će hljeb biti pečen. Naš san je bio da tu rumenu koru umočimo u mlijeko, ali u našem zavicaju je bilo malo krava. Majka je bila srecna kad bi tog hljeba bilo dovoljno za sve... a sutradan opet ponovo isto, voda, hljeb, pranje...

Bilo joj je samo dvanaest godina kad se udala za mog oca, od djeteta je postala nevjesta i preuzela brigu odraslih. Ona nije bila Asirka, nije ni govorila njihov jezik. Rođena je u planinama, njen narod su bili Kaldiai, hrišćani koji su govorili arapski. Njena sestra se udala za jednog očevog rođaka, pa kako je zaista bila ljepotica, moj otac je pitao da li možda u planinama ima neka slična djevojka i za njega. Ona je rekla da ima sestru i moj otac je odmah, kako su to određivali obečaji, kupio zlatni nakit i spremio se u proševinu. Kad je stigao tamo, vidio je da je njemu namjenjena mlada djevojčica od dvanaest godina. Možda bi odustao da se odmah ženi da moja baka, majčina majka, nakon što je razgledala zlato, nije rekla, uzmi ti nju sada, kasnije se možeš predomisliti. I majka je sa planina sišla u dolinu pored jezera. Već kroz godinu dana i ona je dobila prvo dijete. Ali ipak je imala sreću, moj otac je bio vrlo blag čovjek, više je ona upravljala njime nego što je on pokušavao da joj nametne svoju volju. Ona je zaista bila centar porodice, mada se stalno žalila koliko joj je teško. Bila je neobično lijepa, bijele puti, plavih očiju, boja kose ni smeđa ni zlatna. Od nje sam naučio arapski jezik, jer je ona znala pričati prekrasne priče iz svog zavičaja. Sjećam se, zimi, dok su napolju vladali vjetar i mraz, mi bismo svi sjedili u sobi oko mangale, a ona je pričala. Jednu priču o džin-ženi u planinama nikad nisam zaboravio. Ta žena, nadnaravne veličine i snage, očistila je cijelu planinu kako bi joj u posjetu mogao doći čovjek kojeg je voljela. Ali i pored tolikog truda, ljubavnik nije došao. Džin-žena je plakala, od rijeke njenih suza se topila planina.

Otac nije mnogo govorio, on je uvijek bio zaposlen. Po porodičnoj tradiciji postao je narodni ljekar, ljeti je odlazio visoko u brda i brao ljekovito bilje, kod kuće ga je rezao, mljeo sušio, pakovao... Sva kuća nam je mirisala na osušeno cvijeće. A onda bi noću neko zakucao na našim vratima, sa viješću, bolesnik u selu ili komšiluku, jedina nada da će preživjeti je moj otac. I on je uzimao svoje zavežljaje i polazio, u svako doba, po svakom vremenu, ma kako da je bilo daleko. A ja sam cesto nosio lampu... Takav doživljaj sam opisao u pjesmi 'Nosač fenjera u noći vukova'. Poslije su nam dolazili ljudi sa poklonima, uvjereni u iscjeliteljske moći moga oca.

I pored siromaštva, imao sam zaista srećno i ispunjeno djetinjstvo. Naše komšije iz baraka su bili miroljubiv svijet, ponekad se imao utisak da su svi jedna velika porodica. Šta god da ti je nedostajalo, mogao si pozajmiti u komšiluku. Ljeti bismo zbog vrućine, spavali napolju, na prazni prostor između baraka su iznošeni kreveti i posteljina. Mladi parovi su doduše oko kreveta pravili pregrade, da se zaštite od pogleda. A mi smo opet znali šta oni tamo rade. Ljudi su se, ležeći u posteljama dovikivali, šalili, žene su kuhale čaj, djeca se igrala dok ne bi popadala od umora. Nedaleko od našim baraka je bilo ljetno kino, njegovo ogromno platno se moglo vidjeti sa krova. "Hej, započinje film", viknuo bi neko, mi smo prekidali igru i peli se na vrh kuće. Dolazili su i naši roditelji sa lubenicama i ibricima čaja. Nastajalo je veliko razočarenje kad bi se ponovo prikazivao isti film od juče. Bili smo ljuti na filmadžiju što tu američku limunadu sa srećnim završetkom nije zamijenio nekom drugom.

