Ključanin, Zilhad


 

 

Dio VII

 

Još uvijek nosim svoju nevinu glavu, i svjedočim:

Moja porodica prepuna je lica i funkcija koje se umnožavaju. Imao sam, na primjer, dvije majke. Majka Derviša me je rodila, i zvao sam je mamom, nikad majkom. Majkom sam zvao majku Mevlu, zapravo očevu majku, a moju nenu, koju nisam zvao nenom. Zamršeno? Meni je, zapravo, sve tako jednostavno; onima koje bi to moglo zanimati (pri istraživanju historije Ključanin, toliko bitne za sporednu povijest svijeta), navodim dva znaka raspoznavanja: Derviša Ključanin imala je lijep glas i još ljepše cvijećnjake; Mevla Ključanin jedina je na svijetu Josipa Broza Tita nazivala Kito.

Muška strana moje porodice, avaj, još je maglovitija. Imao sam nekoliko didova. Većina ih se zvala Alija, ili nekom od izvedenica od tog imena. Alija Islamagić porodio je sve Ključanine. U porodici se pojavljivao samo pred velike ratove, zalazio u snove svojim muškim potomcima, i opominjao ih. Alijaga Ključanin, jedan od malobrojnih šehida između dva svjetska rata, u našim snovima je bio neka vrsta pomoćnika velikog Alije Islamagića, šutljiv, vazda u nekakvom starom vojničkom odijelu. Ale, pak, Ključanin najdraži je naš did! On je bio poput naše najdragocjenije kućne relikvije, prebivao je u uglu majčine sobe, raspetih ruku, bez riječi, gotovo dječija igračka, sve dok nije nestao onomad kada smo srušili staru kuću. (U skupinu didova zasigurno spada i did Hamid, brat našega dida Ale, koji je, nakon Aline pogibije, morao, očigledno, preuzeti tu nezahvalnu ulogu familijarnog dida. Jednoga je dana legao ispod zerzelije pored pruge, i sutradan ga tu više nije bilo.) Mlada grana porodičnog stabla nakon drugoga svjetskoga rata naglo se skraćuje. Amidža Ilijaz i otac Adem. Godinu dana prije moga rođenja ta grana ostaje sa samo jednim listom, mojim ocem. Amidža Ilijaz iz Slovenije dolazi u crnom kovčegu, i jedino se svake godine, u junu, pojavljuje na propupaloj avlijskoj lipi, razgovarajući s golubovima. Sve dok lipa nije srušena...

Da, čujem njihove glasove, pokatkad teška odhukivanja, pomiješana sa vjetrom i prašinom. U njima, međutim, nema moga imena.






U maju, u maju pioniri cvjetaju.

Historija nekada čovjeku dođe sama pred noge da mu pokaže svoje lice. Kada historija dođe dječaku od osam godina, on pomisli da je odabrani.

U maju 1968. godine historija je odabrala mene da predam cvijeće drugu Titu. Dolazio je u Sanski Most, i, prije nego što je i stigao, glas o njegovom dolasku okrenuo je sve tumbe.

Trnavci nisu mogli vjerovati da je ta čast pripala nekome iz njihova sela, za koje su se davno pomirili da se ne uklapa u međunarodne socijalističke tokove. Odmahivali su glavama, sve dok Ćeman-efendija jedne džume nije rekao: "To nas iskušava Sam Svevišnji!" Odmahivanje glavama tada je zamijenio strah.

Ja sam, oslobođen škole tih dana, spremao se da uđem u historiju. Ona je bila tu, na dohvat ruke, i počinjala je sa velikim zlatnim prstenom na Titinoj šaci. Treba samo stisnuti taj prsten.

Prvi mi je na poklonjenje, naravno, došao Esad.

- Ti ćeš se, sine Ademov, sigurno rukovati sa Titom? - pitao je.
- Sigurno, koliko je socijalizam siguran. - rekao sam.
- Onda je sigurno. A, kako je sigurno, bi li mu mogao reći za ovaj naš strujin problem?
- Bih. Reći ću mu.
- Samo, znaš, sine Ademov, bilo bi dobro da mu to kažeš nekako napredno. Ne pominjući Trnovu, to nikako! Nekako napredno, shvaćaš?
- Shvaćam.
- Možda da mu kažeš: volio bih, druže Tito, da u mome selu zasija elektrika u oku svakog našeg naprednog omladinca!
- A šta ćemo sa starim ljudima?
- Dobro, reći mu onda: volio bih, druže Tito, da u mome selu zasija elektrika u oku svakog našeg naprednog omladinca, a, Boga mi, i starca!
- Ne smijem spominjati Boga.
- Jeste, Tite mi, jeste.
- A da mu kažem: druže Tito, ja sam neku noć sanjao da ću biti Nikola Tesla.
- Kakve to ima veze, sine Ademov, šta izmišljaš?
- Nikola Tesla je izmislio struju, Esade, i kada mu ga spomenem, odmah će znati u čemu je problem.
- Neće znati. Tesla nije bio musliman.
- K'o da musliman ne more nešto izmisliti.
- Sad za sad, ne more... Nego...
- Da mu onda kažem: druže Tito, ti imaš pogled jači od elektrifikacije.
- Ti si lud, sine Ademov, ti si luđi od moga Midhe.
- Nisam lud. Ja sam najbolji učenik O.Š. "Vuk Karadžić", i zato Titi predajem cvijeće.
- Dobro, dobro, izletilo mi. - rekao je on sa strahom.

Taj dan se nismo složili oko formulacije kako Tito da uvede struju u Trnovu. Svakog slijedećeg dana tražili smo pogodnu formulaciju. Na kraju, odlučili smo da kažem: Druže Tito, naše rosno cvijeće, nek se struja i Trnovom šeće!


Crvenu mahramu nosit ću ja,
I plavu kapicu, tralalala!


- Nije mahramu, mama, nego maramu! - rekao sam.
- Mahrama je mahrama. - rekla je, i dalje pjevušila.

Nekidan je kupila tri metra bijeloga šifona. Najboljeg, rekla je. I šila mi košulju, kapu i mahramu. U gradu je kod bojadžije jedan metar ofarbala u plavo, drugi u crveno, a treći samo dobro izbijelila. Na svakoj probi je ponavljala: Kol'ko žica, tol'ko godinica!

Majka je, međutim, ljutito marširala po kući i vikala:

- Šta sam ti, Bože, toliko skrivila da me ovako kažnjavaš!

Mi smo je pokrivali dekama i ponjavama, da to bogohuljenje ne bi izašlo napolje. Otac joj je prijetio da će je baciti u Sanu. Mama je kršila prste i prizivala gromove da okončaju ovu sramotu.

Ja sam nekako naslućivao da je moje predavanje cvijeća Titi jedna vrsta iskupljenja za nepravdu koju je revolucija nanijela didu Ali. U socijalističkim knjigama je pisalo da je did bio ustaša i zlikovac, a to se nije slagalo sa porodičnom istinom po kojoj je did Ale bio u rangu nešto manjem od Tite.

Jednoga dana, došao je i Muho Benkovac.

- Poselamit ćeš mi Titu, sine Ademov. - rekao je.
- A što ga Ti ne poselamiš direktno? Vi ste drugovi.
- E, moj sine Ademov. Drukčija su vremena došla. Oko Tite se nakupilo toliko skota, da on više, hudnjak, ne zna ni ko mu je rod ni ko mu je drug.
- Tebe bi se sigurno sjetio. - pokušao sam da ga utješim.
- Teško. Revolucija je tako brza da se prvoborci ne mogu uhvatiti ni za njenu zadnju bremzu.

Onda je došao i Vrićan. To me je, priznam, začudilo. Bilo mi je neugodno da mi pred rukovanje sa Titom dolazi čovjek koji je opsovao Jovanku.

- Sine Ademov, moram ti nešto reći, i dobro me slušaj. - rekao je, pošto je ocijenio da nas niko ne može čuti. Ipak, počesto se okretao prije nego mi je šapnuo:
- Tito je musliman!

Odskočio sam ko da sam vidio previda.

- Slušaj. - nastavio je još tiše. - Kada sam ono bio u zatvoru zbog one rospije, jedan učen čovjek mi je pričao da je Tito musliman. Došao je iz Zakarpatja - a tamo su, priznat ćeš, svi muslimani - da ovdje napravi muslimansku državu.
- A komunizam? - procijedio sam.
- To radi preko komunizma da ga ne bi prokužili. Shvaćaš?
- Ne shvaćam.
- Nije bitno. Još si malehan. Nego, kako bi ti prepozn'o muslimana?
- Musliman kad umre nema petokraku zvijezdu na bašluku!
- Tačno. I, vidjet ćeš, kad Tito umre, ne daj Bože, neće imati petokraku na mezaru... Kako bi, međutim, prepozn'o živog muslimana?
- Musliman ima hamajliju u kojoj je mali Kitab.
- Tačno. Ali hamajlija je na vratu, i ne vidi se.
- Kako, onda?
- Svaki musliman ima muslimansku čehru po kojoj ga je lahko prepoznati. Ta se čehra ocrta muslimanu na čelu kada se nasmije.
- Šta se tada vidi?
- Vidi se polumjesec i zvijezda.

Bio sam začuđen. Ali, zvučalo je nekako istinito.

