Obhođaš, Safeta

Već nakon prvih objavljenih pjesama napisanih u standardnoj metrici, nešto me je povuklo da istražujem dalje, da otkrivam puteve kako se osloboditi propisanog kraja stiha. Već su se bile desile neke promjene u arapskoj poeziji, prvu revoluciju su, mijenjajući redoslijed rimovanih stihova, ostvarili irački pjesnik Badr Shaker Al-Sayyab i pjesnikinja Nazik Al-Malaika. Al-Sayyab se razbolio od tuberkoloze i umro vrlo mlad, ne stigavši u potpunosti ostvariti svoju misiju. Mogu reći da sam i ja u početku slijedio njegov primjer i zadovoljavao se tim malim promjenama u metrici. Ali uskoro mi to nije bilo dovoljno, želio sam da se desi pravi preokret u arapskoj poeziji. Kad si mlad, pun idealizma i energije, čini ti se da su sve, čak i promjene kolektivne svijesti, ostvarive preko noći. Da bi dobio potvrdu kako si u pravu, počinješ tražiti ljude koji misle kao i ti. U Kirkuku i Bagdadu, u Iraku uopšte, nisam mogao naći pravu potporu, zato sam neprestano osluškivao vijesti iz drugih centara arapske kulture, nagovještaje da se progres ipak dešava, bio sam otvoren za sve novo što je korespondiralo sa mojim umjetničkim i izražajnim potrebama.

U to vrijeme, kasnih pedesetih, baš kad sam objavio svoje prve stihove, u Bejrutu su se srela dvojica pisaca, Sirijac Adonis, porijeklom musliman i Libanac Yousif Al-Khal, hrišćanin. Oni su se upoznali preko poezije, Adonis je u magazinu (The Lyre) objavio svoju dugu pjesmu 'Praznine', koju je Yousif čitao u Njujorku gdje je jedno vrijeme studirao i živio. Poslije toga su njih dvojica započeli razmjenjivati pisma o tome šta se dešava u arapskoj literaturi. Yousif je koju godinu kasnije odlučio vratiti se u Bejrut, želio je svojim prisustvom i djelovanjem ubrzati promjene i ohrabriti nove snage. Vratio sa namjerom da osnuje časopis u kojem će pisci izašli iz tradicionalnih okvira moći objavljivati svoja djela. Pozvao je Adonisa, koji je u to vrijeme slovio kao mlad vrlo talentovan pjesnik i poznavalac arapske literature, da mu pomogne u tome. Adonis je bio pod uticajem literature na francuskom, Yousif na engleskom jeziku. Obavili su mnoge razgovore i dogovore sa kolegama i odlučili da se novi časopis zove 'Shi-r' (Poezija). Njegova pojava je odmah dobila ogromne političke dimenzije. Kad je izašao njegov prvi broj, na osnivače se sručila prava lavina kritika, optuživani su sa svih strana za izdaju, nazivani su američkim ili zapadnim agentima ili subverzivnim elementima. Kritičari se nisu bavili sadržajem i umjetničkim kvalitetom objavljenog, niti time šta je novo donio taj časopis. Izlazak iz propisanih normi je politički tumačen kao napad na arapski pokret za slobodu, arapsko kulturno biće uopšte. Neki poznati literarni časopisi, koji su imali veliku političku moć, kao što je bio Al-Adab, objavljivali su sveti rat protiv časopisa 'Shi-r' i njegovih osnivača. Javili su se i jezički fundamentalisti, za njih je objavljivanje takve poezije bio grijeh zbog toga što su korištene riječi nepoznate Kur'anu, dakle riječi čije porijeklo nije arapsko. Zaboravljali su da i u Kur'anu ima toliko riječi čije je korijen u nekim drugim jezicima, jer je arapski oduvijek imao sposobnost da apsorbuje vokabular drugih jezika.

I pored prijetnji i napada, časopis je nastavio izlaziti i kad god se govori o modernoj arapskoj poeziji, mora se spomenuti da je on bio njen mozak i srce. On je okupio nove snage, pružio mogućnost za upoređivanje modernizma i tradicije, ohrabrio nas koji smo razmišljali i pisali drukčije, ubrzao proces promjena, on je kreirao pomak naprijed. Ne pomak, to je zaista bio gigantski korak, ostvaren hrabrošću i angažovanošću dvojice pjesnika. Časopis je predstavio mnoge nove talente, u njemu se objavljivali i pjesnici koji su kasnije dobili značajna mjesta u modernoj arapskoj poeziji, kao naprimjer Unsi al-Hajj, Fouad Rifqa, Shwqi Abi Shaqra.

Prvi brojevi tog časopisa su u Iraku bili u slobodnoj prodaji, a mene je interesovala svaka novina. Saznanje da neko tamo u Bejrutu, ne neko, nego ljudi sa imenom i autoritetom, misle slično kao i ja, učinilo je da se osjećam lakše i slobodnije. Većinu svojih pjesama tada nisam mogao objaviti u Iraku, mi nažalost nismo imali svoj 'Shi-r'. Desilo se da sam 1961. godine slučajno sreo jednog Yousif-ovog prijatelja, iskoristio sam priliku i po njemu poslao u Bejrut 16 novih pjesama, poštom vjerovatno ne bi nikad stigle. Odmah sam dobio odgovor, sljedeći broj 'Shi-r-a' je objavio moje stihove na naslovnoj strani. Tako sam uspostavio vezu sa Al-Khalom i Adonisom, ne sluteći kakvu će ta dvojica ljudi kasnije imati ulogu u mom životu i radu.

Završio sam školovanje u Kirkuku i prešao u Bagdad, sa namjerom da studiram. Čekalo me je veliko razočarenje. Ono što se u to vrijeme učilo o literaturi na bagdadskom univerzitetu, bilo je toliko zastarjelo, da se meni učinilo da sam zalutao u praistoriju literarnog izražavanja, za mene to nije bio ni prvi razred osnovne škole. Takvo stanje je bilo i na ostalim arapskim univerzitetima. O tome dijelim mišljenje mog prijatelja Adonisa, tada su na visokim školama ubijani poezija i poetski ukus, insistiranje na arapskoj tradiciji postalo je negacija, ne samo života, nego istovremeno humanizma i progresa. On je često govorio da i jezik, kao i čovjek, ima svoju tragediju, najveća mu je kad od njega nastane mrtva knjiga. Pisano je i objavljivano na hiljade mrtvo rođenih knjiga, koje nisu sadržavale ništa drugo do igru praznim riječima. "Tako mnogo knjiga - sve ruine!" On je studirao u Damaskusu, ja u Bagdadu, koje desetljeće poslije njega, situacija je bila skoro identična. Odmah mi je postalo jasno da ću morati nastaviti studiranje u vlastitom aranžmanu, tražiti izvore saznanja kao što sam i do tada radio. Bagdad je za to davao puno više mogućnosti od Kirkuka.

Par sedmica ili mjeseci, ne mogu tačno ocijeniti koliko je to dugo trajalo, procjenjivao sam situaciju kao i put kojim treba ići dalje. Stare intelektualne snage u tom gradu su još uvijek bile čvrsto na svojim pozicijama i nisu namjeravale ustupiti mjesto mlađima. Mladost, energija, vizije i vjera u sopstvene mogućnosti, to je ono što te pokreće naprijed i tjera da, od nestrpljenja što sve ostalo mili puževim korakom, iskačeš iz sopstvene kože. Pošto sam otvoreno govorio o svemu tome, oko mene se vrlo brzo skupila grupa mladih ljudi, većinom početnika u pisanju, koji su mislili slično kao i ja, ali nisu znali kako da ujedine svoje snage, da osmisle svoje djelovanje. Ta grupa nikad nije imala neki formalni oblik, njene članove je držala zajedno ideja i želja za promjenama u arapskoj literaturi i društvu uopšte. Puno smo učili jedni od drugih, daleko više od onoga što smo mogli čuti od svojih profesora. Priznajem da sam ja uvijek vodio glavnu riječ, jer sam u čitanju, učenju i prevođenju bio daleko ispred ostalih. U našoj grupi nije bilo djevojaka, iako su i one studirale na bagdadskom univerzitetu. One su, nažalost, poslušno učile lekcije koje su tamo bile propisane, lekcije iz prvog razreda osnovne škole. Ne, nisam razmišljao o tome da li je neke od djevojaka mogu razumjeti naša avangardna stremljenja i otvaranje prema svjetskoj literaturi, jer su one u našem društvu obično šutjele i slušale ono što mi govorimo. Meni lično se dešavalo nešto slično kao u onim igrama u djetinjstvu. Kad sam bio sam, rado sam uživao u društvu neke djevojke, ali kad bi se pojavila moja muška klika, ženski lik je sam od sebe odlazio u pozadinu. Nisam to nikad pokušao objasniti, odnos prema djevojkama je nešto što je donosilo malo zabave i vedrine, malo romantike, uvijek neophodne u pjesničkom životu, kratke predahe od umnih naprezanja, dok su druženja i diskusije sa kolegama bile intelektualni izazov. Priznajem, ovo drugo je uvjek bilo važnije. I mi, mladići, smo tada bili zabavljeni ostvarivanjem vlastite emancipacije, bili smo suočeni sa tolikim aždahama svih mogućih tradicionalista, koje smo morali pobijediti snagom znanja i vizija, dokazati im da su progres i promjene neminovni.

