Obhođaš, Safeta

Svaka knjiga koju bi moj stariji brat donio kući, našla se prvo u mojim rukama. Prije nego što bih započeo sa čitanjem, divio sam se omotima tih knjiga, zamišljao sam kako se među tim koricama nalazi cijeli jedan meni nepoznat svijet, predjeli i ljudi daleko izvan tog grada nafte, vreline i pijeska. Čudno, prvu knjigu koju sam pročitao napisala je žena, bio je to arapski prevod englskog romana 'Džejn Ejr'. Nisam znao ništa o Engleskoj ali sam zamišljao mračnu tajanstvenu kuću, krajolik od blještavog zelenila, dostojanstvenu englesku gospodu. Uskoro sam pročitao sve što se nalazilo na bratovim policama, pa onda sam krenuo u potragu za novim knjigama. Mi smo stanovali izvan Kirkuka, da bih stigao do tamošnje biblioteke morao sam pješačiti više od sata. Išao sam prečacima, sporednim putevima, pored rijeke. Iz biblioteke se mogla pozajmiti samo jedna knjiga, meni je to bilo malo, pa sam ostajao satima u čitaonici, čitao i prepisivao u jednu svesku što me tog dana najviše dojmilo. Tako sam pravio svoju malu ličnu biblioteku. Jednom sam na povratku naletio na policiju, kad su me pretresli i našli tu svesku, posumnjali su da sam komunista. Jedva sam se spasio zatvora.

Već tada se probudilo moje interesovanje za literaturu izvan arapskog podneblja. Postajao sam svjestan da se i arapski jezik može osloboditi njegove propisane metrike, taj proces se sam od sebe počeo odvijati u mojoj glavi. Pisao sam u standardnoj formi ali sam znao da uskoro moram izaći iz nje.

Naš stan u predgrađu Kirkuka je bio pretijesan za našu višečlanu porodicu, u njemu nije bilo čoška u kojem bi mogao nesmetano uživati u čitanju. Zato sam na tavanu napravio jedan sobičak, bio je toliko visok da sam se jedva ispravljao a od namještaja je mogao stati samo krevet i stolić. Ali i taj mali prostor je bio velika radost za mene, to je bila moja privatna sfera, samo sam ja imao ključ od tih vrata. Prozor je bio mali, pa sam ponekad skidao crijepove da bih imao dovoljno svjetlosti. Ili bih izlazio na krov i tu satima sakriven čitao. Mojoj majci se to nikako nije dopadalo, svakog dana se pela na tavan i preklinjala me da izađem napolje. "Sine moj, pokvarićeš svoje lijepe oči, izgubićeš vid. Kad budeš slijep hodao po svijetu, ni jedna djevojka te neće htjeti. Ni samoća ne valja, od nje se uvijek razboli duša. Hajde napolje sa djecom, igraj se, veseli, pogledaj djevojke, idi u kino, uživaj dok si mlad i slobodan od obaveza, poslije nećeš moći." Sto puta sam joj rekao da me ne zove i ne smeta mi, ali ona je uporno dolazila i ponavljala uvijek istu meni toliko dosadnu prediku.

Te majčine brige sam se oslobodio kad sam krenuo u Bagdad, na studije. Tamo sam naravno prvo krenuo u istraživanje biblioteka i američkih čitaonica, tu je bilo mnogo toga što ja još nisam bio pročitao. Odmah sam se sprijateljio sa mladim pjesnikom Jan Dammo-m, a on je vrlo jeftino na bagdadskoj ulici kupio antologiju engleske poezije. Nas dvojica smo je čitali i studirali danima, sve dok nismo znali napamet gdje se nalazi koja pjesma. Nisam mogao razumjeti sve što sam čitao, ali se budila moja vlastita imaginacija i nadopunjavala praznine i time proširivala moju poetsku viziju. Ta antologija je pomogla da uđem u poetske strukture engleskog jezika, a istovremeno utjecala na to da se slobodnije izražavam na arapskom. Još uvijek čuvam i nosim svuda sa sobom jednu svesku sa tada napisanim pjesmama. Kad je sad prelistavam, vidim da sam ponekad u jednom danu pisao po pet šest pjesama, da budem iskren, nemam pojima kako se to dešavalo. To ja zovem mojom svetom knjigom, mada sam vrlo malo tu napisanih stihova objavio. Ali i sada, kad mi se učini da je moja pjesnička imaginacija potpuno prazna, dovoljno je da prelistam tu knjižicu pa da u meni nađem svoje izvore.