- Nego, da prijeđemo na stvar. Ima li Tito, po tebi, muslimansku čehru?
- Pa... (blage crte lica kao u softe; zelene oči kao bajramska zastava; šop kao u amidže Ilijaza)... Ima! - uskliknuo sam, i sam se preplašio svoga usklika.
- I ja mislim da ima. Samo ima jedan problem. Gledao sam, a Allah mi je svjedok da sam to činio dugo, u njegovo čelo kada se smije, i - nisam tamo vidio polumjesec i zvijezdu. A morali bi biti. Ja mislim da je to zbog televizora. Ta šejtanska sprava ne more prenositi Božije znake. Nego, da posve prijeđemo na stvar. Ti ćeš, sine Ademov, i neka te Allah džellešanuhu dotakne svojim pogledom, vidjeti Titu uživo. Bićete blizu evo ovako kao ja i ti, neuzu billahi! Molim te slijedeće: nasmij ga, i dobro mu gledaj u čelo.

Pred sam polazak na Titin doček, svratio je Ćeman-efendija. Pogledom koji nije trpio prigovore istjerao je sve iz kuće, zaključao dvaput vrata, i rekao:

- Odmah da si ovo stavio oko vrata! - iz džepa je izvadio hamajliju.
- Nezgodno je, Ćeman-efendija, izaći pred Titu sa Kitabom.
- Ni pred kakvog živog stvora nije nezgodno izaći sa Kitabom! - prosiktao je. - A pred šejtana - to je poželjno!
- Nećeš valjda reći, efendija...
- Šuti! Ništa nisam rek'o. - i stavio mi hamajliju oko vrata.

Ja sam je mahinalno pokrio crvenom mahramom.


Druže Tito, ljubičice bijela,
tebe voli Trnova vascijela!


Sve što je moglo hodati, krenulo je. Krenulo je i ono što nije moglo hodati: mladi su u tačkama vozili nepokretne, majke u naramcima nosile maksumčad, normalniji ispod ruke vukljačili luđake i slijepce. I, pjevali su da se čulo do Beograda.


Druže Tito, naše rosno cvijeće,
Vas dunjaluk za tobom se kreće!


Na čelu povorke išao sam, naravno, ja. U bijeloj košulji, sa plavom kapom, i crvenom mahramom oko vrata. Uzdignute glave, sa slikom moje ruke u Titinoj ispred očiju, nisam ni obraćao paznju na taj vašar iza sebe. Ciganin Biban je udarao o bubanj. Irfan Kamenčić je svirao na frulu. Sejdo Begić je svirao na harmoniku. Neka od budala je tukla kravljom bronzom. Mustafa Travljanin je svako malo uzvikivao: "Leti patka, leti guska, ova zemlja bit će ruska!" Esad Bijelić nosio je državnu zastavu. Muho Benkovac republičku. Ludi Midho zastavu F.K. "Sarajevo". Ejub Bešić je bio ponio bajramsku zelenu zastavu, pa su mu je oteli. A pjevao je i onaj kome je konj davno prnuo u uho.


Ide Tito, vodi muslimane,
razveo ih na sve četir' strane!


Majka, naravno, nije krenula. Ispratila nas je uzvicima: "Kito! Kito!" Nije krenula ni Muharemovca: podići nju sa njene vječne postelje, bilo bi skrnavljenje. Mislio sam da nije krenuo ni Ćeman-efendija, dok iza sebe nisam čuo da nekome odgovara: "Šejtana ako hoćeš svladati, moraš ga gledati u oči. Direktno!" Tada sam definitivno zaključio da će ovaj vašar završiti ili u hapsani ili u džehennemu.

Kolona je, naprotiv, išla kao da ide na Ćabu. U Šehovcima koloni se pridružila još grlatija skupina, pa je vašar bio duplo veći. U Sanskom Mostu, obje kolone progutala je jedna nepregledna masa. Odahnuo sam.

Jedva sam se probio do sporednih ulaznih vrata hotela "Sanus". Tu sam se priključio đacima koji će mi biti u pratnji kada budem predavao cvijeće. Nastavnici su nam rekli da će Tito ući u hotel ovim sporednim ulazom. Na ulazu ću ga dočekati ja sa svojom pratnjom. Kada mu predam cvijeće, Tito će nas pozvati u hotel na kolače i limunadu.

Stajali smo tako dugo. Tite još nije bilo. Niko se nije usudio pitati zašto ga već nema. Sunce se bjesomučno spuštalo na naša ramenca, i znojem natapalo bijelu košulju. Svako malo prilazila je razrednica Mirjana i svojim finim mahramicama brisala mi lice. Kroz sparinu su odjekivali uzvici: "Živijo drug Tito! Živijoooo!" I to je bilo jedino svježe pod ovom crvenom džemrom.

Odjednom, kao da je palicu upravljanja ovom paradom preuzeo šejtan, nebo se smračilo, i udarila je jaka kiša. U gustoj masi naša mala đačka delegacija bila je zarobljena: nazad nismo mogli, a u hotel nas niko nije zvao. Stajali smo i molili Boga da što prije dođe Najveći Sin Naših Naroda I Narodnosti. Njega, za inad, nije bilo. Kiša je dobovala po našim malim ramencima svojim velikim kapima. Popustila je kvalitetna bojadžijina farba na mahrami, pa su crveni ćurci tužno milili niz bijelu košu moju. Cvijeće više nisam mogao zaklanjati svojim tijelom, jer je kiša bila veća od njega: latica po latica je spadala na već blatnjavu zemlju. Iz zvučnika se horila pjesma: "Djeca su vojska najjača!"...

Kad više niko nije mislio ni da će kiša prestati ni da će Tito doći, muzika je stala, i čuo se Titin glas - sa prednje strane hotela! Pogledao sam u razrednicu Mirjanu, i ona je mokro slegla tužnim ramenima. Bacio sam cvijeće, zgnječio ga nogama, i pošao da se probijam prema trgu. Ronio sam dugo kroz tu močvaru narodnih nogu, dok su mi više glave povremeno odzvanjala parčad Titinih riječi, pomiješanih sa uzvicima "Živijo!" i pjesmom.

Mali pionir Ključanin probijao se kroz šikaru radničkih kombinezona i išao prema suncu.

Na trgu, zamolio sam jednoga radnika da me digne na ramena. Tada sam vidio: pod velikim suncobranom, u maršalskoj uniformi i sa sunčanim naočarama stajao je Tito i svojim snažnim glasom vitlao talasima kiše. Jedino su moje suze bile jače od njegovog glasa. Sačekao sam da proleteri viknu "Živijoooo!", pa sam viknuo i ja: "Đavoooo!" Visoko iznad svih nas samo se razlijegalo: "Joooo! Joooo! Joooj!".






Selime Sadić rođena Ključanin - dunjaluk ugledala u prošlom, a prestala gledati u ovom ratu; četnika koji ju je zaklao kao da je nekad negdje vidjela; kada je kriknula shvatila je: ubijao ju je sin Jovana Stanivukovića, nekadašnjeg očevog kuma; krik joj je bio posve dječiji, ali ona to više nije mogla primijetiti.




on razvlači usta s kraja na kraj socijalističke revolucije, kačket na glavi mu jednim krajem dodiruje oktobarsku revoluciju, drugim komunizam što se tek nazire, odozgo, sa bine, njegov glas šiša naše glavice na partizansku nulericu.


... Čim su prešli Sanu, borci Eminovačkog i Palanskog voda, naši najbolji borci iz brigade, gazeći duboki snijeg, došli su na brdo zvano Varda, iznad željezničke pruge i potoka Bukovca, i 9. februara izjutra postavili zasjedu...


on je prvoborac koji nikad nije čuo za permanentnu revoluciju, ali koji, permanentno, iz godine u godinu, drži govore djeci na kraju školske godine. on je revolucionar staroga kova, zato je njegov jezik jednostavan, kao dječije uši.


... Bila je velika hladnoća, snijeg je padao, pa je vidljivost bila mala. Posljednji borac u koloni vukao je granu da briše tragove, prtinu, koju je i novi snijeg još više zasipao. Partizani za sobom nikad nisu ostavljali tragove...


godina je 1971. negdje su se opet pojavile ustaše. i strijepim da se neće pojaviti i moj did. volio bih sada vidjeti dida, ali ne znam kako bi se to uklapalo u moj pionirski progres, visok kao poklič Boška Buhe. drhtim u uglu, i šutim.


... Prilikom prelaza rijeke borci su se skvasili, pa su prikriveni u dubokom snijegu cupkali na svojim mjestima i često povlačili zatvarače oružja da se ne bi zaledili. Partizani su morali biti uvijek spremni da udare na neprijatelja...


ali, on ne šuti. ima spomenicu okačenu na reveru plavoga kaputa, koja mu dozvoljava da odozgo mitraljira riječima po našim glavama, kako bi iz njih istjerao male ustaše. ako spomene dida, postaću mlad, mrtav, pionir.


... Tek oko deset sati naišla je neprijateljska kolona od Sanskog Mosta, koja se polako primicala mjestu gdje su partizani bili u zasjedi. Partizani su imali vremena da se međusobno dogovore kako će gađati...


još je bio u četrdesetprvoj godini. njegova stara usta, prepuna mladog jezika, vršljala su po muslimanskim selima oko Sanskog Mosta. i iz njih izvlačila zločince. u moje brideće uši ulazila su ta imena kao u čistilište. odatle su odlazila čista.


... Na desnom krilu puškomitraljezac Trivo Grbić prvim rafalom oborio je neprijateljskog puškomitraljesca. Tada je desetar Lazo Latinović povikao: "Vojsko, predaj se, ništa vam nećemo!" Partizani su uvijek pozivali neprijatelja prvo na predaju, pa...


opasno se počeo približavati četrdesetdrugoj. vidjelo se da je četrdesetprva na izmaku, još doduše prepuna krikova srpske nejači, ali već i pobjedničkih usklika. prstokršljiv, molio sam Boga da ti usklici još ne dotaknu Trnovu.