Mjesta mog djetinjstva više nema. Prije deset godina sam u Parizu sreo mog bivšeg komšiju, ispričao mi je da ono više i ne postoji. Kad su otišli Englezi, poslije svih revolucija i kontrarevolucija, na vlast je došao Sadam Hussein. Njegova policija je istjerala sve stanovnike Al-Habbaniye, a zatim im porušila domove. Ljudi su, zavežljajima na ramenima, krenuli kud koji. Neki su stigli do Pariza, Londona, Amerike. A na obali jezera čije talasanje mi je još u ušima, vladini graditelji su podigli velelepne hotele, sa svih strana svijeta doveli mlade žene da služe u njima, to je trebao biti turistički mamac za bogate saudijske šeike. Američke sankcije protiv Iraka su pokvarile sve te poslove, u hotelima se ne baškare bogati šeici nego ih posjećuju ljudi bliski režimu. Većim dijelom godine zvrje prazni. Mjesto od nekada živi samo još u mom sjećanju.

Kad sam napunio devet godina preselili smo se u Kirkuk, otac je pošao tamo u potrazi za poslom. Počeo je raditi u petrolejskoj kompaniji i za nas su nastali bolji dani, bolji materijalno, ali ja sam još dugo sanjao naše jezero. U novom mjestu mi je najviše nedostajala upravo voda.

Sve je bilo drukčije u Kirkuku, to je bio jedan haotičan grad, neprestano na ivici građanskog rata. Tu nisu živjeli samo Asirci i Englezi, nego Arapi, Armeni, Kurdi, Turci, Turkomani, u njihovoj međusobnoj netrpeljivosti je neprestano tinjao žižak, bilo je dovoljno da puhne vjetar pa da se požar razbukti svom snagom. Zapravo, u tom gradu je neprestano gorjelo, noću se prema nebu dizao odsjaj gorećeg gasa, sav grad je bio preplavljen crvenom svjetlošću, Kirkuk je imao svoje crvene polarne noći.

1959. godine su se desile velike političke promjene, revolucija, kralj je ubijen, uspostavljena je privremena lijevo orijentisana vlada. Njen predsjednik Karim je pustio sve komuniste iz zatvora, oni su pripremali prve legalne izbore. Kurdi su bili na njihovoj strani dok su Turkomani bili ekstrmno desni. Šezdesete godine u julu su Kurdi organizovali proslavu godišnjice revolucije, njihove veselje se sa okolnih brda slilo u grad. Ulicama su išli ljudi, žene, djeca, nosili su zastave, uzvikivali parole, pjevali, udarali u bubnjeve. Naoružani Turkomani - to su zapravo bila plemena mongolskog porijekla, islamske vjeroispovjesti, turskog jezika - pucali su nasumice u gomilu, palo je mnogo žrtava. Drugog dana su komunisti napali njihovu četvrt, te večeri se desio ogroman masakr nad tim narodom. Sve njihove radnje u centru su uništene, roba odnešena ili zapaljena, ljudi pobijeni. Ujutro, kad smo išli u školu, vidjeli smo ljude obješene na avlijskim zidovima. Tako je počeo pravi rat između te dvije nacionalnosti, svakog dana je stizala neka nova vijest, onamo su Turkomani napravili masakr, ovamo su se Kurdi osvetili, lanac zločina nikako nije prestajao. Vlada je poslala vojne jedinice da ih smiri. Turkomani su živjeli u jednom dvorcu na uzvisini, a u podnožju je bilo suho riječno korito. Vojsci se učinilo da je to put, pa su tu poredali topove i druga oklopna oružja, čije cijevi su bile okrenute prema dvorcu, kao upozorenje da će ih, u slučaju i najmanje pobune, zasuti svim projektilima. Niko od tih vojnika i njihovih komadanata nije imao pojima o fenomenu tog suhog riječnog korita. Mi smo svakog dana prolazili tuda u školu, razgovarali smo sa vojnicima na tenkovima, njima je ta igra sa djecom bila jedina zabava u toku cijelog dugog dana. Ali ni mi nismo govorili šta će se desiti kad se na sjeveru izliju kiše. Jedne noći je zabrujalo, kao da se provalila neka nevidljiva brana, niz korito se sručilo na desetine hiljada kubika zapjenjene mutne vode. Odnijela je, u nepovrat, sve tenkove i topove, sve vojnike. A Turkomani su u svom dvorcu slavili što je voda na vrijeme potekla i oslobodila ih prijetnje. Te fenomene suhih riječnih korita u Kirkuku su bili inspiracija za dosta mojih pjesama. Jedan dan se tu igraš lopte, a drugog dana voda tuda nosi cijela sela, zajedno sa ljudima. Mi, svjedoci sa obale smo gledali kako se na talasima ljulja kolijevka sa djetetom, a žena u velikim šarenim dimijama, koje su je, raširene, i držale na površini vode, pokušava dohvatiti bešiku. I to je ostalo u mom trezoru, mnogo godina kasnije sam napisao pjesmu o tome.