U mojoj grupi su bili sve sami siromašni studenti, malo ko od nas je sebi mogao priuštiti kupovinu knjiga. Željeli smo prevoditi, pisati recenzije i prikaze novih izdanja. Kako doći do njih? Krađom, kad već nema drugih mogućnosti. Prvi pokušaj je bio uspješan, drugi takođe, uskoro smo postali pravi profesionalci u tome. Izvidnice su otkrivale šta se nalazi na policama američke čitaonice ili neke velike knjižare, a onda smo kretali u akciju. U operaciju smo išli po dvojica, ja bih obično zabavljao knjižničara ili prodavca, tražeći im knjige sa visokih polica, dok bi moj kolega željene primjerke trpao u njedra. Na taj način sam u svojoj studentskoj sobi skupio pozamašnu biblioteku. Ona mi je kasnije pomogla otići iz Iraka, nisam imao novac, a jedno što sam mogao prodati, bile su knjige. Iznio sam ih na ulicu, Kafka jedan dinar, Simon de Bovoar, Autobiografija dva... Od prodaje sam skupio 44 dinara. Bilo je to vrijeme kad je irački dinar bio vrlo vrijedna valuta.

Krenuo sam bez prtljaga, samo sa jednom tašnom u kojoj su, pored nekoliko ličnih stvari bila dva manuskripta. Jedan je bio prevod 'Kralja Lira' kojeg mi je dao moj prijatelj Jabra Ibrahim da ga u Bejrutu predam Yousif Al-Khalu i drugi moja sveta knjižica sa stihovima, koju i danas, kuda god idem, nosim u svom koferu. U njoj je bilo još nekoliko zabilješki sa imenima novinara i urednika u Damaskusu, kojima sam se mogao obratiti ako mi zatreba pomoć.

Pošto sam prešao pustinju, pola pješice, pola u policijskom mercedesu, kroz par dana sam stigao u glavni grad Sirije. Našao sam najjeftiniji mogući hotel, spavao sam na podu a sobu dijelio sa šest vojnika i nekoliko probisvjeta. Prve noći sam mislio da ću poludjeti, tako stiješnjen, među nepoznatim ljudima koji su hrkali ili vikali u snu. Da zaboravim gdje sam, izvadio sam prevod Kralja Lira i čitao prema slaboj svjetlosti ulične laterne ispod prozora. Da nije bilo te knjige, ne znam da li bi moja psiha izdržala do jutra.

Sutradan sam otišao na bazar, neko vrijeme bazao okolo bez cilja a onda odlučio nazvati jednog od novinara sa moje liste. Kad je on čuo moje ime i to da sam već u Damaskusu, rekao je samo, čekaj me tu, dolazim po tebe. U to vrijeme je zaista vladala velika solidarnost među mladim intelektualcima u svim arapskim centrima, a ime časopisa 'Shi-r' je bio naš magični zaštitni znak. Iste večeri su se okupili prijatelji i poznanici tog novinara, svi su me željeli upoznati, razgovarati sa mnom, u jednom noćnom baru smo vodili diskusiju do sitnih noćnih sati. Ali mi je bilo neprijatno reći im u kakvom hotelu sam odsjeo, vratio sam se ponovo u onu istu sobu i nastavio čitati Šekspira. U tom svratištu sam ostao cijelu sedmicu.

