Obhođaš, Safeta

Kad bi rijeke mogle govoriti, kad bi progovorile stijene ili one statue iz starog Babilona, napravljene prije ko zna koliko godina, koje se sad nalaze u velikim muzejima Londona, Pariza, Njujorka, Berlina, Čikaga... Koliko bi nam samo oni šala istorije mogli ispričati?

Sedam hiljada godina prije Krista je u toj zemlji, koju Heredot nazva Mesopotamija, nastala prva verzija Epa o Gilgamešu. Tada u toj zemlji nisu bili ni Asirci ni Babilonci nego Siriacen. Oni su osim pisma imali i brojeve, te brojeve sam prvi put vidio u muzeju u Londonu i uzeo ih kao oznaku poglavlja u svojoj zbirci pjesama 'Alfa i Omega'. Jedan je, naprimjer, označavan sa trouglom na štapu, dva su bila dva takva trougla, tri se mijenja, to su trouglovi bez štapova, dva u gornjem, jedan u donjem redu. I tako dalje, ja sam u zbirci nažalost imao samo sedam dijelova, upotrijebio sam sedam brojeva. Obale rijeke, plodna dolina između njih i povoljna klima su privlačile i ostale narode i plemena, pa su se oni kroz hiljede godina civilizacije u Mesopotamiji miješali i stapali. U jednom vremenu su Asirci preuzeli primat, objedilili su ili pobjedili sve svoje susjede i stvorili veliku imperiju. Njihova nova godina se proslavlja prvog aprila, i oni nisu na kraju dvadesetog stoljeća, nego na kraju šezdesetog. Nova, prerađena verzija Gilgameša koju sada čitamo nastala je četiri hiljade godina prije Krista.

Istorija Srednjeg istoka je pravi primjer za teoriju cikličnosti u razvoju civilizacija. Jedna dostigne vrhunac, kad se čini da je najčvršča, počinje slabiti, napadaju je i uništavaju oni koji se nisu pomakli dalje od plemenskog života. Babilon se, naprimjer, razvijao hiljadama godina. Čuvali su ga, istovremeno osvajajući nove predjele, odlično opremljeni ratnici. Poslije otkrivanja točka, napravljene su dvokolice, a na njima zaštitnici od neprijateljskog oružja. Tako je babilonska vojska bila ne samo brža, nego i bolje zaštićena. Dok su drugi natovareni oklopom, lukama i strijelama morali trčati, oni su oni su se kao gospoda vozili naokolo i u jurnjavi pobjeđivali svoje protivnike.

Pod zaštitom dobro organizovane države, narod je neumorno radio, u gradovima je cvjetala kultura. Godinama, vijekovima kasnije su iz zemlje vađeni razni umjetnički predmeti, kao i predmet za svakodnevnu upotrebu, napravljeni davno prije Krista. Još i danas ljudi, dok obrađuju njive, nalaze zanimljive predmete, ispisane kamene ili glinene ploče ili kamen oblikovan u obliku valjka. Takve valjke sam i ja, u vrijeme kad sam studirao u Bagdadu, imao u rukama, na njima su bila uklesana slova ili crteži. Ako bi se, naprimjer, u te udubine nasula tinta ili neka boja a onda valjak zakotrljao po papiru, dobijala bi se prekrasna slika ili cijela ispisana stranica. Kao kod štampe čije se otkriće spominje hiljadama godina kasnije.

Kad je kralju Sennacharib-u pala na pamet ideja da napravi svjetsko čudo, pozvao je arhitekte i graditelje iz svih okolnih država da to projektuju. Nije pitao koliko će koštati njegov dokaz ljubavi prem svojoj lijepoj kraljici sa sjevera. Pored čuda arihitekture, nastala su još dva, napravili su takvu ventilaciju da pustinjski zrak ni vjetar nisu mogli prodrijeti u rajske vrtove. I vodovodnu mrežu koja je bila dokaz da se voda može cijevima popeti do one nadmorske visine na kojoj joj se nalazi izvor. Uživanje u tim vrtovima ovjekovječili su i skluptori, kraljeva i kraljičina velika kamena statua okružena vinovom lozom nalazi se sada u muzeju u Londonu.

