Obhođaš, Safeta


 

 

Dvije tuđine

 

Sargon Boulus: Invocations before sailing


Be with him if you will
the sleepless one on his night journey

Visit his unfurnished cave
by the distant shore of the poem:

Go to water source
and come back dying of thirst.

You would be foolish
to put your heart in chains

One day you may need every one
of its countless mistakes:

Armed with a simple bow
and some arrows, let it go...

If it must hunt the unicorn,
first it has to enter the forest.

Let there be always under your feet
some generous land to make you feel safe.

If one day it proves to be
too narrow, find the sea. And sail.1




Sargon Boulus: Molitva prije plovidbe


Budi sa njim ako hoćeš
u nesanici na njegovom noćnom putovanju

Posjeti njegovu praznu pećinu
na obali dalekoj od pjesme:

Idi ka izvorskoj vodi
i dođi nazad umirući od žeđi.

To bi bilo glupo
staviti svoje srce u okove

Jenog dana ćeš možda trebati
svaku od tih bezbrojnih grešaka:

Naoružan običnim lukom
i nekoliko strijela, pusti ih da lete...

Ako za tebe trebaju uloviti jednoroga,
prvo moraju ući u šumu.

Ali pazi da ti tamo ispod stopala
osjećaj sigurnosti stvara neka velikodušna zemlja.

Ako se jednog dana sve pokaže
previše uskim, nađi more. I plovi.2




Ma koliko daleko da sam išao, ma gdje da sam se nalazio, u meni su, kao centar unutrašnje sigurnosti, živjeli moje djetinjstvo i moja mladost. Znao sam, ima jedna kuća u Bagdadu, u toj kući živi moj otac, mirni strpljivi čovjek, koji se nikad nije požalio ni na jednu nepravdu u životu. Često sam u mislima prolazio put kojim smo nekad nas dvojica zajedno pješačili, on kao iscjelitelj, u žurbi da pretekne smrt, ja kao nosač fenjera, da mu osvijetlim put, da se ne spotakne.

Irak sam posjetio samo jednom za trideset i nešto više godina, koliko je proteklo otkako sam ga kao mladić napustio, i to 84. godine. Pozvali su me u Bagdad, na veliki festival kulture, pošao sam, iako je još bjesnio iransko-irački rat. Kad sam stigao tamo, prvo sam se poklonio divljem Eufratu i pitomom Tigrisu. Činilo mi se da su samo oni ostali isti, misao o tome je pokrenula moju inspiraciju, moja prva napisana pjesma po dolasku u domovinu bila je o tim dvjema rijekama. I pored zadovoljstva što sam opet u svojoj zemlji, i pored toga što su me mladi pozdravili kao velikog majstora arapske poetike, što su tragovi moga rada prije trideset godina još bili vidljivi, što sam opet vodio razgovore u kući mog prijatelja Jabra Ibrahima Jabre, ta posjeta je, zbog vojne euforije u zemlji, za mene postala mučna uspomena. Bio je to festival u sjeni mnogih smrti, svakog dana su sa fronta dovoženi bezbrojni kovčezi sa poginulim vojnicima. Među njima su bila i djeca mojih nekadašnjih poznanika i prijatelja, meni i pored vremenske distance vrlo bliskih i dragih ljudi. Za njima čak ni majke nisu smjele plakati. Poginuli su za otadžbinu, da im Allah da lijepi dženet. Poginuli kao šehiti, a u borbi protiv muslimana, ratna propaganda je prešućivala tu apsurdnost.

Ljudi, čak i moji prijatelji su se odnosili prema meni kao prema strancu. Tačno je, mi smo imali mnoge zajedničke uspomene iz mladosti, ali ja sam se u tu zemlju vratio sa američkim pasošem. Neki su mi i zavidjeli što je put iz Iraka za mene uvijek otvoren.

