Obhođaš, Safeta


 

 

Kad se trezori otvoraju

 

SARGON: Način na koji se arapska poezija pisala dvije hiljade godina, ne postoji više nigdje u svijetu. Arapska klasična pjesma se sastojala od dva vertikalna reda stihova potpuno iste dužine, sa obaveznim rimovanjem na kraju. Ja sam veoma rano prostudirao najbolje pjesnike, koji su, i pored striktno određene metrike, uspijevali uhvatiti svu ljepotu arapskog jezika, i pri tome uvijek reći nešto novo. Inače to je jezik ljudi iz pustinje, koji su u davno prije islama znali cijeniti pjesnički zanat. Ostalo je zabilježeno da su arapska plemena slavila kad bi u nekom djetetu otkrila pjesnički talenat. To je za njih bio dar neba, jer je takvo talentovano dijete kasnije, kroz poeziju stvaralo kontakt sa drugim plemenima u pustinji. U Mekki su se čak organizovala i pjesnička takmičenja, da se vidi koje pleme ima boljeg pjesnika. Šest najboljih pjesama iz tog perioda je prepisivano i stavljano na zid, kako bi im se divili svi oni koji su znali čitati. Talentovana djeca su odgajana na poseban način, duge periode su izdvajana iz plemena, ostavljana sama u oazi kako bi njihove misli postale što jasnije.

Nažalost, ta lijepa tradicija nije nastavljena. Pjesnici su kasnije u arapskom narodu imali veliku moć i uticaj, oni su izgovarali ono što drugi nisu smjeli. Ako su svoje umjeće prodavali moćnima, uživali su sve blagodeti, ako su ostajali pri svome da poezijom otvaraju ljudima oči, onda je njihov usud bio zatvor ili egzil ili život na rubu egzistncije. Na tom polju se vijekovima ništa ne mijenja, posljednji veliki pjesnik arapske klasične poezije, Al-Jošahiri umro je prije nekoliko godina u egzilu u Damaskusu. Ja sam kao dijete prisustvovao jednom skupu kad je on govorio svoju poeziju. Ljudi su stajali i kao opčinjeni ga slušali. Takvu komunikaciju između pjesnika i publike zapad ne poznaje.

Ali stihovi Al-Jošahirija su bili posljednji veliki bljesak arapske klasične poezije, nakon njega ona je zaista potpuno izgubila moć. Nekoliko godina nakon mog rođenja započela je revolucija. Irački pjesnik Shaker Al-Sayyab je, krajem četrdesetih, pod uticajem engleskih romantičara, posebno Bajrona i Edith Sitwell, unio prve promjene u metriku. Istovremeno je to činila i pjesnikinja Nazaik Al-Malaika. Njih dvoje su promijenili ritam, uveli rimovanje u varijacijama i time razgibli taj okoštali sklop. Mora se priznati da je bilo nekoliko desetina vrsta metričkih formi. Kad sam ja počinjao pisati, prvi inovatori su već imali sljedbenike, bili su to pisci arapskog jezika koji su živjeli u Americi kao napr. Gibran Kahlil Gibran, Ahmed Al-Rehani i drugi. Oni su bili pod neposrednim uticajem Walta Whitmana i američkog slobodnog poetskog pokreta.


SAFETA: Kad sam ja počela pisati, literatura svih naroda u centru Balkana je imala zajednički okvir, jugoslovenski, koji se dijelio na bosanski, hrvatski, srpski dio, sa zajedničkim srpsko-hrvatskim jezikom. Tu su još bile makedonska literatura na makedonskom i slovenačka na slovenačkom jeziku. U toj literaturi su uglavnom bile zastupljene sve pjesničke i prozne forme, samo što su romantizam, realizam, surealizam i moderna stigli na Balkan sa priličnim zakašnjenjem. Pojedini pisci, kao Andrić i Selimović, neumorno su se bavili prošlošću, drugi su opisivali odnos pojedinca i režima, trećima je vječna tema bio rat i revolucija. Sve te male literature jugoslovenskog prostora su imale dvije zajedničke oznake, skoro da nije bilo ženskih autora proze i cijela literatura je bila beznadežno siromašna ženskim likovima. Pisci su u literaturi prikazivali ženu na dva tri stereotipna načina, dobra majka, vatrena plesačica ili konobarica (obično kurva) koja je donosila propast muškarcima i naravno Ksantipa, ona što od jutra do mraka misli samo o zlu. Ja sam se prvo upitala, zar niko ne primjećuje nas, savremene žene, koje organizuju svakodnevnicu u porodici i uz to su uspješne radnice, ljekarke, nastavnice, profesorice na univerzitetima. Zar zaista niko ne želi čuti šta one misle i osjećaju dok u žurbi i trku obavljaju svoje svakodnevne dužnosti.