U to vrijeme sam i među mojim muškim kolegama nalazio vrlo malo pravih sagovornika. Mene je naprijed gurala neka skoro nadnaravna sila, tako da me oni nisu mogli stizati. Čitajući strane autore i prevodeći njihova djela na arapski, shvatio sam kakve su mogućnosti tog jezika. Bio sam ogorčen što se tako bogatom poetskom jeziku oduzima moć pravog umjetničkog izražavanja. Ko je davao pravo tim ljudima da od tako fantastičnog jezika prave tako lošu literaturu?! Zašto, kad se arapskim sve moglo izraziti, mogla se pisati proza, poezija, romani, kratke priče, filozofski ogledi, na njega se, oslobađanjem metrike moglo prevesti svako svjetsko poetsko djelo. Moglo, kažem, ali se s mukom oslobađalo propisanih normi, vijekovima stare navike da se stvara umjetnost po vječno istom receptu.

Neprestano sam razmišljao o tome koje su moje mogćnosti i sredstva u ubrzavanju tog procesa, u proširivanju onoga što je Al-Sayyab bio započeo. Uskoro sam otkrio da je najbrži put prevođenje i publikovanje na arapskom najboljih djela evropske i američke literature. Prevodio sam kao sumanut, pisao kritike, recenzije, kratke priče, ali je nažalost prostor za publikovanje je bio vrlo sužen. Bio sam u stalnoj potrazi za listovima spremnim da objave nešto novo i tako sam naišao na časopis iračke petrolejske kompanije, IPC, koju su kontrolisali Englezi. Oni su nalazili interes da finansiraju novine na arapskom jeziku, namjenjene zaposlenima u naftnoj industriji. Otvorio sam primjerak i vidio da su mnoge stranice ispunjene literaturom. Pogledao sam ime urednika, bio je to Jabra Ibrahim Jabra, jedan od poznatih književnika i prevodilaca sa engleskog na arapski jezik. Poslao sam tamo svoje priče, objavljene su, čak sam dobio dosta visok honorar. Nešto me je stalno guralo, govorilo mi da moram upoznati tog čovjeka, pa sam riješio posjetiti ga u njegovom birou s druge strane Tigrisa. Jednog jutra sam krenuo, prešao pješice dugački most preko rijeke i zakucao na njegovim vratima. Sekretarica me najavila kod njega, obreo sam se pred elegantno obučenim gospodinom, sa svim manirima engleskog džentlmena. On je bio porijeklom Palestinac, hrišćanin, domovinu je, kao i mnogi njegovi sunarodnici, napustio kad se tamo formirala jevrejska država. Otišao je u Englesku, pa u Ameriku, svoje visoko obrazovanje je stekao na univerzitetima Oxford i Cambridge. Kasnije se zaposlio u petrolejskoj kompaniji i došao u Irak. Tu je osnovao porodicu, preko žene muslimanke bio je povezan sa visokim iračkim krugovima. On je već imao značajna ugled kao književnik, iako je u njegovim djelima po mom mišljenju bilo više engleskog nego arapskog duha.

Već prvi razgovor sa njim mi je bio veliko zadovoljstvo. Imponovalo mi je što mogu razgovarati sa jednim visokoobrazovanim čovjekom, koji razumije i može sebi predstaviti ono o čemu govorim. Nestale su sve vanjske razlike među nama, u starosnom dobu, društvenom rangu, formalnom obrazovanju. Moram priznati da je to za mene bio fantastičan domet, i sada često vidim tu sliku: ja, siromašni student, neuredne dugačke kose, pohabanog odijela, često više gladan nego sit, sjedim u lijepo namještenom redakcijskom birou uglednog intelektualca, dostojanstvenog držanja, smirujućeg načina izražavanja, i pričam sa njim o tome kako Šekspira treba prevoditi na arapski. Jabra, koji je često bavio Šekspirom i trenutno radio na prevodu Kralja Lira, nije nastojao dokazati da o tome zna nešto više od mene, diskutovao je sa mnom kao sa sebi ravnim. Tog dana je taj čovjek postao centrom mog bagdadskog života. Sve se počelo vrtjeti oko njega. Moji prelasci preko mosta i zajedničko pijenje kahve sa Jabrom su se uskoro ubrajali u moje svakodnevne rituale. Sve svoje nove ideje i namjere sam prvo saopštavao njemu. On nikada ničim nije pokazivao da mu smetam ili da je zaposlen, uvijek je imao vremena za mene, čak kad bih se ja zaboravio i ostao nekoliko sati. Postajao sam svjestan vremena tek kad bi sekretarica donijela drugu kahvu. Uvijek sam mu dolazio sa nečim novim, donosio sam svoje ili radove svojih prijatelja iz grupe, knjige pisaca koje sam tih dana čitao, diskutovao sam sa njim o tome šta se obavezno mora prevesti na arapski. Jabra nikad nije pokušao biti autoritet, nikad nije nastojao ograničiti ili sputati moju energiju, nego mi je davao orijentir, sigurnost da sam na pravom putu. On je objašnjavao svoja viđenja tako da sam kroz njih otkrivao čime se moram baviti dublje i temeljitije. U mojim završenim tekstovima nikad ništa nije mijenjao niti sugerisao da nešto preradim. Imao je značajne intelektualne veze sa ljudima iz drugih centara i nastojao je povezati me sa njima. Avangardna grupa mojih prijatelja je zajedno sa mnom potpuno promijenila sadržaj njegovog časopisa, uskoro je tu objavljivano više literature nego tekstova o petrolejskim pogonima i radnicima u njima. Za nas je bio praznik kad bi na kraju mjeseca stigla isplata honorara. Ja bih otišao preko mosta, odsjedio i odpričao svoje sate sa gospodinom Jabrom, on mi na polasku dao ček. A nedaleko od njegovog biroa me čekala grupa mojih prijatelja, sa tim novcem smo imali dva dana fantastičnog provoda, jeli smo i pili do mile volje.

Skoro svi moji prijatelji i ljudi sa kojima sam se u to vrijeme družio, bili su muslimani. Nikada nismo mislili i govorili o tome kakvo nam je porijeklo, ujedinjavao nas je isti zadatak, što brže oslobađanje od starih navika i struktura. Ali kako doći do njih, kako im otkriti slabe tačke, jer su oni imali sposobnost da ignorišu sve što nije bilo u njihovoj službi. Čuli smo da u Bagdadu postoji klub akademika i književnika, gdje su se skoro svake sedmice održavala predavanja sa različitim društvenim i literarnim temama. U trenu smo se sporazumjeli, idemo tamo da ih malo uzdrmamo. Dešavalo se ono što smo očekivali, dosadna izlaganja, u njima ni tračak svježine, ni jedna nova tema; dok je predavač pričao, moja grupa se podgurkivala i smijala: "Orginalne misli izlapjelog metuzalema." A onda se desilo nešto interesantno, čovjek sijede glave, sa akademskom titulom, započeo je priču o literaturi i psihologiji, a mi smo prepoznali odlomke iz knjige Leona Edela, 'Literatura i psihologija', prije par mjeseci smo je čitali i razgovarali o njoj. Na arogantan način, svojstven mladosti koja ne zazire ni od kakvih autoriteta i titula, dokazali smo da to što govori nije sam smislio nego ukrao od drugoga. Pošto sam ja bio najglasniji, sekretar me je pozvao da sljedeće sedmice stanem za govornicu i sam pokažem šta znam. Pristao sam i održao predavanje u kojem su se našli i Niče i Henri Miler, poredio sam mišljenja pisaca i filozofa za koje te sijede glave nisu ni čule, ili su ih sa gnušanjem odbijale kao produkte dekadentnog zapada. Ne znam da li su oni kasnije mogli razumjeti moje odgovore na njihova pitanja, ali sam u svakom slučaju bio glasniji od njih, njihova akademska mrtvaja se bar na trenutak zatalasala.

Ipak, to je za mene bilo premalo, talasanje mrtvaje je koštalo puno energije a rezultat je opet bio skoro nikakav. I političke prilike su se mijenjale nagore, mnogo toga je nagovještavalo dolazak diktature. Sve češće sam razmišljao o odlasku. Yousifov poticaj da pređem u Bejrut je stigao u pravom trenutku. Prvi sam otišao ja, a kad je, koju godinu kasnije, na vlast došao režim Sadama Husseina, skoro svi članovi moje literarne klike su se razbježali kuda koji po svijetu, sretao sam ih kasnije u Parizu, Londonu, Njujorku... Neki su ostali u domovini, postali su ministri ili pjesnici oda o velikom vođi i usrećitelju iračkog naroda. Oni još uvijek pjevaju te iste pjesme. Kojem bogu da zahvalim što sam izbjegao takvu sudbinu?

Kad sam stigao u Bejrut, on je bio na vrhuncu svoga zlatnog doba, grad gdje su dugo vremena muslimani i hrišćani živjeli u miru, jedni sa drugima, jedni pored drugih, uvijek spremni na dijalog i toleranciju. Politički predstvnici su dijelili vlast, ako je predsjednik zemlje bio hrišćanin, onda je premijer vlade bio misliman i obrunuto. Bilo je jako puno miješanih brakova, na svakom koraku se moglo vidjeti da je i ženska emancipacija u punom zamahu. Djevojke su slobodno hodale ulicama, školovale se, studirale, zapošljavale. Taj grad je privlačio i zapadne ali i intelektualce i umjetnike iz svih arapskih centara. Bejrut je u to vrijeme centar arapske kulture i svih promjena u njoj. Jedan vrlo specifičan kosmopolitski grad, kakvog više nije bilo u svijetu.