Ali bio sam srećan što svojoj porodici mogu pokazati šta je nastalo od mog stalnog čitanja i pisanja. Okupio sam ih sve, ja sam želio biti njihov domaćin u Bagdadu. Moj otac je nevoljko ušao u hotel gdje sam stanovao, gledao je kao da pita, šta ću ja ovdje, u ovoj raskoši. A kad su nam za večeru donijeli ogromne pladnjeve sa hranom, izgledalo je da će se sakriti pod sto, samo da ne mora vidjeti toliko rasipanje. Pogledao je prema meni skoro prijekorno, što si me ovdje doveo, mogli smo ostati i kod kuće, bilo bi nam ljepše. Sjećam se da se tada nisam htio suočiti sa neminovnošću da je moj otac već star čovjek a ne onakav kakvog sam ga ponio u sjećanju kad sam napustio Irak. Tako sam odbijao priznati da su i moja mladost i polet odavno iza mene. Bio sam dobar i pažljiv prema tom starom, meni nepoznatom čovjeku. Ali sam žalio što se onaj otac iz mojih uspomena nije nikako pojavljivao. Poslije festivala sam otišao iz Iraka sa osjećanjem da smo se, ko zna zašto, mimoišli, ali da će se on, kad ja odem, vratiti u kuću gdje sam proveo svoje najljepše bagdadske dane.




Nisam povjerovao da mi je otac ostario a do mene je nekoliko godina kasnije, u trenutku kad se američka ratna mašinerija naveliko pripremala za Golfski rat, stigla vijest o njegovoj smrti. Zakasnila je nekoliko dana, a i da nije, ja zbog rata ne bih mogao otići na sahranu. U momentu kad su mi rekli, nema ga više, sahranjen je prije nekoliko sedmica, nastala je pometnja u mojoj svijesti. Zar ja tamo gdje su mi korijeni stvarno nemam više ničega? Taj lični gubitak je, zbog ratne huke oko mene, dobio dimenzije koje moja psiha nije mogla kontrolisati ni savladati.

Skoro trideset godina života u Americi i kojekuda po svijetu, ali ja sam se uvijek osjećao Iračaninom, bio sam vezan za tu zemlju prastarih civilizacija. Otišao sam iz nje, mlad čovjek, željan avantura, novih saznanja, kosmopolitizma. Ali ja se nikad nisam odrekao ni svog jezika ni svog kulturnog bića. Meni se činilo da sam, između ostalog, i duhovni ambasador svoje zemlje. Stalno sam vjerovao da će tamo, na obalama Eufrata i Tigrisa, na Srednjem istoku, jednog dana nestati diktatura, da će se ti narodi iščupati iz kandži svjetskog monopolizma i početi obnavljati svoju civilizaciju. "Prokleta nafta", često sam mislio, "možda bi uspjeli u tome da tamo nema toliko nafte, da ona ne proizvodi toliko kapitala, da se tu ne prepliće toliko svjetskih politickih i religioznih interesa..." Kad je zaustavljen iransko-irački rat, koji je odnio milione mladih života, povjerovao sam se da je to posljednje veliko proljevanje krvi na tim prostorima, jer se i ovog puta pokazalo da je to uzaludno, ni najmodernija oružja ne donose pobjede. Moja se nada nije kako treba ni ugrijala, Amerikanci su se digli da tuku Iračane, iako 90 % njih nije tačno znalo ni gdje se ta zemlja nalazi. Toliko njih isto tako nije znalo ni gdje je Vijetnam, pa su hiljade poslate tamo u smrt. Izgledalo je kao da se ovoga puta svete na Iraku za svoj poraz u Vijetnamu, zašto ne bi pobijedili kad već imaju tako moćno oružje. Generali sa svim mogućim zvjezdicama na ramenima su širili oduševljenje preko televizijskih ekrana, pravu euforiju zato što je Amerika konačno pronašla neprijatelja kojeg može tući iz vazduha. A ja sam se užasnuo kad sam shvatio u kakvoj zemlji živim.




