Ključanin, Zilhad


 

 

Dio VIII

 

Tišina.

Tišina.

Tišina.

Po Bosni je razbacano mnoštvo malehnih tišina. Sela, mahale, zaseoci, pojedine gradske ulice - srušeni, pobijeni, protjerani. Tu još samo rastu, isprepleteni, korov i tišina.

U Trnovi - za koju sam nekad govorio da ima najviše muslimana po metru kvadratnom na istočnoj strani svijeta - nema nikoga. Tišina i korov. Ne govorim više ništa.

Otišavši ispred praga rodne kuće, kao da sam prognan iz epicentra svijeta, stojim u centru sela (ako već nije neprilično tražiti centar u ovoj pustolini), i ne znam kuda da pođem.

Nada koju sam gajio, kao nekad golubove, posijedjela je. Nekoć sam (ni sam ne umijem odrediti kada) mislio da ću ovdje pronaći barem glas koji će spustiti moju glavu na zemlju. Našao sam, doduše, glasove, ali oni više nisu bili sa ovoga svijeta: parčad kiše, želja, ili sjećanje. A, meni treba živ glas, satkan od harfova i ajeta.

Možda, sjetih se, stojeći na trzni, već sa puzavicama po nožnim člancima, možda mi može pomoći drvo koje plače. Zbilja, šta je s njim? Kada su me onomad odvodili u jednom vojničkom landroveru ostalo je drvo koje plače, i glas koji tuli, kao posljednji zalog.

Pošao sam prema padinama Turbeta, tamo gdje se miješaju crvena i crna zemlja. Tu je oduvijek raslo drvo koje plače. Sa sazviježđima od po sedam listova, cvatom u obliku crvenog klipa, i granama što se granaju prema istoku. Sada, međutim, bio sam okružen drvećem čije su grane bile oblikovane samo po latiničnim slovima, i nigdje se nije mogao nazrijeti nijedan harf. Drveta koje plače nije bilo! I, to me je, u početku začudilo, tražio sam ga, prvo prilježno i djetinjasto uporno, zatim grozničavo i starački traljavo. A, grozničavost je pouzdan znak neuspjeha: nisam našao drvo koje plače. Pretpostavljam: ili su ga pronašli Srbi, i posjekli, kao posljednji muslimanski glas, ili drvo koje plače nikad u stvari i nije postojalo, zemaljskim korijenom i stablom, već samo kao jedna skupljena nesreća, od Mehmeda Fatiha do danas.

Zato: tišina

tišina

tišina.

I glas kojeg nema.






Landrover drnda, stara, razvaljena olupina, kao staro, olupljeno, bratstvo i jedinstvo.

Prolazimo sedam punktova-blizanaca (bradati u jna-uniformama, opanci i džins-jakne, djeca sa odraslim pogledima, rakijska isparenja). U grmlju, pogdjegdje, izdišu ostaci posljednjeg, šestog, trnavskog ezana.

Gradski SUP me podsjeti na nekadašnje slike nacikomandi, viđene u lošim propagandističkim filmovima moga djetinjstva (zastava koja ne pripada tlu nad kojim je zabodena, jeftino namještena namrgođena lica). U hodniku, pokraj portirnice, stavljaju me uza zid, i naređuju da se ne okrećem. Zidna tišina, i koraci koje ću tek naučiti raspoznavati po onome što donose: život ili smrt.

- Idemo, pisac!

Ulazimo u jednu od kancelarija na spratu. Za stolom sjedi Duško Radić, moj najbolji školski drug iz osnovne škole. Sjednem na stolicu ispred njegovog stola, mahinalno, kao da sjedam u školsku klupu.

- Ko ti je rek'o da sjed'eš, pička ti materina!

Sjedi, sine Duško, evo, ovdi, mekše je, kaže majka Mevla. Kad insan sjedne, Allah mu Dragi učini milost, i poravna sa melekima.

Ustajem.

- Kako se zoveš?

Nije važno kako se zove, kaže majka Mevla, ako je prirasto barem jednom muslimanskom srcu vlah prestaje biti vlah.

- Zilhad Ključanin.
- Kada si rođen?
- 5. 3. 1960. godine... kada je u zemlju puklo treće džemre. Rodio sam se sa dlanovima ispruženim naprijed. Ali...
- Gdje si rođen?
- Trnova, kraj Sanskog Mosta ... selo sa najvećom koncentracijom muslimanskih duša po km2 i na istočnoj i na zapadnoj strani svijeta...
- Kako ti se zovu otac i majka?
- Otac: Adem. Majka: Derviša ... ali je nikad nisam zvao majkom, nego mamom; majka je bilo rezervirano za majku Mevlu, zapravo očevu mater, moju nenu, koju nikad nismo zvali nenom, nego majkom, tako da ja, uistinu, imam dvije majke, jednu mamu i jednu majku...
- Stručna sprema?
- Osnovna škola u Sanskom. Mostu, gimnazija u Sanskom Mostu, filozofski fakultet u Sarajevu ... ako se gleda očima očetkanim od iluzije - sve dozlaboga promašeno; ja sam, jedino, pisac, samo što nigdje nema "školske spreme" za takvo što...
- Mi ti dali školu, a ti bi da kolješ, a?
- Kakvo klanje, moj Dule...
- Ćuti, đubre balijsko! - ustaje iza stola - I, otkud se mi to znamo?

Dvojica dječaka sjede u školskoj klupi. Osim plavih kecelja, pred svijetom ih izjednačava nevinost u djetinjim dušama, jednoj doduše muslimanskoj, drugoj pravoslavnoj. Ali, to u tim godinama, čini se, ne znači ništa. Dvojica dječaka sjede četiri godine u zajedničkoj klupi, i ne primjećuju da vrijeme već jednom od njih oblikuje troprstu šaku, simbol đavla.

Šamar. Rezak, i težak, kao udarac sjekire o mlado stablo.

Često smo se hrvali. Odbacimo torbake, pa se valjamo po travi. Hrvanje uvijek završava mojim pobjedničkim uzvikom: "Priznaj!" "Priznajem", kaže, uvijek, on. Samo je jednom rekao: "Nekad, bit ću ja gore".

- Marš napolje! - kaže.

Dvojica milicionera (vojnika, rezervista, obučenih seljaka) izvode me napolje. Krišom brišem krv iz nosa, kao djevojčica kad skriva prvu puštenu nevinu svoju krv.

Na izlazu mi stavljaju lisice na ruke, utrpavaju u golf, i voze kroz grad. Grad, za kojeg sam nekad vjerovao da će upoznati moje korake.

U Osnovnu školu "Vuk Karadžić" ulazimo sa stražnje strane. Kao u nekom lošem scenariju balkanskog tipa: nekadašnji najbolji učenik, odlikaš i vukovac, Z. K. sada je uznik u svojoj osnovnoj školi. Ali, ni loš scenarij ne sprječava izblijedjele i izreckane slike, davni dječiji metež, učiteljicu Dijanu koja planinskim glasom viče: "Deeeecooo!". Po hodniku se još nalaze portreti Vuka Karadžića, Njegoša, Dositeja Obradovića, brkovi i brade koji su me oduvijek plašili. U holu me dočekuju trojica, i počinju tući. Prvim udarcima (drvenim nogama od školskih stolica?) obaraju me pored portirnice.

- Ko će sunetiti srpsku nejač! - viču.