Sargon je, naprimjer, davno prije Mojsija, rijekom doplovio u zemlju gdje je postao kraljem. Legenda kaže da se to desilo u sjevernim planinskim predjelima, gdje je živjelo više plemena. Kćerka jednog plemenskog kralja je sa svojom svitom pošla na rijeku. Ugledali su kako voda nosi kolijevku sa djetetom. Princeza je naredila da se dijete spasi i donese njoj. Ponijela ga je kući, dječak je dobio ime Sargon i odrastao je na dvoru, uz njenog oca. Prijestolje je kasnije pripalo njemu, vjerovatno prije nego je napunio sedamnaest godina. Kad je postao kralj, mladić je prvo izgradio svoj grad, utvrđenje Dar Shurukin, zatim je objedinio plemena, organizovao borbene jedinice i sa devetnaest godina zauzeo centar Babilona. Njegov grad i utvrđenja su očuvana, još i danas stoje. Kad sam ih posjetio, imao sam osjećaj da sam uznemirio kosti stotina generacija mojih predaka. Poznati slijepi arapski pjesnik iz desetog, jedanaestog vijeka, Abu Al-Alla' Al-Maa'vri je napisao jedan stih: koračajte tiho da kosti predaka mogu počivati u miru. A ja sam na ruševinama kralja Sargona poželio džinovsku snagu i glas, da potresem i dubinu zemlje i u njoj sve kosti mojih predaka: probudite se da vidite šta se sa nama desilo. Taj motiv sam iskoristio u jednoj pjesmi moje nove zbirke, pod naslovom 'Posljednja noć ljubavi'. Što se desilo nama, desilo se i kralju, Sargonova statua u nadnaravnoj veličini odavno nije u njegovom gradu, dospjela je ko zna kakavim putevima u muzej u Berlinu, prije dvije godine sam otišao tamo da joj se poklonim.

Ashurbanipal je bio posljednji veliki asirski kralj. On je opet bio veliki patron umjetnosti i znanja, sabirao je znalce iz svih civilizacija, čiji je jedini zadatak bio da svoje znanje ispisuju na kamenim i glinenim pločama. On je izabrao grad Nineveh kao svoj centar, tu je organizovana prva sistematska biblioteka na nekadašnjem Srednjem istoku. U njoj je sabrano dvadeset pet hiljada ispisanih kamenih ploča, a na njima su bila djela sumeranske, asirske, babilonske literature, čuveni epovi o stvaranju, o potopu, o Gilgamešu, kao i mnoge narodne priče i bajke, molitve i omene. Te kamene ploče se nalaze sada na Univerzitetu u Čikagu, cijelo stoljeće je trajalo njihovo iščitavanje, iz samo dijela obrađenog materijala nastala su dva velika toma Enciklopedije o Asircima, a proučavanje se i dalje nastavlja. Mnogi se bave i zarađuju pare na prošlosti naroda koji polahko ali sigurno izumire.

U blagostanju su asirski kraljevi zaboravili da se stalno mora brinuti za sigurnost, za opstanak države i naroda. Poslije Ashurbanipala vladali su samo lijeni i nesposobni, tako da je ta civilizacija polahko išla svome kraju. Napadali su je sa svih strana a ona nije imala snage da se brani. Sa perzijskim osvajanjem Babilona Asirci su izgubili svoju organizovanu državu i nikad je više nisu povratili. U drugom vijeku ove ere su, tražeći kakvu takvu zaštitu, uzeli krišćanstvo, neki dobrovoljno neki naravno kroz misionarenje. I do danas su ostali pri toj izvornoj hrišćanskoj crkvi, koja u ritualima ima neke daleke sličnosti sa ortodoksnom crkvom. Moje je mišljenje da je zahvaljujući baš toj crkvi nešto od tog naroda i njegove kulture preživjelo i do današnjih dana.

Nakon propasti asirske imperije dolazi nekoliko vijekova praznine. Onda su Arapi, koji su do tada živjeli u pustinjama, počeli naseljavati te predjele. Desilo se to u vrijeme širenja islama. Deseti dvanaesti vijek, to je bilo zlatno doba za arapsku civilizaciju. U dvanaestom vijeku je, naprimjer, Bagdad, pod upravom Haruna al-Rašida bio grad prosvjetiteljstva i bogatstva. Trebao bih se pretvoriti u Scheherezadu da opišem sve ljepote tadašnje metropole. U njega su dolazili mladići iz evropskih zemalja da tu studiraju medicinu i astrologiju, da pišu filozofske oglede i proučavaju knjige u bagdadskoj biblioteci. U to vrijeme vladara sa vizijama, svi narodi su imali kakvu takvu zaštitu. Svakako, mnogi Asirci su prešli na islam, i kao muslimani stvorili značajna djela. Nekoliko velikih arapskih pjesnika su bili porijeklom iz hrišćanskih narodnih skupina, kao naprimjer: Emr Al-Quais, Nabi Al Dhubiani (on je bio kraljevski pjesnik), zatim Abu Tammam. Veliki istoričar Ibn Al-Abri bio je Asirac, a Ibn Al-Rhumi Grk. Svi su ti ljudi, kopajući po prošlosti, miješajući porijeklo i jezike, znanje i terminologiju, stvarali djela za koja niko ne može tvrditi da su samo arapska. Njihov doprinos bogaćenju tog jezika bio je ogroman.

