Obhođaš, Safeta


 

 

Kuća pisaca Stuttgart

 

Ni kod kuće, u najboljim vremenima, nisam se usuđivala misliti o tome kako bi samo književni rad mogao biti moj poziv. A ovdje, u egzilu, sam to morala prihvatiti, kao jedinu mogućnost za dobijanje dužeg boravka u Njemačkoj. Bila je za mene čista sreća, dar sa neba kad sam već pri prelasku u takozvane 'slobodne umjetnike', dobila obavijest o tromjesečnoj stipendiji u Kući pisaca Stuttgart. Noge su mi doduše, od bolničkog šoka još klecale, a srce i pluća se skupljali zbog manjka kiseonika, ali to nije kvarilo moj polet. "Tri mjeseca, prvi put u životu, samo za pisanje i odmor! Zar takve privilegije postoje na svijetu?! Kuća pisaca!"

Pripreme za odlazak, fizički još u Wuppertalu, u mašti već u glavnom gradu Baden-Württemberga. Zamišljala sam da je ta kuća dalje od gradskog centra, okružena parkom ili većom baščom, da moj apartman ima prozore i balkon okrenute prema istoku. Nadala sam se da tamo u aprilu i maju miriše na pravo proljeće, da ima više sunca nego u Wuppertalu. "Ujutro kad se probudim sunce", u glavi sam već stvarala novi dnevni ritam. "Jutarnja kahva i doručak na terasi. Uz to čitanje na njemačkom, da mi, dok budem pisala na svom, taj jezik ne izvjetri iz glave. Zatim nekoliko sati rada. Nikakvih drugih obaveza, moći ću sjediti za radnim stolom koliko god hoću. Ipak neću pretjerivati, moram se jednom čestito odmoriti. Šetnju i provjetravanje glave ću ostaviti za poslijepodne. U kući sigurno ima i neka zajednička prostorija gdje se uveče okupljaju svi stipendisti." Nisam imala pojima ko bi oni mogli biti, ali sam se zarekla da sa njima neću pričati ni o ratu u Bosni ni o sudbini pisca u egzilu. Ni o čemu što mene pritišće. Ako oni ne pokažu interesovanje za mene, neću ni ja za njih. Park, balkon, samoća, radni sto, ništa mi više ne treba.




Kad me taksista dovezao pred uski, davno građeni kućerak, stiješnjen među dvije veće kuće, u maloj ulici između dvije glavne stuttgartske prometnice, mislila sam da je pogriješio adresu. Ko ovdje živi, pitala sam se, patuljci ili književnici? Ali adresa je bila tačna, morala sam povjerovati da je baš to Kuća pisaca. Na vratima me dočekala njena ljubazna domaćica Uschi, ona mi je pomogla pronijeti moj veliki kofer uskim zavojitim stepenicama, obje smo se namučile dok smo ga izvukle do mog apartmana na vrhu. Usput mi je objasnila, u kući je, u stanu u podkrovlju, uvijek jedan stipendista, ali postoje još dvije gostinske sobe, za pisce na proputovanju kroz taj grad. Ona dolazi radnim danima i četiri pet sati obavlja poslove u birou, vikendom ću biti sama. Poželjela mi je ugodan boravak i ostavila me samu.

Prva dva dana sam se oslobađala iluzija iz moje mašte, navikavala na to da nema ni terase, ni uživanja u jutarnjem suncu, da je, kad Uschi ode, kuća potpuno prazna. Ujutro sam još uvijek imala osjećaj da se budim u svojoj wuppertalskoj svakodnevnici. A kad bih shvatila da je to sad daleko od mene, da tog dana ne moram raditi u kantini niti čistiti, uhvatile bi me tuga i praznina. Kako ću sad ispuniti dan, samo pisanjem i razmišljanjem?! Kako ću tri mjeseca preživjeti sama u tom nepoznatom gradu. Bilo je teško prihvatiti činjenicu da više nemam nikakav izgovor, nikakvo opravdanje pred samom sobom što se ne mogu koncentrisati na pisanje. Vremena sam, konačno, imala napretek.

Bezvoljno sam preturala po stranicama svog započetog romana o dvoje intelektualaca, nekad bliskih prijatelja, koji su se u ratu našli svako u svom nacionalnom toru, daleko od svih univerzalnih vrijednosti koje su nekad propagirali.

Imala sam toliko ispisanih stranica, tri različita početka, ali sam znala da nisam napisala ono što sam željela. A kad sam se udubila u čitanje već napisanog, i počela razmišljati o tome kako moram zaroviti dublje u svijest tih ljudi, uhvatio me strah da to neću moći podnijeti. Sve me se još uvijek jako ticalo i boljelo do nepodnošljivosti. To nije za ovakvu samoću, mislila sam. Kad bi u blizini bio neko blizak, da mi, bar kad se odmaram, odvoji misli od toga. Ako psihički potonem u to, a ne mognem se vratiti.