Piškimo pored školskog dvorišta, u travu. Kakva ti je to piša, kaže Duško, Fuj! Odmičem prstiće sa ćune, i gledam, prvo u svoju, pa u njegovu. Mali procvjetali cvijet, i mala smežurana glista. Ljepša je od tvoje, kažem. Fuj, kaže on, osunećen!

Kundaci su teži i bolniji od palica. Čizme su, međutim, najteže.

- Ko će silovati srpske djevojčice!

U petom razredu roditelji su se pobunili protiv nastavnika fiskulture Namika Biščevića. Razlog je bio što nastavnik dozvoljava da se u istoj svlačionici presvlače i dječaci i djevojčice. Pred uzrujane roditelje Namik je izveo mene i Milku, i naredio: "Skidajte se!" Kad smo se skinuli, nastavnik se okrenuo prema roditeljima i upitao: "U čemu je razlika između njih dvoje?" Niko nije znao odgovor. "Među anđelima nema razlike, drugovi i drugarice'", uzviknuo je na kraju.

Padam u nesvijest. Ponor dublji od bilo kakvog sjećanja.

Na binu se penje prvoborac Jovan Stanivuković, i već paluca svojim starim jezikom po muslimanskim selima 1941. i '42. Strijepim da ne spomene i dida Alu, Jovanovog kuma i zaštitnika, ali tih godina pripadnika muslimanske milicije. Kako se približava događajima u kojima se neizbježno sreću dva kuma, tako ja, sve više i više, klobučam u maglinama svojih jedanaest godina. Na kraju, na mome vječnom početku, Jovan spominje prezime Ključanin, i ja padam u nesvijest, ponor dublji od socijalizma.

Dolazeći svijesti, osjećam miris rakije u nosnicama, pomiješan sa mirisom svježe krvi. Vuku me hodnikom, praveći tako po njemu krvav trag, ne veći, od dječije staze. Uvlače me u školski zahod na kraju hodnika.

- Aaaa, vidi mog Zije!

Teško pridižem glavu, i, između dvije ruke što me vuku, vidim - oca. Vidno začuđen, u svome vječno-plavom radničkom kombinezonu, bulji u mene, kao iz nekog drugog svijeta: plastični kanister pod slavinom već je prepun, i iz njega drhture mali mlazovi.

- Stari, poslali smo te po vodu, a ne na teferič. Marš napolje!

Stavljaju mi glavu pod slavinu, pa, kroz šumove vode i šumove od udaraca, čujem poznate očeve korake. Voda blagorodno šumi. Šehidski izvor liječi sve bolesti, kaže Ćeman-efendija, samo ako su bolesti iz našeg zavičaja. Izvlače mi glavu ispod slavine, voda i sada već svjetlija krv kaplju po patosu, vuku me, hodnikom, otvaraju vrata od fiskulturne sale, i bacaju unutra. Dahćem, udišem mrvice hladnoće po parketu, i ne ustaje mi se, tako mi se ne ustaje, mama, tako mi se spava, i ne ide mi se u školu, moraš, sine, danas imaš fizičko, kaže ona, hajde, cviće moje.

- Sine, sine moj... - očev šapat, i ruke koje bih prepoznao i na drugom svijetu. Odvlači me nekuda, smiče mi košulju s ramena, i po njima, po vratu, prsima, glavi, hladi me mokrom nekakvom haljinkom, koja me utapa u san. Zečija mast i vinova loza, kaže majka, najbolji su lik protiv uboja. Nejma tog uboja kojeg oni sa svojim pandžicama neće izvući. I ja osjećam kako već te pandžice čupaju nešto bolno i okruglo iz mojih sedmogodišnjih pleća. Ali, nijedan mehlem ne more protiv onolike visine, kaže majka, nisi ti onaj džin na kanafi Senudin, pa da se vereš na onoliku hašlamu.

Otvaram oči, kao da pučim šljivu, i vidim mnoštvo ljudi, oslonjenih leđima na zidove sale. Šute, i gledaju preda se.

Otac me drži na krilu, i ono prvi put nije orlovsko, nego hadžirodino, gnijezdo. Namirujem sve propuštene nježnosti, ne mičem se. Mada mi otiče glava, i prostor od toga postaje tijesan. Leđa bolno bride. Mišići po rukama poskakuju poput nevidljivih krtica. Napolju se - iz pravca svlačionica i odozgo, iz kancelarija - povazdan i posvunoć čuju krici, vrištanje, jauci, pomaganja. Neki budu vraćeni, pa se, stenjući, umiruju po ćoškovima sale. Neki se ne vraćaju, ako se povratkom ipak ne bi mogla nazvati sama smrt.

Treći dan od moga dolaska u ovo zemaljsko čistilište, prozivaju me, i vode poznatim hodnikom, ispod brkova Vuka i Dositeja, ispod Njegoševe brade. Iza odškrinutih vrata svlačionica miriše nešto kiselkasto i teško. U holu, ponovo batinaši, i nekoliko palica (kundaka, čizama, kablova) po mojim leđima, slabinama, nogama, i rukama koje pokušavaju zaštititi glavu. Iza vrata na kojima piše Direktor, za dugačkim pisaćim stolom, sjedi nepoznat čovjek, i dobuje prstima po stolu. Melodija mi je poznata, ali ne mogu da se sjetim njenog imena.

- Zašto si napisao Islamsku deklaraciju? - pita me.
- Nisam ja autor Islamske deklaracije. Ja sam samo njen izdavač.
- Samo!!! - vrisne.

Dvojica se iz ćoškova stušte na mene. Obore me palicama četveronoške na patos. Pokušavam ostati u tom položaju. Nakon nekoliko udaraca, dižu me.

- Ko je autor Islamske deklaracije?
- Predsjednik Alija Izetbegović.
- Jeb'o ti predsednik mater! Čiji, bre, predsednik! Ona dvojica me tuku palicama po nogama. Klecam. Pokušavam da ostanem stajati. Kleknem, iznemogao.
- Klanjaj! - čujem glas više sebe. Stavljam čelo na patos, i molim Allaha Samilosnog da mi ne ukabuli ovaj vakat.
- Čekaj! - viče iznad mene - Prvo se pripremi za klanjanje.

Pred usne mi podmeću nekakvu flašu, iz koje zaudara vonj rakije.

- Ne pijem. - kažem.
- Ko te pita piješ li, mater ti jebem balijsku! Pij!
- Ne mogu.
- Zalijte ga, jeb'o vas on!

Jedan me zakoračuje preko ramena, i rukama diže glavu. Drugi gura grlić flaše u usta. I, moje ružino grlo već se pali, gori, krkljam.

- Klanjaj!

Molim Allaha dž.š. da mi ne ukabuli nijedan vakat pod nebom zamreženim ocilima. Ali, nekoliko žrtava iz roda Mahzum nisu mogli izdržati patnju, i njihovi mučitelji su ih dovodili do takvog stanja da su na sve pristajali. Govorili su im: "Zar nisu El-Lat i El-Uzza vaši bogovi jednako kao i Allah?" Oni bi rekli da jesu. Ako bi buba propuzala kraj njih, pitali su ih: "Nije li i ova buba tvoj bog kao što je i Allah?" - a oni bi rekli da jeste, samo da izbjegnu bol koju nisu mogli izdržati. Ova nijekanja bila su na njihovim usnama ali ne i u srcu.

- Klanjaj, i govori očenaš!
- Ne znam očenaš.
- Seti se svoje pradedovske vere, pa ćeš znati, babu ti jebem balijsku!