U Kirkuku sam potpuno otkrio svu magičnost riječi i znanja koje iza njih stoji. Zbog svoje rječitosti i samouvjerenosti sam vrlo brzo postao glavni u grupi dječaka mojih godina. Tada sam naučio kako se postaje glavni, da fizička snaga nije jedini adut. Ipak se ponekad moralo i boriti. Sjećam se, potukao sam se sa Arslanom, vođom turkomanske dječije grupe. Kad sam ga oborio na zemlju, on je iz nekog tajnog džepa izvukao nož, odmahivanje glavom me za dlaku spasilo teškog ranjavanja. Vrh noža je udario u bradu, još imam ožiljak od te borbe. Ali kasnije sam se pomirio sa Arslanom, shvatio sam jače treba nadmudriti, slabije zaštititi. Djeca su, posebno dječaci, vrlo okrutni, oni se po instiktu iživljavaju nad slabijim od sebe. Uvijek nađu nekoga koga će kinjiti. Ako ulogu slabog i poslušnog dobiješ u djetinjstvu, kasnije se toga nikad nećeš osloboditi. Ja sam se vrlo rado igrao sa djevojčicama iz komšiluka, uvijek sam nastojao da ih privučem i opčinim. Ali, čim bi se pojavio neko iz moje muške klike, moja ženska sjenka je dobijala naređenje da se odmah udalji. Drugovi nisu smjeli znati da ja imam bilo kakvu naklonost prema dosadnim djevojčurcima, to je moglo zatamniti moj muški ugled.

Već je tada nastao moj san o napuštanju Iraka i odlasku u Ameriku. Moja rodbina je znala za to i neprestano me ismijavala. Pitali su me kako ću ići, na konju ili pješice.

Ja se nisam pitao kako, znao sam da će me tamo odvesti ono što imam u glavi i zbog toga sam svaki slobodan trenutak posvećivao čitanju i pisanju. To je učvršćavalo moju ličnu sigurnost, u školi mi davalo poseban status. Naš nastavnik me zapazio već na prvim časovima engleskog. Rekao je jednom kako ćemo čitati odlomak iz djela engleskog pisca Žil Verna. Oprostite, ali on je bio Francuz, ispravio sam ga a on me zblanuto pogledao. Nisam bio musliman i mogao sam otići sa časova kad se učio Kur'an, kako su radila druga djeca. Ali ja sam ostajao zbog jezika, dopadalo mi se kako je nastavnik objašnjavao jezičke strukture i melodiju. On je poslije zaboravio da sam tu dobrovoljno pa me na svakom času ispitivao šta mislim o nekom suretu. Tada sam započeo otkrivati ljepotu i bogatstvo tog jezika, na šta sam kasnije potrošio mnoge godine svog života.