Kad sam stigao u Ameriku, u njoj je sve bilo u duhovnom zamahu, studentski pokret, hipici, demonstracije protiv rata u Vijetnamu. Moja intimna veza sa njima bila je zbirka stihova Ho Ši Min-a, u Bejrutu je malo prije mog polaska, u mom prevodu, izašla na arapskom. U Berkeley-u sam i ja, zajedno sa studentima, nosio zapaljenu svijeću i u horu uzvikivao stihove iz te zbirke. Tada sam se osjećao dijelom te američke mladosti koja je odbacivala diktat moćnih, monstruoznu manipulaciju sviješću ljudi, koja je svuda u svijetu tražila samo neprijatelje, gurala mase u hladne i stvarne ratove, trpala milijarde dolara u oružja svih vrsta i kalibara. Ne znam zbog čega, ali slika te Amerike doživljene u prvim godinama egzila je ostala duboko u mojoj svijesti, vjerovao sam da taj duh otpora iz šezdesetih i sedamdesetih još uvijek oko mene, da će se probuditi čim se zaore ratne trube i oružje izvuče iz depoa kako bi se upotrijebilo protiv nekog dalekog neprijatelja. Kako sam mogao sanjati da će taj kreirani neprijatelj uskoro postati moja zemlja, pa do skoro su podržavali Sadama Husseina u borbi protiv Irana. Nisam mogao povjerovati da Amerikanci u stilu 'politički korektni' čekaju da generali obave svoj posao. Kad su se tone američkih bombi sručile na Irak, duh otpora i stvaranja univerzalnih vrijednosti već se odavno bio rasplinuo, Amerika iz mojih snova više apsolutno nije postojala. Od toga mi je nastao vakum u glavi, vakum oko mene, psihički, to više nije bio egzil u drugoj zemlji, to je bio egzil na planeti. Pitao sam se kakav sam smisao prije nalazio u literaturi, šta mi je to davalo iluziju da vrijedi živjeti pisati. Nisam mogao čitati, nisam mogao spavati, svaka emisija vijesti na televiziji mi je stvarala moru. Jer tu se moglo čuti samo jedno, Iračani nisu ljudi, oni su monstruozni, opasnost za cijeli svijet, mi moramo poslati na njih još više aviona, baciti još više bombi, dokazati na čijoj je strani moć. Prikazivane su slike koje su snimali američki piloti, oni su od svojih letova pravili šoue smrti. Za vrijeme leta su spuštali kameru iz aviona, moglo se tačno vidjeti da bombe ne pogađaju vojne, nego civilne objekte u iračkim gradovima. Mogli su se vidjeti i dječaci kako trče i nestaju razneseni eksplozijom. Ali to nikog nije interesovalo, nacija je bila u pobjedonosnoj euforiji, na trgovima se slavilo i urlalo, nekoliko dana zaredom je emitovana izjava jednog moćnog manipulatora ljudskom sviješću, on je tvrdio da je to previše truda, svakog dana slati tamo avione, a nije dovoljno, ni efikasno, najbolje bi bilo odmah baciti atomsku bombu kao u Hirošimi i po kratkom postupku uništiti sve što je živo. Niko mu nije protivuriječio niti ga proglasio ludim. Čuveni general je, opet, u svom TV-šou predlagao da se razore najznačajniji spomenici kulture u Iraku i tako ubije bit tog naroda. Masakar izvršen nad iračkim vojnicima koji su, napustivši oružje, bježali iz Kuvajta slavljen je kao velika pobjeda. Za iračke vojnike nije postojalo ratno pravo, ni konvencije o ratnim zarobljenicima, ni ženevski sporazumi, svi su pobijeni bez milosti, gađani su na pustinjskom pijesku kao glineni golubovi na streljani. Prekrasan hiljadama godina stari grad Basra je pretvoren u ruševine, više od polovine palminih stabala, koja su svojim plodovima davale život tom gradu, bilo je iskasapljeno bombama. Amerika je oslobađajući bogate šeike oslobađala i prisvajala naftu za sebe, bilo joj je svejedno koliko će pri tome biti ubijenih. Istina, par intelektualaca je protestovalo protiv tog rata, nekoliko američkih pjesnika je napisalo antiratne pjesme, a ja sam se zgranuo kad sam shvatio kako oni vide svijet. Moj kolega Galway Kinnel je napisao stihove kako je za njega i stari kujundžija u čuvenoj bagdadskoj čaršiji takođe ljudsko biće. Čovječe, vikao sam u svom košmaru, pa ta čaršija u Bagdadu je stara hiljadama godina, čekići i dlijeta kujundžija koji svakodnevno oblikuju svoje bakrene sahane, table i demirlije su najljepša muzika Orijenta, svaka ta posuda nastala kovanjem je umjetničko djelo. Misliš li ti da je to posebna milost sa tvoje strane što mu ti dozvoljavaš da bude ljudsko biće. Tamo su narodi živjeli istoriju i kulturu, a vi koji već godinama dolarima kupujete tuđu prošlost i prikazujete je kao svoju, imate samo toliko milosti da kažete kako su i oni ljudska bića. Možete li za vaše pilote koji kamerama snimaju ubijanje djece, za one koji to kasnije prikazuju na televiziji kao uzbudljiv program, reći da su ljudska bića.