SARGON: Poslije objavljivanja prvih pjesama, intenzivirao sam razmišljanja, glad za znanjem i otkrivanjem zapadnih kultura je rasla. Kroz to je dolazila neka vizija, neki osjećaj da će se desiti nešto veliko a ja ću, ako ne budem dovoljno spreman, propustiti to dešavanje. Postajao sam svjestan magike riječi, a opet nikad zadovoljan načinom na koji sam tu magiku prenosio u stihove. Želio sam još više prostora, još više slobode. Pisao sam nekoliko pjesama za redom, pa onda od njih pravio jednu, od jedne sam uzimao ritam, od druge, metaforu, od treće ideju ili sliku. To je bio neumoran svakodnevni rad. Već sam tada shvatio kako je inspiracija vrlo varljivo duševno stanje, da se od takvih uzleta ne može puno očekivati. Tada je nastala moja misaona radionica u kojoj još i danas neumorno radim. Sjećam se, već nakon prvih objavljenih pjesama u magazinu 'Shi-r' u kairskom časopisu Al Nahar proglašen za pjesničko otkriće. Tada još nisam imao sedamanaest godina i živio sam sa roditeljima u Kirkuku. Pod uticajem američkih autora počeo sam pisati i kratke priče. Iako se moje znanje o literaturi širilo, ja sam svoje misli uvijek sabijao u kratke forme.


SAFETA: Našoj kulturnoj sredini je bilo svojstveno da se literatura usmenim putem prenosi sa koljena na koljeno. Moj otac nam je pričao jednu priču koju je čuo od svoje majke. Kao, bio nekad neki Hamza koji se zavadio sa komšijom. U jednoj noći punoj mjesečine su se potukli na skrovitom mjestu u blizini rijeke, Hamza je ubio nekadašnjeg prijatelja i bacio ga u vodu. Svjedoka nije bilo, samo mjesec na nebu. Prošlo je nekoliko godina, Hamza je jedne ljetne večeri ležao sa ženom na verandi. Kad je ugledao veliku sjajnu loptu iznad glave, nasmijao se svom šutljivom svjedoku. A njegova žena, radoznala kao i sve pripadnice tog pola, navalila je da joj kaže zbog čega se nasmijao. Izvuka je tajnu iz njega ali se zaklela svim na svijetu da ga nikad neće odati. Kad su se prvi put zavadili, otišla je i prijavila ga žandarmima. Bilo mi je dvadeset osam godina kad sam napisala priču na tu temu 'Žena i tajna'. Napisala sam je jer sam željela opravdati tu ženu, otkriti razloge zbog čega je izdala muža. O meni, kao o velikom otkriću u našoj literaturi govorio je samo moj mentor. A baš ta priča 'Žena i tajna' se prije dvije tri godne našla u Antologiji bošnjačke pripovijetke XX stoljeća, od trideset zastupljenih autora, dvije su žene.