Iz tog hotela me izbavio Ussama Ashur, čovjek koji nije bio ni pisac ni novinar, ali se stalno vrtio u njihovom društvu. Počelo je istog trenutka kad smo se upoznali i on shvatio da mi je potrebna pomoć. Prije toga me nije poznavao, sumnjam da je pročitao bilo koju moju pjesmu, ali činilo se kao da je samo čekao na mene da otkrije svu raznolikost svog karaktera. "Ne, Sargon, ne boj se, dok sam ja s tobom u Damaskusu, ne možeš doživjeti ništa neprijatno. A ja ću te odvesti u Bejrut, makar te morao prenijeti preko granice." Takva osebujna ličnost kakav je bio Ussama Ashur, nije se mogla naći ni u jednoj knjizi. Svakog dana sam od njega učio nešto novo. Menadžerima i direktorima hotela se predstavljao kao visoki vladin službenik, čiji je zadatak da najboljem arapskom pjesniku Boulusu pokaže ljepote Damaskusa. Na takav način mi je obezbjedio sobu u jednom skupom čistom hotelu i uvijek nalazio slobodan sto u bilo kojem baru. Jedne noći me odveo u klub gdje su igrale djevojke iz bivše Jugloslavije, bile su te nekakve prekrasne ženske igre nalik na trbušni ples. "Ni ljude ni život ne treba uzimati ozbiljno", bila je deviza mog zaštitnika. Boljeg od njega nisam mogao poželjeti.

On je ispunio ono što je obećao, nakon nekoliko sedmica provoda u Damaskusu, odveo me u Bejrut. Našao je taksi-vozača koji je već imao iskustva sa prebacivanjem ljudi preko granice. Dok su on i Ussama zabavljali službenike, ja sam šmugnuo na drugu stranu, u mrak. Sjećam se da sam trčao zatim pao i ležao na zemlji dok svjetla policijskog džipa nisu nestala u daljini. Kod jedne polurazrušene kuće sam dugo čekao da oni stignu. Moj srećni prelazak smo proslavili u jednoj kafani pored ceste. Sutradan me Ussama odveo do redakcije, predao Yousif-u, i rekao: Pazi na njega. Oprostili smo se i ja ga više nikad nisam vidio. Kasnije me je jedan prijatelj pitao, je li istina da me Ussama Ashur na leđima odnio u Bejrut. On je godinama kasnije pričao našim poznanicima kako smo prešli granicu.

Kralj Lir mi je u Damaskusu spasio dušu, a na drugoj strani planete mi je jedna druga knjiga spasila glavu.

U danima kad sam polazio iz tog grada u Ameriku, čitao sam poeziju Šilliam Blake-a. U Yousifoj biblioteci sam našao jednu debelo ukoričenu zbirku njegovih najboljih stihova i nisam je stigao pročitati prije polaska. Ne pitajući ga, ponio sam tu knjigu sa sobom na put.

U Americi sam je često nosio sa sobom. Bilo je to vrijeme kad sam preživljavao civilizacijski udar, vrijeme sumnji da ću ikada više moći pisati na arapskom. Poslije posla sam odlazio u park, sjedio na klupi, razmišljao i čitao. Jednog dana su se u centru San Franciska održavale velike demonstracije protiv rata u Vijetnamu. Šarolika, ustalasana gomila ljudi je privukla i mene, radoznalost me povukla da krenem za njima. U tom trenutku se pojavio policijski eskadron na konjima, jurnuli su na ljude sa uzdignutim palicama i isukanim sabljama. Bilo je to strahovito nasilje prema mirnim demonstrantima. Hapsili su sve koje bi uspjeli uhvatiti. Jedan policajac na konju se ustremio na mene, zamahnuo je palicom ciljajući u moju glavu. Sekund dva sam stajao paralisan, a onda podigao knjigu sa Blakeovim stihovima i bacio je na konja. Preplašena životinja se propela, zanjiskala, sunula na drugu stranu, udarac je promašio moju glavu, policajac je projurio dalje. Podigao sam knjigu, pitajući se da li sam je zbog ovoga ponio iz Bejruta.