Moj lični gubitak, to što je smrt moga oca presjekla posljednju sponu sa mojom domovinom, što mi se zemlja u kojoj sam živio odjednom otkrila u tako strašnim razmjerama i postala mojom noćnom morom, učinili su da ja izgubim humani odnos sa drugim ljudima, oduzeli su mi moć emotivne komunikacije. Tada sam doživio dane savršenog progonstva, samo nisam znao gdje sam prognan, kada ću se ni kako vratiti. Bježao sam od ljudi, čak i od prijatelja, što dalje to bolje. Na svim licima sam vidio samo licemjerje. Čak i oni koji su suosjećali sa mnom, izgledali su mi kao da se pretvaraju, bježao sam i od njih. Sjedao sam u kola, vozio sam se putevima daleko od San Franciska, želeći da odem što dalje od grada i ljudi. Ali uvijek se odnekud pojavljivala policija, prvo sam im bio sumnjiv zbog svog izgleda, a kad bi u svom kompjuteru provjerili moju vozačku dozvolu, i zbog toga što sam rođen u Iraku.

Knjige koje sam mogao čitati morale su biti jače od onoga što me je pritiskalo. A takve sam teško nalazio. Na kraju sam, sam u nekom motelu, danima studirao Danteov 'Inferno'.

Jedino utočište gdje sam nalazio malo mira bilo se jedno pusto mjesto na molu, tu sam sjedio satima, posmatrao galebove, slušao šum talasa i odlazio u svoju memoriju. Ponovno sam proživljavao djetinjstvo u Al-Habbaniya, mladost u Kirkuku i Bagdadu, slušao zvuk kujundžijskih čekića u bagdadskoj čaršiji, sjećao se onih divnih ljudi koje sam tamo upoznao, išao preko mosta na Tigrisu da bih vodio razgovore sa Jabra Ibrahimom, slavio sa prijateljima dan kad bi nam on isplaćivao honorar.

Ako bi padala kiša i ja morao ostati kod kuće, zatvarao sam se u garažu, gdje sam često prije čitao ili slikao, navlačio roletne na prozore i stavljao tamne naočari. Nisam želio da do mene dopre bilo što od vanjskog života. Posebno sam se užasavao zvonjave telefona, jer je neko uporno zvao i spuštao slušalicu. Neke tajne sile su pokušavale izluditi i Iračane koji su živjeli Amerikanci.

Bio je to pretežak teret za moju životnu saputnicu Elke. Pomagala mi je koliko je mogla, davala mi duhovnu podršku, pisala protesna pisma različitim institucijama. Činila je to sa velikom upornošću, jer je i sama znala kako izgleda kad se kažnjava cijeli narod. Ona je provela djetinjstvo u Hamburgu i doživjela je bombardovanje saveznika i glad poslije II svjetskog rata. A onda se i ona, zbog svog teškog posla, razboljela. Shvatio sam da će i za nju i za mene biti najbolje da odem. Na moju veliku sreću, stigao je poziv iz Berlina na veliki poetski hepening. Rekao sam sebi, idem, možda mi promjena sredine i Evropa pomognu. Ameriku više jednostavno nisam mogao podnijeti. A desilo se da sam u avionu za stari kontinenat sjedio do mladog vojnika, porijeklom Latinoamerikanca, koji je učestvovao u golfskom ratu. On mi je ispričao ono što sam ja već znao, da se u Iraku išlo nemilosrdno u razaranje zemlje i ljudi, da je to zapravo bio glavni cilj. Samo oslobađanje nafte im nije bilo dovoljno, to su ostvarili već u prvom naletu.