Bogatstvo i ljepota Bagdada je naravno privlačila pohlepu mnogih ratničkih naroda. Mongolski ratnici su, pod vođstvom Hulagia stigli pred zidove Bagdada i poslali poruku njegovom vladaru da dobrovoljno otvori ulaze, inače će oni, kad ga osvoje, svaku od njegovih kapija napuniti ljudskim glavama. Kad su osvojili grad, održali su obećanje. Dio naroda su pobili, dio odveli u roblje, opljačkali svo bogatstvo, spalili sve kuće, a Tigris je tekao crn od tinte, voda je rastopila i odnijela viševijekovno znanje skupljeno u bagdadskoj biblioteci. Taj grad se nije ni podigao iz ruševina, stigli su novi osvajači, Turci. Vladali su, na najokrutniji način, pet stotina godina. U poređenju sa Arapima, bili su inferiorni i u kulturi i u religiji, mislim da je to bio jedan od osnovnih motiva zbog kojih su svoju vlast nad Arapima dokazivali i željeznom pesnicom i ognjem i mačem. Najgori i najokrutniji je bio Sulejman Veličanstveni, paše koje je on tamo slao pravili su pakao od te prekrasne zemlje. Njihova okrutnost je pojačavana i time što se narod tu uvijek bunio, uvijek dizao ustanke za koje je kasnije krvavo plaćao. Turci su kao vladari samo otimali i odnosili sve što su stizali, a gradili nisu ništa, iza njih nije ostao ni jedan put ili neki grad, neka škola. Turskih pet vijekova na tim prostorima bilo je vrijema mraka. A poslije Turaka tu stigoše Englezi. Englezi kao kolonizatori, sve zemlje koje su ikada bile pod njihovom upravom, znaju šta to znači. Ni njima nije padalo na pamet da obnavljaju tu zemlju, nego samo da je iskorištavaju, njima je nafta bila preča od svega drugog. Uz to su vrlo vještom manipulacijom i naoružavanjem stvarali uslove za sukobe među narodima različitih religija koje su tu živjeli. Ni oni se nisu trudili da nešto izgrade ili stvore dobar školski sistem. Škole koje smo imali i u moje vrijeme su funkcionisale po turskom principu jer su skoro svi nastavnici u njima bili Turci ili Turkomani. Ni do danas nisam zaboravio fizička kažnjavanja koja su se dešavala u tim školama. Ujutro smo se svi morali, i po zimi i mrazu okupiti u dvorištu. Nastavnik je dolazio sa štapom i birao učenike koje će tog dana istući po rukama ili tabanima, nije bilo važno da li su za nešto bili krivi. Engleske vlasti nikad nisu pomolile nos u školstvo, da provjere kakvo je tu stanje i obrazuju pravi nastavni kadar. A ako bi gore u planinama jedan naoružani narod napao drugi, nenaoružani, oni su samo iz daljine posmatrali šta se dešava, potpuno ravnodušni prema tome kako će i kad dželati dokrajčiti svoju žrtvu. Što manje ljudi, što više nafte, bila je njihova deviza.