SARGON: Prelaskom u Bagdad moj krug djelovanja se naglo proširio. Našao sam puno prijatelja, pripadnika novih generacija koji su takođe očekivali da se konačno dese te velike promjene. Sa njima sam imao puno zajedničkog, posebno ljubav prema literaturi i uzbudljivom životu. Tada sam pisao kratke priče, jednu za drugom, teme sam nalazio svuda oko sebe, svaki doživljaj je na neki način postajao tema. Neumorno sam istraživao i varirao svoj način izražavanja. Hvatao sam neki svoj poriv, kao naprimjer potrebu za trenucima i danima usamljenosti, pa to presađivao u neku izmišljenu ličnost. Naprimjer, jedan je mladić, moj dvojnik, svakog dana na biciklu bježao od grada i gradske vreve i u brdima, kilometrima daleko od Bagdada, i tamo gradio za sebe sklonište od kamena. Ali samo što je počeo uživati u svojoj osamljenosti, došao je drugi čovjek da mu dokaže kako nema pravo na to. Što se mladić više branio, pridošlica je sve žešće napadao i njihova svađa se završila tragično. Rado sam pisao i o nepomirljivom odnosu između grada i sela. Kao primjer uzimao sam ljude iz istog mjesta, jedni su ostajali da žive gdje su se rodili, drugi su odlazili u grad na školovanje i postajali druge ličnosti, više se nikako nisu mogli razumjeti sa ljudima istog porijekla. Posljednju priču o tome sam napisao pred napuštanje Bagdada, tema susret bivših ljubavnika, mladić je postao granični šmugler, djevojka postala gradska dama, seketarica u velikoj firmi, on više nije mogao bez noža i nasilja, a ona se užasavala te divljine. Meni se tada činilo da je svaka nova priča nova šara u mojoj arabesci. Na mene su veliki uticaj imali američki majstori kratke priče. U Bagdadu sam radio i kao urednik različitih literarnih časopisa, samo što bi mi jedan dodijao, prelazio sam u drugi. Moji prikazi i kritike djela svjetskih autora pojavljivali su se u svim značajnijim literarnim magazinima arapskog govornog područja. Mladost, neiscrpna energija, želja da se ništa ne propusti. Ni jedan dan nalik na drugi, ni jedna noć za spavanje, bježanje od svega što je mirisalo na običnost. Ni jedna misao vezana za stvaranje doma i porodice.


SAFETA: Poslije objavljivanja prve priče i radio-drame, nisam više mogla zamisliti život bez te male duhovne slobode. Ali ja sam tada već imala porodicu i djecu, dvije kćeri za koje sam osjećala veliku odgovornost. Moj problem je bio, kako organizovati svakodnevnicu da u njoj ostane bar malo prostora za pisanje. Svaki dan mi je bio isti, jer je moj suprug imao averziju prema bilo kakvoj promjeni u životu, odbijao je jesti ručak ako je bio drugačije začinjen. A ja sam, kao žena, bila dužna prilagoditi se. To prilagođavanje je, naizgled, funkcionisalo. U mom životu, po njegovoj želji, nije bilo ničeg uzbudljivog, ali sam zato posjedovala neke posebne oči za posmatranje i antene za osluškivanje svijeta oko sebe. Za vrijeme obavljanja kućnih poslova, u šetnji, ili vožnji autobusom između Pala i Sarajeva, u glavi su mi se miješala sjećanja iz djetinjstva sa novim saznanjima. Od njihove stalne vrtnje se kristalizirala misao koja je vodila prema mjestu odakle je mogla započeti priča. Jedan od primjera, koleginica na poslu nam je, da nas razveseli, ispričala doživljaj sa plaže. Ona se sa bratom i veselim društvom našla na obali pored neke mlade žene sa dvoje djece. Žena je došla na more preko radničke organizacije, iz džepa su joj virile dvije kutije cigareta, a djeca su uzalud molila da im kupi sladoled, za to nije imala para. Brat moje kolegice se sažalio na djecu i svakog dana im kupovao po nešto, a žena je to protumačila da joj se on udvara. Njihovo društvo je napravilo hurnebesnu šalu od toga. Meni to nije bilo smiješno, ja sam se pitala ko je ta žena, kakva joj je prošlost, zašto je sama sa djecom... Kad sam sve objasnila i našla vremena da to zapišem, nastala je priča 'Sindikalni odmor Naze Jusufove'. Naravno, čitala sam i Selindžera i Borhesa i Hemigveja, ali nikada nisam razmišljala o nekim uticajima na moj rad, jedini orijentir mi je bio moj instikt. O svojoj ličnoj slobodi nisam razmišljala, djeca su trebala dom i porodicu i ja sam nastojala da im to, svojom željom za pisanjem, ne oduzmem.