Dio svog američkog pakla sam ponio sa sobom, ni do danas me nije napustio. Najteže od svega mi je bilo, ponovno uspostavljanje emotivne veze sa ljudima. A bez te veze je i moj poetski izvor bio mrtav. Srećom, u Parizu i Londonu sam imao dosta prijatelja koji nisu povjerovali da ja više ne želim pisati. Oni su znali da trebam novac za preživljavanje. Nagovarali su me da napišem esej na ovu ili onu temu, da počnem prevoditi, stigli su i pozivi iz različitih arapskih centara za čitanja i predavanja. Za vrijeme jednog kulturnog festivala u Omanu sam doživio najljepši šok, u malim pustinjskim mjestima kao što su Abu Dhabi ili Dubai ili Sharjah ljudi su znali za moju poeziju, moje knjige su stigle do oaza tamošnjih beduina. Čak i ti ljudi u pustinji su cijenili to šta sam ja uradio za arapski jezik i arapsku kulturu.

Onda sam dobio stipendiju u Kući Heiniricha Böll-a u Kölnu, u toj umjetničkoj atmosferi sam doživio istinski poriv za pisanjem poezije. Boravci u Njemačkoj su mi uvijek pomagali da nađem smirenje za stvaranje. U Schöppingenu sam, naprimjer, prošle zime završio zbirku iz mog hipi-vremena, pod naslovom 'Ako zaspiš na Nojevoj barci', štampana je prošlog ljeta u Bejrutu. Bejrut je ipak zadržao nešto od one svoje tradicije ostvorenog grada, izdavaštvo se obnavlja, tu se objavljuju knjige koje kasnije idu u sve arapske centre. Često pišem eseje i prevodim djela onih pisaca koji su imali nešto specifično u svojim biografijama, koji su živjeli između dvije tri kulture, pa mi i to pomaže da svoju situaciju čovjeka 'bez domovine' ne vidim toliko tragicno. Kad mislim o tome da sam imao dvije zemlje i da više nemam ni jednu... Dvije tuđine. Da, prokletstvo moje bejrutske ljubavi Bulbul 'daboga se nikad ne smirio' ostvaruje se na najgori mogući način.

Povratak u Ameriku neprestano odlažem, jer sam potpuno izgubio duhovnu vezu sa tom zemljom. Ne vjerujem da ću je ikada više naći. Agonija zemlje odakle sam potekao se nastavlja, ne vidi joj se skori kraj a smisao je i onako izgubljen vrlo davno. Kad nestane Sadama Husseina, američka mašinerija će, da bi opravdala vlastito postojanje, izabrati nekog drugog za neprijatelja. Ali se bojim da će nestati i Iraka.

Ali ja sam se, kad prošlog ljeta boravio sa svojima u Jordanu, uvjerio da je narod tamo, i pored diktature, i pored sankcija i bombardovanja, i pored svakodnevnog umiranja i gladovanja, sačuvao zdrav duh, da njeguje humanost, solidarnost i da mu ponos još nije slomljen. "Tačno je, gospodine Klinton, vi ste vašim fantomima srušili toliko naših kuća i gradova, ali naše ulice i željezničke stanice nisu postale stanovi miliona beskućnika kao u tvojoj zemlji. Kod tebe cijele porodice u miru izbacuju napolje, a mi, i pored tvojih bombi i sankcija, za svakoga nađemo bar krov nad glavom. Zar je čudo što vi našoj djeci uskraćujete medicinsku pomoć, kad u tvojoj zemlji pravo na liječenje imaju samo privilegovani. Kakvo je to vaše društvo, sa milionima ljudi u zatvorima, getoima i na ulicama?! Kakvo je to društvo koje izvršenje smrtne kazne pretvara u spektakl. Ako je to kod vas demokratija, onda mi radije biramo našu diktaturu. Zaista, hvala vam na takvoj demokratiji koju nam pošto poto želite nametnuti, naša diktatura je daleko humanija od nje..."