Mnogi Asirci su u to vrijeme živjeli u planinskim predjelima, tamo su bježali pred različitim pogromima jer su planine pružale kakvu takvu zaštitu. Tu su imali i nekoliko gradova, utvrđenja, a crkva je organizovala školu gdje su djeca učila materinski jezik. Naravno, nisu imali nikakvu autonomiju ili neki organizovan državni sistem, ali su imali nešto privrede za preživljavanje. Većina su bili zemljoradnici. Tu su živjele i ostale hrišćanske skupine, kao naprimjer Chaldean, narod moje majke. Živjeli su prilagođavajući se prirodi i njenim čudima, bez mogućnosti da zaštite sami sebe ili se odbrane od napada. Uvijek su se nadali da će ih drugi ostaviti da žive u miru, kao što su i oni ostavljali druge. Ali drugi nisu mislili tako, njima su se hrišćanska, dakle i asirska sela uvijek činila primamljivim za osvajanje i pljačkanje. Najčešći napadači su bili Kurdi, oni su, dobro naoružani, stizali iz planina divljeg Kurdistana i napadali asirska sela uništavajući u njima sve živo. Sva naseljena mjesta na sjeveru Iraka u kojima sad žive Kurdi, oteta su od Asiraca ili drugih hrišćanskih skupina. Početkom ovog vijeka, devetnaeste, dvadesete godine, udružili su se Kurdi i Turkomani, oni su napali posljednje asirsko utvrđeno mjesto. Nisu ga osvojili odmah, nego su ga dugo vremena opsjedali, sve dok ljudi u utvrđenju nisu počeli umirati od gladi. Jedna djevojka, zvala se Surma, znala je engleski jer je studirala u Evropi, pokušala je zajedno sa svojim bratom organizovati bilo kakvu zaštitu tog naroda. Obraćala se svuda za pomoć, pisala pisma bišopima i Englezima, jedno njeno pismo sam čitao u knjizi sa ostalim podacima o tom posljednjem velikom masakru nad Asircima, preklinjući da im pomognu i da spase bar žene i djecu. Niko nije odgovorio na ta pisma, nikoga nije interesovalo šta se dešava u planinama. Kurdi su osvojili utvrđenje i pobili hiljade ljudi. Tek tada je engleska vlast reagovala, sakupili su stanovnike ostalih mjesta ispod planine i doveli ih u Al-Habbaniyu, mjesto gdje je bio njihov veliki vojni logor. Započeli su spašavanje preživjelih tek kada je više od polovine naroda bilo mrtvo. Moja majka nam je često pričala koliko su oni puta morali bježati iz svog sela još dalje u planine. Ostavljali su sve što su imali, sve zalihe hrane, odjeće, sjemena potrebnog za sljedeću žetvu i bježali u planine ili preko rijeke. A stotine djece je stradalo u takvim bježanjima, jer ih majke nisu mogle nositi niti su ih imale čime hraniti. A naoružani Kurdi su ih pratili na konjima, ubijali posustale i ostavljene.

Kad su pedeset i neke otišli i Englezi koji su nas, tobože, štitili, a poslije nekoliko revolucija i previranja na vlast došao aparat Sadama Husseina, nestalo je i mog rodnog mjesta Al-Habbaniye. Ponekad diktatori ne napadaju direktno, nego nađu neki drugi način da otjeraju ljude. Zemlja i jezero su bili potrebni za turizam, narod je morao otići. A ni Kurdi na sjeveru ne prestaju sa napadima na asirska sela. Posljednji masakr se desio prije nekoliko godina. Jedno naselje je potpuno uništeno, preživjeli su samo oni koji su u vrijeme napada radili na poljima.

Američke sankcije protiv Iraka, pogađaju naravno sve narode koji tu žive. Sadam Hussein jeste diktator, ali on nije opasnost za cijeli svijet, jer još niko, ni svi kontrolori UN koji su zaradili milione tražeći u Iraku oružje za masovno uništenje, nisu ga našli. Zbog čega onda taj narod mora toliko patiti? Sadam je postao neprijatelj br. 1 samo kroz američku propagandu, niko se više i ne sjeća šta je prava istina. Je li zaista njegov režim gori od ostalih režima na Srednjem i Bliskom istoku? Ili je posrijedi nešto drugo. Ostali se možda ponašaju kao vazali zapada i prodaju naftu po onim cijenama koje im se odrede. I u neograničenim količinama kupuju jeftino tehničko smeće na zapadu. A s time i neograničenu moć u svojim državama.

Postao sam kosmopolitom i pisao o mnogim temama, zemljama i narodima. U posljednje vrijeme se sve češće vraćam izvorima u asirskoj i arapskoj kulturi. Tu su moji korijeni, to je moj jezik, skoro sve moje kolege i prijatelji koje srećem u evropskim ili orijentalnim centrima su muslimani. Kad je u aprilu 98. godine Klinton najavio skidanje besmislene kazne protiv Iraka, radovao sam se zbog svih Iračana, i onih koji se dave u sankcijama u matičnoj zemlji, onih koji su se, kao izbjeglice i azilanti, razmiljeli po cijelom svijetu, tako i onih koji su, kao moja porodica, krenuli u bijeg i zastali na pola puta, nemoćni da odu dalje a isto tako da se vrate. To je bila jedna od najvećih laži za vrijeme mandata predsjednika Klintona, koju je on možda već zaboravio. Ja ne mogu zaboraviti taj kratki bljesak nade. Ne samo što nisu dignute sankcije, nego je ta zemlja opet bombardovana, niko tačno ne zna zbog čega. Vjerovatno ne znaju ni sami američki i engleski generali koji su poslali tvrđave smrti na nju. Napisao sam pjesmu o toj laži najmoćnijeg čovjeka na svijetu. Da li je neko želi čuti?