SARGON: Poslije prelaska u Bejrut, nastavio sam sličan, samo još slobodniji život nego u Bagdadu. Onda odlazak u Ameriku i nekoliko godina potpun prekid sa arapskom kulturnom sredinom. U novoj zemlji sam želio probati i vidjeti sve ono o čemu sam u domovini čitao. Bilo je to vrijeme intenzivne akumulacije. Ali kad sam počeo ponovo pisati, više nije bilo one moje nekadašnje euforije ni potrebe da nekome nešto dokazujem, mogu reći da sam u tom periodu pisao samo za sebe. To mi je ostavilo mogućnost i vrijeme da još dublje istražujem i otkrivam nove sfere u arapskom jeziku, da svoj stil brusim do savršenstva. Moje ime je, kad sam tek počeo pisati, postalo poznato preko časopisa za literaturu. Na takav način sam se i vratio u arapski svijet. Moja prva zbirka pjesama je dugo nastajala. Tek 1985. godine, tada sam već bio prešao četrdesetu i radio kao urednik jedne redakcije u Atini, objavio sam knjigu pod naslovom 'Povratak u grad gdje'. Naslov je bio inspirisan mojim prelascima iz jedne kulture u drugu. Kad sam razmišljao o nekom povratku, uvijek je postojalo pitanje 'a gdje', gdje se želim vratiti. Zbirka je štampana u Londonu i poslana u sve centre na Orijentu. Ja se nisam vratio u grad 'gdje', ali moje pjesme jesu. Poštovaoci moje poezije su na arapskom mogli čitati o dječaku koji sa dudove grane gledao nasilje policije nad njegovim ocem, o rijeci niz čije bi korito zahučala voda tek kad bi se u planinama izlile mnoge kiše, o snu moga oca kako će izliječiti sve ljudske bolesti, osim onih 'na čelu zapisanih', o avanturi mladog covjeka izbjeglog iz svog sela... Grčka je na mene djelovala vrlo inspirativno, u svakodnevnim šetnjama kroz Akropolis je nastala moja nova zbirka pjesama, ona je objavljena odmah nakon prve. To je bilo vrijeme kad za mene nisu postojali ni eseji, ni kratke priče, samo poezija. Moje istraživanje poetskog izraza postajalo je sve dublje. Slijedile su još dvije zbirke na arapskom. Moja poezija je imala dva tri izvora, jedan je bio arapski trezor iz mog djetinjstva i prve mladosti, drugi ono što sam vidio i doživio za vrijeme boravka u drugim zemljama i kulturama.


SAFETA: Kad sam dobila svoju 'dječiju književnu nagradu', u našem literarnom kampu u Splitu nas je posjetila jedna pjesnikinja, ne sjećam se njenog imena, nego rečenice koju je rekla nama djevojčicama: Svaki ženski talenat se u našem podneblju ugasi prije nego što se razvije. Šta je time htjela reći, shvatila sam mnogo kasnije, kad su mi iz glave nestajale ideje, samo zato što nisam imala vremena da ih zapišem ili da se dublje pozabavim njima. Kako mi je neke od njih uspijevalo spasiti, to mi ni danas nije jasno. Ali od 81. go 86. se, pored objavljenih radio-drama, nakupila i zbirka priča, koja se 87. godine pojavila pod naslovom 'Žena i tajna'. Imala sam 36 godina i još uvijek sam na svoje pisanje gledala kao na jedan lijep hobi. Moja prva zbirka je u knjižarama živjela samo nekoliko mjeseci. Kad sam svratila da pitam što moje knjige više nema u izlozima, doživjela sam šok kad su mi rekli da je knjiga rasprodata. Nekoliko kritičara mlađe generacije je napisalo veoma pohvalne recenzije te zbirke, ali svakoj je bilo jedno te isto pitanje, kakvu literaturu piše ova žena, takvu 'žensku literaturu' još nismo čitali. Inače, izdanje te knjige nije ponovljeno, niko me nije pitao da li i dalje pišem, hoću li se ugasiti ili ću istrajati. Iz razgovora sa mladim kolegom Miljenkom Jergovićem, sada poznatim sarajevskim i zagrebačkim novinarom i piscem, saznala sam da ne posjedujem tri osnovne predispozicije da bi moj rad bio primjećen. Porodica mog porijekla nije ugledna a ni begovska, nemam muža moćnog u politici i ljubavnika u kulturnim krugovima. Kako te uslove nisam mogla ispuniti, prihvatila sam se pisanja romana, željela sam opisati upravo to, kako naše društvo guši i uništava ženske talente. Moja namjera je bila napisati nešto vrlo drastično, nešto što bi bar malo pokrenulo svijest i savjest naše sredine.