"Pa šta da radim u ovoj pustoj kući, zašto sam došla ovdje, šta me dovelo?!" Tog trenutka kad sam rekla, šta me dovelo, sjetila sam se one djevojčice u gumenim klompama i majčinoj dugačkoj haljini, kako postiđena i izgubljena stoji pred nepoznatim ljudima, nesrećna što su joj dali prvu nagradu. "To te dovelo i ovdje!"

Pogledala sam ime moje glavne junakinje u romanu. Nadira. Uzela sam papir i napisala: Nadira je svoja prva slova ispisala na dasci posutoj sitnim pijeskom. Ta rečenica je odjednom otvorila već davno zabravljene trezore moje memorije.

Jedan za drugim, iskrsavali su likovi mojih roditelja, daidža i tetaka, kao da su samo čekali da ih pozovem. Prvog dana, dvanaest stranica. Drugog dana, vidim, uhvatila sam atmosferu koja je vladala u mojoj bližoj i daljoj porodici, ali su mi nedostajali neki likovi, njih sam morala izmisliti. Još uvijek sam mislila da je to samo uvodna priča za moj roman, da tim početkom želim opisati djetinjstvo i mladost moje Nadire, njeno otkrivanje svijeta kroz literaturu. "Idem do pedesete strane, pa ću vidjeti kako će se dalje odvijati." Nisam ni primijetila kad sam prešla pedesetu stranu, priča je tekla dalje, sama od sebe. Izmišljeni likovi su se miješali sa stvarnim, odjednom je svaki od njih živio svoj život, a svi skupa vladali mnome, gurali me naprijed, nisam im se mogla suprostaviti. Držali su me za pisaćim stolom do potpune iscrpljenosti.

Ujutro, tek što bih otvorila oči i popila sok od narandže, sjedala sam za ogromnu staru 'Olimpiju' sa pitanjem: gdje sam ono sinoć stala. Sad se više i ne sjećam samog procesa stvaranja, nego zvukova koji su me pri tome pratili. Buđenje je bilo uz dumbaranje mašina za miješenje i pečenje hljeba, prozor spavaće sobe je gledao direktno u pekaru u dvorištu, a pekari su na poslu već koji sat poslije pola noći. Izdržala bih u krevetu do šest, onda bi ta buka postala nepodnošljivom. Prelazila bih u dnevnu, tj. radnu sobu ali tu je već stizali zvukovi sa prometnice, automobilski motori, kočnice, zavijanje policijskih ili ambulantnih kola. S jedne strane brmm, dum - dum - duuum, s druge fluidna gradska larma. Onda bih ja počela udarati po tipkama pisaće mašine, taj zvuk je nadjačavao druga dva. Ali samo što bih za trenutak stala, oni bi opet nahrupili su sobu, naročito ako bih zbog vrućine morala otvoriti prozor. Tako mogu reći da je moj roman 'Šeherzada u zemlji dugih zima' nastajao iz potrebe da se zaštitim od ratnih sjećanja, zaboravim na osamljenost u tuđem gradu i preživim teror dvije različite larme.

I pored priče koja me nosila, nisam mogla cijelog dana izdržati u kavezu mog apartmana, pa sam iza podneva bježala iz njega i započinjala svoju besciljnu šetnju po glavnoj gradskoj - kraljevoj ulici. Ali nisam mogla samo besciljno lutati, našala sam zanimanje, prvi put u životu sam razgledala izloge, posebno one sa svjetlucanjem zlata i dijamanata. Ne zbog sjaja, nego što je bilo toliko sitnih komada, potreban je bio cijeli sat da se razgledaju. Ali već kod trećeg četvrtog dućana je započinjala moja avantura sa nekim muškarcem. Ja ne znam kako su me oni u toj gomili ljudi opažali, zbog čega sam im baš ja upadala u oči, ali samo što bih prošla pola glavne ulice, iza mene bi se pojavili prvi debeli crni brkovi. Još dvadest koraka, brkonje bi se namnožile, meni se, valjda od straha činilo da ih je deset. Napuštala sam ulicu, odlazila u park, oni za mnom. Oni koji su bolje znali njemački, usuđivali su se pozvati me na kafu, drugi su me samo gledali i pratili. Da me nije bio strah, bilo bi vrlo zabavno, odjednom imati toliko obožavalaca. Rado bih progovorila koju riječ sa tim ljudima, ali sam se bojala da ih se kasnije neću moći otresti.




Moje omiljeno mjesto u parku bilo je kod fontana, tu bih na klupi sjedila sat dva, uz žubor vode smirivala i sređivala misli, prisjećala se priča iz djetinjstva pogodnih za ugrađivanje u roman koji je nastajao. Ali oni su me i tu pronalazili, jedan Španac me pozvao na ljetovanje u njegovu domovinu, jedan Turcin sa tespihom u rukama mi je ponudio najskuplju odjecu od glave do pete... Kad nisam pokazala interes za krpe, ponudio je zlato, pa novac...