U demonstracijama protiv vijetnamskog rata u Berkeley sam i sam učestvovao. Studenti su nosili zapaljene svijeće i glasno recitovali stihove vijetnamskog vođe. "Svijet je mali, književna djela pripadaju svima", mislio sam ushićen. "I mi na Orijentu smo objavili i čitali te stihovi kao pobunu protiv besmislenog ubijanja u Vijetnamu. Ja sam ih preveo i napisao komentar!"

Na tim demonstracijama sam našao mnogo novih prijatelja, zbog njih sam kasnije jedno vrijeme živio kao hipik.

* * *

U našoj čitanci, čini mi se za osmi razred, bila je i jedna priča bosanskog pripovijedača Zije Dizdarevića pod naslovom 'Majka'. Taj pisac je za svog kratkog života stigao napisati samo 9 priča o životu bosanskih muslimana izmedju dva svjetska rata. Njegov književni razvoj prekinuo je rat i angažovanje za komunističku ideju o jednakosti svih ljudi. Ustaše su ga u ratu uhapsile i ubile u velikom koncentracijskom logoru Jasenovac. Tadašnji hrvatski režim bio je uređen po naci-receptima, smrt svima koji se po nečem razlikuju od nas, nije bitno da li su to nacionalnost, ideologija, religija, čak i drukčije razmišljanje o svijetu.

Zijinu sudbinu spominjem samo usput, jer namjeravam nešto više reći o njegovoj kratkoj prozi 'Majka'. U školi sam je čitala po dužnosti, bila nam je to lektira, i ne mogu se pohvaliti da sam je razumjela, posebno njen kraj. Zija je pisao o sudbini muslimanske žene u bosanskoj provinciji, o njenom bitisanju između četiri kućna i avlijska zida, o njenom čitav život dugom kretanju od prozora do vrata, od vrata do prozora, u očekivanju da se vrate muški članovi porodice, koji su otišli za poslovima ili provodom u čaršiju ili na školovanje u velike gradove. Svaki dan isti, čekanje i strepnja da se onima koji su otišli daleko ne desi nešto ružno, da oni koji će doći na konak donesu kući zaradu a ne pijano bjesnilo. A šta se zaista dešavalo u tom svijetu izvan četiri kućna zida one nisu imale pojima, slutile su to samo iz muških priča koje bi im slučajno dopirale do ušiju. "Sine, nemoj ići sredinom džade", govorila je majka Ziji kad je polazio u Beograd na školovanje. "Moglo bi te zgaziti nešto. A nemoj se primicati ni kućama, mogao bi pasti crijep pa baš na tvoju glavu... Nego idi onako, onako..." Ni sredinom ni pri kraju. Majka je uvijek mislila o nesreći tamo negdje daleko, kamo ona ne može doseći svojom brigom, a desila se pred kućom, auto je naletjelo na djecu koja su se igrala na sokaku, pregazilo najmlađeg sina. Mati je, zaboravivši na sve obzire i propise, istrčala napolje nepokrivene glave i kleknula pored umirućeg djeteta. Uto je stigao otac i prvo je ugledao ženu bez vale na licu. "Šta to radiš, diži se, idi u kuću, sav svijet te gleda tako otkrivenu."

Nastavnica nam je i taj kraj objašnjavala ideološki, nekad prije su i kod nas muslimanske žene nosile zar i feredžu, hodale ulicom zakukuljene kao mumije. A život su provodile ovako kao Zijina majka, u kućnim poslovima i hodanju od vrata do prozora. Ali sa novim društvenim uređenjem došlo je do njihovog oslobođenja i preobražaja njihovog života. Muslimanske djevojke sad idu u školu, studiraju, zapošljavju se, nose normalnu evropsku odjeću. Mene je sva ta priča pomalo vrijeđala i nervirala, šta se mene tiče šta je bilo tamo u istoriji, ja nikad u životu nisam vidjela tu žensku mumiju, niti je neko pokušao da mi nešto slično stavi na glavu. Moja mati nikad nije sjedila kod kuće nego je u haljinima po najnovijoj modi, našminkana i nafrzirana, bila na svom stalnom kruženju između Pala i Sarajeva. A otac je uvijek 'dobijao svoje' ako bi joj nešto prigovarao ili donosio odluku o prodaji stoke prije nego što bi upitao i nju. Kakvi bi se tek gromovi sručili na njega ako bi pare od prodatog potrošio u nekoj kafani! Zbog toga je meni ta Zijina priča izgledala kako nešto nevjerovatno i daleko, nešto što uopšte nema veze sa mnom.