SARGON: Kad se odmakneš od početka, gdje se još uvijek upravljaš po instiktu, shvatiš da više ne možeš živjeti bez te droge zvane poezija, bez oblikovanja jezika u posebne forme i značenja. Možda se ponekad upitaš zašto si baš ti izabran da vidiš svijet na tako posaeban način, da ga doživljavaš kroz riječi. Kažem, ponekad, jer nemaš vremena da razmišljaš o tome, jer se stalno nalaziš u potrazi za oni iz čega može nastati nova pjesma i nova priča. Četrdeset godina je prošlo od moje prve objavljene pjesme a ja još nikad nisam prestao tražiti.

U rodnom mjestu sam, kad je tek započelo moje obrazovanje, išao i u crkvenu školu gdje se predavao asirski jezik. To je bio jezik mog oca i ja sam rado pisao na njemu. A onda sam shvatio da je to jezik koji umire, da vrlo malo ljudi održava pismenost na tom jeziku, da pišući na njemu neću imati publiku. Sa daljnjim obrazovanjem, osnovni jezik mog pjesničkog izražavanja postajao je arapski. To je zaista čudesan jezik, star toliko vijekova a opet sposoban na podmlađivanje, sa nevjerovatnom moći apsorbovanja jezika drugih naroda koji su živjeli na tim prostorima, čije kulture su bile u izumiranju. To nije čist jezik, u njemu su sjedinjene arapska, asirska, armenska istorija, ako pođemo za porijeklom neke riječi ona nas može odvesti ne samo u asirski, nego i u hebrejski, sžriac, ili čak jezik stare civilizacije Chaldean koja je nekad vladala na cijelom prostoru srednjeg istoka. Kad pišem na arapskom, čini mi se da otvaram memoriju svih tih naroda, da zaranjam duboko u ogromnu istorijsku rijeku kako bih od zaborava spasio bar neke riječi - sitne sjajne djeliće memorije naših predaka. Da ne zaboravim reći, riječnik arapskog jezika ima preko dvadeset tomova, od toga mi danas koristimo možda pet procenata. Mnoge stare riječi su zaboravljene zato što su izgubile svoju upotrebnu vrijednost, ali mnoge prekrasne riječi se mogu, kroz literaturu, ponovo oživjeti jer pojmovi koje su one nekad označavale još uvijek postoje. Samo naravno mnogi fundamentalisti neće da vide tih dvadeset tomova razvoja tog jezika, oni imaju pred očima samo jednu jedinu knjigu.

Arapski svijet je polarizovan: na one koji se u objašnjavanju nastanka jezika služe naučnim metodama i neprestano teže ka slobodi, i misli i izraza, i na jezičke i religiozne fundamentaliste, čija misaonost ne traži ništa više od Kur'ana, oni nastoje dokazati da su svi izvori elokventnosti u toj knjizi. To naravno nikako ne može biti istina, jer je taj fantastičan veliki jezik postojao davno prije nego što je nastao Kur'an, pa čak mnoge riječi korištene u njemu nisu originalnog arapskog porijekla. Pisanje na arapskom jeziku je vrlo osjetljivo političko pitanje, jer se religiozno-jezički fundamentalisti strašno boje promijena i gubljenja moći. Oni su spremni upotrijebiti sva sredstva prisile da to spriječe. Zbog toga se tu odvija nešto svojstveno samo arapskom podneblju, pravi rat oko poetičke forme. Iako su mnogi pisci i pjesnici izgubili borbe sa fundamentalistima, svaka nova generacija je donosila nove hrabre i mlade, majstori revolucionarnih promjena su dobijali učenike, sposobne da pokret održe u životu. Mnogi od njih sada žive u Evropi, americi, Australiji. Ali proces se nastavlja.