... Ali, neko od neprijateljskih vojnika rafalom je osuo po Lazi i grupi boraca oko njega, pa je borba nastavljena. Neki neprijateljski vojnici su pali u prtinu, a nekolicina je počela bježati nazad, uz Sanu, prema S. Mostu...


snijeg je te četrdesetdruge godine bio dubok kao najdublje srpsko sjećanje, rekao je; i mene je zahvatila ledena groznica od koje su mi se pomiješala stara i nova vremena, stare i nove ustaše, stari i novi partizani; ako spomene ključanin!!!


... Grupa partizana pojurila je prtinom za njima, ali su ih tri neprijateljska vojnika sačekala i spremala da iznenadno napadnu. Vidjevši zamku, Joviša Mastelica se hitro probio kroz snijeg i paljbom spasio drugove...


ništa više nisam osjećao; vidio sam samo ta usta, velika kao špica u filmovima MGM-a; i čekao da iz njih iskoči moje prezime i da me pojede; dovoljno će biti da iz te socijalističke provalije iskoči samo ključ, da padnem u ustaški ambis.


... Do potoka Bukovca uspjela su da se povuku i pod mostom zauzmu odbranu samo dvojica poznatih ustaša, Đulaga Halilović iz Kamengrada i Ale Ključanin iz Trnove. To su bili poznati zlikovci. Imali su puškomitraljez...


did je imao puškomitraljez; plašio sam se da ne iskoči iz tih ogromnih prvoboračkih usta sa puškomitraljezom i slovom U na fesu; a "zastava revolucije već je lepršala uz Sanu i niz Sanu", velika poput jezika sa kojeg je izlazila.


... i grčevito su se branili. Ale Ključanin je do rata bio poznati siledžija i vjerski fanatik. Bio je snažan i razvijen, metar preko leđa. Već u aprilu 1941. postao je ustaša i potom se istakao kao koljač nevinih ljudi, žena i djece...


iskočit će otud onako snažan; i svojom bredom pokositi ovaj buljuk nevine socijalističke djece; a na našoj porodici ostati još jedna velika historijska fleka; "čim su prešli Sanu, borci Eminovačkog i Palanskog voda", počelo je izlaziti iz usta!


... Napad na dvojicu opkoljenih ustaša predvodio je Jovan Stanivuković. "Bio je to dvoboj puškomitraljezima: partizanski hrabri puškomitraljezac Jovan Stanivuković protiv ustaškog puškomitraljesca Ale Ključanina...


zemljo, ti ipak imaš najveća usta na svijetu!; progutaj me s njima, molim te, kao što nikad nisam do sada nikoga molio!; otvori ih, skočiću u njih kao u ljetnu rijeku!; jer "neprijateljska kolona počela se približavati našoj zasjedi"!


... Dvoboj žestok, bez milosti. U jednom momentu Ali Ključaninu se zakovao puškomitraljez. Jovan Stanivuković, Lazo Latinović, Stanko Marjanović, Gojko Rašula, Dušan Zorić i još neki to su primijetili i odvažno jurnuli na ustaše...


"ja sam imo dvoboj puškomitraljezima sa ustaškim puškomitraljescem"!; usta!; zemlja!; usta puškomitraljeza!; usta-ustaša!; usta komunizma!; usta stropa!; "bio je to dvoboj žestok, bez milosti"!; i milost koja nije imala usta!


... Nastalo je rvanje i gušanje u dobokom snijegu, kraj potoka, pa su partizani uspjeli da savladaju i zarobe Đulagu Halilovića i Alu Ključanina. Obojica ustaša su kolskim lancima svezana i priključena ostalom plijenu...


"ustaši se, na sreću, zakovo puškomitraljez"!; i polahko je prilazila nesvjestica, bijela kao pionirska košulja; "prilazili smo im polako, i ja sam, zamislite, prepozno svoga kuma Alu Ključ..."!; bijeli ponor, dubok, dublji od komunizma...






Alijaga Ključanin - šehid između dva rata; četnici su mu '92.-ge godine razrovali grob, izvadili kosti, zavezali u vreću, pucali po njima, zapalili, i bacili u Sanu.




Zanimljiv događaj zbio se u jesen 1930. godine, o kome je i "Politika" donijela reportažu. Priča počinje pred Prvi svjetski rat, i mi ćemo se držati "Politikinog" sizea, sve dok se on bude približavao istini.

Alijagu Ključanina i Jovišu Stanivukovića spojit će austrougarska uniforma, u staroj banjalučkoj kasarni. Dan je bio siv kao austrougarska monarhija, i produžavao se sve do Soče, na krajnjem mjestu slavenskog, a na početnom germanskog svijeta. Mada će kasnija srpska historiografija i posljednjeg Srbina upisati u dobrovoljački stroj srpskog oslobodilačkog rata, Alijaga i Joviša, evo, već odbijaju po ko zna koji napad savezničkih snaga. Front je bio težak i brdovit, tako da su ga izgleda mogli odbraniti jedino gorštaci sa juga - Bošnjaci, Hrvati i Srbi - jer je planina bila ako ne njihov dom onda barem avlija.

Nije poznato da li je Joviša u jednom trenutku vidio lice smrti ili samo lice budućnosti prepuno opreza, a ni "Politika" ne piše da je rekao svome inovjernom ahbabu:

- Alijaga, ovdje je toliko granata da je malo vjerovatno da na jednoj od njih neće pisati i moje ime. Molio bih te i zavjetovao: ako doživiš dan kada se moja kćer Mara bude udavala, ostavljam ti u amanet ove dukate da joj ih dadneš na dan njene udaje!

Alijaga je primio dukate, ušio ih u postavu šinjela, i svaki dan se sretao sa kismetom kao s nekim najbližim. Kismet je 1915.- te sa sobom odveo Jovišu, a Alijagi ostavio amanet. Do kraja rata Alijaga je češće viđao lice meleka života nego meleka smrti, mada je vrijeme bilo takvo da bi trebalo biti obratno, i - preživio. Došao je kući u odrpanom i tuskavom šinjelu, ali nije dozvoljavao da se šinjel skida sa drvenog čiviluka u spavaćoj sobi, niti da se pere. Familija je naslućivala da šinjel krije neku veliku tajnu, ali ona se nije pomaljala ispod njegove prljavštine.

Godine 1930. Alijaga Ključanin je naredio jedinom preostalom slugi nakon agrarne reforme da očisti fijaker i uredi konje za put. Obukao je svečano odijelo, potkresao bradu, i krenuo. Ukućani su se jedino čudili što je sa sobom ponio onaj tuskavi šinjel.

Kada se dovezao pred kuću pokojnog Joviše Stanivukovića, svadba je već bila u punom jeku. Svi su se iznenadili pojavi muhamedanca na svadbi pravoslavnog početka i svršetka. Alijaga je ušao u avliju gdje su bili mladenci i svatovi, i svima nazvao "Pomozi Bog!". Niko mu nije otpozdravio. Uzeo je šinjel iz fijakera i sišao.

Slijedeći "Politikinu" priču, izgleda da je to bila jedina, i posljednja greška Alijage Ključanina. "Politika" se ne može načuditi da je jedan muhamedanac stupio na pravoslavnu svadbu, i još pritom donio šinjel mladenkinog pokojnog oca. Noževima, kojih je hvala Bogu na svadbi uvijek dosta, prekratili su tu sramotu. Alijaga je htio nešto reći, ali ga je preduhitrio Azrail, koji se, eto, toliko godina skrivao a sada odjednom pojavio, i uzeo mu dušu kao što se uzimaju dukati iz kese. Svatovi su mejita Alijagu polozili u fijaker, i ćaknuli konja. Konj je predvečer dovukao fijaker kući, sa begovski zavaljenim Alijagom. U fijakeru su nedostajali jedino šinjel i Alijagina šehidska duša.






Nihad Ključanin - brat Zilhada Ključanina; za mira to je bilo ipak neka čast (Z. K. je pisao knjige, i time je barem nudio kakvu-takvu šansu da familija Ključanin primiriše opojni miris historije), za vrijeme rata - "otežavajuća okolnost", čija se težina mjerila četničkim maljem ili kamom; Nihad je mučen rukom najboljeg bratovog školskog druga, Duška, jedinog pravoslavnog insana koji je slobodno ulazio u porodičnu kuću a da to nije smetalo majci Mevli i da se nije selila na gornji sprat kuće; pri tome treba još dodati činjenicu da je na Nihadovo pitanje "zašto?" (preovladavajuće pitanje u Bosni 1992.-ge), Duško odgovorio da ga je Nihad jednom mrko pogledao u svojoj kući.




Alija Islamagić, beg od Plamenica, imao je kraći život od svoga dugačkog imanja: imanje je mogao obići sa dva dana dobroga konjskoga hoda, a život mu ovisi o dva sata najmlitavijeg konjskoga kasa.


Paščad insanska, hoće da me ubiju. Mogli su naći barem jednoga konja, nego me vuku sa volovima. Jedan konj, najobičnije kljuse, bio bio farkliji od tisuću volova. Kujini sinovi, rekoše da u selu nema ni jednoga konja. Ostavio im, kažu, Dželal-paša samo volove i sitnu sermiju. Lažu, ali moje će oči to kasno vidjeti.