Literarni magazin 'Shi-r' se djelimično bavio i političkim temama, ali uvijek na progresivan demokratski način. Yousif Al-Khal nije dozvoljavao da tu prodre bilo kakva nacionalistička ideja. Malo prije mog dolaska su se on i njegov prijatelj i najbliži saradnik Adonis, zbog različitig političkih stavova, posvađali i razišli. Adonis je otišao raditi u jedne druge novine a Yousif je nastavio izdavati časopis. Nisam mogao shvatiti zašto su dvojica intelektualaca koji su voljeli i cijenili jedan drugog, zajedno napravili takav podvig, osnovali i održali u životu tu avangardnu ideju u arapskoj kulturi i jeziku, zajedno se oduprli svim napadima i prijetnjama različitih fundamentalista, došli do tog stepena netrpeljivosti da nisu mogli ni razgovarati jedan sa drugim. Kopao sam i ispitivao da saznam šta se desilo. Koliko sam shvatio, Adonis se na kratko bio zanio tih godina proklamovanom egipatskom idejom o ujedinjavanju svih Arapa u jednu državu. Za Yousifa je tako nešto bio nacionalizam, on je bio protiv toga da se njihov časopis bavi takvom ideologijom. Oni su živjeli u Libanu, u zemlji izmiješanih naroda, kultura i religija i tu nije smjelo biti mjesta nikakvim nacionalističkim stremljenjima. Mislio je da su nastojanja o ujedinjenju svih arapskih zemalja besmislica, što su kasniji događaji i propast pokušaja Egipat-Sirija, Egipat-Libija potvrdili.

Kad sam stigao u Bejrut Yousif me je odmah prihvatio u redakciju, prepustio mi dobar dio posla. Ali ja sam bio i ostao prijatelj i sa Adonisom, pa su me njih dvojica počeli koristiti da saznaju nešto o onome drugom, jer je njihova prijateljska veza i pored trenutne ljutnje bila neraskidiva. Prenosio sam samo ono što je moglo doprinijeti njihovom pomirenju i novoj saradnji, zato što me boljelo što ni ljudi njihovog nivoa ne mogu bez svađe i ljutnje otkriti u čemu su zablude.

Ja sam u to vrijeme puno učio, i od jednog i od drugog. Ne o literaturi, ili o zanatu, tu sam sam znao procijeniti svoje mogućnosti. Posmatrajući njih, shvatio sam kako eruptivnost, agresivnost, vizuelna snaga, ono što je svojstveno mladosti, nisu dovoljni da od tebe naprave pravog pjesnika, nekoga čija se riječ sluša i kasnije tumači. Analizirajući njihov odnos prema drugim ljudima, njihovo ponašanje u vrlo delikatnim situacijama, uvidio sam da oni uvijek imaju dvostruku ulogu, jedna je uloga igrača, učesnika u borbi mišljenja, druga uloga sudije, onog koji ipak ima zadnju riječ. Oni su bili sigurni u svoju misiju i svoju vrijednost, ali to nisu pokazivali arogantnošću, nego suverenošću, dostojanstvom nekog ko se zna izdići iznad svih banalnosti ovoga svijeta. Nikad se u njihovom držanju nije moglo naći ni zrno zavisti, ljubomore prema mlađima, prodornijima, podržavali su i pružali šansu svakom početniku, ako bi samo naslutili da ima talenta. Jednom riječju, od njih sam naučio kakva je ovozemaljska uloga onih koji su u sebi ujedinjavali prokletstvo i blagoslov usuda: biti rođen kao pjesnik.

U to vrijeme sam od Yousifa naučio kako se uređuje list, osmišljava i ostvaruje neka ideja. On mi nikad nije postavljao prepreke, uvijek me je samo usmjeravao. Jednog jutra sam mu došao sa prijedlogom da na arapskom objavimo dijelove antologije 'Američki pjesnici protiv rata u Vijetnamu'. Složio se i ja sam se prihvatio prevođenja, pisanja uvodnika. Tada sam naučio toliko mnogo o Americi, posebno o San-Francisku, opisivao sam taj grad prema viziji koja se u mojoj glavi stvarala kroz literaturu. Kasnije, kad sam se u stvarnosti našao u tom gradu, vidio sam da nisam imao pogrešne predstave.

Osim njih dvojice, u Bejrutu sam sreo u upoznao mnoštvo drugih umjetnika, novinara i kritičara. Iz Amerike je tu često dolazila i književnica Etel Adnan, ja sam tada prevodio njene pjesme i kratku prozu na arapski. Naše prijateljstvo i saradnja su preživjeli i do današnjih dana.

Stanovao sam u jednom gradskom predgrađu, kod tetke Zine, očeve sestre. Tu ženu nikad neću zaboraviti, prihvatila me je kao svoje dijete, zaista kao odraslo, neohavizano dijete. Ponekad se žalila što ja nikad nemam vremena za razgovor sa njom. Pokušavala je na sve načine nagovoriti me na ženidbu. Zavoljela je moju djevojku Bulbul koja je ponekad navraćala kod nje, govorila mi je da sigurno nikad neću naći bolju nevjestu. U prizemlju zgrade je, zajedno sa mužem, držala radnju, tu sam se besplatno snadbijevao cigaretama. Moja tetka bi uvijek pogodila kad bih ostao bez prebijene pare. Kad sam izlazio iz kuće, ona me pratila i tutnula mi u džep neku papirnu novčanicu, dijete, neka ti se nađe. Soba mi je, slično kao u djetinjstvu, u Kirkuku, bila pod krovom, u njoj knjige, krevet i nekoliko stolica. Moji učitelji nisu imali pojma kako ja živim i od čega preživljavam. Jednom je došao Adonis sa mojim prijateljima da me posjeti, pa kad je sjeo na rasklimanu stolicu sa koje sam prije toga skinuo mnoštvo knjiga i papira, sa žaljenjem je upitao: mladiću, zar ovdje stanuješ. Što ne kažeš da ti nađemo nešto bolje. Šta će mi bolje, kad i ovdje navraćam svakih deset dana. Znaš li ti koliko je zanimljivih mjesta u Bejrutu, ovdje dolazim samo kad se moram ispavati i odmoriti i napisati koju pjesmu.

Jedno od najzanimljivih mjesta bila je kafana 'Konjska cipela', to je bio cijeli svijet za sebe. U njoj se skupljala sva šarena bolumenta manje ili više poznatih umjetnika, tu se dolazilo da se vidi i da budeš viđen, da saznaš šta je novo, pokreneš diskusiju o novom kulturnom događaju. Istovremeno se moglo uživati u prisustvu nekog od zvučnih zapadnih imena. Jedno vrijeme je tu pio čaj i Samuel Beckett. Ako bi nam dodijalo filozofiranje i teoretisanje u literaturi, tražili smo osvježenje izvan grada, u planinama. Zapravo to nisu bile visoke planine, nego talasasti brežuljci, obrasli kedrovom šumom. Svaka kuća je imala vrt u kojem su cvjetale ili zrijevale narandže. Duž obale je bilo mnoštvo hotela i kafana u staklu, a plaža je po danu bila krcata ljudima, tu su djevojke nosile bikinije izazovnije od onih u San-Tropeu. Liban je u to vrijeme privlačio brojne turiste, a oni su odlazili kući sa uvjerenjem da su kratko vrijeme boravili u raju.

Nije bilo slučajno da su Adonis i Yousif baš tu pokrenuli svoj časopis, od cijelog Orijenta jedino je to bilo moguće u tom gradu. Multikulturalnost je ono što je činilo taj grad duhovno otvorenim. Ni jedne sekunde za nas nije bilo važno da li je neko porijeklom hrišćanin ili Jevrej, da li pripada islamskoj sunitskoj ili šehitskoj lozi, da li je Druz ili Asirac. Ono što nas je zbližavalo, bilo je otkrivanje i razvijanje jezika na kojem smo pisali, prevođenje najboljih djela iz drugih kultura na taj jezik. Progres, progres, progres, zvonilo je i talasalo se oko nas.

Grupa mojih kolega je bila u neprestanoj potrazi za nečim novim, nečim od čega se mogla napisati neobična priča. U tome se posebno isticala sirijska književnica Ghada Al-Samman. Poticala je iz bogate porodice, otac joj je bio dekan pravnog fakulteta u Damaskusu, zatim sirijski ministar za kulturu. Ona je studirala i boravila u Evropi, Londonu, Parizu, Berlinu. Ghada je uz pisanje knjiga radila i kao novinarka i uvijek joj je nedostajalo zanimljivih događaja. Ako stvarnost nije pružala ništa posebno, ona je sama pravila avanturu kako bi imala o čemu pisati. Iznajmljivala je, naprimjer, brod sa posadom i polazila na putovanje, iako su talasi i oluja prijetili da će ga potopiti. Možda je i željela da se desi brodolom, ali da ona bude spašena kako bi mogla izvještavati o tome šta se dešavalo. Ghada je bila vrlo emancipovana i samosvjesna djevojka, pa se mnogima činilo da je bezobzirna i arogantna. Žene su joj zavidjele jer su muškarci trčali na svaki njen zižduk. Svoje muške pratioce i obožavaoce je ponekad nervirala svojom stalnom potragom za nečim nesvakidašnjim kao i svojom nametljivošću, željom da svuda bude glavna. Ali ona je i bila glavna, poznavala je sve i svakoga, sve značajne ličnosti, čak i predsjednika Libana. Pisala je knjige, jednu za drugom, i objavljivala ih u vlastitoj izdavačkoj kući.