Sargon Boulus: We Heard the Man

This time
we heard the man
clearly tell
the truth:
applause...
a standing
ovation:at last the obvious
solution found, sanctions
lifted at last -
from now on
our children
will not starve and die:
Then gradually
but soon
it was revealed
that this time also
the man had been
lying -
one more
disappointment carefully
packaged, and
wrapped
with expensive lies:
applaaause...
thise time
even louder,
almost deafening
- camera crews,
projector lights - while
all around him
his victims fell
like flies.¹

Dijalog III

(kraj maja 98.)

SARGON: Danas sam imao prazan dan, gledao sam u započete pjesme kao da su tuđe. Prevrnuo sam dva tri stiha, ali je toliko škripalo da sam odustao...
SAFETA: A sutra ćeš podmazati točkove, pa će krenuti dalje. Ja imam jednu metodu koja uvijek pomaže, kad kod mene zapne, ja slušam bosanske sevdalinke.
SARGON: Sevdalinke?
SAFETA: Bosanske narodne pjesme. Želiš li čuti jednu? Ovo je mješavina Orijenta i Okcidenta.
SARGON: Šta pjeva, možeš li mi prevesti koji stih?
SAFETA: Daću ti pa pročitaj, našla sam engleski prevod Heine-ovih stihova.
SARGON: Kakve veze ima Heine sa tim?
SAFETA: On je napisao stihove 'Der Azra'. Radi se o plemenu iz Jemena, postojala je legenda da su muškarci iz tog plemena umirali kad bi im željenu djevojku uzeo neko drugi. Heine je to negdje čuo, i napisao pjesmu o sultanovoj kcerki i...
SARGON: Kako je to stiglo do vas, kako su ovi stihovi postali bosanska sevdalinka.
SAFETA: Stihove su na naš jezik prepjevala dva pjesnika, Safet-beg Bašagić i Aleksa Šantić, a našim meraklijama se učinilo da je to pjesma stvorena za nas, ljubav, dert, ljubavna čežnja, neispunjena očekivanja. Sevdalinke su pjesme zanosa i tuge za izgubljenim...
SARGON: Imamo i mi takvih pjesama i legendi, koliko hoćeš.
SAFETA: Naše su posebne, muzika je ono što ih čini jedinstvenim, ni u jednoj drugoj kulturi se ne može naći ništa slično. Sevdalinku su mogli pjevati samo pravi glasovni virtuozi. Ni operske arije nisu teže za pjevanje od tih pjesama.
SARGON: Šta sad pjeva prevedi mi...
SAFETA: O jednoj mostarskoj ljubavi. Priča je autentična, čuveni bogati Mustarac Mujo Komadina je krajem 19. vijeka napravio najljepšu i najukrašeniju kuću u Mostaru. I to samo da privuče jednu djevojku, Zaimovu Zibu. Cijeli Mostar je došao da vidi to čudo graditeljstva, ali njegova ljubav nije...
SARGON: To mi zvuči kao arapska lirika, sve je nakićeno ljubavlju i njenim ukrasima.
SAFETA: Narodna poezija se stvara da nadomjesti ono čega je malo ili nimalo u stvarnom životu.
SARGON: Je li vam to najstarija poezija koju imate?
SAFETA: Nije. Negdje sam čitala da su prve pjesme na našem jeziku nastale u između osmog i desetog vijeka. Samo nismo imali slova da ih zapišemo, pismeno su zabilježene puno kasnije.
SARGON: A naša zemlja između dvije rijeke je bila i kolijevka literature. Jesi li čula za Ep o Gilgamešu?
SAFETA: Jesam, učili smo o njemu u školi, kao o prvom literarnom djelu na svijetu.
SARGON: Ep o Gilgamešu... U svojoj biblioteci u Americi imam više verzija. Nedavno je otkrivena još jedna, najpotpunija verzija, napisana na glinenim pločama. Njegove metafore se uvijek nanovo otkrivaju, čitavog života, i nikad se ne može reći da se sve otkrilo... Zapadni pisci su kasnije toliko puta kopirali i varirali teme i slike iz tog epa. I niko ih nije optužio za plagijat.