Dželal-paša je 1821. podavio bosanske kapetane. Jedino je kapetana iz Sanskog Mosta protjerao sa familijom iz Bosne, da se nikad ne smije vratiti, što je bila teža kazna nego da ga je udavio. Mehmed-kapetana, ajana nad Ključom, zadavio je običnom priuzom, što je bilo poniženje; i Mehmed-kapetanova duša još se vidi za ramazanskih večeri kako luta sokacima. Ali, barem luta svojim sokacima, a ne tuđim. Alija beg Islamagić, veliki prijatelj ključkog kapetana, izbjegao je Dželal-pašinu priuzu sasvim slučajno: Dželal-paša usnio je san u kojem je korito Sane bilo puno krvi umjesto vode; krv je bila ključala, i umjesto mjehurića izbacivala je harfove. Ključ je bio jedan od krajnjih gradova turske Bosne tako da su se potočići bosanske krvi koju je Dželal-paša razbacao po Bosni izgleda skupili u rijeku kada je stigao u Ključ. Tako da je Dželal-paša uplašen snom pridavio samo Mehmed-kapetana. U Srbe nije dirao.


U njih nije ni barnuo, pasiji sin. Sada mu vraćaju mojim ubistvom. Ne umišljam da sam pejgamber, ali kada i ovu glavu pokriju daskama ispod kojih nema povratka, ovaj dio dunjaluka mogu slobodno prekrižiti zelenom bojom.


Nasljednik Mehmed-kapetana, Jašar-kapetan, bio je tanke krvi i još tanje pameti. Njegov vladajući princip je bio da izbjegne onu priuzu, a vatan, mal ili din prepustio je rukama slučaja, najopasnijeg dušmanina Bosne. Kada je to vidio, Alija beg Islamagić je sve uzeo u svoje ruke. Mada moderna historiografija nema takvih termina za taj period bosanske povijesti, Alija Islamagić je vladao blago ali odlučno. Pravoslavce nije kulučio, ali nije im ni dozvoljavao da prijeđu granicu iza koje je bio svijet islama.


Bio sam naivan u svojoj dobroti. Trebalo je slušati one koji kažu: stavi jednoga vlaha za sofru kao sebi ravna, a na drugome sjedi - i onaj za sofrom i onaj na kome sjediš misle ti isto. Da su oni na našem mjestu bili ovih četiristo godina, nas nijednog ne bi bilo. To znam, ali mogu šapnuti samo ovim sandžijama u grudima. Daj mi vode, kažem momku koji ide uz kola.


Beg Islamagić bio je toliko blag da nikad Srbina nije nazvao vlahom. Uzjahao bi konja i bez pratnje danima išao po pravoslavnim selima. Doduše, bio je naoružan, ali mu je oružje više služilo za odbranu od zvijeri nego od Srba. Takav je krenuo i onoga dana na čijem je početku bila upisana njegova smrt a on je nije vidio.


Previše sam se bavio ovodunjalučkim poslovima. Da sam pogledao u lice toga dana, bio bih spašen. Ali, mene su obanđijala insanska lica a ne Božija, koje nam katkad On pošalje da se u njima ogledamo. Bog me je kaznio, da, i nema veće kazne nego umrijeti okružen licima koja ne pripadaju bližnjim. Zovnem momka i kažem mu, Kada budem umirao, daću ti znak. Tada ispregni vola i dovedi ga preda me, hoću da ga gledam u oči.


Nije bio ni na čejreku prvoga dana svoga imanja, a razmišljao je kojemu od svojih kmetova da učini čast na konaku. Tada je odjeknuo hitac koji će mu otvoriti vrata vječnog konaka. Otvorile su se i grudi. Pao je s konja. A, nedugo zatim, nad glavom je vidio mnoštvo lica sa krstom na čelu.


Između te kugle i trave bilo je neke povezanosti. Kugla me je vukla ka travi, a trava začepljivala rupu u koju je ušla kugla. Želio sam vidjeti nebo, okrenuo sam se na leđa, i vidio ta lica prepuna krstova. Sklonite te krstove, prokleti bili, rekao sam. I dovezite mi konjska kola. Nemamo konja, beže, rekao je jedan glas. Kako nemate konja, skotovi, rekao sam, Gdje su vam? Otjero ih Dželal-paša, rekli su. Lažete, skotovi, lažete, Dželal-paša nije uzimao vlaške konje nego muslimanske duše. Dovešćemo volove, Alibeže, rekli su, i sve se utrkivali ko će prije dovesti volove. Toliko se raduju mojoj smrti, pomislio sam. Nekoga koji mi se učinio kao odani kmet Jovan upitao sam, Jovane, ko me ubi, Jovane? Ne znam, Alibeže, pojavili su se ajduci, ne znam. I, da se ne bojim Boga, posvjedočio bih da je to rekao plačnim glasom. Lažeš, rekao sam, Vi znate za svaku vašu pušku na ovom dunjaluku. Kada su stigli nečiji volovi, položili su me na kola puna slame. Tada sam se sjetio, i upitao, A gdje je moj konj, paščad insanska? Pobjegao je, rekli su. Lažete, moj alat nikad ne bi od mene pobjegao, lažete, krmeći sinovi. I tada smo krenuli. Polahko, sporije od smrti koja je dolazila.


Smrt Alibega Islamagića krije jedan momak pravoslavac, jedne volovske oči, i melek Azrail. Nije poznato šta je radio momak pošto je na Alibegov znak priveo mu vola. Sa sigurnošću se može ustvrditi da je, po običaju, Alibegovu dušu preuzeo od Azraila vo, i da se je pojavio Azrail koga momak nije mogao vidjeti jer za to nije imao oči.


Kada mi je na lijevo rame sjeo Azrail dao sam momčetu znak, i on je doveo vola. Rekao sam momku da vola dadne mojoj familiji, i da joj kaže kako sam poručio da ga ne smiju zaklati. Proučio sam fatihu, i predao dušu Azrailu.


Tek sutradan u čaršiju je ušla volovska zaprega sa Alibegom Islamagićem. Tijelo je još mirisalo, ali Alibega više u njemu nije bilo. Usta koja pričaju događaje kažu da je Alibegov miris ostao nad Ključom i poslije njegove džennaze. Sve do polaska familije Islamagića iz Ključa prema Sanskom Mostu. Imanje su što prodali što uvakufili, sa sobom poveli samo nekakvog vola, i krenuli. Pred njima je išao Alibegov šehidski miris.


Usta koja sve znaju kažu da je familija stala ondje gdje je stao i miris: u Trnovi kod Sanskoga Mosta. U prvi zemljišni defter upisali su se kao - Ključanin.






Alija Ključanin, najmlađi - dijete; četnici su ga razbili o dovratak ulaznih kućnih vrata; time je definitivno zamandaljeno postojanje familije Ključanin; i završena njihova saga, koja se protezala od Trnove do Ključa.






Da se podsjetimo (jer sjećanje je najsigurnije kalemljenje): nakon pojave 33 znaka ispod kojih su se krile 33 dječije slike; prolaska kroz grad koji je nekad upoznao moje korake, a sada pretvoren u svinjac; prelaska zavičajne granice, dok je iza nje ostajala pružna šljaka i džinovska konstrukcija mosta; nakon kiše i glasova što su požurili da ispričaju svoju priču prije nego stignu do ahireta; nakon miješanja historije, školske table, porodične odiseje koja se još dade iščitati iz vriska malog Alije Ključanina; nakon svega - stojim pred porodičnom kućom, i čekam da me neko majčinim glasom pozove unutra. Glasa, naravno, nema.

Sve drugo je tu. Mada je kuća polusrušena, povremeno prozori, vrata i krov dolete sa drugih kuća, i pričine dom. U ruševini se na trenutak ukaže i stara kuća, srušena sedamdesetih godina, prepuna davno iščezlih stvari. Kraj stare kuće pojavi se i lipa, načičkana pupoljcima, ali, začudo, bez amidže Ilijaza i njegovih previše otvorenih dlanova. Zato, vjerovatno, nema letećih tepiha lipinog mirisa, na koje sam se ponadao položiti glavu i otići.

Oko kuće još lepršaju nagorjele knjige. Jedna knjiga je dugo čuvala našu kuću. Šest puta su četnici postavljali pod nju eksploziv. Šest puta eksploziv nije eksplodirao. Mater moja '92.-ge ispod poda naše kuće stavi musaf. I reče: "Čuvala sam te, čuvaj me!" Kuća je sačuvana šest puta, sedmi je put bio izvan moći zakopane knjige. (Derviša Ključanin je sačuvana tamo gdje se čuvaju najveće dragocijenosti - u džennetu)

Iz nesagorjelih strana knjiga ponekad se čuje glas tetka Redže, ispod kojeg proviri hrzanje konja Alije Đerzeleza. Alija se ne pomalja, tako da i danas ne znam o njemu ništa više nego što sam znao u djetinjstvu: da je bio pobožan i nikad nije sjekao mlado drveće i mlade grane. Za takvog junaka, mislim, to je premalo.

Ipak, sve je to pusto sjećanje. Stalno kalemljenje. Samo jedna godina nije takva, i sjećanje na nju je užurbano potkresivanje.

Devedeset druga.






Devedeset drugu godinu naslutio je 1989. godine Mahir Čaušević. Tog augusta Mahir je načuo da se skupo prodaje zob u gradu, pa pošao da je unovči. I, evo, skriveno oko što prati sve događaje već fokusira malu konjsku zapregu, dvokolicu i dva mršava bosanska konja, koja sa suncem, zastalim ispod samih konjskih trbuha, vuče se prašnjavim augustovskim drumom.