Meni je bila draga kao osebujna ličnost, sviđala mi se njena arogancija i njena samouvjerenost u sopstvene vrijednosti. Moram priznati da tada nisam imao neko visoko mišljenje o njenoj literaturi. Ona je proizvodila, tj, pisala vrlo brzo, a velika produkcija u umjetnosti ne podrazumijeva i visoki kvalitet. Uvijek sam mislio da je prava šteta što ona nije imala strpljenja u potpunosti razviti svoj talenat, pa su stranice njene proze veoma neujednačene. Na nekima bi bljesnula njena stvaralačka imaginacija, ali već na slijedećim je slijedio kliše.

Svakako, ni ja se u to vrijeme nisam usuđivao moćnoj Ghadi reći istinu o njenoj literaturi, možda i zato što mi se ona sviđala kao žena. Priznajem da sam se radovao kad se moja ljubomorna djevojka Bulbul, u to vrijeme moja velika bejrutska ljubav, ne bi uveče pojavila u našoj kafani, tada sam mogao duže uživati u Ghadinom društvu i posmatrati kako ona vlada svojim pratiocima. Jedne večeri nam je u 'Konjskoj cipeli' bilo suviše dosadno, pa je ona predložila da idemo na obližnji trg, gdje su se nalazile i šatre za zabavu. Ali gađanje meta iz puške i vožnja toboganom su takođe bili dosadni, njoj je trebalo nešto uzbudljivije pa je predložila izlet na groblje. Nisam bio oduševljen šetnjom po mezarju u doba kad su samo još duhovi budni, ali samo pošao sa njom, da vidim šta ona želi naći u svijetu mrtvih. Odvezli smo se tamo, ona je odlučno krenula naprijed, nas trojica za njom. "Ghada je luda, ponavljao je moj prijatelj, šta radimo ovdje?" Kad smo stali kraj jedne otvorene grobnice, njoj je odjednom postalo jasno šta traži. Htjela je isprobati smrt, kakav je osjećaj ležati u grobu. Samo što je izrekla tu želju, mi smo je zgrabili, ko za ruke, ko za noge i spustili u otvoreni grob. Ležala je dole, sa rukama prekrštenim na grudima i nije odgovarala na naša zadirkivanja. Moji kompanjoni su se zgledali, sporazumjeli su se kako će joj prirediti potpun ugođaj. Zajedničkim snagama su gurnuli teški kameni poklopac na otvor groba. "Idemo!" viknuli su i povukli me sa sobom. "Ne budite tako okrutni, molio sam, poludjeće dole, umrijeće od straha. U redu, slažem se, Ghada je ponekad teška, ali kako joj možete napraviti tako nešto." Uzalud sam ih molio, nisu se htjeli vratiti i osloboditi je. Ja sam nisam mogao pomjeriti teški poklopac. Pošao sam sa njima nazad u 'Konjsku cipelu', oni su se previjali od smijeha i dali cjelom društvu na znanje da imaju veliku tajnu. Odbili su moje navaljivanje da se vratimo, ta vještica mora do jutra ostati u grobu, isprobati smrt sa svake strane. Zamislio sam Ghadu kako leži sama u mraku i probio me leden znoj. Odjednom mi je postalo jasno da mi je ona kao osoba vrlo draga, da ne bih mogao podnijeti da joj se nešto desi. Morao sam je osloboditi, što prije. Zamolio sam drugu dvojicu prijatelja da pođu sa mnom na groblje a oni su me gledali kao da sam poludio. "Zatvorili smo Ghadu u jedan grob", objasnio sam. "Luda, tako joj i treba", i njima je ta osveta izgledala pravednom. Ipak mi je uspjelo nagovoriti ih da pođu sa mnom tamo. Pola sata smo lutali između spomenika, nisam mogao naći mjesto gdje smo je ostavili. Prilazili smo grobnicama i zvali, Ghada, Ghada, jesi li živa, ali odgovora nije bilo. Podizali smo nekoliko poklopaca, dok nismo pogodili pravi grob. Ona je ležala dole kao da je mrtva, kad smo je uspravili nije mogla stajati na nogama. "Ghada, progovori, molim te", ponavljao sam ali je ona i dalje šutjela, bojao sam se njenih ogromnih očiju koje su svijetlile u polumraku. Došla je sebi tek kad smo izašli iz groblja. "Vidi, živa sam!" nasmijala se, odjednom joj se vratila sva njena energičnost. Odbila je naše navaljivanje da ide kući i odmori se. Krenula je prema kafeu, željela je sa nama proslaviti povratak živima.

Sreća za mene pa je ostala u životu, jer ona svoje prijatelje nikad nije ostavljala na cjedilu. Kad sam, nekoliko mjeseci kasnije, dospio u bejrutski zatvor zbog toga što sam u Libanu boravio bez vize, ona je zajedno sa mojom djevojkom Bulbul poduzela sve da me izbavi odatle. Iskoristila je svoje veze i moć, stigla je čak do predsjednika republike. A kad sam najzad bio slobodan, Yousif Al-Khal se opet umiješao u moju sudbinu, on je uspio nagovoriti američkog ambasadora da razgovara sa mnom. Tada je donešena odluka, idem u Ameriku.

Dan dva prije nego što ću se ukrcati na brod, svratio sam u redakciju kod Adonisa. On je žalio što idem, neprestano je ponavljao, Bejrut će biti pust bez tebe. "Danas više nećemo raditi", rekao mi je. "Hajdemo na plažu, da uživamo, ko zna kad će nam se opet pružiti prilika za to." Nisamo imali kupaće gaće uz sebe, kupili smo ih usput, zatim smo jeli neku ukusnu piletinu i stigli na veliku plažu po najvećoj vrućini. Pogledao sam, u ležaljci, u sijenci jednog suncobrana se baškario Yousif, ni njemu se tog dana nije radilo. "Adonis, zamolio sam, eno tamo Al-Khala, da mu priđemo, i pozdravimo ga." "Ne, ni za šta na svijetu!" odbio je on. Naslutio sam da to ipak nije tako čvrsto, da je to više neki prkos kojem ni on sam nije vidio smisao, pa sam ga uhvatio za ruku i povukao prema prijatelju. Yousif je otvorio jedno oko, haj, Sargon, kako si, rekao je a zatim ugledao Adonisa. Lice mu se smrknulo pa ozarilo, skočio je, njih dvojica su se zagrlila kao dva pobratima koja su se srela nakon dugog rastanka. Okrenuo sam se od njih, bio sam u tom trenutku najsrećniji čovjek na svijetu. Ostvario mi se san, sutra polazim u Ameriku, dva meni bliska čovjeka su se nakon duge ljutnje pomirila. Slušao sam njihove glasove, pričali su kao da nastavljaju juče započeti razgovor. Nisam im htio smetati, osjetio sam u sebi neku ogromnu energiju koju sam nekako morao isprazniti. Skočio sam u more i zaplivao. Plivao sam i plivao, ne osvrćući se, euforija moje sreće je dugo trajala. Kad sam se zaustavio i okrenuo, obala iza mene je bila tako daleko da su ljudi na njoj izgledali kao mravi. Tek tada sam shvatio da su talasi ogromni i da sam iscrpio svu snagu. Pokušao sam plivati nazad ali su moje ruke bile nemoćne da me održe na površini. Tonuo sam, mutilo mi se u glavi, mislio sam kako je to kraj, kako više nemam snage da se borim. U jednom trenutku sam se odupro malaksalosti, posljednjom voljom sam zamahnuo rukama i izašao na površinu. Uhvatio sam vazduh, zatim kriknuo, u pomoć, ali od šuma ustalasanog mora nisam mogao čuti svoj glas. Opet me povuklo na dno, izgubio sam svijest.

Kad sam otvorio oči, vidio sam da ležim u prostoriji za odlaganje ribarske opreme. Pored mene je klečao nepoznat čovjek a iznad moje glave sam ugledao Adonisovo poblijedjelo lice, drhtavih modrih usana. "Hvala ti bože, živ je!" čuo sam njegov šapat. Nisam mogao odgovoriti, samo sam zatrepatao kapcima i sjetio se šta se desilo. "Bio si mrtav", rekao mi je Adonis kasnije. "Pola sata smo pumpali vodu iz tebe i pokušavali te oživjeti." "A ko me izvukao iz vode?" Ribar koji je klečao pored mene, on me vidio kad sam posljednji put isplivao, shvatio da se davim i odmah je zaveslao u mom pravcu. Kad me dovezao na obalu, niko nije vjerovao da ću oživjeti.

Drugog dana je započelo moje putovanje u jedan sasvim novi svijet.

Nekoliko godina kasnije, na Adonisov poticaj, zahvaljujući njegovom angažovanju, desio se moj povratak u arapsku literaturu. Više je nikad nisam izgubio.

Nakon kratkog vremena poslije mog odlaska, Bejrut i Liban su doživjeli katastrofu građanskog rata, trajala je duže od petnaest godina.