... vani se čula bradva i testera. Jovan je počeo očenaš, a sinovi su priveli Alu do stola. Kada je došao do "kruh naš svagdašnji daj nam danas", Jovan je zarinuo nož u Alino grlo...

- Oče njihov, koji nisi na nebesi...

Samo sam još to uspio čuti. Nisam bio siguran ko je to izgovorio - ja, did Ale, ili neki zajednički izmučeni višestoljetni glas. Potom sam pao u nesvijest. Šumne slapove između ovoga i onoga svijeta.

Probudiše me, ne znam poslije koliko vremena (vrijeme u zlim vremenima stoji), čudni vodeni pljusci. Jedni teški i glomazni; drugi lagahni i prozračni. Dopiru sa mosta, naslonjenog uz samu školu. U sali se čuju prigušeni uzdasi, u čijoj prestravljenosti razaznajem da se dešava nešto čudno i stravično.

- Kolju. - šapne otac. - I bacaju u Sanu.
- Zašto su pljusci toliko različiti?
- Teški su ovovremeni, lagahni iz prošloga rata.
- Da li znaš šta je sa našima? - upitam.
- Ne znam. - kaže otac. - Svi su ostali u Trnovi, pošto su mene odveli.

Pljusci, naizmjenični, cijelu noć.

Pljusci, naizmjenični, nekoliko noći.

Danju, iz sale izlaze na ispitivanje muslimani. Pred Zadnji, ili Predzadnji, sud.

Prozivaju me ponovo. Pripremam se na slijedeću porciju batina i poniženja. Ali, začudo, iz hodnika me skreću u jednu od svlačionica. Blagi i Jedini Bože! Samilosni i Svemogući, da se i Tebi nije otelo zlo sa svemoćnih Tvojih uzda? Blagi i Sveprisutni Bože: u jednom uglu komadi ljudskog tijela, bez glave, bez jedne ruke... po zidovima tragovi rasutog mozga... nasred raskrećen čovjek, go, bez penisa, crnih provaljenih testisa... i krv, želatinasta već, polahko se lijepi za obuću.

- Peri! - čujem glas više sebe.

Tek tada primijetim kofu s vodom i metlu, što mi ih poturaju. Mahinalno, počnem polijevati vodom i mesti. Rasute, manje dijelove tijela kupim u jednu plastičnu kesu. Donose nekakve crne najlone, zamotavaju trupla i odnose. Naposljetku, sve je čisto, kao pred početak školske godine.

Istoga dana dovode me ponovo u tu svlačionicu, sa još šestericom ljudi. Zaustim da im kažem da se pomole Bogu, ali zašutim, da neisprepadani dođu pred Lice Božije. Čekam da uđu sa kamama, ili čim sve već ne. Čujem korake, istanjele doduše poput gladi, ipak korake, kako šepesaju prema izlazu. Napolju se čuje zvrndanje upaljenih motora.

- Pravac: Manjača! - uzvikuje neki glas.

Otac, dakle, odlazi na Manjaču. Da preživi, ili da umre? Zašto na Manjaču? Šta je to gore?

Nas sedmericu trpaju u minibus, i voze; preko mosta; (u prvu skrivenu jarugu?); preko gradskog trga; pored zgrade SUP-a; u - Građevinsko preduzeće "20. oktobar", u garaže. Zatvaraju željezna vrata (škripa i cijuk) za nama. Tama i beton. Nedugo, vrata se otvaraju i unutra ubacuju komade stiropora. Naše buduće ležaljke. Beton i tama. Ne zadugo. Pred podignuta željezna vrata donose omanji kazan - i, prvi put u ovih nekoliko dana (koliko, Bože, koliko?), vidim hranu. Nekoliko Srba - izvaljenih po naslaganim kvadrima, na haubama kola, oslonjenih o automatske puške - promatraju preostalih sedam muslimana kako jedu. Splačine od vode i nekoliko rezanaca kupusa. Pola kruha na nas sedmericu. El-hamdu li-llahi!

Sami smo u betonskim garažama Gradevinskog preduzeća čije ime nosi datum oslobađanja Beograda od fašizma. Nalazimo se u prvoj garaži. U prvom četverougaonom betonu. Odozdo beton, sa strana beton, odozgo beton. Na prozor su navučeni sa spoljnje strane elementi od betona za pločnike. Samo je na jednom (desnom) kraju ostala traka nepokrivenog i nezačepljenog prostora. Kroz nju ulazi ono malo svjetlosti, dovoljne da ne zgasne oko. Na taj otvor prislanjamo usne, i srčemo, jedan po jedan, mrvice spoljašnjeg zraka.

Sutradan (kojega samo još Bog može smjestiti u tačno određen dan), popunjavaju preostale garaže uhvaćenim ljudima. Pridošlicama pune i našu garažu. Zbijaju, do uvlačenja jednoga drugome pod pazuho. U prostor 5 x 4 m utrpavaju 50-tak ljudi. Sunčeva džemra i džemra tijela. Onesviješćene prinosimo tračici zraka na prozoru, da srknu par slobodnih mrvica. Lahkovjerni udaraju pesnicama o vrata, traže zraka od novih Ilija Gromovnika. Vrata se učas otvaraju, unutra upada nekoliko vojnika, sa gvozdenim šipkama u rukama, i udaraju koga dohvati njihova pandža. Stenjanje, vriska i jauci - zvuci u kojima će mi nabubriti uši, kao kruške u turšiji. Nakon maltretiranja, vrata se, začudo, ne zatvaraju. Donose nekoliko kanti vode, guraju ih nogama unutra, pa zatvaraju vrata. To će biti znak. Tada ću prvi put oboliti od virusa opstanka. Od tada će se znati: ko dobije posljednji batine, prvi će dobiti vodu. A ja ću početi pratiti tu sinusoidu posrnuća koja oštro ocrtava šta sve čovjek može učiniti da bi sačuvao život. I vidjet ću kakva se bijeda i jad podrazumijevaju pod životom.

Ali, sada nije vrijeme za bilo kakav "mozgovni rad" - zapravo, tada mi je samo sinula iskrica ljudske opstojnosti, za drugo je potreban barem komadić mira - vrijeme je da nastupi noć, da se upale reflektori u krugu GIP "20. oktobar", da se otvore vrata svih garaža, i iz jedne sveske u rukama gradskog mesara Vukašina Davidovića krene prozivka. Handanović: sin i otac. Karabeg: braća. Talić: amidža i amidžić. Majdankić i Alagić: kumovi. Mesar Davidović, meštar ovog ceremonijala, sve je pedantno priredio, kao da sortira meso. Pružio je mesarski nož Handanoviću-sinu, i rekao:

- Sjeci! - pokazujući na sparušeni visuljak među nogama njegovog, već raspremljenog, oca.
- Pa, kako ću... babi... - promucao je Handanović-sin, i to će biti prva i jedina dilema, mada mucava, cjelokupnog nacionalnog posrnuća 1992. godine.
- Dobro. Može i tako. Sjecite njemu. - mesar se okreće svojim pomoćnicima pod kokardom.
- Mogu! - jeknu Handanović-sin. Uze mesarski nož, priđe ocu, i obavi "ono na čemu počiva možda cjelokupna Frojdova teorija o oceubistvu".

Handanović-otac je harlaukao, i vjerovatno bi njegova bol bio najviša tačka ovoga užasa da mesar ne reče:

- Jedi!

Handanović-sin pojede penis Handanović-oca.