... U istom trenutku tisuće Srba idu prema Gazimestanu, vukući za sobom svoje poglede koje su davno, 1389. godine, ostavili na Kosovom polju. Povorke su impresivne i šarolike: bajraktari sa zastavama po kojima još trepere zvijezde petokrake, zastave sa bajraktarima zaraslim u bradu, žene u crnini pomiješane sa pankerima u crnim kožnim jaknama, mantijaši rame uz rame sa partizanskim prvoborcima, itd., itd. Zajedničko svim kolonama je zveckanje kostiju srpskih predaka, koje se za njima vuku, i trag pretvaraju u prašinu.

... Mahir Čaušević i ne sluti sliku nebeskog naroda što tamo, daleko, uzdiže velike oblake prašine, najveće od juna četrdeset i prve. Zadubljen u brojanje zobnih pregršti, umjesto kojih već vidi pare, jedva primijeti čovjeka pored puta, sa uzdignutom rukom u znak selama. "Mir neka je i tebi, ko god da si!", pomisli Mahir, i, heja-heja, zaustavi konje. Čovjek je na sebi imao bosansko odijelo, fes na glavi i pas oko struka, a u ruci je držao neki tefter. Nazva selam, i direktno, bez ustezanja, predloži Mahiru da mu otkupi svu zob, po najvišoj cijeni koja se mogla dobiti u gradu. Mahir, ophrvan novčanim ciframa, pristade; skrenuše sa puta da istovare zob.

... Na Gazimestanu se već skupilo toliko svijeta da najmanji zločin ne bi mogao propasti kroz tu gomilu. Dapače, augustovskom jarom kruže sve nacionalne nevinosti, nanesene nepravde, genocidi nad nebeskim narodom, duše nejači, karte Okrnjene i Velike Domovine, bijeli anđeli iz svih pravoslavnih manastira, i nekoliko hektolitara rakijskih isparenja. Gomila je nestrpljiva, čeka se da iz nje izađe vožd, ma ko to bio, da stupi na sklepanu drvenu pozornicu - koja je u tom trenutku u najmanju ruku oltar domovine koja se širi, ili pozornica svijeta - i da pokaže pravac kojim treba krenuti.

... Mahira Čauševića obuzimaju trnci i osjeća kako mu kosa polahko diže francuzicu na glavi (ne od gazimestanske slike, on i ne zna za nju!), dok stiže pred nekakvu pećinu i unutra nosi prvu vreću zobi, za čovjekom u bosanskom odijelu i s tefterom u ruci. U pećini se nalaze tri odaje. U prvoj, gdje mu je naloženo da istresa zob, vide se tri konja, "ko tri vile crvene, ujedno svezati" (kako je poslije opisivao Mahir). U drugoj sobi se nalaze trojica ljudi pod zelenom čohom; a u trećoj - kazan, velik kolika je i soba, više njega obješena sablja, niz koju gamiže krv, kap krvi. "Proće - kaže Mahir - bukadar koliko dok ona kap - kaže - kane."

... I, napokon, na drvenu pozornicu, pozornicu domovine i svijeta, penje se mlad čovjek, dežmekast i bucmast doduše, ali mlađi od nacionalnih rana i krasta. "Niko ne sme da bije ovaj narod!" - kaže govornik; i - narod koji ne smije da se bije pada u trans. Trans se povećava pošto bucko-govornik iz augustovske jare za govornicu izvlači one genocide, nepravde, duše nejači, okrnjene i proširene karte. A kad po pozornici zazvečaše mošti, gomila skoči u delirij... Govornik je na kraju viđen kako, isturene brade i mrka pogleda, zuri negdje u daljinu, dok mu kroz nakostriješenu kosu prolaze posljednji zraci srpskog sunca. (U daljini će se tek poslije prepoznavati razni narodi, ali to za ovu priču sada nije bitno; kao što nije bilo bitno nesrpskim narodima na Balkanu, tog 29. 8. 1989. godine.)

... Mahir Čaušević još se nalazi u tajanstvenoj pećini. I, pored viseće francuzice prepune straha, nije odolio da čovjeka u bosanskom odijelu i s tefterom u ruci ne priupita:

- Boga ti, šta je ono pod onom zelenom čohom? Vidim da su neki insani.
- Eh, ono ti je - reče čovjek u bosanskom odijelu - Đerzelez Alija i Mujo i Halil.
- Pa, - osmjeli se dalje Mahir - šta rade?
- Spavaju, a ovo su - reče čovjek - njihovi konji, a ja gledam njihove konje, dok se ne probude.
- A kada će se probuditi?
- Kad se onaj kazan krvi nakapa.
- Kad će se nakapati - ne izdrža Mahir - kad kap krvi gamiže niz sablju koliko treba insanu da stigne do svoga mezara.
- Sa'će - reče čovjek u bosanskom odijelu - brzo će rat, pa će se to začas natočiti. A tada će se i oni probuditi - i zapisa nešto u onaj tefter.

Mahir Čaušević preko njegovog ramena u tefteru pročita: 4. april 1992. godine.

... Miting na Gazimestanu se završio. Srbi su krenuli u pravcu pogleda novoustoličenog vozda. Sa sobom su ponijeli sve genocide, nepravde, mrke poglede, od prvog do posljednjeg Gazimestana. Za njima su zveckale, u ritmu novog poretka, mošti.

Miris tamjana širio se narednih godina po svim dijelovima grbave domovine. Za tim mirisom išla je armada popova mantijaša, i svako mjesto gdje bi se moglo ukazati srpsko uho ili rebro posvećivala molitvom čije prve riječi su bile: "Ovo je Srbija!". Na kraju, (mada smo tek na početku te mrtvozorničke turneje mantijaša) je iscrtao na mapi Jugoslavije mrtvačku glavu i dvije ukrštene kosti.

Znači nadolazeće kataklizme pojavljivali su se sve učestalije. U novinama se pojavilo dijete sa tri glave, tri ruke, i na svakoj ruci po tri prsta. Iz čitanki su iskakali meleki muslimanskih pisaca i upirali prstom prema istoku. 5. maja 1990. godine svi muslimani u Jugoslaviji sanjali su J.B. Tita: smije se, sa itekako vidljivim polumjesecom i zvijezdom na čelu.

U Trnovi su znaci poprimali svoja tradicionalna lica. Drvo koje plače od 1989. do 1992. pojačavalo je svakim danom ritam plača za jednu izgubljenu dušu u isuviše bliskoj budućnosti. Šehidov nur na Turbetu prvo se pojavio u vidu iskre, 1991. kao svijetleća jabuka, a početkom 1992. već kao užarena čalma. U junu '91.-ve mirisi lipa bili su neizdržljivi, a trag jedne od zmijasestara ličio je na put kojim je najveći šejtan s nebesa provukao svoju ogromnu metlu. Neki se kletu da su iste godine vidjeli vatreni komet, ali to već nije bilo sigurno pošto astronomi iz prijestolnice o tome ništa nisu javili. Januara 1992. godine ponovo je izmilio duh dida Ale, za kojeg smo mislili da je nepovratno nestao u ruševinama stare porodične kuće, sedamdesetih godina. U ruci je i dalje vrtio tespih, ali sada je tespihao vratolomnom brzinom, gotovo panično, dok su iz boba iskakale sudbine šehida: 33 bobe - 33 vrste šehida. A Mahir Čaušević u snu je nemoćan pratio kako se puni kazan krvlju, kap po kap. Dok Alija Đerzelez, Mujo i Halil Hrnjica još spavaju.

... Niko, međutim, ništa nije shvatio. Muslimani - ostavljeni na sporednim kolosijecima uskotračne pruge ukinute sedamdesetih godina; lišeni Titovog osmijeha, nepovratno izgubljenog ispod teške mermerne ploče na kojoj doduše nije bilo petokrake, ali ni polumjeseca i zvijezde; s očima koje već nisu vidjele duhove njihovih smaknutih vođa Bijedića, Hume, Pozderca - muslimani su se, dakle, zatvorili u svoje kuće, i čekali da ruka sa tri prsta zapali prvu šibicu.

4. aprila 1992. godine, u ranim jutarnjim satima, bez ikakvog povoda (to se mora naglasiti, jer će "bez ikakvog povoda" obilježavati naredne četiri godine u Bosni), granatirano je selo Trnova! Bio je prvi dan Bajrama, trenutak kada se zgušnjavaju blagoslovljeni dani. Iz seoske prangije Hile je ispalio jedan hitac, da svečano označi dijeljenje ljudskih i Božijih dana. Nakon tog hica, na selo je palo 500 granata. Većina ljudi nikad do tada nije čula fijuk i eksploziju granate, pa su pomislili da i nebo slavi kraj Ramazana. Možda je to, a i blagoslovljeni dani koji su nastupili, pomoglo da 500 granata učine jednu jedinu štetu (ne veću od groteske): sruše Muhincin poljski zahod. Uglavnom, sve se na tome završilo. Oči su i dalje bile uprte u nebo, a uši začepljene davnim tepavim glasom J.B. Tita. Radi istine, makar se ona ne vidjela, kao dekoraciju u dubokoj pozadini, treba reći slijedeće: 4. aprila u bosanskom gradu Bijeljini ubijeno je 500 muslimana; 6. aprila granatirana je Mekka svih evropskih muslimana, Sarajevo; srpske mošti viđene su po cijeloj Bosni, na tenkovima, iza haubica, sa kalašnjikovim u troprstim rukama. A iz Trnove je pobjegla žena Ahmeda Bešića, Srpkinja.