Dijalog V


(kraj marta 1999.)


SARGON: Tvoja Vesna Parun je opet spakovala kofere.
SAFETA: Jadna pjesnikinja, kad bi samo znala koliko smo je puta i kojim povodom spominjali ove zime.
SARGON: Da li je još živa?
SAFETA: Nemam pojma, pitaću nekog u Zagrebu. Hoćeš li da nam na rastanku skuham još jednu bosansku kahvu, u džezvi.
SARGON: Rado... Mmm, kako miriše. Uz tvoju kahvu smo za par mjeseci još jednom proživjeli svoje živote. Možda smo ipak trebali snimiti naše razgovore.
SAFETA: Ne, zašto. Za mene je bio veći izazov ovako, pravljenje mozaika od sjećanja, nikad ne znajući kad će neka kockica uletjeti na pravo mjesto. Bilo je to veličanstveno iskustvo, uzimati djeliće iz tvoje memorije, obrađivati ih i slagati na svoj način.
SARGON: Znaš da sam ja za to vrijeme puno učio od tebe.
SAFETA: A ja sam mislila da ja mnogo učim od tebe.
SARGON: Pokušavao sam shvatiti tvoju metodu otvaranja memorije... Kako to da si uvijek precizno znala šta želiš dobiti?
SAFETA: Mislim da je bolje da ne govorimo o tom metodu, jer je u njemu tajna nastanka ove knjige.
SARGON: Zašto ne bismo otkrili tu tajnu?
SAFETA: Zato što je možda ni mi ne znamo. To je isto kao kad ti danima tražiš stih ili riječ, koje će napraviti ono 'klik' u pjesmi. Nakon toga, čitalac misli da su te riječi jednostavno izvirale jedne iz drugih. I ti uskoro zaboraviš koliko si se mučio tražeći ih.
Ne, zaista, to nije bila unaprijed pripremljena metoda, nego nešto sasvim drugo... Ah, moja voda je već prokuhala. Nemamo puno vremena, autobus polazi za pola sata.
SARGON: I, kuda ćeš ti sada, sa svojom džezvom u prtljagu.
SAFETA: Idem nazad u Wuppertal, u tom gradu me čekaju kćeri. Uobrazila sam da mi je tamo kuća, iako poznajem pet šest ljudi.
SARGON: Zar nećeš u Bosnu, pričala si o nekom pozivu iz Sarajeva.
SAFETA: Polovinom aprila putujem u domovinu. Ovih dana mi, nakon pauze od dvanaest godina, izlazi prva knjiga na bosanskom jeziku, 'Šeherezade u zemlji dugih zima'. Dobila sam poziv kulturne institucije Bošnjaka 'Preporod', organizovaće mi književno veče i susrete sa studentima.
SARGON: Je li tamo rat stvarno završen.
SAFETA: Svi kažu da nije. Samo se vodi drugim sredstvima. Bošnjaci još uvijek moraju dokazivati da imaju pravo na svoj jezik i svoju zemlju. Moj doprinos njihovoj borbi za opstanak je pisati knjige na tom jeziku.
SARGON: Imaš li u Sarajevu stan, rado bih došao u posjetu...
SAFETA: Nemam stan, nemam ništa, stanovaću malo ovdje malo ondje.
SARGON: A šta ćeš poslije?
SAFETA: Pokušaću naizmjenično raditi u domovini i Njemačkoj. A kuda ćeš ti?
SARGON: Idem prvo u Köln, pa možda u Berlin, kod prijatelja Adonisa, pa ću onda u Maroko. Tamo se svake godine održava manifestacija, zapravo dani posvećeni nekom arapskom piscu sa top-liste. Ove godine su pozvali mene.
SAFETA: Opet si zaboravio na obećanje. Za kraljičinu narukvicu sam ti oprostila, ali sam se nadala da ću jednom u zlatnoj haljini prošetati ulicama Marakeša.
SARGON: Ne, nisam zaboravio, ako sam obećao, onda ću ispuniti. Ali jednom kasnije. Ovog proljeća će za mene tamo biti previše posla i previše susreta, ne bih stigao da ti pokažem šta sve ima u Marakešu. Ići ćemo tamo kao turisti, bez obaveza.
SAFETA: Hoćeš li da ti opet kažem onu bosansku poslovicu, obećanje - ludom...
SARGON: Ne, molim te, poslovice su za ljude koji nemaju snova. A ja ih još imam.
SAFETA: A rekao si da si ih bio izgubio. Kad si ih opet našao?
SARGON: Po neki mali san se još uvijek nađe.
SAFETA: Onda, možda odemo u Marakeš.
SARGON: Ne možda, sigurno...




