Lakota, Aida


 

 

Ljubavna pjesma

 

U trajnom previranju
razumnog objašnjenja i lucidnog fanatizma
prognana sa svih koordinata
laži i prevrtljivosti
nudim Tebi otisak dlana
i na njemu sve svoje
zaleđene ubijeđenosti
i dok vrištiš tako
pred osjećajem predvidljivosti
poklanjam Tebi
svoj ustoličeni ponos
svoj dodir i moranje,
svoje priviđenje i svoj bijes,
poklanjam Ti
nasljedstvo nedovršenih misli...
svoje požude i pustošenja,
svoje pobjede i poraze
sve utvare i sve nježnosti
i počinjemo igru
lažnog prosvijetljenja
dok smo zaraženi virusom
produženog umiranja.

Ko će koga prevariti?
I čija će suza natopiti
zrno pijeska u pustinji obećanja
dok ti poklanjam pjesmu ovu
i dok nemoćno čekamo
otapanje snjegova...
I još jedno proljeće.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net