Ravnoteža koju su hrišćani i muslimani godinama održavali, bila je uništena stranim miješanjem. Pozivanje na razum nikad nije moglo zaustaviti one koji su naumili zapaliti rat. Mnogi nacionalisti jednostavno nisu mogli podnijeti da ljudi različitih kultura i religija žive u miru jedni pored drugih, i da od toga profitiraju svi ljudi koji misle demokratski i kosmopolitski. Činjenica je da su Libanci hrišćani imali jake i dobro naoružane vojne i policijske snage. Onda je iz drugih država, posebno iz Irana, počelo stizati oružje i muslimanima, sa oružjem i savjetnici koji su ih nagovarali da započnu borbu, otmu im taj primat i uzmu svu vlast u svoje ruke. Onda je Izrael izvršio invaziju na Liban, na tom tlu je pokušao uništiti PLO. U logorima Sabra i Šatila učinjen je masakr nad palestinskim civilima, ubijeno je preko 2000 žena, djece, starih. Libanci hrišćani su se pridružili Izraelcima u borbi protiv Palestinaca. PLO je uz zaštitu UN napustio Bejrut. Poslije nekog vremena se više nije ni znalo ko se protiv koga bori i zašto, Bejrut je bio pun različitih vojski i komandanata, svaka ulica, svaka kuća su postale bojno polje. Ono što su svjetske agencije prenosile kao 'opet bombardovan Bejrut' značilo je pakao za njegove stanovnike. Ljudi su preživljavali u tunelima i podrumima. Dugo, predugo je bejrutska stvarnost bila samo ubijanje, silovanje, pljačka, uništavanje svakog traga civilizacijskog života. Od onog prekrasnog otvorenog grada i suživota, od kulturne meke, nije ostalo ništa. Ja sam ga posjetio 1984. godine. Nekadašnji Bejrut, kao i moje rodno mjesto Al-Habbaniya žive još samo u mom sjećanju.

* * *

Kad sam odlučila započeti studij žurnalistike u Sarajevu, moj suprug i moja svekrva su često raspravljali o tome. "Sine, tvoja žena je uzela previše fursata, ona radi kako je naumila, a ti samo gledaš i šutiš. Završila je srednju školu, šta će joj sad studiranje", nana je bila i ljuta i zabrinuta. "Kad jednom ode iz kuće, niko je više neće stići. Hoćeš li ti kuhati i prati? Ja sam stara, ja ne mogu podnositi teret. Kad završi školu, narašće joj krila, ostaviće te." "Ma, nije to tako, majko", branio se on. "Ona vazda žali što se prerano udala i nije studirala. Žaliće za tim cijelog života. Zato neka proba, da ne bude da sam joj ja nešto uskratio. A ti znaš mene, u kući mora biti sve u redu, neka uči koliko hoće, ali porodica mora biti na prvom mjestu."

Ja sam čula samo to da me on neće spriječavati, na njegove zadnje rečenice uopšte nisam obraćala pažnju. Zahvaljivala sam bogu što sam se konačno iščupala iz te ubitačne bosanske provincije. Nisam mislila o tome koliko će trajati moj radni dan, vjerovala sam, sa disciplinom i dobrom organizacijom se sve može stići.

Nakon tog prvog uspjeha, skupila sam hrabrost da svoju prvu završenu radio-dramu pošaljem na adresu Dramske redakcije Radio-Sarajeva. Dvije sedmice sam čekala odgovor a onda me uhvatilo pravo očajanje. Tema mi se odjednom činila smiješnom, a sve što sam napisala užasno naivno. Zamišljala sam urednika kako se, dok baca u korpu moje loše otkucane stranice, previja od smijeha.

Nije ih bacio, uskoro je stiglo vrlo ljubazno sročeno pismo, poziv da dođem u redakciju, urednik Sreten Kluberić je želio lično razgovarati sa mnom. Ni u najluđem snu nisam mogla zamisliti da će se javiti upravo on, čovjek čije sam ime vrlo često slušala na radiju i televeziji. Spominjali su ga kao urednika i autora uspješnih televizijskih i radio-drama. (Ovo nije pravo ime tog čovjeka, razloge za promjenu objasniće događaji koji su se dešavali jedno desetljeće kasnije.)

Najavila sam dolazak telefonom. Dubok, kultivisan, smiren glas tog čovjeka bio je dovoljan da se uzvitla moja mašta. Prijao je ton kojim je govorio, obraćao mi se sa poštovanjem, kao da sam već neko poznato književno ime a istovremeno i pokroviteljski, kao da je slutio da mi srce u ušima i glavi udara kao bubanj. Zakazali smo sastanak za tri dana, a ja sam svo vrijeme zamišljala kakav bih izgled mogla dati tom glasu.

Ni jedan od zamišljenih nije odgovarao, bio je to takav promašaj, da sam zapanjena i zbunjena stajala na vratima njegove prilično mračne, stolovima i stolicama pretrpane kancelarije. Učinilo mi se da u toj polutami svijetli njegova potpuno ćelava glava i oči koje su sa interesovanjem gledale u mene. Glas je bio onaj isti, umirujući, sa tako pravilnim akcentom da se nije moglo naslutiti odakle je porijeklom. "Tako se radujem što ste došli, što imamo priliku da se lično upoznamo", rekao je pružajući mi ruku. A moja šaka je bila oznojena, lice gorjelo kako da je namazano horgoškom paprikom. Srećom, zazvonio je telefon, on je morao da se javi pa sam dobila vremena za prisabiranje.

Moji pokušaji da u mašti spojim njegov glas sa nekim likom, nisu mi ostavili vremena da razmišljam o tome, zašto je on mene pozvao, šta mi želi saopštiti. Nakon telefoniranja me odveo u neku prostoriju gdje nam nisu mogli smetati ni pozivi ni njegove kolege, i odmah započeo sa uvodom koji je na mene djelovao kao neka bajka, nisam ga uspijevala povezati sa sobom i sa onom radio-dramom koje sam mu poslala.

"Safeta, dugo godina sam urednik ove redakcije, uređujem i prozne stranice u nekoliko časopisa. Svo vrijeme čekam i nadam se da će se pojaviti nešto ovako, neka žena koja će imati hrabrosti napisati pravu prozu. Ništa mi ne morate reći, znam koliko ste morali čitati i pažljivo posmatrati šta se dešava oko vas, da biste ovo ovako pošteno napisali, a osjećaj za dijalog, to niste mogli naučiti, to Vam je jednostavno dao Vaš talenat. Za onu našu bosansku sredinu puno znači pojava jednog takvog ženskog muslimanskog imena..." "Zašto muslimanskog?" pitala sam se, ali se nisam usuđivala otvoriti usta. "Ja sam mislila da ste Vi mene pozvali ovamo, ne kao muslimanku, nego kao autora." "Čvrsto vjerujem u Vaš talenat, u Vašu unutarnju potrebu da pišete, kao i to da imate što reći. Zato ću Vam pomoći, koliko je to u mojoj moći."

Ne stidim se priznati da ništa nisam razumjela, zar moje viđenje jedne seoske dogodovštine može imati neko tako visoko značenje?

"Obećavam Vam pomoć, ako Vi meni obećate da ćete nastaviti sa radom", dodao je urednik a ja se upitala kakva mi je pomoć potrebna, ništa nisam tražila, zapravo nisam znala ni šta mi on nudi. Obećala sam nasumice, da ne izgledam glupa što šutim, a on mi je tek onda vratio moj rukopis. Kad ga otvorih, šok, sve stranice su bile išarane crvenim flomasterom. "Ne, ne bojte se, ovo su početničke greške, nastale od Vašeg nepoznavanja zanata. Ali ja sam siguran da ćete ga Vi, sa Vašim potencijalom, brzo savladati. Pripremio sam Vam nešto literature, da Vam to bude lakše."

"Zanat, nisam znala da i za pisanje treba zanat. Zanat je biti krojacica, daktoligrafkinja, pletacica, frizerka... Kakav li je to zanat pisanje i kako se uči?!" gunđala sam u sebi, sa osjećajem da se onaj ćelavi urednik ljubaznog smiješka i radoznalih očiju, ipak narugao meni i mom neznanju.

Kakav je zanat pisanje i kako se on uči, otkrivala sam, uz njegovu pomoć, narednih nekoliko godina.

Studij žurnalistike mi je otvorio i političke vidike. Počela sam čitati sve značajne beogradske, zagrebačke i sarajevske nedjeljnike. Bilo je to vrijeme kad su, jedan za drugim, umrli značajni stožeri socijalističke ideologije, a za njima i sam Tito. Ali zastave čvrste i ujedinjene Jugoslavije još su bile visoko podignute, a komunističko zaklinjanje u vjernost Titovom djelu, kao i bratstvu i jedinstvu zvučalo je kao horska himna skoro svih naroda i narodnosti. Albance na Kosovu nismo uzimali puno ozbiljno, znali smo da čvrsta ruka može sve umiriti. Novine i novinari su se utrkivali da obilježe i osude one koji su bili protiv Titove ideologije, samo što su u svakom od republičkih centara imali različite aršine za odmjeravanje nečije krivice. Sarajevo i Beograd su bili u žestokom novinarskom prepucavanju oko nekih istaknutih i srpskih i muslimanskih intelektualaca i književnika prebjega iz Sarajeva u Beograd. Ta priča je ustvari imala početak još prije deset petnaest godina, bila je povezana i sa nacionalizmom i sa komunističkim partijskim jednoumljem. Stvar je bila i u tome što komunisti nisu dozvoljavali da se pojedinačni ispad iz ideoloških okvira vide drugačije od onog kako su sami propisivali. Kad je sve počelo, bila sam vrlo mlada, tek udata, zabavljena rađanjem i podizanjem djece, kao i pokušajima da čitanjem nadoknadim ono što sam ranom udajom propustila, pa nisam imala vremena sa saznam nešto više o tome. Tako sam sad prispjela na nastavak priče, on se desio baš u vrijeme kada sam uz pomoć urednika Sretena Kluberića, koji je umeđuvremenu postao mojim mentorom, u Sarajevu objavila svoje prve priče i drame. Te godine se u novinama skoro svakog dana pojavljivalo ime poznatog srpskog pisca, kojeg je sarajevska kulturna sredina optuživala za nacionalizam a beogradska ga slavila kao istinskog virtuoza pisane riječi, čvrstog u namjeri da svojom literaturom i željom za istinom prkosi partijskom režimu. Taj pisac je, poslije objavljivanja romana o međusobnom istrebljivanju Bošnjaka i Srba u II svjetskom ratu, o istorijskim računima i mržnji koja je do toga dovela, pobjegao iz Sarajeva u Beograd. Možda bi mu Partija oprostila ta iskopavanja zla, da on nije i komuniste opisao drugačije nego što smo bili navikli, jasno je rekao da ni Titoisti nisu bili bolji od drugih vojski koje su za vrijeme njemačke okupacije 41-45 vršljale po Bosni. Njemu se bijeg iz Sarajeva u Beograd svakako isplatio, tamo je dobio stan i odlične uslove za rad, ispalo je da su ga iz Sarajeva istjerali 'Turci' (tako su se u srpskom žargonu nazivali Bošnjaci) i fundamentalisti a ne komunisti. U tako povoljnoj atmosferi kakva je bila beogradska, taj pisac je u svom sljedećem romanu zagrabio još dublje u prošlost, u tursko vrijeme u Bosni i tim djelom otvorio istorijske škrinje u kojima je, 'naslagana, ležala mržnja'. On je u tom obimnom romanu-hronici do maksimuma razradio onu Andrićevu maksimu kako je Bosna tamni vilajet i postigao veliki literarni rejting među pravoslavnim stanovništvom i u Bosni i u Srbiji. Svakako, u Sarajevu je taj roman odmah pribijen na stub srama, protiv takvog iskrivljivanja istorije, posebno poistovjećivanja bosanskih muslimana sa Turcima, bunili su se svi intelektualci, ne samo muslimanski. Odmah nakon toga je taj pisac objavio knjigu pod naslovom 'Anateme' kojom je htio objasniti zbog čega je njegova literatura dobila takve političke i ideološke dimenzije. Ta knjiga je dočekana sa još više ogorčenja, činilo se da Bosna i Sarajevo nemaju većeg neprijatelja od tog pisca. Naravno u Beogradu je slavljen i hvaljen, predlagan za nagrade, njegovi intervjui su ispunjavali stranice većine novina.