SAFETA: Sastavni dio 'istorijske šale' sa Bošnjacima je i njihov maternji jezik. Oni su od Turaka primili religiju ali ne i jezik, iako se oficijelno govorio turski, stanovnici Bosne su među sobom uvijek opštili na svom malom slavenskom jeziku, koji je u istoriji nekoliko puta mijenjao svoje ime. Poznato je da Carevina nije otvarala visoke škole u svojim provncijama, pa su bošnjački mladići željni znanja, naravno ako je porodica imala dovoljno dukata da to finansira, odlazili po njega u gradove na Bosforu, Nilu i Tigrisu. Kako su to bila talentovana djeca, ona su brzo savladavala tri tuđa jezika, bogu su se molili na arapskom, stihove i filozofske oglede pisali na arapskom i persijskom a u svakodnevnoj kumunikaciji govorili turski. Kad bi dolazili u domovinu, pred rodbinom se nisu mogli pohvaliti šta su sve postigli, u Bosni je samo par probranih ljudi govorilo te tuđe bogate jezike. Paradoks je bio i u tome što svoja djela nisu mogli prevesti na maternji jezik jer on nije imao znakove, srednjevjekovno pismo, kakvo je još stajalo na nadgrobnim spomenicima bilo je zanemareno i zaboravljeno. Neki učeni ljudi u Sarajevu su svoj jezik pokušavali pisati aparskim slovima, pa je tako nastala 'arabica' i alhamijado književnost u Bosni. Kad je pala turska carevina, između Bošnjaka i duhovnih djela koje su njihovi školovani zemljaci stvarali u gradovima Orijenta udareno je nekoliko državnih granica, oni su bili odsječeni od svoje intelektualne prošlosti. Kako su se uz to najobrazovaniji i najbogatiji ljudi odselili u Tursku, dio stanovništva ostao u domovini nije znao odakle započeti svoju regeneraciju i vezivanje za zemlju, za vijekovni prostor njihovih predaka. Ta dezorjentizacija je produbljivana time što u Bosni nisu otvarane visoke škole, pa su bošnjački intelektualci opet odlazili na školovanje, u Beč, Zagreb ili Beograd.

Kad sam ja počela pisati, zvanični jezik je bio srpsko-hrvatski. Ta kombinacija je stvorena nekim dogovorom između Srba i Hrvata, muslimane niko nije ni računao iako su i oni vijekovima govorili a posljednjih pet desetljeća i stvarali na tom jeziku. Bosna je zapravo bila kolijevka i oba ova druga jezika. Čak je i reformator srpskog i tvorac njegovog prvog rječnika, Vuk Stefanović Karadžić, napisao kako "naša braća u Bosni, sva tri zakona (misli, sve tri religije) govore najpravilniji i najbogatiji srpski jezik." To priznanje mu je bio dobro došao izgovor da uzme bogatu gramatiku bosanskog jezika i prisvoji je kao srpsku. On je bio čovjek koji je mislio i reagovao brže, on je znao da samo ono što se zapiše postaje činjenicom. U Hrvatskoj je njemački jezik kroz austro-ugarsku vladavinu vijekovima bio oficijelni. I njihov jezik je reformisan kad i srpski, reformator Ljudevit Gaj je sarađivao sa Stefanovićem, dogovorili su se da gramatika iz bosanskog odgovara i hrvatskom jeziku. Samo što se srpski nastavio pisati ćirilicom a hrvatski je ostao pri latinici.

Za vrijeme austro-ugarske vladavine u Bosni bio je zvanično priznat bosanski jezik, ali su ga se neki bošnjački prvaci, ne pitajući narod za mišljenje, odrekli, kako bi dobili u povrat oduzetu zemlju. Za takvu kratkovidost i nerazumijevanje plaćale su kasnije generacije. Kad su rasparčali Titovu Jugoslaviji, Hrvati i Srbi su podijelili i jezik. Bošnjaci su na svom Saboru intelektualaca 1993. godine u Sarajevu, rat je već bio počeo, odlučili da se njihov zove bosanski. Ali kakva god naučna metoda da se upotrijebi, ta tri jezika ipak ostaju jedan jezik, iako oni koje vodi politička uskogrudost uporno tvrde kako su hrvatski i srpski dva različita jezika.


SARGON: Ja sam vrlo rano počeo prevoditi djela svjetskih pisaca na arapski i uvjerio sam se da taj jezik može nositi sve na svijetu, da se u njega mogu prenijeti sve misli i značenja iz drugih jezika. Imam osjećaj da se taj jezik može neograničeno produžavati u nova idiomatska oblikovanja. Ako prevodim pjesme, ja to ne zovem prevodom, nego 'poems after the poet'. U nekom smislu, ja još uvijek pravim eksperimente. Prvo uzmem orginal i zamišljam kako bi to zvučalo da je prvo napisano na arapskom. Kako bi arapski pjesnici mogli uhvatiti takav smisao, opisati takve emocije. Tako moja imaginacija ulazi u njihov zvuk. Naravno kad sam tek počinjao sa prevodima bio sam ograničen dužinom stiha u arapskom. Ali kad sam stvorio novu vrstu stiha koja se produžava, to se odmah odrazilo i na moju poeziju. Radio sam istovremeno sa tonovima i sa stihovima, jedan stih se produžava u drugi neprestano i dobija tok daha. Prije to nikad nije napravljeno u arapskom, naravno zbog metrike.