Sargon Boulus: Who knows the Story


The century is almost over;
How did it start, when will it end,
against whom is this battle being
waged?

Since it began: From the first chapter
Before speech.

Those who stayed behind,
read the writing on the wall.

He who migrated, never found the
promised land.

Speak, what will you say?
Or don't speak, and just listen.
Listen to any voice that may reach
you.

Toss your old key into the ocean
as long as: no lock, neither a door,
nor a house.
Visit our forsaken land sometimes.
The magic ring you covet, is to be
found there.

The woman you sought after, to no
avail,
for so long, awaits you there, now.

Open your hands. Auction off your
heart. And
hear the story.

The day is coming; countless are the
signs
The people ask for bread. The tyrant
sees a dream
that defies interpretation.
The peddler of fatwas, purple-clothed
with the blood of sacrifice,
rips through the luxurious fabric of
your dreams
with a dagger of righteousness
beating his little tabla all through the
night
between your ears - his ultimate joy:
that your never sleep.
The deadlier your migraines, the
higher he soars.
It is a world clouded with mysteries.
Mysteries are embedded in words, but
what they tell is only one part of the
story.

The audience believed it.
The judge was suspicious of the details.
The scientist thoght it was a dance:
between the particles and monkeys and
trees.
Between the seed, the ant, and Mars
and the galaxies whose giant arms
embrance a cloud of dust.

Don't seak; what will you say.
Or speak, and listen
to whoever comes along.

The Chinese poet
dead more than a thousend
years ago, whispers in my ear;
'From this high tower,
I am startled to see
how ferocious is the storm.
The walled city looks empty
when the leaves fall'.
Li Dong

Maybe it's the wind, Master Li Dong,
reciting the story of the flood once more.

My tribe knows it well.
It knows its master and narrator.
It knows its heroes, those windmill
shadows
Don Quixote fought valiantly
once upon a time: today
the coughing of a sick child
without medicine behind the walls
of siege, is enough to make it fall.

My tribe. This page. This pen. This
wall.
It is the sap, Master. The sap rising
in the trunk of life and the tree.
No. It is the sea of silence, and this
tiny boat has a story.

My friend who died yesterday in exile
battling his final pain,
know the story from beginning to end
in a single moment of yearning.

Let the current take what it wants.
Let me remain in my place.
Give me this single moment, and let
me be:
I want to hear the story.3




  1. Sargon Boulus: Molitva prije plovidbe, Banipal, časopis za modernu arapsku literaturu na engleskom, broj 1. London, februar 1998.   nazad
  2. Sargon Boulus: Molitva prije plovidbe, Banipal, časopis za modernu arapsku literaturu na engleskom, broj 1. London, februar 1998. Prevela s engleskog S.O.   nazad
  3. Sargon Boulus: Ko zna priču, Banipal, časopis za modernu arapsku literaturu na engleskom, broj 4. London, proljeće 1999.   nazad

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net