Nerkesija, Muhamed

Odvojih se od Sarajeva, tuga me mori
Rastadoh se od prijatelja šehera, to mi ranu tvori

Čovjeku se čini u njemu može dugo živjeti,
Jer u Sarajevu na hiljade česmi - vode života - žubori.

Šeher Sarajevo kad oštre zime zazime
Sijedi starci i momci u halvete se okupe

Al' u proljeće kad behar probehara
Perivoj ružičnjak u džennet se pretvara

Do neba se uzdiže vika vinopija
Svijet obavija vriska bekrija

U to doba ljepotice u šetnju krenu
Društvo prijatelja svaku stranu Sarajeva čini okićenu

Bekrije sarajske, pićem u osami
U kultu bašče s društvom su zasjeli

U ćošku, zaljubljeni, iz očiju
Lijevaju suze, jecaji se čuju

Upoznao nisam te hurije, vidjeti ih treba
Ta svugdje su cijenjene ljepotice Sarajeva

Darujemo pobožnima džennetske djevice
A zar vam nisu dovoljne sarajevske ljepotice

Kako ih se zaboga mogu okaniti
Kad me iz busije crne oči počinju strijeljati

Nekad možeš plakati, a nekad se veseliti
Tužni Nerkesijo, tako je ako ćeš u Sarajevu biti

Ljepotice kao mjesec tužnom dušu razvedre
A dragane Sarajeva na plač te navode

Znani su, učeni, ne kažem
Ali i inače da vam ne slažem

Nije lijepo takvih se sjećati
I na sarajevske tvrdice se potsjećati

U društvu stožera pjesnika biti
Znači veliku sreću dokučiti

Srž i misao plemića Sarajeva
Uvod zbirke uglednika Ahmed Čelebija

Svojom darežljivošću časni šeher je oživio
Tako mi Boga duša Sarajeva je postao.

S turskog preveo: Mehmed Handžić