Zanijemili od užasa, gledali smo kroz taj veliki ekran od garažnih vrata, i pred nama, pod jakim mlazevima raflektora, smjenjivali su se prizori kojima je kastracija oca bila samo uvertira, ali toliko jaka da smo slijedeće užase gledali prigušeno, kao na filmskom platnu, ili kao gola fakta:

> Braća Karabeg sjeku jedan drugome jedno po jedno uho.

> Amidža Talić guli svome amidžiću kožu sa tabana, dodaju mu kandžiju, i on ga tjera da, takav, trči po građevinskom krugu.

> Kum Alagić čekićem i dlijetom buši glavu svome kumu Majdankiću, dok ga drže, razapetog i gotovo svetog, četverica četnika.

Iz pete garaže izvode, na kraju, sve ljude, naređuju im da se uhvate za ruke i zaigraju Kozaračko kolo. Kako je kolo, izgleda, bilo isuviše nijemo (a tišina je, uvijek, prijeteća za uši napunjene kricima), naređuju da se uz igru pjevaju četničke pjesme:


Od Topole pa do Ravne Gore
Svud su straže đenerala Draže!


...


To kolo, četničke pjesme, povremeno srpsko ojkanje i muslimansko jaukanje, naposljetku su postali začuđujuće jednolični i - uspavljujući. Zaspao sam! Kozaračko kolo se razvija na gradskom trgu. Prvo su u njemu momci i djevojke u raznonarodnim odorama, vidljivo folklorna skupina; potom se u kolo, spontano, poput spontanog puta u komunizam, hvataju žene i muškarci sa kojih je socijalizam skinuo svaki znak nacionalne pripadnosti, ostavljajući na njima samo šopove i punđe. Iz ogromnih zvučnika raspoređenih po trgu u vidu zvijezde petokrake trešti da se sve to "širi, širi, lolo, kozaračko kolo, širi veće, bolje se okreće". I, doista, kolo se sve više širi, i sve se brže vrti... Ja hodim po crvenoj stazi, u bijeloj jedanaestogodišnoj košuljici i plavoj kapici, tralalala, u ruci čvrsto držim štafetu. Na hotelskoj terasi, pod velikim suncobranom i u sunčanim naočarama, stoji drug Tito, smiješi se osmijehom koji natkriljuje i mene i kolo što se sve više širi, - čeka da mu uručim štafetu. Ja dugo uzlazim uz stepenice, dovoljno dugo da se uđe u historiju. Prilazim, napokon, Titi, predajem mu štafetu, i - ona, nenadano, zvekne o njegov historijski prsten. U djeliću manjem od svakog vremena, shvatam da je to užasan prekršaj, i nesvjesno uvlačim crvenu mahramu na vratu u bijela ramenca. Odozgo me udari po glavi nešto teško i kljasto, poput štafetne figure, i glas, predsjednički strašan: "Ustašo! Ustašo! Ustašo!"

- Ustašo!

I palica, sasvim obična policijska palica, udara me po glavi.

- Ustaj! Na ispitivanje! - kaže mi, još nerasanjenom, glas koji ni po čemu ne bi mogao pripadati snu.

A "ispitivanje" se sastoji od prostih pitanja i još prostijih odgovora: razapinju me kao onoga kojeg u islamu nisu razapeli, za konopce koji vise sa grede upravne zgrade građevinskog preduzeća, trgaju s leđa košulju, i tuku: palicama, drvenim nožicama od stolica, držalima od motika, kablovima. Ti kablovi su teški, Tako da ih moraju dvojica nositi na leđima, zamahuju njima po trojica, deda, baka i unuk čupaju repu, pa udaraju - onuda dokle dosegne kabal. Dan je teži od bilo kakvog žičanog kabla, sunce jače od trepavica, juni je mjesec u svijetu, i patnja Bošnjaka vri. Do nesvjestice.

Noći su, pak, kišne, i prohladne. U jednu takvu noć ulazi naredba da moramo do jutra prestojati u garaži. Između logoraša se, nasumice, odabiru dvojica stražara, koji će pratiti izvršenje naređenog. Zatvaraju se željezna vrata. Svi stojimo, praćeni obnevidjelim stražarskim očima. Možda bi neko i sjeo (stražarske oči su hem ispunjene tamom, hem, ipak, istovjerne), da nije onog nevidljivog prijetećeg oka, svevidećeg i sveprisutnog. Da li i ono trepne kad prvo tijelo tresne od iznemoglosti na beton - ne zna se, ali mi se malko trgnemo. Slijedeća tijela padaju poput krušaka ječmenki, posvunoć, tup!, tup!, ležao sam pod dudom, na samom rubu gdje padaju junske kapi, volio sam tako ležati pod dudom, promatrati male oblačiće, koje samo ja vidim, i možda pokoji zadocnjeli mrav, a uskoro će odozgo početi padati i dudom, tup!, tup!

Tup! Tup! Tup!

- Ima li koga? Da nije tu zelenkapica!

Pa hihot, planinski i dalek. Dan je. Četnici ulaze da nam požele loš dan. Prvo udare nekoliko batina našim svunošnjim stražarima, pa pitaju ko nije stajao. Ljudi se sami javljaju, onesviješćeni ne mogu ni to. Prekršioce svetog zakona stajanja odvode napolje i tuku.

Negdje u podne toga dana u krug građevinskog preduzeća ulazi mnošto žena u crnim odorama. Ponedjeljak je, dakle, pijačni dan, pa su pokupili sa pijace ovo jato crnih vrana.

- Ovo su majke palih srpskih junaka! - dere se jedan sa traktorske prikolice. - Doveli smo ih da vide zlotvore koji su pobili njihovu djecu!

Garaže su otvorene. Žene u crnini prolaze pored nas, psuju nam balijsku i tursku majku, pljuju, zalijeću se siktavo u gomilu, čupaju nam kose, grebu po rukama, udaraju svojim svehlim koščurinama, traže da nas pobiju. Dugo odzvanjaju suhe ruke po ispucalim leđima, prsima, licima...

Mimohod crnih majki nagnao me da među sunarodnicima počnem tražiti suučesnike u pobuni. Ni sam, zapravo, nisam znao šta bi to značilo, ali počeo sam, poizdalje pa izravno, o tome razgovarati. Morao sam prvo pronaći bližnje, ali kako nikoga od Trnavaca nije bilo, okrenuo sam se poznanicima, bivšini školskim drugovima, i funkcionerima moje nacionalne stranke. I, već na samom početku me dočekalo nešto što nisam ni u snu pretpostavljao da je tu, nešto protiv čega sam bio nemoćan. Dočekao me - optimizam! Jedni su smatrali da je ovo samo privremeno i da je u pitanju neka greška, malne da će nam, na kraju, sam srpski vožd doći na poklonjenje i izvinjenje. Drugi su pominjali kraj civiliziranog dvadesetog stoljeća i oči međunarodne zajednice koja neće dozvoliti da unište čitav jedan narod. Treći su vjerovali u oslobodilačku snagu nekakve naše vojske, koju nikad niko nije vidio, a koja je, evo, ako ne danas onda sutra, tu, na prilazima gradu. A jedan luđak je, sasvim ozbiljno, ustajao svakog jutra prepun nade, i čudio se otkud još srpska zastava na jarbolu. Kada sam ga upitao ko bi trebao skinuti zastavu, tako me je čudno pogledao.