Ja se još uvijek rado vraćam u prošlost. Shvatio sam da su mnoga pitanja na koje sam godinama kasnije odgovarao, nastala tada, u prvim godinama otkrivanja svijeta. Ubjeđen sam, da sve što ti se desi u djetinjstvu, tvoja okolina, mjesto gdje živiš, vrijeme, događaji, porodica, komšiluk, to kasnije određuje tvoj literarni put. Ako se rodiš kao pjesnik ili pisac, to znači da ti je već u genima utisnuta radoznalost i gledanje okoline na jedan poseban način. Naravno, tada još ne znaš zašto je to tako, zašto i drugi ne vide ono što ti vidiš, ne znaš ni jedan odgovor ali u svijesti postoji jedan trezor za slaganje slika i utisaka. Mnogo kasnije, kad odmakneš i u teoretskom učenju, taj trezor se otvara i otkriva ti do tada neslućene mogućnosti korištenja tog blaga. Sad je prepušteno tebi da ga oblikuješ na jedan sasvim nov način, vidiš drukčijim očima, uokviruješ u drukčije okvire, daješ mu dublje značenje. Onda si ti vladar tog svijeta i to ti daje neobičnu moć.




* * *


Rodila sam se na Palama, u kući sa baštom, koju je moj otac pravio samo za sebe i prvu ženu nerotkinju. Ona je, nakon skoro dvadeset godina braka, umrla, oženio se mojom dvadeset i više godina mlađom majkom, i posula su sitna djeca, za šest godina četvoro. Kao vrlo proniciv čovjek, sa urođenom odgovornošću za porodicu, znao je da nas ne može prehraniti od tanke radničke zarade. Sabrao je novac od kredita, od majčinog sitnog miraza, od pozajmica, i pored ceste za Sarajevo, četiri pet kilometara daleko od Pala, kupio prilično veliki komad zemlje i tu udario temelje našeg budućeg imanja. Tako smo se preselili iz paljanske čaršije sa većinskim muslimanskim stanovništvom, u selo gdje su bile samo četiri takve porodice. Ne mogu reći ni da je to bilo selo, jer su se kuće nalazile daleko jedna od druge, neka bliže, neka dalje od puta. Dovikivanje je bilo osnovni vid komunikacije među komšijama, uvijek je trebalo držati otvorene uši, jer ako bi odnekud doprlo otegnuto vikanje, moglo je značiti da te susjedi, tetka Fata ili dedo Suljo obavještavaju da im je poštar dao tvoje pismo ili upozoravaju da su se tuđe krave uvalile u tvoju bašču.

To nazovi selo je u vrijeme kad sam ja bila mala, bilo prava bosanska nedođija. Okolo brda i šume, u dolini rječice i putevi, staro groblje i zidine u ratu zapaljenih kuća. Do Pala, gdje je bila škola, sahat hoda makadamom, građenim u doba austro-ugarske monarhije, do Sarajeva četiri puta duže. Živjeli smo u prirodi i prilagođavali se njenim čudima, ljeti smo obrađivali njive, uzgajali povrće za nas i skupljali sijeno za stoku, zimi uživali u plodovima ljetnjeg rada i poslije nužno obavljenih poslova išli komšijama u posjete. Ili su oni dolazili nama. Umjesto radija i televizije, pričali su ljudi, neko obične svakodnevne, neko strašne priče iz ratova. Imali smo komšiju, imenjaka moga oca, zbog toga smo ga svi zvali Adeš, koji je proživio tri zarobljeništva i uživao da nam priča kako mu je bilo suđeno da preživi, ništa ga nije moglo ubiti, ni meci, ni glad, ni hladnoća. Bilo je slavlje kad bi put nanio Adeša pored naše kuće. Muškarci su, mada rijetko, govorili i o politici, o tome kako će komunisti, boreći se za neku njihovu posebnu pravdu, podaviti i radnike i seljake, kako su deset puta gori od onih kapitalista prije rata, porezi su veći a nadnice manje, ponekad priželjkivali da i kod nas dođu Amerikanci i oslobode nas te komunističke napasti. A onda su se vraćali svojim problemima, za njih je bila interesantnija tema ovogodišnja ljetina, iduća sjetva, je li komšija muhtar propio sve pare dobijene za prodate balvane, hoće li mu žena, nakon četiri kćeri konačno roditi sina.