Kada sam koju godinu kasnije, zbog mog zaljubljivanja navrat nanos i odluke da se udam, napustila gimnazijsko školovanje i otišla živjeti u domu svog supruga, shvatila sam koliko me se tiče ta Zijina davno napisana priča. Nije se radilo o vraćanju tradicionalne nošnje ili pokrivanju glave, nego o potpunom sužavanju životnog prostora. "Od vrata do prozora, od prozora do vrata, teče neveseli ženski život", rečenica iz te priče se ponavljala u mojoj glavi, kao na traci, dok sam ko zna koliko puta u danu prolazila isti krug, do česme po vodu, do šupe po drva, do korita za pranje, do konopca za vješanje rublja, do daske za peglanje...

Ali to je ipak bio manji dio moje nesreće, veći i daleko bolniji je bio onaj što se nisam udala samo za svog supruga kojega sam voljela, nego i za njegovu familiju i potpuno nepripremljena i nespremna na ono što me čeka, prešla iz mog dječijeg svijeta u svijet odraslih. Obaveze domaćice, to sam vrlo lahko mogla naučiti, neke navike sam već bila stekla u svojoj porodici. Ali nikako se nisam mogla navići na stalnu kontrolu, na danonoćno posmatranje i procjenjivanje od strane tuđih očiju. Pošto sam ja još glavom i dušom bila u dječijem dobu, nisam znala prešutjeti ono što mislim, nisam shvatala da se sada svaki moj komentar mjeri aršinom odraslih i da niko ne razumije ono što sam stvarno htjela reći. Moja svekrva nije prestajala sa pričanjem, navodila je hiljadu dokaza koliko su nju nekad kinjili i psihički mučili članovi obitelji njenog muža. Nije uopšte opažala da i ona na meni primjenjuje slične metode. Svaki oblik mog dnevnog ponašanja je morao biti obrađen, jesam li rano ustala, jesam li dobro oprala, jesam li dobro postavila, zašto sam tako namjestila, zašto sam ostala u kuhinji kad su sve gošće sjedile u sobi, zašto sam otišla rano spavati? U tim ženskim jatima svekrva i zaova, snaha, kćeri i komšinica oduvijek su se vodile prave psihološke borbe, zapravo pravi verbalni ratovi, jer i žene imaju potrebu da i one uživaju u dokazivanju svoje moći, u pobjedama nad drugima. Ako su muškarci nedostižni, onda im preostaju pokušaji oboriti sa prijestolja jaču ili kinjiti slabiju saplemenicu. Sposobnost nekih je bila, kao naprimjer kod moje svekrve, da to sve maskiraju dobronamjernošću, njen moto je bio kako ona meni želi dobro, želi pomoći mom preobražaju od djeteta u dobru suprugu njenom sinu, kojeg je inače obožavala. Pošto sam ja bila suviše mlada i neiskusna, nije vjerovala da ću sama prepoznati kako se postaje žena od ugleda u porodici i mahali. Nipošto ne želim reći da je ona bila loša žena, meni je čak njena stalna potreba za pričanjem otvarala riznice naše usmene literature, a to mi je kasnije, kad sam počela pisati bilo od neprocjenjljive vrijednosti, to je bio moj trezor odakle sam često crpila svoje teme. Ali u mojim prvim nevjestinskim danima je ta kontrola bila nepodnošljiva. Mlad si i zaljubljen, želiš biti sa onim za koga si se udao, ali on radije odlazi u kafanu i ostavlja te sveobuhvatnoj pažnji svoje majke. Uz to je uvijek neko od bliže i dalje rodbine dolazio na kafu i meni se činilo da će me ugušiti taj besmisao svakodnevnice. Moj mozak, do tada naučen na učenje i čitanje je zavijao, nije htio znati ništa više o porodima i pobačajima, o pijanom nasilništvu muževa, o čežnji za bivšim ili budućim ljubavima, o bratskoj nepravdi i pohlepi da