Obhođaš, Safeta

Grad Uruk gdje je vladao kralj Gilgameš i danas postoji, po njemu je cijela zemlja Irak dobila ime. Gilgameš nije imao obično porijeklo, njegova majka bijaše božica Ninsun, a otac je bio iz ljudskog roda, tako da je on dvije trećine bio besmrtan a jednu trećinu smrtan. Ali on nije mnogo razmišljao o tome, imao je puno prečeg posla, svakog dana dokazivanje da je najbolji, najveći, najači. A uz to je morao imati vremena spavati sa svim djevicama koje su se uskoro namjeravale udati, njemu je kao kralju pripadalo i njihovo djevičanstvo.

Uskoro je kralju postalo dosadno, skoro da nije bilo junaka koje je morao pobjeđivati, svi su mu, i bez borbi, priznavali najveću moć.

Jednog dana je lovac u šumi sreo neobičnog poludivljeg čovjeka, zvanog Enkidu. On je živio sa životinjma, razgovarao sa njima, a nije se bojao ni jedne od njih, jer je njegova snaga bila ogromna. "Evo nekoga ko će moći pobijediti našeg kralja", pomislio je lovac i pozvao Enkidua da pođe sa njim u Uruk, ali ovaj nije htio, ni za šta na svijetu, napustiti svoju šumu. Lovac nije odustajao, otišao je u templ božice ljubavi Ishtar, izabrao najljepšu od djevojaka i poslao je u dom poludivljeg čovjeka. Djevojka je dobro poznavala svoj posao, uskoro je zavela Enkidu-a i tri dana mu pokazivala sve erotske igre koje je naučila služeći ljubavi. Sada on nije htio ostati u šumi, pošao je za njom. Čim je stigao u Uruk, do kralja je doprla vjest da u gradu živi čovjek puno jači od njega. Ne, tako nešto nije moglo biti, Gilgameš se odmah spremio da ubije ili otjera uljeza. Ali kad je borba počela, shvatio je da to neće biti tako lahko. Njihovo odmjeravanje snaga je dugo trajalo, dan i noć, ali ni jedan od njih nije mogao pobjediti. Kralj je predložio da odustanu od borbe i postanu prijatelji.

Neko vrijeme su živjeli na dvoru kao dva najbolja druga, dijelili poklone i djevice (Gilgameš je sad imao manje posla) kad je stigla vijest da tamo negdje u Libanu postoji čudovište Humbaba koje čuva kedrovu šumu. A njima je baš zatrebala kedrovina, htjeli su graditi nove kuće i gradove. Brzo su se dogovorili, poći će u taj daleki kraj da zajedno ubiju monstruma. Na putu su ih stizala upozorenja, ne idite tamo, nemilosrdni čuvar šuma je pod zaštitom bogova. To je još više poticalo želju junaka da dokažu svoju snagu. Kad su počeli sječi stabla, stigao je čuvar i prijatelji su ga, poslije duge borbe savladali. To je razbjesnilo boginju Ishtar, zamolila je glavnog Boga Elila da na njih pošalje ogromnog bika. Ali oni su ubili i bika, a kad je boginja došla da ih kazni zbog toga, Enekidu je otkinuo jednu bikovu nogu i bacio je na nju. Ona mu je uzvratila prokletstvom, kroz dva tri dana se snažni čovjek razbolio i umro.

Gilgameš nije mogao povjerovati u njegovu smrt, vjerovao je da prijatelj spava. Sjedio je pored njega satima i čekao da se on probudi. Čekao je i čekao, povremeno ga drmao, a onda je shvatio da se tijelo počelo raspadati, da se njegov prijatelj nikad neće oživjeti. Moćni kralj se, izgubivši prijatelja koji mu je toliko značio, prvi put suočio sa smrću. Da li i njega čeka takav kraj?! Vratio se u svoju kraljevinu ali se nije mogao smiriti, morao je naći odgovor na pitanje, zar je čovjek zaista unaprijed osuđen na kraj? Opet je krenuo je na put, tražeći smisao, zbog čega se živi i umire.