Srbi su, naprotiv, bili puni obrnutog optimizma, posve konkretnog. Neko je sa jednog od ispitivanja donio vijest da su planirali u Sanskom Mostu ostaviti u životu 5 % muslimanskog stanovništva. Pa smo se, barem strepnjom i željom, trudili da ostanemo u tih 5 %. Čak i one večeri kada su se, kao po komandi, digla vrata, i u svaku garažu se sručio po jedan rafal iz automatske puške. Samo po jedan. Pa ko preživi. Ranjeni su jaukali do jutra, mrtvi ispuštali svoje dušice u mrak kao leptirice, ostali iščekivali da vide kakva će biti slijedeća ruka sudbine: nježna ili krvava. Pripadao sam posljednjoj grupi, i sam sebe uhvatio u neizmjernoj radosti da sam živ. Nisam se toga postidio.

Slijedeći vid konkretnog srpskog optimizma ogledao se u odvođenju ljudi na masovna kopanja vlastitih mezara. To smo saznali zbog jednostavne računice da posljednji "grobar samog sebe" mora preživjeti, jer ga, naprosto, nema ko pokopati. Taj je uvijek vraćan među nas, što zahvaljujući nesavršenom nizu pokapanja, a, vjerovatno, i nakani dželata da povratnik iz mrtvih ispriča živima što ih čeka. Tako su povratnici pričali o nevjerovatnom broju mezara po padinama brda oko grada, mezara bez ikakvog obilježja ili znaka, o čijem porijeklu će jednom svjedočiti samo vrijeme.

A, uživanje u produžavanju optimizma sastojalo se u odvođenju većih grupa na Manjaču, i privođenju novih. Mi smo se halaljivali i sa onima što odlaze i sa onima što dolaze. Za svaki slučaj, slučaj koji je već postao pravilo.

Iz jednoga od tih somnabulnih dana izvlače nas sedmericu znanaca iz O.Š. "Vuk Karadžić" i odvode u ćelije SUP-a. Ćelija br. 2. Željezna vrata, polutama, radijator presvučen limom (radi vaše sigurnosti, kaže krezubi vratar), dvije ležaljke od dasaka odignute petnaestak centimetara od zemlje, prozor sa trostrukom zaštitom: limom, gvozdenim rešetkama i staklom. Lim na prozoru ima 420 rupica, pa raspoređujemo na svakoga od nas po 60 rupica na koje "imamo pravo disati". Zidar Osman iz naše grupe zaključuje da su rupice promjera 6, i taj podatak nam odjednom nešto puno znači, mada ni sami ne znamo zašto.

U početku mislimo da smo jedini u supovskim ćelijama. Istu noć nas razuvjerava nagal upad u ćeliju br. 3, užurbani koraci i udarci. Očekujemo već poznate jauke i krike, ali, gle, ne čuje se ništa. Samo tišina, presijecana bubotcima koji odjekuju zatvorskim podrumom. Onda se desilo nešto za što smo u početku mislili da izlazi iz našega pomućenog uma. Čulo se - Allahu ekber! Prvo kao eho, tiho i prigušeno. Potom, drugi put: Allahu ekber! Jače, i razgovjetnije. I, kako su se pojačavali udarci sve se jače čulo: Allahu ekber! Allahu ekber! Allahu ekber! Batinaši su bijesno nastojali utišati taj glas psovkama i udarcima, ali ih je on uvijek nadvisivao. Kada se čitav podrum. napunio sa jednim nadčovječanskim "Ešhedu en la ilahe ille-llah!", sve se naglo utišalo. Kao da su batinaši bili zatečeni nestankom tog glasa, nisu se više čuli ni udarci. Ubrzo su izašli iz ćelije.

- Jes' vido kol'ko viče, jebo majku svoju 'odžinsku! - prozborio je jedan iz tame pokraj naše ćelije.

Tada samo znali da se u ćeliji br. 3. nalazi imam. Sutradan smo saznali da je to imam Emir iz sela Vrhpolje, čovjek koji je, možda jedini u tom dijelu islamskog svijeta, pokušao organizirati oružanu odbranu. Zbog toga je stravično mučen. Kraj naše ćelije su danonoćno prolazili najuvježbaniji dželati, odlazeći da muče imama Emira. A nerijetki su bili i svakojaki uličari, dangube i besposličari, koji su išli mučiti imama kao da idu u kafić na flipere ili bilijar. Kad bi se god čulo s početka podruma: "Đe je 'odža?", znali smo šta slijedi. Udarci i vika. Ali, uvijek, i - "Eshedu en la ilahe ille-llah!" Hajde, djeco, kaže Ćeman-efendija, ponavljajte za mnom: Ešhedu en la ilabe ille-llah, ve eš-hedu enne Muham-meden abdubu ve resuluhu!, pa mi ponavljamo; Sada, djeco, sami, kaže Ćeman-efendija - Ešhedu en la ilahe ille-llah, ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu; Tako, tako, kaže Ćeman-efendija, to vam je, djeco, Kelimei-šebadet, to vam je temelj svakog muslimana, i, ko ne zna proučiti Kelimei-šehadet ne more biti musliman.

Nas sedmerica iz ćelije br. 2. nismo više tučeni svakodnevno. Sada su nas tukli samo subotom popodne. Da i to nije slučajno, i da u ovom ludilu ima sistema, bilo je očito. Naime, četnici su dozvolili, iz samo njima znanog altruizma, da nas posjećuju ostaci naših familija. Subotom ujutro pojavljivali su se te tužne grupice, patrljci stvarnog života, donosile ponešto hrane, izgubljene i podbuhle oči, skrivane uzdahe i očaj. Izvodili bi nas u zatvorsko dvorište, raspoređivali po jednog stražara pokraj svakog porodičnog ostatka, i slušali paramparčad naših tragedija. Pokraj mene nisu postavljali nikog, jer mi niko nije ni dolazio. Mada sam znao da u Trnovi nema više nikog ko može spariti dvije domaćinske noge, ipak sam svake subote iščekivao da se neko pojavi. Svejedno, i mene su tukli poslijepodne skupa s ostalima, da nam potamni svaki djelić svjetlosti ili dobrote prikupljen tog subotnjeg jutra.

Iznimke od subotnjih seansi počele su se dešavati odmah nakon odvođenja imama Emira. Iste večeri izvode nas u hodnik na novu predstavu: prolazimo kroz tamni hodnik, iz mraka po nama padaju batine i psovke, a na kraju hodnika, osvijetljena do blještavog kiča, visi zastava sa četiri C, koju zahtijevaju da ljubimo. Scena ima tri ponavljanja, potom "cut", u kojem nas obavještavaju da nismo srčani prema srpskoj zastavi, pale svjetlo u hodniku, a onda nam daju bejzbol-palice da sami sebe pokažnjavamo. Tučemo naizmjenično jedan drugog, sve dok ne utrče jedan zgoljavko, od mene otima palicu i, vrišteći, to su srpski udarci, ovako!, udara po ostalima. Vraća mi palicu, i kaže:

- 'Ajde jedan srpski udarac, na meni!

Stojim sa palicom u rukama, Tale Ličaninu vuče svoga buzdohana, gledam ga u vehto-žućkaste oči, isprane stoljetnim lažima, rascopat ću mu glavu, oh, kako žudim da mu rasparčam glavu, podižem palicu, ----- stavljam mu je u ruke, i kažem:

- Neka, to je tvoj posao!