dograbe svo porodično imanje, o ženama koje su od svojih života pravile spomenike vlastitog požrtvovanja i neprestano tražile, kopale da izvuku na vidjelo i tvoju privatnost. Osjećala sam da tonem u to, kao u pijesak, kao u živo blato. Shvatila sam da ću se uskoro izgubiti ako nešto ne poduzmem, ako se nečim ne zaštitim. Ali kako, čime ograditi mali svijet svoje privatnosti, šta staviti između sebe i tih brojnih radoznalih očiju, čime zakloniti svoje lice, svoj razum. Instikt mi je govorio da mi mogu pomoći samo knjige, one su davno, još u djetinjstvu, postale moji prijatelji. Nosila sam ih sa sobom i kad sam čuvala stoku, kad smo kupili sijeno, ispunjavale su mi pola dugih zimskih noći, one su mi davale utočište i kad su otac i mati bili u najvećoj svađi. Kad mi roditelji nisu dozvolili da idem na ekskurziju sa ostalom djecom, utješila sam se knjigama. U Sarajevu, za vrijeme svog kratkotrajnog gimnazijskog školovanja, pročitala sam skoro svu klasiku. "Kamo sreće da sam ih čitala sa više razumijevanja a manje snova", mislila sam polahko shvatajući da romantika i ljubav nemaju puno veze sa stvarnim bračnim životom. Onda sam odlučila boriti se za svoje pravo da budem drukčija od ostalih. Jedne večeri sam upitala supruga mogu li se upisati u našu lokalnu biblioteku, čija sam redovna čitateljka bila godinama. Odobrio je jer je i sam rado čitao, knjige su inače bile česta tema naših razgovora. Ali kad sam svekrvi ujutru kazala kuda se spremam, mislila sam da će je udariti šlag. "On mi je rekao da mogu", sakrila sam se iza autoriteta svog supruga. Tako nešto nije mogla povjerovati, njen inače razumni sin nije mogao odobriti takvu glupost. "E, svašta sam čula na ovom svijetu, ali nisam da udate žene čitaju, kao da nema prečeg posla", odhukivala je kao da ju je snašla neka velika nesreća. Tog jutra nisam otišla u biblioteku, morala sam sačekati dok ona provjeri je li istina ono što sam tvrdila. Bila je istina, i to je bio dokaz da sam vrlo opasna i mudra, jer sam imala vještinu svoju volju nametnuti jednom odraslom muškarcu."Mora li žena dobiti sve što hoće, šta će joj knjige pored toliko posla u kući. Da znaš, ja neću raditi za nju!" majka nije znala da li da se ljuti ili da žali sina što je dobio tako čudnu ženu. Moj suprug nije imao ništa protiv toga da i udate žene čitaju, smatrao je da je bolje da nešto naučim nego da se bavim mahalskim tračevima.

Kad sam donijela kući prvu knjigu iz biblioteke, činilo mi se da sam ponovo osvojila jedan djelić slobode. Čitanje mi je vratilo moje misli, moju moć prosuđivanja, izdiglo me iznad te svakodnevnice provincijskog života. Moja svekrva se uskoro pomirila sa tim da joj snaha par sati dnevno s knjigom u rukama sjedi u nekom ćošku, ali se nije mogla odreći nade da će jednom nestati ta moje zaštite od papira. "A ti opet čitaš", čudila se. "Bogme te još drži mladost, zaboravićeš ti to dok dođu djeca." Došla su i djeca, a ja to, na njeno veliko čuđenje, nisam zaboravljala, što god da sam radila, dojila, uspavljivala, prala pelene, uvijek me je na stolu, na podu, pored kreveta čekala otvorena prevrnuta knjiga. Često i dvije tri zajedno. Osuda na vegetiranje, koju sam sama sebi potpisala udajom u duboku bosansku provinciju, prvo je ublažena zatim stavljena van snage jer je moj duh imao sposobnost tražiti i nalaziti svoj egzil u svijetu literature.