Na našu ratom razrušenu državu se u vrijeme mog djetinjstva natovarila i ruska blokada, tako da je zaista vladalo opšte siromaštvo. Otac i majka su se zajedničkim snagama trudili da na škrtoj zemlji, pravoj bosanskoj, onoj sa više škriljca nego humusa, stvore dovoljno hrane za cijelu porodicu, pa čak i za prodaju, kako bi se naša matrijalna osnova malo proširila. Moji roditelji su imali samo to zajedničko, borbu za preživljavanje, u svemu drugom su bili dvije suprotnosti, i to nevjerovatne. On je proveo desetljeća među proleterima, na grubim poslovima, nekad cijele godine izolovan sa istim ljudima u šumi ili na lagerima gdje su se skupljala isječena stabla. Jedino što te tu moglo održati bila je snaga i bezobzirnost i poneka flaša rakije, za slučaj kad duši postane pretijesno i preteško. Takav život je počeo sa petnaest godina, završio ga sa preko pedeset, kada se radnik u njemu pretvorio u seljaka da bi prehranio djecu koja su iznenada došla. Prije toga je dvadeset godina imao ženu koja ga je čekala kod kuće, ma odakle i kakav da je došao, pijan, trijezan, ljut, raspjevan. Nikad se nije žalila ni na usamljenost ni poželjela imati nešto više od onog što bi joj on kupio. Naši rođaci su pričali da je ona prekidala i namaz ako bi zvekir na avlijskoj kapiji najavio njegov dolazak, ni dragi Allah joj nije bio preči od njega. Ko će znati koji ga je šejtan navratio da se poslije tihe žene oženi mojom toliko godina mlađom majkom, djevojkom iz gradske begovske porodice, u kojoj je mladost tek bila proključala. Ona je nekim čudom brzo naučila na težak rad, ali na stege seoskog ili bračnog života, nikad.

Moja majka je bila biće koje se kretalo i ponašalo po svojim unutarnjim potrebama i vlastitim, često oprečnim željama. Kod nje se nikada nije mogao prepoznati neki princip, osim jedan, da se u tom selu osjećala kao uhvaćena u zamku i nastojala je pobjeći iz nje kad god je mogla. Dok smo mi bili sasvim mali, otac je pokušavao da je ukroti, poslije, kad se ona zbog zabrana pretvarala u furiju, digao je ruke. Dužnost da ona čeka njega kad on dolazi kući, nije važila za nju, sad je on morao čekati nju, a i mi zajedno sa njim. Mislim da je taj šok bio strašan za njega, u rakiji je često plakao i spominjao onu prvu ženu kao jedino dobro koje je imao na svijetu. A sigurna sam, dok ju je imao, nije to primjećivao. On nije mogao preboljeti prvu ženu a moja majka nikad nije preboljela što je otišla iz svoje gradske mahalske sredine, tamo gdje su bila njena braća i sestre, rođaci i prijatelji, njoj poznat drag svijet, ona je trebala te ljude, morala je biti u njihovoj blizini. Pozivala je svoju rodbinu i kod nas, rado su dolazili, da se odmore od gradske buke, uživaju u suncu, svježem vazduhu i, to posebno, u prirodnoj hrani.

Prisluškivala sam i njihove priče, one su bile sasvim drugačije od naših seoskih, često se govorilo o tome kako neobrazovani komunistički, najčešće srpski seljaci zaposjedaju glavne funkcije u gradu i neprestano sužavaju prostor za obrazovane gradske ljude. Svako od njih je imao po nekog poznanika ili prijatelja osuđenog zbog inforbirovskih ideja ili kao pripadnik grupe Mladih muslimana. Ti gradski ljudi su u našu kuću donosili i vjeru, doduše, muškarci su rjeđe tražili kožicu i tespih, govorili su više o politici i čaršijskim poslovima, dok su žene redovno klanjale svoje namaze. Ali se niko nije trudio da nas djecu nauči tome, svi su smatrali da dolaze vremena kad nam to više neće biti potrebno, ateizam je bio osnova našeg društva. Moj otac jednostavno nije podnosio te ljude, kad bi ih ugledao da dolaze prema kući, samo bi izvuknuo: "Eto ih opet, eto sarajevskih lezihljebovića". Prije nego bi oni stigli do kuće, on bi se izgubio i za nekim poslom, nije dolazio kući dok se ne bi spustila noć. Oni su za njega bili lijenčine i neradnici, ljudi koji u slast jedu ono što je on svojim težačkim radom uzgojio za svoju djecu i sebe. Ismijavao je njihove bijele nježne ruke bez ijednog žulja, rugao se njihovom načinu govora i mišljenja, kad ga mati nije mogla čuti zbijao je vrlo surove šale na njihov račun. Svakako, ja kao dijete nisam mogla prosuđivati šta je ispravno a šta nije, ali je moja memorija, kao spužva, skupljala sve te utiske, slagala ih u dubine sjećanja koje su se kasnije, kad mi je pisanje postalo navikom, otvarale poput pravih riznica literarnog materjala.