Skočili su iz svih poznatih uglova svijeta, i sve se pretvorilo u jednu ogromnu kuglu prepunu svjetlosti i patnje, u kojoj nije bilo ništa osim vihoreće srpske zastave, a i ona se užurbano udaljavala. Na džamiji ne more biti nijedna zastava osim zelene, kaže Feriz Fehkin, ova sa četiri C je tako ružna, i treba je skinuti. Je li tako, efendija? Okreće se prema čovjeku u džubetu i pod ahmedijom, kojem se još ne vidi lice. Najvažniji je alem, moj Feriz-aga, kaže glas što silazi sa usana imama Emira, usana koje se ne vide, Najvažniji je alem. Čak i nije toliko važno što su nas, evo, ukopali bez ikakvog biljega, najvažniji je alem. Znam gdje se nalazi alem sa trnavske džamije, kaže Feriz Fehkin, sakrio sam ga u... Dolazim svijesti. Ali, i dalje se čuje, gotovo tuli, to uuuuuu! "Uuuuuu!" - dolazi iz ugla ćelije, vidim zidara Osmana, puše i tuli u svoju sprženu ruku, plikovi i crvenilo, ukočeni prsti, bez noktiju. Stavljali mu ruku, saznajem, prvo pod mlazeve ključale vode, potom štipali usijanim mašicama.

Osmanova ruka nije se ni ohladila (po tome pamtim taj čas), a naređuju nam da se spremimo i izađemo. Pred SUP-om, okrenut stražnjim dijelom prema ulazu, brekće autobus "Sanatransa". Ulazimo na zadnja vrata, i, sedmerica, šćućurimo se pozadi. Naprijed sjeda desetak Srba u maskirnim odijelima. Autobus prolazi kroz grad, grad koji nikad više neće dočekati moje korake, ide prema periferiji, zaustavlja se pred fabrikom "Krinks", i otvara vrata. Unutra ulazi mnoštvo ljudi, tako sličnih nama, bez riječi se zguravaju po sjedištima i po podu. Autobus kreće, nagađamo kuda, šapćemo jedni drugima svoja nesigurna nagađanja. "Vode nas na razmjenu", kaže neko, "u Jajcu su naši zarobili mnogo njihovih". U Tomini, autobus staje, jedan od šarenaca kaže:

- Ja ovdje, gospodo balije, izlazim! Ali, da biste me upamtili, evo, jedan mali poklon - za sve vas!

Brzo vadi dugačku kamu iza pasa, prvome do sebe jednim potezom odsijeca glavu, zatim odsječenu glavu podize uvis, "Gledajte je!", viče, "Gledajte!", pa je baca kroz otvorena vrata. Izlazi. Za njim vojnici strovale napolje tijelo. U filmu L. Zafranovića "Okupacija u 26 slika" ima jedan kombi u kojem ustaše odsijecaju srpske glave. U mnogim drugim socijalističkim filmovima, inače, ima mnogo Srba i mnogo Hrvata koji jedni drugima odsijecaju glave. Ali, nema nijednog filma u kojem se odsijeca muslimanska glava, mada ih je toliko odsječenih, i još se uvijek kotrljaju, od Drugoga svjetskoga rata do danas, neprestano se kotrljaju, kotrljaju.

Iza autobusa kotrlja se planinsko kamenje. Skrenuli smo s glavnoga puta, vozimo se nepoznatim šumskim puteljcima. Vjerovatno će nas pobiti, bez pitanja i odgovora. Da li da te pospem lišćem?

Na jednom zavijutku autobus usporava. Pred nama se ukaza prizor kojeg smo davno ostavili u sjećanju na krimi-filmove iz djetinjstva. Kamenolom. Logoraši, u prugastim, pravim pravcatim logoraškim, odijelima. Obrijanih glava, potamnjelih lica od julskog sunca. Lelujaju po kamenjaru poput jare. Mnogi iz autobusa šapatom prepoznaju rođake, prijatelje ili poznanike. Autobus i dalje drnda. Planinsko kamenje se kotrlja.

Na visoravni, zvuk motora bježi u daljinu, pa se tamo rasprskava. Manjača. Planinska visoravan, idealna za stočarstvo. Nekad su se tu nalazile štale za stoku. Danas su, također, štale, ali za muslimane. Logor Manjača. JIOГOP PATHИX ЗAPOБЉEHИKA. Ćirilicom. Logor se sastoji od dvije žice. U obje se nalaze po 3 barake. Žice su odvojene minskim poljima. Oko te dvije žice nalazi se velika žica. Iza velike žice, također, minska polja. I stražarska gnijezda. 4 stražarska gnijezda. S njih, i s jednoga tornja, noću (vidim iste večeri) logor se obasjava reflektorima.

Autobus se zaustavlja pred ulazom u logor, namiješta se stražnjim dijelom prema ulazu. Kroz prozor vidim nekoliko ljudi u civilnim odijelima, ali koji, vidljivo, nisu Srbi: ošišanih, pocrnjelih lobanja, mršavi kao trstike iz djetinjstva. I, možda mi se učinilo, Bože, vidim među tim ljudima - oca!

Otvaraju se autobusna vrata, unutra ulazi milicioner, i kaže:

- Ovde vr'jedi pravilo: glava dole, ruke na leđa! Marš napolje!

Ruke na leđa, glava dolje, izlazim, ali ispod oka, krišom, pokušavam da pritvrdim oca u onoj grupi ljudi. Naređuju nam da se okrenemo od ulaza, i čučnemo na livadu. Iza leđa čujemo glas:

- Logoraši! To jest, bivši logoraši! Evo, doš'o je dan da vas pušćamo! Naša država Republika Srpska je, kao što vidite, 'umana! Vi ste 'odže, i mi nemamo ništa protiv 'odža! I mi vjerujemo u boga! Ali, brate, imamo protiv vundamentalista! Oni su i doveli do svega ovoga! Eto, pamtite da smo ovo učinili, pa, ako bude trebalo, ako nekad bude nekakvog suda, vi se ovoga sjetite! A, ja se prezivam Meakić, upamtite: Željko Meakić, i neka vam od mene bude srećno!... Ima l' ko šta pitati?
- Imam ja. - čujem slabašan glas, koji je nekad, vjerovatno, pripadao mome ocu.
- Izvoli, starino!
- U pridošlim logorašima sam vidio svoga sina. Mogu li se oprostiti s njim?
- Možeš, evendija. Bujrum!

Čuju se slabašni koraci, koji nipočemu ne pripadaju mome ocu.

- Ne vidim ga. - šapne glas.
- Neka se javi sin! Sin! Sin! Sin! - viču.

Ne javljam se. Ne znam zašto se ne javljam. Možda što mi je nevjerovatno da sam još uvijek nečiji sin, i da još uvijek ima negdje nečiji otac.

- Sine. - čujem više glave. - Sine, Zijo. Pa me takne po ramenima. Okrenem se. Otac. Ipak, otac. Mršav, poput previda, ali - otac.
- Merhaba, oče. - kažem.
- Merhaba, sine. - kaže on.

Polozimo jedan drugom glavu uz glavu. Iz njegovih očiju, vidljivo, krenula bi suza, da u njima uopće ima više suza.

- Alahimanet, sine.
- Alahimanet, oče.

Uvode nas u logor. Otac, kao lažni imam, odlazi iz logora autobusom koji je dovezao njegovog sina u logor. Nemam vremena razmišljati o tim paralelama, jer slijedi "upis": prolazimo kroz kordon batinaša, udaraju, udaraju, udaraju, valja što prije proći - količina dobijenih batina je obrnuto proporcionalna brzini prijeđenog puta.