Bilo je tako i u onom vrelom ljetu 92. godine, u našem stanu na Palama, kad smo svake minute čekali da dželati zalupaju na vratima.

Dijalog II

(Početak decembra 1998.)

SAFETA: Otkako si napustio Ameriku, živio si u raznim gradovima Evrope.
SARGON: London, Pariz, Berlin, Köln. Negdje sam ostajao po mjesec, dva, negdje duže. U Künstlerdorf-u Schöppingen cijelu godinu.
SAFETA: Šta je programiralo dužinu tvog boravka?
SARGON: Uvijek su to bili različiti razlozi, ponekad trenutna inspiracija ili slučajnost. U Berlinu mi je, naprimjer, jedan prijatelj ponudio svoj atelje kao privremeno utočište, pa sam tu ostao nekoliko mjeseci da upoznam grad i ljude. U Künstlerdorf-u Schöppingen sam se zadržao duže jer sam imao potrebu za mirom, samoćom i intenzivnim radom. U gradovima gdje imam puno prijatelja i čitalaca mi je nemoguće izbjeći druženje sa ljudima, a to odnosi suviše vremena i snage.
SAFETA: Kakav je to osjećaj, dođeš u jedno mjesto i već unaprijed znaš da ćeš za mjesec dva ponovo stajati pred koferima i pitati se šta od tvojih stvari može stati u njih, šta moraš baciti a šta obavezno želiš ponijeti dalje?
SARGON: To stalno mijenjanje boravka mi oduzima puno energije i često ovog mjeseca ne znam gdje ću biti sljedećeg. Kad pakujem kofere, desi se da bacim papire koje kasnije danima tražim. Neke knjige i moju svetu svesku uvijek nosim sa sobom.