... Do drugoga, hadžijskog, Bajrama ništa se nije dešavalo. Osim: u prijestolnici nove države, u Sarajevu, pojavili su se neki čudni ljudi s čarapama na glavi, i, tek kada su se ispeli na okolna brda, malo ko je u njima prepoznao ubice; u bosanskom gradiću Bratuncu u jednoj školskoj sali ubijeno je 3.000 muslimana, samo što su živjeli preblizu Srbije; u Foči su se čuli, naizmjenično, padovi u Drinu preklanih ljudi iz Drugoga svjetskoga i ovoga rata; bosanska varošica Janja, sa 90% muslimana, učas je postala srpska, jer je, davno, davno, kada su na svijetu bile samo šume i pokoja krčevina, izgrađena, kažu, na srpskoj zemlji; kolone muslimanskog življa napuštale su domove, poviše njih je vihorio plač, toliko jak da ga niko nije čuo...

U Trnovi je vladala općeprihvaćena deviza toga doba - Neće mene, ja nisam ništa učinio! Radio-Sanski Most, koji je, abrakadabra!, od narodnog postao srpski, pozivao je jedno po jedno muslimansko selo da preda oružje, kojeg nema. Pošto se oružje nije pojavljivalo, pojavili su se ultimatumi. I prvi od 69 načina ubistva što ih je javno objelodanio vođa oživjelih moštiju u Bosni. Trnavci su, doduše, pokušali spriječiti pogrom, onim što su imali. Kako, rekosmo, oružja nije bilo, upotrijebljeni su "pacifizirani" načini odbrane. Seoski mujezin Sefer ezanom je nastojao utvrditi zavičajnu granicu. Ćeman-efendija je sa nekoliko pomoćnika po zavičajnoj granici učio Kur'an. Šest puta je Kur'anom opasao selo. Sedmi, sretni, put nije stigao: prvoga dana Kurban-Bajrama četnici su oko sela postavili šest obruča. I ušli u selo.

Povod ulasku u selo bilo je, rekoše, ubistvo jedne krmače, koju je, početkom juna, ubio Feriz Fehkin, seoska lola i bezbožnik, rekavši: "Šta će vlaško krme u muslimanskoj Trnovi?" Ta rečenica će postati historijska, a ubistvo krmače je jedno od malobrojnih ubistava u tom dijelu dunjaluka izvedenih nevinom rukom. Feriz Fehkin nije nađen u selu, ali tu smo bili svi ostali.

... Događaj što slijedi može izgledati haotičan, jer izmiče i najpreciznijem ljudskom oku; i ako neko u njemu bude tražio preciznost i red, neka se obrati Onome Koji Sve Vidi i Sve Čuje, jedino On ima jasnu sliku šta se desilo tih dana u malom bosanskom selu Trnova, mjestu sa najvećom koncentracijom muslimanskih duša po km2 na istočnoj strani svijeta.

Jedini red koji je poznat ogleda se u isuviše banalnoj simbolici: nestanak sela Trnova trajao je tačno onoliko vremena koliko je bilo potrebno hrišćanskom bogu da stvori svijet - dakle, sedam dana. Ali, narod nije znao u kojem je vijeku, kamoli u danu.

... Iz najtamnijih budžaka vijekova pojavile su se, sada već do zuba naoružane, razne utvare. Bilo je to šarenilo likova i odora, komšija, kumova, radnih kolega, u smb uniformama, poluuniformirani, sa titovkama, četničkim kokardama, stari i mladi, žene i djeca. A viđena je i žena Ahmeda Bešića, jedina naša snaha Srpkinja, u maskirnoj uniformi i sa nekakvim trakama po rukama. Gledano iz nekog okrutnog oka, nezainteresiranog za povijest i istinu, sve je ličilo na godišnje gradske vašare, prepune prepoznavanja i upoznavanja. Komšija je tražio komšiju, kum kuma, radnici kolege, učitelji učenike. S tim, da su sada jedni krenuli prema drugima, naoružani prema golorukima, u konačni i završni čin prepoznavanja, čin smrti.

Kako pamćenje zločinca počinje u zakrvavljenim očima, ispred škole, pred kojom je zbijen u najuži džemat na svijetu sav muslimanski svijet Trnove, prvo je tražen Feriz Šabanović zvani Fehkin. Željela se, očigledno, naplatiti ona krmeća duša. Pošto Feriz nije nađen, a tajnu njegovog nestanka su krili ili šest prstenova oko sela ili sloboda, oči zamrežene ocilima okrenule su se prema Behlilu Kariću Prdi, slijedećem glavnoosumnjičenom. Prdo je birvaktile, u vremenu kojeg se sjeća samo osvetnički gen, puštao svoje stražnje vjetrove na zavičajnoj granici. I, evo, na livadu, tik uz školsko dvorište izveden je Behlil Karić Prdo, oboren na zemlju, svezan za četiri zabodena kočića i polahko pripreman, trgajući mu dio po dio odjeće, za nešto što će označiti početak užasa u našim očima. Nikome još nije bilo ništa jasno, pa ni onda kada je komandant oživjelih moštiju, major Basara, štapin dinamita utaknuo Prdi u guzicu, svečano i paraderski, valjda da označi početak ceremonije koja će tek uslijediti. Fitilj na štapinu je zapaljen, četnici se odmakli, i nastupila je - tišina. Da, upravo tako, tišina - posljednja zapamćena tišina svih žitelja sela Trnove, sela sa najvećom koncentracijom muslimanskih duša po km2 i na zapadnoj strani dunjaluka. Potom je gruhnulo. I Behlil Karić Prdo je, kompletan, sa cjelokupnom dušom i tijelom, bez ostatka, ako se ne računa gomila prašine koja se ubrzo slegla, otišao na ahiret. Bio je to najjači prdež najvećeg gospodara stražnjih vjetrova u povijesti sela Trnove, Behlila Karića Prde, neka mu je lahak zrak pod kojim počiva.

Da li su Prdin rasprs, ili ona neumoljiva četnička ruka sjećanja, bili povod da došljaci upitaju: "Gdje vam je artiljerija?" - nije poznato. Uglavnom, tražen je splavar Hile, inače zadužen dugo godina za bajramsku prangiju. Pošto je Hile, doslovno ili metaforički, propao u zemlju, Hilina Šehra je u dječijim količima dovukla bajramsku prangiju. Četnici su bili bijesni: što po naravi, što zbog toga jer su mislili da ih neko zafrkava, a i što nisu našli Hilu. Naredili su Bakiru Leziću Herkulesu da ponese prangiju, i pođe za njima prema Turbetu. Izmjerili su šest koraka od turbeta, postavili prangiju, i gađali. Prangija je lomila komadić po komadić turbetskog zida, ne veći od zehre događaja iz prošlosti. Povremeno bi zaiskrilo rušenje turbeta 1918. godine, ili 1941., i to bi uglavnom bilo sve. Da bi srušili turbe tukli su ga tromblonima, potom bestrzajnim topom, na kraju s nekoliko tenkovskih granata; dok od turbeta nije ostao samo šehidov nur, velik poput plamteće čalme, ali isuviše bogougodan da bi ga obnevidjele oči mogle vidjeti.

U istom vremenu, valjda da bi odvratili ljudima misli od njihove velike svetinje, pred školom je nastavljeno predsmrtno prepoznavanje. Pred masu je stupio nekakav doktor, i tražio da izađe "onaj što sam mu 16. 4. 1972. dao porođajnu injekciju". Izašao je, naravno, Nerkez Kamenčić. Doktor je iz svoje ljekarske tašne izvadio ogromnu injekciju, do tada nikad viđenu (možda samo onda kada su štrojeni konji), i rekao: "Sada će ti se guz'ca rascvjetati ko ljiljan!". I, dok su ga držala četverica, Nerkez je, vidno postiđen što mu cijelo selo gleda golotinju, stiskao zube, i u početku samo stenjao. Nedugo zatim, počeo je harlaukati, bolno i neopisivo, ako se možda jedino ne može usporediti sa drvetom koje plače 1992. godine. Strgao je odjeću sa sebe, valjao se po prašini, udarao glavom o školske tarabe, hrzao, i, da nije za napaćenu dušu skaradno, Nerkez Kamenčić bi se mogao usporediti s pomahnitalim konjem, kojemu je data pogrešna injekcija. Četnici su stajali okolo, neutješno se smijući, i podvriskujući: "Heja, Sokole! Heja, Sokole!". Nerkez vjerovatno ništa nije čuo, a posljednje što je vidio bila je rupa u zemlji, koju je izdubio svojim krvavim rukama. Na kraju se umirio, zavučene glave u zemlju, i isturene stražnjice, iz koje je i dalje sukljala krv.