Ja sam pročitala obje knjige, istorijski roman je književno bio prosječan, ličio je na imiticaju Andrićeve proze, ali sa puno više epičnosti, nacionalnog ponosa, dosadih opisa nakićenih atributima. Tema me nije zanimala, a lično se nisam osjećala uvrijeđenom što je on napadao davno izumrlu tursku vlast, nije me interesovalo ni to kako su i zašto hrišćani preuzimali islam i postajali otpadnici od svog pravoslavnog roda. Drugu knjigu 'Anateme' ispunjenu faktima njegovog stradanja čitala sam kao pubunu protiv komunističke dogme, pa sam se čak i radovala što se neko usudio pokazati zube režimu. Kako sam ja negdje po instiktu uvijek bila na strani individualaca, smatrala sam da takvi slučajevi, ma koliko bili ispolitizirani, ipak doprinose demokratizaciji našeg društva. Koliko puta sam se kasnije, zbog tog svog naivnog vjerovanja, pokajala.

Intelektulni odnos između mene i mog mentora se neprestano produbljivao. Njegova je želja bila, kako je sam govorio, da spasi od propadanja jedan tako svjež talenat kakav je, po njegovom mišljenju, bio moj. Često, suviše često je isticao različitost našeg nacionalnog porijekla i dičio se svojim prijateljstvima sa mnogim sarajevskim uglednicima, muslimanskih korijena. Nekad mi je to čak i smetalo, ja svoje prijatelje nisam svrstavala po porijeklu i ugledu. A nisam ih puno ni imala, čak mogu reći nikoga ko je nešto značio u kulturi naše sredine.

Obećanje da ću i dalje vrijedno raditi sam nastojala ispuniti. Htjela sam opravdati povjerenje koje je on imao u mene, dokazati mu da vrijedim onoliko koliko on misli, pa sam u mojim uskim životnim okvirima neprestano tražila neku temu o kojoj bi vrijedilo pisati. On me je naveo na to da počnem sveobuhvatnije razmišljati o sudbini žene našeg podneblja. To se nekako iskristalisalo kroz naše razgovore i njegovo stalno objašnjavanje koliko imamo malo literature napisane ženskom rukom, kako žena ima ogromnu ulogu u svakodnevnom organizovanju života a skoro nikakvu kad se taj život prikazuje kroz umjetnost. Sreten Kluberić je i sam bio pisac, vrlo modernog izraza, toliko štednjiv na riječima i opisima da se u njegovoj prozi odmah vidio sav zanatski kostur. Nakon čitanja sam uvijek mislila da pretjeruje sa zanatom a štedi na imaginaciji, što se naravno nisam usuđivala glasno reći. Ja sam svakako u odnosu na njega imala status učenice. On je bio taj koji je mene podučavao i, moram priznati, radio je to vrlo znalački, u par rečenica mi je uspijevao otkriti gdje su slabe tačke moje tek napisane priče.

Moj način života se sastojao od mota: kako savladati svakodnevnicu tako da ona ostavi malo prostora i za moj duh. Sve moje se odvijalo u jednom te istom krugu, ujutro putovanje autobusom do radnog mjesta u Sarajevu, osmočasovno radno vrijeme u birou, zatim, sa tovarom dva neizbježna cekera svježeg voća i povrća kupljenog na pijaci, povratak kući na Pale. U porodičnom domu prvo obaveze, djeca su stizala gladna iz škole a muž sa posla, nana iz svoje sobe. Mali predah uz popodnevnu porodičnu kahvu i razmjenu dnevnih novosti. U ljepšim danima šetnja sa suprugom po prirodi. Zatim spremanje za sutrašnji dan i zadovoljstvo ako bih ugrabila sat dva da sjedem za pisaći sto ili se udubim u čitanje neke knjige. Vikendi su bili određeni za temeljitije pospremanje kuće i bogatiji porodični ručak.

Imala sam sreću što je Sreten volio pričati sa mnom, razgovori sa njim su skraćivali moj put istraživanja, kroz njih sam otkrivala šta svakako moram pročitati, o čemu razmisliti, šta zapamtiti. Zahvaljujući mojoj odličnoj memoriji, hvatala sam ga u nekim nedosljednostima u razmišljanju, posebno kad je teoretisao i upoređivao balkanizam i kosmoplitizam. Analiziranje njegovih nedosljednosti jačalo je moju moć prosuđivanja i doprinosilo izgradnji vlastitih stavova. Nažalost vremena za susrete je uvijek bilo malo, viđali smo se ponekad u nekoj kafani, ponekad u njegovoj kancelariji ili prilikom porodičnih posjeta. Vrlo brzo sam se sprijateljila i sa njegovom suprugom, jednom vrlo inteligentnom ali zbog različitih porodičnih neprilika vrlo umornom i zatvorenom ženom. Odmah sam shvatila da ona njegova razmatranja o emancipaciji žene, o njenom dvostrukom, trostrukom opterećenju u našem društvu, zapravo potiču od njegove supruge. Susret sa njom je na drugi način obogatio moj život, jer je i ona imala ogromno životno iskustvo, a poznavala je i svijet književnosti, svijet muzike i filma, govorila je o tome na jedan vrlo prefinjen, proniciv način, i bez namjere da nametne svoje mišljenje kako je to činio njen suprug.

Napisala sam svoju drugu radio-dramu 'Svjedok' u kojoj se također govorilo o prijateljstvu i mržnji dvije različite nacionalnosti, Srba i Bošnjaka i to u savremenim okolnostima. Moj mentor je bio vrlo zadovoljan novim tekstom, čestitao mi na mom brzom napredovanju u savladavanju zanata i pozvao u njegovu kancelariju da potpišem ugovor. U razgovoru sam spomenula nešto o našoj političkoj klimi, o neprestanom trvenju pisaca i političara, i upitala što oni ne puste da literatura živi svoj život, ako vrijedi, opstace, ako ne... On se na to nadovezao pričom o najnovijem slučaju njegovog brata. Zastala sam, zapanjena. Onaj pisac što je iz Beograda bljuvao vatru po Sarajevu, optužujući taj grad za panislamske zavjere, što se u knjigom dokumenata obračunavao sa režimom, bio je brat Sretena Kluberića. "On je stvarno tvoj brat!?!" izmucala sam. "Jeste da nam se prezimena malo razlikuju, on je zadržao izvorno, porodično, a moje je u jednom domu ratne siročadi zamijenjeno u srpsku varijantu, on je Klubera, ja sam Kluberić, ali su nam otac i majka isti", odgovorio je on ne pokazujući nimalo nelagode.

Kad ovako sa vremenske distance i prostorne daljine, posmatram i analiziram svoj život u tom desetljeću od 80 do 91 godine, uvijek vidim sebe kao jednu nesigurnu, intelektualno nezrelu osobu, kojom se vrlo lahko moglo manipulisati. Imala sam nesreću da sam, napustivši srednju školu zbog udaje, potpuno izgubila svoju generaciju. Izgubila sam i kontinuitet duhovnog razvoja, prespavala sve studentske i ženske pokrete, kao i naše društvene promjene sedamdesetih godina, čak se ne sjećam da sam razmišljala ko sam i kome pripadam. Kasnije mi se činilo da tu prazninu ne mogu nikako ispuniti.