Jednog subotnjeg popodneva sam otišla pješice kroz veliki park, čak do Vrta ruža, bila je to šetnja od nekoliko kilometara. Tu sam sjela na jednu klupu, neko vrijeme uživala u sunčevoj toploti, a zatim se zabavila svojim dnevnikom. To su bili moji prvi zapisi o boravku u Stuttgartu. Pisala sam dok mi se leđa u sjeni nisu ukočila od zime.

Ustala sam, i tog trenutka postala svjesna koliko sam daleko od stana. Pošla nazad i odjednom ugledala pumpu za vodu. Opet sjećanje, moj daidža, onaj što mi je poklonio prve slikovnice, imao je ljetnu kuću u Semizovcu kraj Sarajeva, u dvorištu je bila ista takva pumpa. To je za mene, djevojčicu naviklu da vidi vodu samo u bunarevima i plitkim izvorima, bila čarobna sprava. Kad sam se iz posjete vratila kući, sanjala sam o tome kako je otac pred našom kućom napravio istu takvu. Moj san je uvijek bio da imamo vode u izobilju.

Skoro nesvjesno sam prišla pumpi u štuttgardskom parku i prihvatila ručicu, poželjela sam vidjeti mlaz vode. Jedan visok čovjek, Nijemac, koji je do tada diskretno išao za mnom, iskoristio je to kao povod za započinjanje razgovora. Opomenuo me da je to sumporna voda koja se ne smije piti. Razočarana, pođoh dalje. Čovjek me pratio, nastavili smo pričati o vedrom ali hladnom danu, o tome kako proljeće i tu kasni. A onda me pitao odakle sam, šta radim sama u parku. Danima sam već šutjela ili slušala svoje likove kako govore i prijao mi je ovaj stvarni govor. Trebalo mi je desetak minuta zagrijavanja da tečno progovorim na njemačkom. Rekla sam odakle sam, da sam tu došla samo na tri mjeseca da završim jedan započeti posao. Stigli smo do terase gdje je bio restoran, pozvao me na kafu. Pristala sam jer je čovjek bio vrlo pristojan a i zanimljiv. Govorio mi koje znamenitosti Stuttgarta bih svakako morala vidjeti, nudio se da mi ih on pokaže. Prvo da završim posao, rekla sam, ne znam hoću li imati dovoljno vremena za vlastito zadovljstvo. Kad me upitao šta radim, izbjegla sam pravi odgovor. Dok smo pili kahvu, vodili smo zaista živ razgovor, on je pričao o sebi, već dvije godine je udovac, kad mu je žena umrla prodao je mali pogon, štampariju ili nešto slično, kojeg su zajedno vodili, bez nje nije mogao dalje. Pokajao se, jer sad nema baš ništa, ni smisla u životu a ni interesa. Djecu nisu imali, žena je bila suviše zaokupljena poslom. Onda je on pokušao saznati nešto više o meni a moj život je za mene uvijek dosadna tema za razgovor. Pokušala sam to izbjeći, pa sam mu pokazala scenu na ulici: Jedan čovjek duge sijede kose je na koturaljkama jurio pored terase gdje smo sjedili; vukla su ga dva velika crna psa iskeženih zuba. Ali njega to nije intresovalo, sa smiješkom ali vrlo taktično je rekao kako tog trena želi gledati samo mene.

Kad sam ustala da idem, on se nije htio rastati bez obećanja da ćemo se opet vidjeti.

"Možemo i večeras na večeru, ako želite. Zar ne možete, makar jedno veče, napraviti pauzu od vašeg posla?" "Mogu, ali ne večeras! Daću vam broj telefona, nazovite me, možemo opet popiti kahvu." Otvorila sam svoj dnevnik da otkinem list na kojem ću napisati svoj broj telefona. Učinila sam to nespretno, velika sveska je pala sa stola i otvorila se, vjetar je brzo okretao mojim rukopisom ispisane stranice. Čovjek je zapanjeno gledao u njih pa u mene. "Oh, man, oh man... Sve ste to vi napisali!" "Pa, to mi je poziv", nasmijala sam se. "Ali samo dnevnik pišem rukom. Ostalo mašinom, a kod kuce imam jedan prastari kompjuter..." Podignula sam svesku, otrgnula stranicu u namjeri da napišem svoj broj telefona. "Ne, hvala, ne ne treba", odbio je kao kakvu pošast, zatim pozvao konobaricu, platio naše kahve i bez pozdrava pobjegao sa terase.

A mene je danima mučilo pitanje, šta je tog čovjeka toliko uplašilo?!



 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net