Smještaju nas u baraku br. 5, nekadašnju štalu za svinje. Najstrožiju baraku, kažu. Jer, ostale štale su također kategorizirane. Tevećelije u štalu za volove i krave. Mangupi i seoski đilkoši u štalu za ovce. Manje značajni politički logoraši u konjsku štalu. Provincijski intelektualci u štalu za koze. A najveće kukavice u zečiju.

Baraka br. 5. veličine je 15 x 15 m, i u njoj se nalazi 700 ljudi. Zgužvane, lelujave prilike. Prave nama pridošlicama mjesta. Podmeću slamu na goli beton, pokrivaju je kakvim haljinčetom.

U podne, vode nas na ručak. Jedan kruh na 40 zatvorenika. 20 litara vode na jednu baraku. Rijetka supa. "Kroz krišku kruha sa Manjače se može vidjeti Banja Luka" - već se govorilo u logoru. Po hranu se ide više zbog prijetnji i naredbi, nego zbog njene koristi: više izgubiš snage dok dođeš do hrane, nego što dobiješ s njom. Lelujave kolone pognutih glava vraćaju se u barake.

Mučenja nismo bili poštedeni ni na Manjači. No, kako je lepeza četničkih načina mučenja u cijeloj Bosni ista, vidljivo precizno davno pripremljena, nužno je navesti samo ona koja već nismo iskusili u rodnom gradu:

* Logorašima uguravaju u usta po šaku soli, i ne daju vodu. Dani su julski, sunce teško poput palice. Usta, prvo, liče na oznojene konjske sapi, potom na suhi potok od krečnjaka. Mrtvi se odlažu na uščavjele tjelesne gomile, trpaju utovarivačima na kamione, i odvoze. Preživjeli ih prate s pogledima za koje se ne bi reklo da nisu ispunjeni čeznjom. Treba, možda, samo dodati da su četverica ljudi jednom još bili živi, ali nisu odvojeni od leševa.

* Poseban ritual je skakanje sa prečaga za koje se nekad vezivala stoka na stomake logoraša. Mi legnemo ispod, razdrljenih košulja, oni, vrišteći i smijući se, skaču odozgo na nas. Krckaju rebra i kosti, pucaju poput stiropora.

* U isti ritual, valjda, spada i skakanje u rupe za stajski gnoj: rupa se naslaže jednim slojem logoraša, pa skaču u nju, do posljednjeg krika; potom se slaže drugi sloj... dok se rupa ne napuni zgnječenim tijelima.

* Nasred logorskog kruga počesto prikopčavaju logoraše na struju.

* Natjeravaju nas da pijemo izgorjelo motorno ulje.

* Provjeravaju svakodnevno ko još ima u ustima zlatne zube, pa vade, običnim kliještima, ili šrafcigerom.

* Alu Ključanina razapinju na splav, i, razapetog, puštaju niz Sanu.

* Omera Filipovića, predsjednika Muslimanske bošnjake organizacije iz Ključa, svakoga dana tuku sa tačno određenim brojem batina, povećavajući, iz dana u dan, po nekoliko udaraca. Tako se moglo prostim očima vidjeti kako se smanjuje čovjek od 190 cm, i pretvara u mejita.

* Poslije poznate, već viđene scene svuda po Bosni, u kojoj se logoraši tuku između sebe, ovdje, na Manjači, unosi se izvjesna inovacija: preživjeli logoraši se natjeravaju da igraju dječiju igricu NE LJUTI SE ČOVJEČE.

Iza tih događanja, sada već činjenica, dešavaju se male mudžize, koje barem nekima govore da ih Bog nije napustio. Zidar Osman svojim bagavim rukama, bez ikakvog alata, đelje male figurice od drveta: lutkice sa likom logoraške djece, pse i mačke koje smo voljeli u djetinjstvu, prozračne ljude koji pod pazuhom nose svoje glave... Neki momak Halid slučajno otkriva svoje božanske ruke: prišao je da podigne izmrcvaljenog komšiju, i gdje ga je god prihvatio, krv je prestala teći. Danima je oživljavao one sa već jednom nogom na ahiretu. Dok jedan gorostasni starac u njemu nije prepoznao šejtana, i noću ga zadavio, da ne kvari Božija djela i nakane... Ja sam svakoga jutra ustajao rano, pogledao na srpsku zastavu na jarbolu, i čudio se odakle ona još uvijek tu.

Pred dolazak nekakvog Međunarodnog crvenog križa (koji, kažu, ne dozvoljava tuču i ubijanja - što je nemoguće!), prozivaju 520 logoraša. I mene među njima. Ulazimo u autobuse. Krećemo. Ne znamo, naravno, kuda. Noć je. U Banjoj Luci, u autobus ulaze trojica u crnim kombinezonima, i polahko, uz meze i rakiju postavljene kraj vozača, tuku jednoga po jednoga. Putovanje nakraj noći. Iz mraka, od autobusnih farova, samo ponekad bljesne putokaz - za Beograd.


Za Beograd,
Za Beograd.
Šta se ovo s nama zbiva?
Šta se ovo s nama zbiva?
Oj! Oj! Oj! Oj!
Nesretan sam od malehna,
Od sve muke pjesme pjevam.
Da l' sve ovo samo snivam?
Da l' sve ovo samo snivam?
Oj! Oj! Oj! Oj!


Bosanska Gradiška. Srbac. Autobus staje na svakom punktu. Unutra ulaze golobradi mladići, starci, traže pare, skidaju sa nas posljednje krpe. Brčko. Ulaze i pijani vojnici tek pristigli s položaja, odvode nasumice u tamnu osvetničku noć, u kojoj će jedino svjetlo biti nož ili metak. Bijeljina. Jutro. Dakle, idemo u Srbiju.

Ali, na raskrsnici koja je jednim krakom jasno pokazivala Beograd, autobus skreće suprotno. Dugo se vozimo ravnicom, nekim dugim ušorenim selom, i zaustavljamo se tek pred kapijom više koje, na drvenoj tabli, piše JIOГOP БATKOBИЋ.

Istoga smo dana uvidjeli da je ovo logor posebnog tipa. Tuku, ali tučnjava ovdje nije toliko česta i sistematična, više je u službi da se ipak ne zaboravi položaj logoraša. Logor Batković je radni logor, logoraši se odvode na poljske radove, "državnih" ili "privatnih" dobara. Mi smo ovdje, ustvari, robovi na raspolaganju, po koje dolaze srpski zemljoradnici ili zanatlije, i vode ih da im rade, na polju, u radionicama, oko kuće i stoke.

Na jednom takvom imanju vidio sam i - Tarzana! Nusreta Travljanina zvanog Tarzan, iz moje Trnove. Zovnuo sam ga:

- Tarzane!

On se lecnuo, okrenuo, dugo me gledao, i rekao:

- Nisam ja Tarzan. Ja sam Roki!

I otišao je. Poslije sam ga viđao još nekoliko puta, za njim su jurcala seoska djeca i vikala: "Roki! Roki!"

A jednoga dana mi je u logorskom krugu prišao čovjek, isuviše poznat i blizak, ali nikako nisam mogao utvrditi ko je. Rekao mi je:

- Ja tebe poznajem.
- I ja poznajem tebe, ali ne znam odakle. - rekao sam.
- Ja tebe poznajem već jedan i po vijek. - rekao je.