Otac je mrzio majčin svijet, ona njegov, svako od njih je živjelo na svoj način. Ona bi, kako tako, posvršavala svoje obaveze u kući i poslove u polju. Uvijek je radila brzo i energično, jer je moralo ostati vremena i za odlazak u grad ili paljansku čaršiju, tamo gdje se istinski živi, gdje se može pričati i slušati do mile volje. Ništa je nije moglo zaustaviti. U odijevanju i dotjerivanju je slijedila svoje gradske prijateljice, pletenjem ili prodajom jaja je zarađivala nešto svojih para i od toga kupovala novu haljinu, cipele ili odlazila u frizeraj na 'hladnu trajnu'. Bila je tako rastrzana između stvarnosti i svojih predstava kako bi život bio divan da se udala za nekog gradskog čovjeka, da nikad nije nalazila mira. Ne, nipošto nije bila loša majka, možda nije imala previše vremena za nježnosti, ali nam je bilo oprano, skuhano, na Bajram smo dobijali novu odjeću, brinula se da na vrijeme pođemo u školu. Njoj je, čini mi se, bila opsesija da joj se djeca preko obazovanja vrate gradskoj sredini. Zato joj je moj brat bio veliko razočarenje, on je daleko više ličio na oca nego na njenu braću, uvijek ga je interesovalo ono što se moglo stvoriti rukama nego ono što se stvaralo glavom. A i očeve snage su s godinama popuštale pa je sve više poslova na imanju prenosio na sina i moj brat je bio zadovoljan sudbinom: naslijediti oca. S tim se majka teško mirila, rado bi vidjela sina sa nekim gradskim zanimanjem i sa ljepšim načinom ponašanja i ophodjenja. Kasnije sam shvatila, ako joj i na čemu moram biti zahvalna, onda na tome što mi nije mi ispunila glavu strahopoštovanjem pred muškim mišljenjem i snagom. Ona možda nije znala razmišljati o svojim postupcima, ali je imala hrabrosti da se odupre i kaže, ja ću raditi ovako, uopšte me se ne tiče šta misle moj stari muž i moj komšiluk. Ipak mislim da je moja sreća da sam od nje naslijedila samo taj prkos ali su mi geni očeve racionalnosti dali sposobnost da ga razumnije upotrebaljavam. Bilo mi je manje od pet godina kad mi je daidža, majčin brat iz grada, zbog svoje uvjerenosti kako sam ja bistro dijete, poklonio prve slikovnice, ispunjene i lijepim crtežima i krupno ispisanim tekstovima. Slike me nisu toliko interesovale, odmah me je spopala želja saznati šta je tu napisano. Kad god bi se u našoj avliji pojavio neki posjetilac, ja sam donosila svoje knjige i molila ga da mi kaže koje je koje slovo. Uskoro su me prozvali slovarica. Ne znam kako, ali sam kroz par mjeseci čitala, ne samo slikovnice, nego i listove novina koje bi zalutali u našu kuću. Njih sam morala spašavati i sakrivati, jer su ih roditelji trebali za potpaljivanje vatre. U prvom osnovne sam zijevala od dosade, jer sve što su druga djeca učila, ja sam već znala.