Nerkezovo smaknuće posigurno nije bilo povod da doktor, sa svojih nekoliko pomoćnika što se pojaviše odnekud kao previdovi u bijelim mantilima, pristupi operaciji za koju su čuli samo mlađi stanovnici sela, i to iz naučno-fantastičnih filmova. Povoda nije bilo, bio je negdje plan, u laboratorijama kontraobavještajne vojne službe i u razgranatoj svjetskoj trgovini ljudskim organima. Naime, u školsku ambulantu odvedeno je troje ljudi: Sabahudin Šabanović, mladić, Emira Travljanin, djevojka, i Ammar Medić, dijete. Da nije bilo niskih ambulantskih prozora, istinu o medicinskom genocidu saznali bi samo nebeski meleki, što za ovozemaljski poredak vjerovatno ne bi značilo mnogo. Ovako, kroz niske prozore, ljudi su mogli promatrati nešto što nisu mogli doživjeti ni u najjačim morama. Sabahudina su prikopčali na nekakve cjevčice, u početku prozirne poput kišnih crva, a ubrzo crvene, prepune krvi, kao pijavice. Krv je brzo tekla u galone, toliko brzo da je izgledalo da stoji u cjevčicama, samo se galoni gotovo niotkud pune. Taj utisak je povećavala nevjerica da u ljudskom tijelu uopće može biti toliko krvi, pa su oči iza ambulantskih prozora čas lutale na Sabahudina, čas na galone. Galoni su se vrtoglavo punili, a Sabahudin nije iščezavao, ako se ne uzme u obzir nestanak rumenila sa njegovog lica i ruku, i pojavljivanje bljedila, koje se, već, moglo uporediti sa najtanjim papirom, naprimjer onim u koji se umotavaju narandže. U prizoru, začudo, nije bilo još ničeg jezovitog; i jedini je Mahir Čaušević prigušeno siktao: "Padaj! Padaj!" Mahiru su se pomiješale slike pada krvi, ona iz pećine i ova iz ambulante, ali niko na njega nije obraćao pažnju. Da jeste, možda bi svi sa Mahirom vikali "Padaj!", prizivajući tako da se napuni kazan krvlju, i da se probude Alija Đerzelez, Mujo i Halil Hrnjica. Naprotiv, epski heroji su spavali (da li zbog još uvijek premalo otekle muslimanske krvi u 1992. godini, ili su preduboko i zanavijek usnili?), a užas se pojavio tek kada su iznijeli tijelo Sabahudina Šabanovića, i bacili ga pred gomilu: tijelo je bilo ispijeno, gotovo prazno i prozračno, palo je na zemlju bez treska, poput napuhane lutke, i mnogi su bili uvjereni da je i malko odskočilo od zemlje. Nije bilo vremena za čuđenje, jer su kasapi u bijelim mantilima počeli obradu Emire Travljanin. S prvim rezovima Emira je vrištala, a sa slijedećim se utišala, nepovratno pobjegavši dušom prema ahiretu, ostavljajući na ovom svijetu samo svoje prekrasno tijelo. Previdima u bijelim mantilima duša i nije bila važna, oni su se usredotočili, pedantno, poput pedikera, na Emirino tijelo. Odsjekli su joj dugu kosu, lijevu pa desnu dojku, nekoliko prstiju, skidali joj kožu s trbuha i bedara, izvadili oči, i sve to slagali u posebne zamrznute škrinjice. Kraj kasapljenja Emire Travljanin, djevojke sa najdužom kosom u selu, promatrali su još samo najodvažniji ili zblahnuti. A početak kasapljenja dječaka Ammara Medića moći će vidjeti jedino Onaj Koji Vidi Sve: odvezli su ga u vojničkom landroveru tamo, daleko, gdje od muslimanskih dječaka prave svoje ljepotane. Jer, ako neko na ovim putevima Božijim sretne djevojku za koju bi se mogao zakleti da je Emira Travljanin, seoska ljepotica iz Trnove kod Sanskoga Mosta, ili dječaka koji se odaziva na ime Ammar i prezime Medić - neka se ne zaklinje previše, i neka ne doziva dječaka: njih samo ukrašavaju dijelovi nekadašnje ljepote, a cjelina nije na ovom svijetu.

Na red je došao Bakir Lezić zvani Herkules. Mada već prevalio pedesetu godinu, Bakir Herkules je upamćen kao jedan od prvih bildera u bivšoj Jugoslaviji. Na zvaničnim ga je takmičenjima, doduše, uvijek pobjeđivao neki Petar Čelik, ali smo mi to povezivali sa nacionalnom pripadnošću šampiona i nepripadnošću poraženog, a Bakira Herkulesa intimno smatrali najvećom "razvijotkom" na svijetu. Više kao uspomenu na bilderske dane nego zbog zarade, Bakir Lezić je osamdesetih godina u selu napravio pravi pravcati bodibilding klub nazvan jednostavno "Herkules". I, ono što nije uspjelo nekada Herkulesu, uspjelo je njegovim učenicima. Redovno je neko od Bakirovih štićenika pobjeđivao na saveznim, republičkim ili općinskim takmičenjima u bodibildingu. Mi smo se godinama radovali što su naši bilderi bili bolji od gradskih đilkoša. Ali, evo, upravo dođoše gradski đilkoši, nabildani, "sve suh Srbin", kako sami rekoše. Trnavski bilderi su ubijani polahko i sistematično. Jednom po jednom su naređivali da ispruži ruke, na ruke im stavljali cjepanice iz školske šupe, jednu po jednu, lakšu po težu, sve do granice kada bi teret na rukama obarao čovjeka na koljena. Tada bi željeznim šipkama udarali po nabreklim mišićima, i mišići su pucali, na rukama, nogama, trbuhu, vratu, leđima, sve dok se bilder ne bi pretvorio u bezobličnu masu, s koje su visili mišići, poput crknutih zmija, krvavih zmijskih košuljica. Herkules je morao gledati kako se njegovo carstvo mišića pretvara u skašenu hrpu, a, na kraju, i sam "napiriti" ono preostalih muskula...

Prepisivanje zločina je nastavljeno na Šaćiru Čauševiću Drobu. Šaćir Drob, mada u poodmaklim godinama još uvijek zasigurno najdeblji čovjek na Balkanu, bezuspješno mjeren na stočnim vagama, doslovno je istesan: motornom pilom su mu otkinuli sve četiri guzice, nekoliko malih i jedan veliki trbuh, slapove podvoljaka i zatioka, svih šest sisa i jedina dva obraza. Kada bi se od tolike krvi moglo vidjeti bilo što, Šaćir Drob bi izgledao poput suhog stabla stoljetnog hrasta kome su odsjekli grane.

Grbavac Hazim, pak, imao je samo jedan dio na sebi koji bi se mogao istesati - grbu. To nije promaklo očima koje je njihov bog tempirao da tih dana vide sve na nama; pa, eno, na sred školskog dvorišta sjedi grbavac Hazim, posuvraćene košulje do zatioka, a grba mu se sjaji pod junskim suncem jače od bilo kakvog oreola. Tu gdje je selo nekad slagalo dlanove da bi uhvatilo komadić sreće, četnici su položili bleh-mašinu, i tišljali. Začudo, Hazim, sada bez nadimka "grbavac", nije odmah umro, ležao je na trbuhu u dvorišnoj prašini, dišući, ravan poput sreće, kao da mu grba nije ni pripadala, i kao da ju je Neko na njega položio samo da bi mi imali gdje slagati nesretne ruke. Takav, izblehan i ravan, Hazim je odbačen, još živ, u gomilu leševa i dijelova tijela pokraj ulaznih dvorišnih vratnica. Iz te mrtve hrpe cijeli dan se čulo Hazimovo hroptanje. Sutradan, hroptanje je prestalo, ali na gomili nije više bilo ni Hazima. Nikad niko neće saznati gdje je nestao bivši seoski grbavac.

Toga dana, ili nekog od slijedećih šest haotičnih dana, četnici su namjerili učiniti ono što je samo Bog mogao, ali ni On to nije učinio. Čvrsto su odlučili da natjeraju gluhonijemog Husrefa Bešića Kasalju da - progovori! To, ipak, nije uspjelo ni takvom narodu koji je sebe prozvao "nebeskim", mada su koristili sve načine iz bogate historije mrcvarenja, od zabijanja čavala ispod noktiju, paljenja vatre pod tabanima, do prikopčavanja Kasalje na struju. Kasalja je i dalje mumlao, bezglasno plakao, otvarajući prazna usta; i jedino što su uspjeli postići je to da od Kasaljinog lica, tako sličnog legendarnom Gazi Husrev-begu, naprave lik nepoznatog čovjeka. A, i to je mnogo, u svom neznanju oni nikad neće saznati da su skrnaveći lice jednom skoro anonimnog gluhonijemom čovjeku uništili svaku mogućnost da bosanska pokoljenja saznaju kako je izgledao veliki Gazi Husrev-beg.

Večeri su bile ipak nekakvo olakšanje, ali nipošto i smiraj. Selu je dozvoljavano da se povuče u kuće, ionako nije imalo gdje iščeznuti pored onih šest obruča. Niko, međutim, nije spavao. Rafali su štektali posvunoć. Povremeno bi poznanici, radne kolege ili dužnici iz noći imenom pozivali ljude na prozore i tu ih ubijali. Ljudi su izlazili na prozore vjerovatno refleksno, prepoznavši glas na kojeg su se godinama odazivali. S druge strane, noć je bila prilika da se u nekom nesigurnom kutku moli Bogu. Ili u pomoć pozovu nebeski i epski glasovi. Ćeman-efendija je uporno zazivao vojsku meleka, sve dok mu neki glas nije jasno i glasno odgovorio: "Prvo skupi svoju vojsku, robe Božiji!" Podrazumijeva se da je nakon toga Ćeman-efendija prestao zazivati vojsku meleka, jer, naprosto, svoje vojske nije imao. Tetak Redžo je svojim unjkavim glasom, koji već nije dopirao ni do kućnoga praga kamoli do epskih vremena, pokušao izmamiti Aliju Đerzeleza i njegov spasonosni buzdovan. Iz glasa se nije pomolila niti njuška Alijinog konja. Doduše, u snovima tetak Redžo je jasno vidio i Đerzelaza i konja, ali u nekom Gerzovu kod Jajca. Tako se selom pronijela ipak neka nada da valja izdržati, jer bosanska vojska, na čelu sa Alijom Đerzelezom, bori se kod Jajca, i samo što nije stigla ovamo.

Ovamo se smjenjivao ritam zločina, od početne uvertire jezovitog početka i opominjuće znakovitosti, preko masovnih valova ubistava, do završnih, ponižavajućih, mrcvarenja.