O mojoj poeziji su napisane mnoge recenzije i kritike, ali ti koji su ih pisali kao da su uvijek primjećivali samo ono materijalno, ono o čemu ja govorim, a nikad kako te misli komponujem u zvuke i stihove. Ja nikad ne pišem pjesmu u jednom dahu, ponekad od prve ideje i verzije prođu i dvije tri godine u potrazi za riječima sa dubljim smislom i drugim zvukom, dok dođem do trenutka kad se začuje jasno 'klik', znak da je konačno sve na svom mjestu, da se ni jedna riječ ne spotiče o drugu. U mom prtljagu uvijek ima nekoliko stotina listova sa prvim, drugim, trećim verzijama i nikad ne znam koje će se od tih mnogobrojnih varijacija, nakon konačnog cizeliranja spojiti u jednu pjesmu. Poetski i prozni jezik su za mene dva svijeta, u poeziji se broji svaki zvuk i zbog toga se sa jezikom mora raditi vrlo precizno i ekonomično, jer je arapski sam po sebi pun dekoracija i nepotrebnih riječi. Moja 'ladž iz sijenke' i ja se najčešće družimo noću, njoj za volju u jezičkom rudniku uvijek radim treću smjenu, a fluidni trenuci prelaska noći u dan su najćešće momenti kad iz brda rude odvajam supstancu potrebnu za gradnju savršene forme i zvuka iz kojih nastaje pjesma.


SAFETA: Nedavno sam zavirila malo u svoju prvu knjigu objavljenu 87. godine u Sarajevu i tek onda mi je postalo jasno kakav sam razvojni put u svom jezičkom izražavanju napravila od tada do danas. Sjećam se da me onda puno više mučilo pitanje zanata kao i to šta želim reći, nego što sam se trudila oko toga kako da to što ljepše izrazim. Tada sam bila pod uticajem novinarskog stila i moga mentora, čije su prozne konstrukcije uvijek ličile na riblji kostur. Sad bi svoje prve priče željela napisati drugačije, ali zašto, neka stoje onakve kakve jesu, zbog poređenja.

Moram priznati da sam se sa svojim prvim romanom 'Na jednoj od bosanskih gozbi' užasno namučila, mislim da sam napisala pet šest verzija. Tema je bila takva da sam stalno upadala u patetiku. Imala sam namjeru pisati o tome kako je naša politička stvarnost gušila svaku naročito žensku individualnost, ali kako se oko mene sve jače čuo huk nacionalizma, ja sam sve svoje strahove i crne slutnje prenosila u tu knjigu. Istraživala sam i istraživala, dok nakon nekoliko godina nisam otkrila da se uvjerljivost može lakše osvariti kad sa od materije odvojim ironijom i sarkazmom. Ali prije nego sam razmislila u tom novom u mojoj prozi, prije nego što sam to stigla potpuno razviti, huk nacionalizma se pretvorio u rat i ja sam bila prisiljena na dugogodišnju pauzu u pisanju.

Za pisaći sto sam ponovo sjela kad sam već dobro savladala njemački literarni jezik. Već poslije prvih stranica sam shvatila da se desio nevjerovatan preobražaj, temeljito učenje stranog je u mojoj glavi otvorilo sve trezore sa riječima mog jezika, otkrilo mi značenje svake od njih. Moj stil se oslobodio grča, igra riječima, ironijom i sarkazmom se produbila. Više me nije zamaralo prerađivanje jedne stranice nekoliko puta, jer sam znala da ću na kraju naći pravu riječ i najekonomičniji, najprecizniji izraz bez suvišnih ukrasa i detalja. Kad uskoro bude završen rječnik mog malog slavenskog jezika on sigurno neće imati 20 tomova. Ali bosanski je razvijen jezik, njime mogu izraziti i na njega prevesti sve što poželim. Iako mi je i njemački postao blizak, ne pomišljam pisati na tom jeziku. I pisanje na bosanskom je jedno veoma složeno političko pitanje. Radi se o biti ili ne biti za malu bošnjačku naciju.



 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net