Ali meni nije bilo dovoljno ono što sam čitala, neprestano sam pokušavala i sama sastaviti neke tekstove, ako ne na papiru, onda u glavi. Smišljala sam priče o nekadašnjim stanovnicima našeg sela, onim što su živjeli u kućama čije su zidine još uvijek stajale. Kako su nam u školi neprestano punili glavu herojskim djelima Titovih pionira u vrijeme fašističke okupacije, i likovi iz moje mašte su dobijali njihove osobine, moji junaci i junakinje nisu čuvali krave i ovce kao ja, nosili vodu ili prali rublje na potoku, nego su spašavali ljude od raznih nevolja i pogibija, dječaci i djevojčice su se organizovali u grupe, jurili s brda na brdo, uvijek u potrazi za nekim kome treba pomoći. U toj trci bi se zaljubljivali, osmjehivali jedno drugom, ponekad držali za ruke, snažni dječak je prenosio nespretnu curicu preko potoka, ona mu je kao znak zahvalnosti brala jagode. Ako su na kraju ipak morali nešto i jesti, ložili su vatru i u žaru pekli klipove kukuruza i krompire, ili ribu uhvaćenu u našem potoku. Kako ih ne bih optužila da su to ukrali u nečijoj bašči, izmislila sam i junake koji su kopali i sijali kao i svi normalni ljudi, ali svoju ljetinu rado poklanjali drugima. U tim svojim maštarijama nikako nisam dopuštala da ti moji junaci odrastu, jer sam slutila da onda više ni bi mogli biti tako dobri i nesebični. U svijetu odraslih oko mene svakog dana su se dešavale stvari koje nisam mogla sebi objasniti, ali koji su svojim apsurdnostima i koncentracijom ljudske zloće, u mom pamćenju ostajali kao svjetionici - upozorenja da se svako ljudsko dobro u trenu može pretvoriti u svoju suprotnost.




Desilo se da se u jednoj zimskoj noći naš prijatelj Adeš pričalica pretvorio u najvećeg neprijatelja naše porodice. Bilo je to vrijeme zimskih krsnih slava kod naših susjeda Srba, kad je na njihovim stolovima prolamalo od rakije i mesa, tu su se gostili i zvani i nezvani gosti. I naš Adeš je jedne noći napio na jednoj takvoj gozbi i negdje iza ponoći, uz mumlanje i pjevanje, naišao pored naše kuće. Zbog čega je njemu te večeri bilo do kavge, to se kasnije nadugo i naširoko prepričavalo. Da li je oduvijek bio ljubomoran što moj otac ima mladu gradsku ženu, bijesan zbog toga što sam ja u školi potukla sa njegovim sinom, a učiteljica kaznila samo njegovog ljubimca, da li samo zato što je bio prepun negativne pijane energije? Uglavnom, Adeš je te noći prvo pokušao udarcima sohom ušutkati bjesomučno lajanje našeg ljutog psa Lorde, a kad je otac izašao iz kuće i viknuo da to ne čini jer je pas opasan, pijani čovjek se okrenuo prema njemu i, uz prijetnju da će nožem ispitati dubinu njegovog srca, nasrnuo na njega. Majka i mi djeca, polugoli i bunovni, istrčali smo napolje, bacili se na očeva leđa i uvukli ga nazad u kuću. Mati je ugurala mandal, a onda je o vrata bubnula prva kamenica, zatim druga, treca... Pijani Adeš je urlao, donosio kamenje i udarao, naš drveni kućerak se tresao iz temelja. Srećom, vrata su bila tako čvrsta da ih nije bilo lahko provaliti. Naš drugi komšija, stari, od svih poštovani dedo Suljo ipak nije bio tvrd na ušima, čuo je halabuku, dotrčao sa svojim sinom da vidi otkud u vedroj zimskoj noći udaraju gromovi. Snažan i mlad sin je brzo savladao siledžiju i odvukao ga prema njegovom domu. Samo to pijano divljanje mi možda i ne bi ostalo toliko u sjećanju da nije bilo povezan sa apsurdnošću koju je u cijeli slučaj unio naš spasilac Dedo. On se te noći okomio na mog oca, urlao je na njega, kako je dozvolio da mu neko, nekažnjeno, napadne na kuću. "Gdje ti je ponos, domaćine?!" "Ali, čovječe, šta sam mogao, on preda mnom sa sohom i nožem, meni na leđima žena i djeca." "Što nisi izašao kroz prozor, uzeo i ti kolac, pa ga sa leđa raspalio po tintari, da dobro zapamti kad ti je udario na kuću." "Udario i ubio, on u zemljicu, ja u Zenicu (U tom gradu je bio tada najčuveniji zatvor u Bosni, tamo su tamnovali i mnogi politički zatvorenici). Pa šta poslije, ko bi hranio moju sitnjež, a ko njegovu! Nego, ja ću njega tužiti, ti si mi svjedok, pa neka plati za ovo što je uradio." Sutradan je to učinio, tužio je Adeša čvrsto vjerujući u svoju pravdu i poštenje starog komšije. Dok je čekao na suđenje, neprestano je govorio o tome. Ja sam mislila da je to ostvarivanje pravde nešto veličanstveno, kao da u tome ne učestvuju ljudi, nego neka velika skoro božanska sila određuje ko je kriv. A znalo se čija je krivica, naš seoski Dedo će otići i reći tom božanstvu šta nam je u gluho noćno doba učinio pijani Adeš. A starac je, ne stideći se svoje bijele brade, kako je kasnije govorila moja majka, na sudu opisao događaj tako da je siledžiju prikazao kao našu žrtvu. Kad je Adeš noću, malo pripit, miroljubiv i veseo, naišao pored naše kuće, moj otac je istrčao sa sohom da ga tuče, da mu zabrani prolaz, prijetio je čak da će na njega nahuškati našeg ljutog psa. I mati je bacala kamenice... Sve je to govorio čovjek koji je nekoliko mjeseci prije toga prezirao mog oca što nije ubistvom sa leđa branio svoju čast.