Mnogo toga mi je rasuto po stanovima mojih prijatelja, u Kölnu, Berlinu, Londonu... Ali, živeći u Evropi uspostavio sam bliži kontakt sa svojom kulturom, redovno objavljujem tekstove u magazinima i listovima na arapskom jeziku koji izlaze u Parizu i Londonu. Nalazim se takoreći u centru arapskog literarnog zbivanja. I to obnavlja moju energiju, daje mi poticaje da i dalje radim.
SAFETA: Zar ne pomišljaš na to da se negdje skrasiš, izabereš neko mjesto i kažeš, tu ću se vraćati poslije svojih dužih ili kraćih putovanja.
SARGON: Naravno da pomišljam, već sam napravio i spisak gradova koji me privlače da u njima ostanem duže.
SAFETA: Koji su to gradovi?
SARGON: Prvi na spisku su Prag i Sarajevo.
SAFETA: Sarajevo?! Šta bi ti mogao naći u Sarajevu?
SARGON: O tom gradu su mi pričali kolege pjesnici iz Bosne, sa kojima sam boravio u Kući Heinrich-a Böll-a. Sve je zvučalo fantastično, želio bih bolje upoznati tu evropsku mješavinu Orijenta i Okcidenta.
SAFETA: Sad govoriš kao neki evropski funkcioner zadužen za provedbu Dejtonskog sporazuma. Moje kolege pjesnici Bosanci su ti pričali o onom prijeratnom Sarajevu, o gradu kakvog smo mi nekad zamišljali. To je isto grad iz naših sjećanja.
SARGON: Možda je još ponešto ostalo od toga.
SAFETA: Nakon svega što se desilo?! Je li Bejrut postao ono što je nekad bio?
SARGON: Nažalost nije, obnavljanje ide vrlo sporo i teško.
SAFETA: Jesu li se vratili ljudi koji su nekad radili i stvarali u Bejrutu?
SARGON: Neki jesu a neki borave malo u egzilu malo tamo. A neki neće da se vrate.
SAFETA: Sarajevo dijeli sudbinu Bejruta. Sada se u tom gradu ljudi sa Orijenta gledaju drugim očima.
SARGON: Ne razumijem.
SAFETA: Jugoslovenski predsjednik Tito je bio veliki prijatelj nesvrstanih Arapa. Dok smo bili u bivšoj Jugoslaviji, u Bosnu su iz arapskog svijeta najčešće dolazili studenti u namjeri da studiraju na sarajevskom univerzitetu. A sad ga hodačaste sijede glave, ali ne da tu saberu znanje, nego da nam prenesu nešto od svog.
SARGON: Možeš li mi to pokazati na primjeru? Hajde da zamislimo situaciju. Ti si jedna Bosanka, i srela si mene, stranca koji se želi tu nastaniti.
SAFETA: Nastaniti?! Ti bi bio prvi sa tom željom. Stranci dolaze u Sarajevo samo na kratko, da liječe dušu.
SARGON: Imate nekog dobrog psihijatra.
SAFETA: Imamo. Sve ratne posljedice, bijedu, beznadežnost i mine. Ljudi iz bogatog svijeta dođu da pomažu i tako pronađu neku svrhu svom životu. Mnogi tako zarade i velike pare. Ali ti si iz orijentalnog dunjaluka, ti sigurno imaš i neke druge namjere. Moj savjet, pusti brkove i stavi na glavu onaj rubac, da bi izgledao uvjerljivije.
SARGON: Stavio sam. Možeš li pogoditi iz koje sam zemlje?
SAFETA: Iz Irana ili Saudijske Arabije?
SARGON: Nisi pogodila. Ali nije važno iz koje sam, prijatelj sam vam i želim dobro.
SAFETA: Znači još jedan dobrotvor. Dobro došao! Ne znam da li da ti dam adresu Zavoda za urbanizam grada, ili da nas dvoje u šetnji izaberemo mjesto gdje ćeš graditi.
SARGON: Šta ću graditi?
SAFETA: Džamiju! Jesi li donio i građevinske planove.
SARGON: Odakle ti ta ideja da sam došao zbog...
SAFETA: Odakle mi ta ideja?! Pa to je vaša ideja! Vi ovdje gradite samo džamije.
SARGON: Pogrešna predpostavka. Ja nisam ni šeik ni vlasnik naftinih izvora.
SAFETA: I nisi bogat.
SARGON: Nisam bogat ali ću moći platiti kiriju za neki apartman, tri mjeseca unaprijed.
SAFETA: Ko te je onda zvao da dolaziš ovamo?
SARGON: Niko me nije zvao, došao sam sam.
SAFETA: Zbog čega, šta ćeš raditi ovdje?
SARGON: Razgovarati sa ljudima, nalaziti nove teme, pisati.
SAFETA: Pisati!? Ti si znači u taboru zapadnjačkih prijatelja Sarajeva, onih što su se godinama u jatima skupljali na našu krv i smrt.
SARGON: Izvini... Ja nisam, nisam od tih dnevnih, mislim agencijskih, što žive od ratova. Ja sam pjesnik...
SAFETA: Pjesnik?! Sirotinja! Pa znaš li ti koliko je takvih ostalo u ovom gradu. Misliš li ti da je ovoj zemlji do poezije. Ako se nastavi ovako, uskoro ni naše pjesnike neće imati ko čitati, ljudi će se iseliti ili pomrijeti od gladi.
SARGON: Mogu li do tada ostati ovdje. Ja sam radoznali pisac, želim sve vidjeti.
SAFETA: I kasnije opisati. Neka ti bude, nisi ti jedini koji će profitirati od naše nesreće. Siguran si da možeš platiti kuriju? Koju imaš valutu? Kod moje rodice ima jedna soba... Da ti mene nisi prevario, da ti ipak ne namjeravaš graditi još jednu džamiju.
SARGON: Ako nastaviš pričati o džamiji, odmah ću spakovati kofere i otići.
SAFETA: I ne bi bilo šteta, ne treba nam još jedna Vesna Parun. I bez tebe imamo previše beskućnika.