I kad sam stigla dotle da objavljujem svoju prozu i novinarske tekstove, moja situacija se nije puno promijenila. Dobijala sam doduše književne nagrade, objavila jednu za drugom pet radio-drama, priče u značajnim časopisima u Sarajevu, Beogradu, Podgorici, Skopju, zatim svoju prvu zbirku proze, ali lično nisam imala udjela u literarnom krugovima u gradu. I dalje sam bila izolovana na Palama a jedini živi intelektualni izvori bili su mi i dalje moj mentor i njegova supruga. Kod nas nisu postojale stipendije za pomoć početnicima ili poticaj umjetničkog rada. Značajniji pisci, najčešće muškarci, su imali različita urednička mjesta, tu se dobijala dobra plata a nije se moralo raditi cijelog dana. Takvo privilegovano radno mjesto je češće zavisilo od političara i laktanja nego od kvaliteta rada i pisanja.

Bilo je to jako čudno, objavljivali su me i čitali, privatno sam dobijala mnoge pohvale, ali se niko od muslimanskih intelektualaca u mom gradu nije upitao ko sam ja, šta radim, da li mi nekako mogu pomoći, makar ohrabrenjem. Sjećam se jednog susreta sa jednim tada mladim i ambicioznim pjesnikom i urednikom značajne književne revije, napisaću samo njegove incijale Z.K. Za njega se tvrdilo da pripada eliti bošnjačkog intelektualnog naraštaja. On me ismijao kad sam mu donijela svoju priču, savjetovao mi da svoja saznanja držim za sebe i ne otvaram oči drugim ženama, jer ću navući mržnju muškaraca. Predložio je ponovni susret, ali ne u njegovoj kancelariji nego u jednom motelu između Pala i Sarajeva. Začudio se kad sam to odbila, pitao me zar sam se emancipovala samo u teoriji, zar to ne mogu dokazati i u praksi. Više mi nikad nije palo na pamet ponuditi mu neki tekst. Osjećaj poniženja je brzo prošao, a kasnije sam od tog susreta napravila nekoliko tema za svoje priče. Sa ženama koje su pokušavale nešto na području literature, nisam mogla ostvariti nikakav kontakt, jer one nisu imale sposobnost udruživanja, ženska solidarnost, to je nešto što ni do danas nisam otkrila. Žene se, svaka na svoj način probijaju kroz gusti splet društvenih predrasuda i ignorisanja od strane kolega, pripadnice istog roda i danas doživljavaju samo kao konkurenciju.

Iako sam tobože nešto učila o našoj političkoj zbilji, i dalje sam na tom polju bila potpuni diletant. Saznanje da su moj mentor i taj 'zločudni nacionalista' iz Beograda braća, u početku je bio šok za mene. Bilo je drukčije misliti o tome kao o nečem neodređenom, tamo neki pisac, tamo neki režimski ljudi. Sad je to sve bilo blisko, odjednom je imalo neku vezu sa mnom i mojom željom da pišem, a kroz tu blizinu se nametalo bezbroj pitanja. Sreten Kluberić nije krio da je na bratovoj strani, smatrao je da on nije pisao svoje knjige zato da potiče mržnju, nego da se objasne neke tabu-teme iz prošlosti. Ja sam se na svoj nevješti način pozabavila razmišljanjem o tim ljudima i svu krivicu prebacila na stranu komunista. Režim je uvijek nalazio nekoga kao žrtvu, preko koga je drugima mogao obznaniti bezgraničnost svoje moći. Prije su od Dušana Klubere napravili izgnanika i pobunjenika, a sad im je dobro došao da skrenu pažnju podanika sa stvarnih problema u društvu. Za par mjeseci će se sve zaboraviti, naći će nekog drugog. Tog trenutka je moj mentor još više porastao u mojim očima. "Ipak je on vrlo čvrst karakter", mislila sam. "On pomaže, podučava i upućuje sve mlade ljude sa kojima se susretne. U tome što uvijek ističe da pomaže muslimanima je zapravo njegov pokušaj da se opravda. Vjerovatno i u njegovoj redakciji ima puno doušnika, koji vlastima dojavljuju šta on radi i govori. A on ne želi da bratov grijeh pripišu i njemu."

Moj mentor i ja smo, nakon što sam u razgovorima dokazala da na pravi način, tj, nadnacionalno, razumijem situaciju, nastavili prijateljstvo i saradnju. Naše povjerenje se još više produbilo, moja radoznalost i njegova želja za podučavanjem iz različitih oblasti, posebno istorije i kulture porasli. Naravno na našem programu su bile i razne političke teme. Saznala sam zašto se njegov brat prihvatio toga da kroz literaturu objasni prošlost. Njihova porodica je potjecala iz jednog kraja u centralnoj Bosni koji je u II svjetskom ratu, zbog međusobonog istrijebljivanja stanovništva pravoslavne i muslimanske religije, toliko stradao da su sve kuće, do zadnje, bile popaljene, a više stanovništa mrtvo nego živo. Njegovog oca, uglednog trgovca i domaćina, su, već u prvim danima rata, ubile ustaše, ali su komšije muslimani poslije pomogli njegovoj majci da spasi djecu i pobjegne u drugi grad. Onda su ti muslimani stradali, ubili su ih i zapalili četnici koji su navodno došli da spašavaju Srbe. Sreten je, dok je govorio o tome, vrlo pažljivo birao riječi i rečenice, trudio se jednako raspodijeliti krivicu. Mene je čudilo i divilo to što u svoje analize nije unosio balkansku eruptivnost ili pretjeranu emocionalnost. Bilo je tako, desilo mu se da zbog rata izgubi dom, djetinjstvo i mladost provede u sirotištima, ali takvu su sudbinu imali i mnogi drugi. "Treba sve činiti da se zlo opet ne zakuha, jer kad se to desi, niko ne ostane čist. Meni ne pada na pamet da optužujem djecu tih ljudi za ono što su uradili njihovi očevi, ali ta djeca ipak moraju znati šta se desilo, da opet ne doživimo isto. To je bila i namjera moga brata, otvoreno progovoriti o tome, kako bi se u miru sveli računi, i ne bi nerješeni vukli dalje u budućnost." Tu se nisam slagala sa njim, prošlost je bila za nama, nove generacije imaju nešto sasvim drugo u glavi, san o evropeizaciji i zamjenu ovog okoštalog koruptivnog režima sa drugim, demokratskijim, ali ne revolucijama nego na običnim demokratskim izborima.

Moram priznati da me teme o prošlosti nisu puno zanimale, radije sam slušala kad je Sreten pričao o našim vremenima, o tome kako je i on, zbog veze sa nekim navodnim inforbirovcima, dospio u ruke režimskih isljednika. Danima su ga vodili u policiju i ispitivali, ne da ga optuže, nego da ga iskoriste kao svjedoka u procesu protiv jednog prijatelja, nekad vatrenog komuniste, koji se najviše stradao zbog toga što je teoriju i ideologiju pokušavao provesti u praksi.

Meni su te političke priče uskoro postale zamorne, bilo je mnogo prijatnije sa Sretenovom suprugom raspravljati o stanju ženskog duha kod nas, ljutiti se što su baš žene najbolje čuvarice tradicije i nepisanih zakona, slušati o njenim prijateljicama i poznanicama koje su stigle do Zagreba gdje je se odavno širio miris emancipacije. Nas dvije smo mudrovale oko toga kako bi se nešto od tog cvijeća moglo presaditi i u naše podneblje, a onda se vraćale svojim svakodnevnim porodičnim obavezama, doduše ja sa nešto više volje i energije jer sam bila puno mlađa od nje. Ona mi je savjetovala da sve malo usporim, kako se ne bi previše izmorila i potpuno iscrpljena dočekala srednje godine.

Više nisam imala nešto posebno naučiti od tih ljudi, ali sam rado išla kod njih, jer su mi uvijek davali nove poticaje. Nagovorili su me da upišem kurseve engleskog jezika, zajedno smo išli na izložbe i u kino, preko njih sam saznavala više o kulturnim zbivanjima i u Sarajevu i u Beogradu. Naši razgovori su uvijek imali neki sadržaj, prijatelji su rado slušali i moje mišljenje, tako mi omogućavali da se vježbam u preciznom iznošenju svojih stavova. O Sretenovom bratu u Beogradu smo rijetko razgovarali, on je i dalje objavljivao knjige sa istim sadržajem, ali nikako nije postajao bolji pisac. Kao uostalom ni moj mentor, i on se stalno vrtio u istom krugu, najčešće je pisao o odnosu pojedinca i vlasti, a iz njegovih literarnih konstrukcija su na sve strane virile zanatske kosti. U Sarajevu su ga međutim objaviljivali i hvalili, njegov uticaj na početnike je bio značajan. Iako je davno napustio svoje uredničke fotelje, nekoliko godina radio i druge poslove, pa na kraju otišao u privremenu rentu, još uvijek se ponosio svojim mentorskim oreolom. U njegove prijatelje i učenike ubrajao se cijeli mladi naraštaj muslimanskih intelektualaca, među njima i onaj mladi urednik Z. K. koji mi je nekad predlagao da svoju misaonu emancipaciju pretvorim u praktičnu i svoju priču preko kreveta pošaljem na stranice 'njegovog časopisa'.

Ni kad sam se gušila u obavezama i dužnostima majke, supruge i službenice u birou, nikad nisam napuštala pisanje, uvijek je ponešto izlazilo iz moje mašine, nekad priča, nekad radio-drama, a kad bih imala malo više vremena, nastavljala bih pisanje prije koju godinu započetog romana "Na jednoj od bosanskih gozbi." Jedino što je neprestano bilo isto, to je bila moja izolovanost, nikad se za mene nije otvorio ni jedan krug kojem bih mogla pripadati. U uzavrelim političkim godinama pred raspad Jugoslavije, to mi je odjednom izgledalo kao velika prednost, čak i zaštita. "Sad je najvažnije sačuvati mozak od tog nacionalističkog smeća," mislila sam prvi put srećna što nisam postala novinar.