Otac se iz Sarajeva vratio kući požutjelog lica, bolesnog izgleda. I on je svoj jad zbog izdaje morao utopiti u rakiji... A ja sam bila razočarana, ne što se nije ostvarila pravda, nego zato što je i božanstvo, koje je moralo znati više i bolje, povjerovalo starčevim i Adeševim lažima. Čini mi se da sam ja tada prvi put dobila istinsku lekciju kakvi zakoni vladaju u svijetu odraslih.




Skoro je nevjerovatno ali mene je tada sa vanjskim svijetom vezivao ne put, nego prolazeća svjetlost. Naša kuća je bila u dolini, okrenuta prema brdu uz koje se, savijena u tri velike okuke, pela cesta prema Palama. Kad bi noću naišlo neko auto iz pravca Pala, odsjaj njegovih svjetala je kroz naš jedini prozor padao na zid iznad mog kreveta. Ustajala sam i stavljala ruke na zid sa nadom da ću zaustaviti to svjetlo, spriječiti da dolina opet potone u mrak. Svjetlosna varka bi trajala par minuta, dok auto ili kamion ne bi obišli sve okuke i sišli u dolinu. Ali i to je bilo dovoljno da u mojoj mašti zasjaji desetine iskrica. Ko su bili ljudi za volanom tih auta, jesu li brkati, stari ili mladi, kakav ih je posao, koja nevolja ih je tjerala na noćna putovanja, imaju li kod kuće porodice, žene i djecu, dolaze li oni kući pijani kao moj otac ponekad. Nose li njihove žene haljine kao moja majka, ili dimije. Možda oni nisu muslimani kao mi. A što smo mi muslimani a mnogi drugi nisu. Kako se određuje šta si, da li ti to neko dadne ili sam izabereš?

Za mene bi bilo pravo slavlje kad bi niz okuke naišla kolona kamiona jugoslovenske narodne armije. Prvo me ispunjavao osjećaj ganute zahvalnost, jer je učiteljica u školi rekla da nas, dok spavamo, čuvaju Titovi vojnici. Ali za mene je to bio i pravi praznik svjetlosti, jedno svjetlo za drugim, deset, dvanaest, petnaest, isto toliko različitih priča o mladićima što u nedoba putuju drumovima, stražare da se odnekud ne bi pojavio neki neprijatelj naše prekrasne bogate domovine. Mi smo tada više vjerovali onome što nam se govorilo nego onome kako smo stvarno živjeli.

Ali i kad više nismo vjerovali u sve što je deklamovala ideologija, niko od nas nije mogao naslutiti kakvu će pustoš i mrak ta vojna mašinerija napraviti u našoj zemljii koje desetljeće kasnije.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net