Ličina, Refik

Naš kamp je smješten usred šume.
Do prvog grada dan je hoda.
Ide se prugom, a ko umije
Ide prečicom preko voda.

To vile čine. I Bošnjaci.
(Sretni se drže puta tvrda.)
Kreće se u ponoć, čim potamni
Rumeni prosjev sniježnih brda.

Hodi se šutke. Nestaje, tone
U vodi jezera i močvara.
Te vode živim nisu sklone
Jer dom su mrtvih i utvara.

I ko ih pređe, ko ne strada
(Ako na putu ne izlude),
Stiže, u sabah, do prvog grada
I sreće prve, prave ljude...

2.

Podne, sparina. Čekamo kišu.
Zveckaju šolje, kopni žagor.
Vonjaju nužnici, i odišu
Bazgove cvasti sjetom blagom.

Lijevo je voda, desno granje
Zapaljenih sivih brada;
Kikot, i krici. I dahtanje
Oko masnih, lovnih zgrada.

Pucketa bilje. U pržini
Veseli vrapci miju krioca.
Čekamo kišu. U divljini.
Skupljeni s koca i konopca.

3.

Bodri viola, ne odmara.
Plesači biju o šaku šakom.
Cvijetni krstovi Midsomara
Vise, pod pljuskom, naopako.

Pričine, sage; bijele dame
Kao orači snažne građe,
Spuštaju svoje oči na me
I tonu, barke, u beznađe.

I mi tonemo; mrki stranci
Koji za hljebnim halom hode:
Cigani, Kurdi i Bošnjaci.
Bez doma, groba, bez slobode.