Gilgameš se pretvorio u prosjaka i lutalicu, išao je kroz gradove, sela, kroz pustinju. Živio je od onog što su mu ljudi davali, a odjeća mu je bila vučije krzno. Ali odgovor na svoje dileme nikako nije nalazio. Pošao je na jug Iraka, gdje se sastavljaju dvije rijeke naišao je na svratište čija vlasnica je bila Siduri, žena dobrog srca koja je uvijek tješila i zbrinjavanja namjernike. Ona je pružila utočište Gilgamešu, nahranila ga, napojila pivom, ne ovo nije šala, oni su zaista poznavali pivo, oživjela, zatim ga pokušala nagovoriti da se vrati u kraljevstvo, zar on može željeti nešto više na svijetu od bogatsta i moći koju tamo uživa. Mora se pomiriti sa činjenicom da su ljudi smrtni. Ne, njemu to više nije bilo dovoljno, morao je naći ono što može zaustaviti umiranje. Žena ga je poslala na ušće Eufrata i Tigrisa, tamo je, zajedno sa svojom družbenicom živio besmrtni čovjek Utamma Pištu. On nije rođen kao besmrtan, on je tu milost zaradio od bogova. Njegova priča je slična biblijskoj priči o Nojevoj barci, zapravo, motivi su potpuno isti, samo što je nastala nekoliko hiljada godina prije biblijske. Naišao je veliki potop i taj čovjek je, po želji bogova, izgradio veliku barku na koju je uzeo svaku od živih vrsta da ih spase od nestanka. A kad je potop prošao, on je ostao na adi između dvije rijeke da tu uživa u svojoj besmrtnosti. Gilgameš mu je odmah krenuo u pohode. Preko rijeke je prešao u iznajmljenom čamcu. Dočekao ga je čovjek duge bijele brade, čija se starost više nije mogla odgonetnuti. Prvo što mu je rekao bilo je, idi kući, ljudi su smrtni, i ti si zbog njihove krvi u venema smrtan.

Kako Gilgameš nije odustajao, Utamma je pristao da ga uputi. "Znam gdje se nalazi biljka besmrtnosti, ona raste u vodi, na mjestu gdje se sastavljaju dvije rijeke. Ako pojedeš tu biljku, bićeš besmrtan. Moraš duboko zaroniti da je izvadiš odozdo. Ali pazi, tu biljku čuva zmija, boginja podvodnih voda, moći ćeš je dograbiti samo kad ona spava."

Čim je čuo tajnu gdje se nalazi ono što on traži, Gilgameš se dao na put. Došao je na ušće dvije rijeke, udahnuo duboko i zaronio. Na dnu je ugledao biljku prekrasnih boja i sklupčanu zmiju; srećom čuvarka je spavala. On je brzo zgrabio svoju besmrtnost i izronio iz vode. Bio je umoran, jedva je izašao na obalu. Sjeo je da predahne i da se malo divi ljepoti biljke prije nego što zagrize u nju. U istom trenu je pao u san. Nije znao koliko dugo je spavao, kad se prenuo, vidio je da njegove biljke nema. Skočio je, pojurio prema vodi. Ali bilo je prekasno, jedino što je vidio, bila je zmija koja je u svojim ustima odnosila njegovu besmrtnost nazad u dubinu.

Umoran i ostario, Gilgameš se vraćao u svoje kraljevstvo, u grad Uruk.

On se bar imao kuda vratiti.

Kad Asirci napuštaju svoju pradomovinu, bježe od velike nevolje i gladi. Jedino što od onoga što su im preci ostavili mogu ponijeti, to je neka legenda u sjećanju i pregršt prašine u kožnoj tašnici. A ono što su generacije stvarale na tim prostorima, to rasprodaju i krčme drugi. Nikad se neće saznati koliko su asirskih i arapskih spomenika kulture Zapadu prodali Turci, koliko su odnijeli Englezi, koliko je prodao Sadamov režim da bi preživio. Ako tražim prošlost svojih predaka, onda u Mesopotamiji mogu naći samo ruine gradova koje nisu mogli odnijeti. Sve ostalo je u muzejima Londona, Pariza, Čikaga, Njujorka, Berlina. U Berlinu se naprimjer, u muzeju 'Pergamon', pored statue kralja Sargona, nalazi i cijela ulica u kojoj su se nekad u nekom gradu Babilona održavale žetvene procesije. Boginja Ishtar je u dvije različite mitologije, imala različite uloge, po jednoj je bila boginja ljubavi, po drugoj boginja žetve. Ljudi su, da bi se zahvalili na bogatom urodu, sa klasjem nove žetve u rukama, išli tom ulicom da se poklone velikodušnoj boginji. Pred londonskim muzejem se nalaze dva ogromna lava sa krilima, od crnog granita. Oni su nekad čuvali kapiju babilonskog grada. A ko može pobrojati sve ono što je sa Orijenta otišlo u privatne zbirke. Kupovina tuđe prošlosti je vrlo unosan posao, ne samo u Americi.

Nedavno sam dobio pismo od svojih zemljaka iz Kanade i Švedske. U njemu stoji kako oni neće, ne mogu dozvoliti da njihov jezik i njihova kultura potpuno nestanu. "Pošalji nam bar jednu pjesmu iz života Asiraca", molili su. "Dobro, poslaću vam pjesmu o asirskoj svadbi, ali je ona na arapskom jeziku." "Pošalji, i to je naš jezik... Kao što si i ti naš pjesnik."

Oni su sigurni da sam ja njihov pjesnik, a ja se cijelo vrijeme pitam, da li ja zaista negdje pripadam.