Mislio sam da imam posla sa još jednim luđakom, pa sam pošao mimo njega.

- Ja sam Islamagić. Alija Islamagić. - dodao je za mnom. - Iz Plamenica, kod Ključa.

Stao sam. Gledao ga. I da ne bih do kraja doveo misao (poludio sam, Dragi Bože, poludio sam Ti!) , produžio sam.

Sutradan se digla cijela hampa u logoru. Jedan logoraš je pobjegao.

- Ko je to pobjegao? - pitao sam prvoga do sebe.
- Neka budala iz Ključa. - rekao je, nezainteresirano, ovaj.
- Da ne znaš kako se zove?
- Neki Islamagić, kažu.
- A, kako mu je ime?
- Alija! - dreknu glas iza mene. - Alija, jeb'o ti on mater vundamentalističku!

Udari me željeznom šipkom po glavi. Prije pada u bijelu, bijelu, nesvijest, uspio sam vidjeti jedne oči iz kojih su frcala ocila, i više njih lobanju s prekrižene dvije kosti; koja se sve više širila. Želio sam vidjeti nebo, okrenuo sam se na leđa, i vidio ta lica prepuna krstova. Sklonite te krstove, prokleti bili, rekao sam, ja sam Alija beg Islamagić.

- Đe je Alija Islamagić? - stajali su više mene, u kancelariji upravnika logora.

Gledao sam ih, i šutio.

Počeli su me tući. Cokulama. Kundacima.

- Ti si posljednji s kim je razgovar'o. Govori!

Šutio sam.

Udarali su me ponovo.

- To je jedini slučaj iz svih srpskih logora da je neko pobjegao! Govori, mamicu ti balijsku!

Šutio sam.

Cokule i kundaci. Udaraju mi glavom o zid. Pa se zadihani odmaraju. Nešto razgovaraju. Ali, ja ih više ništa ne razumijem. Čujem razgovor. Ne razumijem riječi. Mi više ne govorimo istim jezikom! Srbi i ja, napokon, govorimo dvoma različitim jezicima. Ne razumijem više nijednoga. I, kada bi mi se bilo koji prikazao u liku meleka Džebraila, ne bih na njemu vidio ništa od Boga poslato: vidio bili samo debele naslage krvi. Dižu me i vode u klozet, da se umijem. Pljuskam se vodom po licu, i u jednom takvom pljusku, kroz vodu što se cijedi, i krv, vidim u ogledalu, na trenutak, lice onoga s kim sam jučer razgovarao. Pa, da, Alija Islamagić. Da!

Ispitivali su me još nekoliko dana, i, nakon moje šutnje, pustili me na miru, zaključivši da sam - gluhonijem. Takvog, gluhonijemog, vodili su me kao predvodnika za živi štit, na prve borbene linije. To mi je, apsurdno ili ne, dobro došlo. Odlučio sam, naime, da se ubijem, ali da ne povrijedim Boga. Tvoja oba nijeta su, vidim, čvrsta, rekao je Ćeman-efendija, Kad nijet dat Bogu pretegne nijet dat smrti - bit ćeš mrtav. Bio sam neustrašiv. Vukao sam cijeli živi štit, nas nekoliko povezanih žicom, pravo na položaje bosanske vojske. Meci su fijukali, tvrdokrile bube kojima nikad nisam saznao ime udaraju bezglavo o vanjsku kućnu sijalicu, granate harlaukale okolo, to su bajramske prangije, sine, ustaj, Bajram je!, ali ja sam se bez ikakvog ćara s drugoga svijeta vraćao u logor. Jedini ćar mi je bio isuviše zemaljski: pri jednom takvom hrljanju u travi sam, sasvim slučajno, našao običnu noktaricu, i ni sam ne znam zašto sam je stavio u džep.

Nakon dužeg vremena, međutim, primijetio sam da se s borbene linije vraćam sve više ispunjen poklicima u kojima se pominje Allah. Allahu ekber je, malo-pomalo, potiskivalo moju prvotnu nakanu o samoubistvu, tako da sam o njemu sve manje razmišljao, i moje hrljanje po borbenim linijama koristio da bih se napunio tim pokličem.

Jednoga dana, spljoštenog suncem poput svakog prethodnog, potrpali su nas u kamion, i poveli na gradnju novoga živoga štita. Pod ceradom je bilo pakleno vruće, sjetio sam se noktarice, i njenim nožićem rasparao ceradu, odmah iza šoferske kabine. Dvojica stražara na kraju kamiona drijemala su. Naslonio sam usne na otvor, i pustio da po njima čarlija zrak.

Odjednom, gruhnulo je! Instinktivno sam iskočio kroz otvor na ceradi. Čuli su se meci, još nekoliko granata se sručilo na kamion, i uzvici: "Allahu ekber! Allahu ekber!" Ležao sam za jednom omanjom brinom nedaleko od kamiona, i promatrao. Cerada kamiona je gorjela, s desne strane kabine otvorila su se polahko vrata i jedno se tijelo sručilo na zemlju. Kamion je i dalje gorio, zatim je eksplodirao. Čekao sam da se ponove poklici Allahu mili. Nije ih bilo. Izašao sam iza brine, i krenuo prema mjestu za koje sam bio siguran da su se iz njega čuli muslimanski glasovi. Nigdje nikog nije bilo. Pošao sam kroz šumu. Nedugo zatim, našao sam se na jednom proplanku.

Tada sam shvatio: slobodan sam. Ali, ni sam nisam znao šta bih sa tom slobodom, i da li mi ona više išta znači. Svejedno mi je. Osjećam samo da se smiješim, osmijehom koji bi mogao pripadati bilo kome. Sjeo sam na zemlju. I dugo promatrao niz proplanak. Nebo i Božija plavet. Božija džemra. I ptice, uplašene, zalepršaju više glave. Ptice se boju nas!, vikali smo, Ptice se boju nas! Ustao sam, i krenuo.

Ne znam koliko sam tumarao svojom slobodom. Kad sam se od nje umorio, riješio sam da odredim gdje je kibla, I da krenem tamo. Išao sam dugo tamo. Sve dok iza jednog zavijutka nisam vidio kuće. Na četiri vode kuće. Muslimanski je graditi kuću na četiri vode, Ademe sine, govorila je majka Mevla, razmisli o tome, prije nego što srušiš ovu staru kuću, razmisli o tome. Ja ti samo velim da muslimani ne grade džaba kuće na četiri vode, ja ti samo velim da muslimani sa kućom na četiri vode hoće uhvatiti sva četiri ćoška dunjaluka. To je nemoguće, znam, i jedino džamija obuhvaća samo jednu stranu dunjaluka, onu istočnu, ali, ipak, razmisli o tome, sine Ademe.

Prilazim kućama na četiri vode, kao da prilazim svim svojim izgubljenim stranama. Majka, de, namaži! Poželim da viknem, da, ja, već zvonki čovjek! Iza prve kuće, eno, naziru se siluete. Kročim tamo iza ugla: trojica bradatih ljudi, poklekli, kolju - svinju! Pogledi nam se sudariše, kao dva se sudariše svijela. Priđem polahko onome što drži nož i naglo mu zarinem nožić od noktarice u vrat.

- Allahu ekber! - viknem - Uspijem viknuti, prije nego me položiše na zemlju, i onaj s nožem mi, jednim potezom, odsiječe glavu.

Uzmem svoju glavu, jedinu svoju hamajliju, i krenem.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net