Tu misao sam prilikom sljedeće posjete rekla i pred svojim prijateljima, sa nadom da ću u njima naći istomišljenike. Oni su šutjeli, kao da ne razumiju o čemu govorim. Pojašnjavala sam, proturala neke njihove bivše ideje kao svoje, ali uzalud, oni su se samo dublje zakopali u šutnju. Zašto, pitala sam se ne shvatajući da oni nacionalistički val u svom narodu ne vide kao društveno smeće. Shvatila sam to tek kad mi se jednom omakla primjedba kako se na licu srpskog vođe Miloševića može pročitati sam okrutnost i žeđ za vlašću. Bračni par Kluberić se zblanuto zagledao u mene. "Previše čitaš zagrebačku štampu", rekao mi je čovjek koji se nekad sam nametnuo da me uvede u svijet univerzalnijih vrijednosti. "Uzmi beogradska izdanja pa ćeš vidjeti da je Srbija najzad dobila vođu koji zna braniti interese srpskog naroda." Mislila sam da se šali, jer su i ptice znale da su hrvatske i srpske novine pune oprečnih tekstova na istu temu. Ali je odlučan stvrdnut izraz na njegovom licu pokazivao da je sve to ozbiljno i da sam se ja, negativnom opsakom o vođi, ogriješila o naše prijateljstvo. Tog trenutka je počelo, svaki naš razgovor poslije toga ličio je na isljeđivanje, na njegovo ispitivanje da li ja shvatam suštinu problema, zašto Srbi moraju štititi svoje interese i zašto se oni sami ne mogu boriti za Jugoslaviju. On je odjednom oživio svoju ulogu mentora ali oblasti iz kojih me želio podučiti nisu bile iste kao prije. Njegova žena ga je slijedila i ja sam se pred njima stalno morala za nešto opravdavati a da uopšte nisam znala u čemu je moja krivica. Bila sam kriva što su Hrvati i Bošnjaci na jednom skupu u Sarajevu vezali zastave, što se četničkom vođi Šešelju, nije omogućio nastup na bosanskoj televiziji, bila sam kriva što sam se požalila da crkva na Palama skoro svake nedjelje organizuje teferiče na kojima grme oružja i nacionalističke pjesme. "Pa narod se oslobodio svih stega, mora to iživjeti", glasilo je objašnjenje. "Ali, čovječe, to su zvučnici od nekoliko hiljada decibela, nema zidova koji nas mogu zaštiti od te muzike", objašnjavala sam, a moji prijatelji zaključili da ta osjetljivost na muziku dolazi od moje netolerantnosti prema drugoj kulturi. I najmanja aluzija da je srpsko rukovodstvo izabralo pogrešan put rješavanja naših nacionalnih problema, pretvarala se u njihovu optužbu da ja ne razumijem stvari ili da koristim pogrešne izvore informisanja. Stigla je vijest, Srbija je upala u platni sistem Jugoslavije, potrošila nezarađene pare i opet pokrenula inflaciju. Moj prijatelj je tvrdio kako predsjednik tadašnje vlade reformista Marković sigurno laže, još jedna smišljena propaganda protiv Srbije. I Hrvati su lagali, jugoslovenska, odnosno srpska armija nije pravila zločine protiv civila u Istočnoj Slavoniji i Krajni, rušenje Vukovara je bio još jedan pokušaj da se sačuva Jugoslavija. A ja sam sve to slušala i, nemoćna da bilo šta učinim, gledala kako se jedan intelektualac, koji se nekad trudio da bude što bliže vrhunskim univerzalnim vrijednostima, nezaustavljivo srozava u nacionalističko ludilo.

U Beogradu se opet oglasio njegov brat, sad je preradio onu svoju knjigu dokumenata iz osamdeset i neke, nosila je naslov 'Svileni gajtan'. To je naime bio simbol smrti u doba turske vladavine, tadašnji osuđenici na smrt su u tvrđavama davljeni svilenim gajtanom. Pisac Klubera je uzeo pogrešan simbol, jer je turska vlast osuđivala na davljenje svilenim gajtanom mahom ljude muslimanske religije. Njemu je to bilo svejedno, on je želio u Beogradu potpaliti što više mržnje prema Sarajevu. Knjiga je bila prerađena tako da je sve upućivalo kako ga nekad u Bosni nisu progonili komunisti svih nacija, nego samo Bošnjaci-muslimani, oni su ga zbog slobodarskih ideja htjeli udaviti svilenim gajtanom. Njegovi pamfleti su objavljivani u nastavcima u beogradskim dnevnim novinama, zatim kao knjiga, Klubera je, praveći mržnju pravio i ogromne pare. Jedan od najapsurdnijih dokaza koliko su mladi bošnjački intelektualci bili naivni i nesposobni shvatiti šta se sprema, bio je i u tome što su se i dalje, u jatima, skupljali oko Sretena Kluberića. Onaj mladi već pominjani urednik, postao je izdavač, pa je kao prvu objavio knjigu Alije Izetbegovića 'Islamska deklaracija', zbog koje je autor, sada predsjednik Bosne i Hercegovine, za vrijeme komunista i bio osuđivan na zatvor. Ne samo da je u to vrijeme bila neviđena glupost i kratkovidost objaviti takvu knjigu, nego su oni prve primjerke poklonili poštovanom Sretenu Kluberiću. Ovaj ju je danima pažljivo studirao, možda čak bolje od njenog izdavača, napamet je znao koje su Alijine namjere i kako on misli na Balkanu stvarati muslimansku zelenu transverzalu. Uzalud sam pokušavala dokazati da većima Bošnjaka nije, kao ni ja, ni vidjela ni otvorila tu knjigu, da nemamo pojma šta u njoj piše. "Ali to ne znači da je uskoro nećete znati napamet", narugao mi se moj nekadašnji mentor. On je iznenada društveno oživio, putovao je sa grupom beogradskih pisaca u Pariz, pozivan je na večere u visoke srpske krugove u Sarajevu, u porodice čiji je prijatelj bio niko drugi nego Radovan Karadžić.

Pokušavala sam svom mogućom tolerantnošću da održim to prijateljstvo, jer nisam htjela priznati ni samoj sebi da sam se toliko prevarila u ljudima. Nadala sam se, oni će se nekim čudom preko noći sjetiti kakvi su nekad bili i dočekati me sa onim istim povjerenjem i srdačnošću.

Te zime 91./92. je, međutim, moj prijatelj počeo kopati i nogama i rukama da se preseli na Pale, zapravio htio je svoj dvosoban stan u sarajevskom naselju Grbavica zamijeniti sa nekim stanovnikom Pala koji se želio preseliti u Sarajevo. Pametnom ljudima koji znaju misliti, i to bi već bio znak da se pogrom zaista sprema. Ali mom suprugu i meni opet ništa nije bilo jasno, čak smo i povjerovali u Sretenovo naivno objašnjenje kako njegova supruga zbog astme treba više čistog zraka a on sam mir za pisanje. Zatim su otkrili prave razloge, tvrdili su kako se u Sarajevu više ne osjećaju sigurnim. Nikad neću zaboraviti, jednom su poslije razgledanja neke kuće svratili kod nas na kahvu. Pričali smo o nevažnim stvarima, jer se u bitnim više uopšte nismo razumijevali. Ali se aktuelna politčka situacija nije mogla izbjeći.

"Vjerovali vi ili ne", rekao je Sreten energično kad sam ga ja počela ubjeđivati da nemam nikakvog razloga za rat. "Već postoje planovi da se u gradu likvidiraju svi srpski intelektualci. Svakog dana čekamo da neko naoružan zalupa na vratima." Mi smo preneraženo gledali u njega, pitajući se ko je napravio takve planove. "Ne znate ko ih je napravio?! Zar ste stvarno toliko naivni? Pa oni koji hoće da obezglave taj narod. Kad se uklone viđeni i pametni, običnim narodom će se lahko ovladati."

"Ja ne vjerujem, sve su to glasine koje trebaju stvoriti što više pometnje", nešto me je čupalo u želucu jer nas je on gledao kao da smo i mi učestvovali u pravljenju tih planova. "Vama je ovdje u Palama dobro, niko vam ne prijeti." "Možda nam i prijete, samo mi ne znamo, nas nema ko upozoriti šta nam se sprema", pomislila sam ali se nisam usudila izgovoriti glasno.

Tada sam prvi put počela shvatati svu moć propagandne mašinerije a bilo mi je i tužno i nelagodno u središtu tog mehanizma gledati ljude kojima sam se nekad toliko divila, čije mi je prijateljstvo toliko značilo.

U danima kad se 1992. godine desila prva martovska blokada Sarajeva, izgubila sam strpljenje održavati u životu nešto što je već davno bilo umrlo. Otišla sam na kahvu kod Kluberića, a oni su me počeli ubjeđivati kako je Radovan Karadžić daleko umjereniji političar, da je on pravi pacifista u odnosu na ratoborne bošnjačke i hrvatske vođe. E, toliko slijepa nisam bila, znala sam da su topovi postavljeni na brda oko Sarajeva, iz autobusa svojim očima vidjela minobacače uperene u pravcu grada. To sam im rekla i oprostila se, sa željom da ih nikad više ne sretnem i ne progovorim sa njima.

Ali sreli smo se i to u spletu nevjerovatnih okolnosti. Ni najluđa mašta ih ne bi mogla tako splesti.