Scena se za trenutak seli u polje: četnici su u nekoliko redaka zakopali zemljoradnička tijela Trnavaca, odusprav, samo su im virile glave, upalili traktor i krenuli u satansku sjetvu ili žetvu, svejedno. Sigurno je samo to da su tu sjeme ili plodovi bili ljudski jauci. Frcali su pod traktorskim drljačama poput zrnevlja pšenice ili kukuruza, na trenutak se zadržavali i lebdjeli, a onda stubokom propadali u vrelu, ali spasavajuću, zemlju. Za jaucima i kricima po zemlji su ostajale posijane oči, uši, nosevi, usne, kosa... Druga grupica je dovedena do rijeke u školskom kombiju. Iz stroja su izvodili jednog po jednog čovjeka, muško ili žensko, i klali ih. Koljač je bio čuveni gradski mesar Vukašin Davidović, koji je ostalima otkrivao tajnu koljačkog zanata. Da bi taj, po njima ipak monotoni, nauk učinili interesantnijim neko se dosjetio da piju krv iz preklanih vratova. Tako je i bilo: u vojničke manjerke su točili krv, pa se osvježavali u vrućem junskom danu. I već su hladno komentirali kako je slatka turska krv. Trnavci su, također hladno (ili obnevidjelo?), prilazili koljačima i istezali vratove. Samo su se djeca pokušavala uzverati na junske leteće ćilime od mirisa, ali su oni beznadno letjeli visoko. A nekoliko puta se pojavio i duh rahmetli Abdurahmana Ključanina viknuvši stogodišnjim glasom: "Allahu ekber!"; no, niko ga nije čuo. Kraj opijanja krvlju krije jedan kombi, koji vjerovatno i danas stoji pokraj rijeke, pun ljudskih kostiju, koji su zapalili da vide kako i to izgleda. U kombiju se jedino ne nalaze kosti Smaje Karića, Zulfe Lezića, nekog nepoznatog čovjeka u plavom radnom odijelu i jedne krave. Smajo Karić, da li zbog stalne zimogrižljivosti donesene iz njemačkih konclogora ili zablude da ga četnici vode na dalek put, obukao je svoj poznati mantil šuškavac; i to je moguće odlučilo da ne završi u zajedničkom školskom kombiju: kada su ga ubili, bacili su ga u Sanu, smijali se, i kladili kada će potonuti - šuškavac se raskrilio poput velikog šlaufa. Smajo Karić je i mrtav napravio svojevrstan inad: otplovio je niz rijeku, raskriljen i vodeno-šuskav, a da četnici nisu saznali ko je dobio opkladu. Zulfo Lezić, pak, nije učinio nikakav inad, ali je pridonio da prastara izreka "Lijepo je umrijeti na svojoj zemlji" dobije svoje puno ovozemaljsko ispunjenje. Četnicima nije bilo ni na kraj pameti da potvrđuju izreke, niti su znali za ljubav Zulfe Lezića prema svojoj bari (ljubav koja je čak praćena dvogledom sa munare!), oni su jednostavno ubili Zulfu Lezića; a to što je ubijen na svojoj ljubljenoj bari spada u niz fantazmagoričnih i neutemeljenih naših sanjarenja i poređenja. U bari pored Zulfine ležao je mrtav u plavom radnom odijelu neki čovjek, glave uronjene ispod vrata ubijene krave, toliko da je kravlji vrat sprječavao bilo kakvo prepoznavanje čovjeka u radnom odijelu.

Dani masovnih ceremonija nastavljeni su. Na trzni, pred seoskom prodavnicom, selo je natjerano da polegne i da - liže asfalt. Iza prodavnice, na drvored lipa povezano je nekoliko ljudi. Četnici su ih gađali noževima i kladili se hoće li umrijeti od prvog, drugog ili trećeg pogotka. Ubijene su skidali sa lipa, bacali na jednu hrpu, donosili veći broj starih automobilskih guma, i sve zajedno palili. Selom se danima osjećao zajednički miris spaljenih guma i tijela.

Masovnom orgijanju pripada i scena silovanja osamdesetogodišnje Šeće Mehadžić. Jer, najmanje dvije stotine ljudi su morali gledati, stojeći u krugu kao u nekom satanskom amfiteatru, kako četnici siluju staru Šeću - drvenom drškom od sjekire. Čuli su se zvuci slični nabijanju sjekire na držalo, ali oči su nesvjesno bile uprte na Sećine ruke: one su stidljivim pokretima pokušale pokriti svehle osamdesetogodišnje dojke, koje su izmicale ispod ruku sa svakim udarom drške u Šećinu utrobu.

Možda ne masovnim ubistvima, ali posigurno četničkim ceremonijama sa kladionicama, pripada ubistvo Envera Ičića zvanog Kinez. Kinezu su otkinuli testise, i kladili se u flašu rakije koliko će još živjeti. Kako nijedan u prvom krugu klađenja nije dobio opkladu, odlučili su da stvar ubrzaju. Kinezu su otkinuli i penis. Pa je flaša rakije pripala jednom kržljavom proroku koji je u sekundu pogodio rastanak duše od Envera Ičića zvanog Kinez. Za dodatnu nagradu je dobio čast da ispali iz revolvera metak u Kinezovu glavu. Taj metak je bio više ceremonijalan nego djelotvoran, jer, rekosmo, Kinezova duša se već nalazila daleko, daleko, izvan svakog ceremonijala.

A da su gajili i kult rakijskog obreda, pokazalo je ubistvo Muhidina Čukana. Izveli su ga iz gomile sasvim proizvoljno (ili se seljanima samo tako učinilo?), napravili krug oko njega, i počeli ga tući. Tukli su ga nogama i kundacima. Za to vrijeme kružila je flaša rakije. Ko udari - potegne iz flaše. I tako redom. Dok se krug ne zatvori. Ili Muhidin Čukan onesvijesti. Nakon polijevanja vodom, slijedio je drugi krug obreda. Treći, i završni, krug je bio kada su Muhidinu nožem urezali veliki križ na čelu, i natjerali ga da pojede pun tanjir soli i popije mnogo vode. Obred je završen, Muhidina nisu ubili, pustili su ga da sa križem na čelu danima hoda selom. Negdje pred završetak tih sedam divljačkih dana, Muhidin Čukan je viđen na jednoj od zadružnih lipa. Obješen, vlastitom rukom, na kravljoj priuzi.

Crnu magiju rakijskog obreda doživio je i Vejsil Begić. Vejsila su zaklali razbijenom flašom. Da Vejsilova smrt ipak nije rezultat isuviše prostog pijanstva, ili rakijskog bunila nekog "četnika-pojedinca", dokazuje nekoliko činjenica:

1) flaša, tj. njeni komadi su bili zelene boje, zelene kao Vejsilova nacija, dovoljno, reklo bi se, zelene da izazove kod ubice neizbježne asocijacije, i da mu ruka sama krene prema Vejsilovom vratu;
2) rakijska isparenja prate horde od Gazimestana (1389. ili 1989., svejedno) naovamo, i rakija je bila njihov eliksir smrti svih ovih godina; pretpostaviti je da je i rakija dio plana: ako bi ikad iko raspravljao o tolikim zločinima, nacija bi bila spašena epiteta "genocidan", i najviše što bi joj se moglo prišiti je "dejstvo pod alkoholnim okolnostima", ili "lud narod";
3) upotreba flaše u klanju čest je motiv četničkih divljanja po Bosni; ne postoji niti jedno okupirano bosansko mjesto u kojem se nisu desila barem tri ubistva razbijenom flašom.

Vejsil Begić je, kao i većina drugih, ostavljen nezakopan. Takav bi i ostao, ili bi morao čekati da ga pokrije cvijeće i korov, da se nije desio događaj gotovo nevjerovatan za ovdašnje prilike i vrijeme. Jedan od četnika, naime, radni kolega Vejsilov, navodno je sanjao Vejsila tri noći: naredio mi je, kaže, ne molio, da mu spojim glavu sa tijelom i da ga zakopam. Treba napomenuti, jer nije bez uticaja na krajnji zaključak ovoga događaja, da se je Vejsil četniku prikazao u snu u liku njegovog poslovođe, što je, u stvari, i bila istina. Četnik je spojio, barem da su se dotakli, mejitovu glavu i tijelo, pozvao "nekoga ko zna arapski" (Ćeman-efendija je već bio zapaljen u džamijskom ćilimu), i Vejsil Begić je jedini musliman sela Trnove, sela sa najvećom koncentracijom muslimana po km2 na Balkanu, koji je ukopan po islamskim propisima. Četnik se sutradan - objesio!

Izvan tog događaja, netipičnog za opću sliku beščašća, vrvjela su sitna zbitija (gledano očima nezainteresiranih za istinu). Već smo napomenuli da je svih sedam dana nestanka sela Trnove bilo jedan galimatijas krvi, krikova i suza. Pa, i u narednim slikama nemoguće je napraviti. red, osim možda jednoga albuma zbunjenih lica.

... Četnici su tenkom prošli kroz kuću Šehe Čukana. Pošto im se svidio taj prolaz, prošli su još kroz nekoliko kuća.

... Pragom, ne tenkom, srušen je seoski javni zahod, jedini seoski javni zahod na svijetu. U istom trenutku je potonuo mezar neznanog čovjeka na greblju. U kakvoj je to vezi, pokazaće se u budućnosti, kada se bude gradio slijedeći javni seoski zahod, u nekom drugom mjestu.

... Pucnjem u usta ubijen je Emsud Šabanović, mladić, rođen za vrijeme duge, stoga i velika pričalica. Pucnjem u glavu ubijena je Emsudova mater Sajma, jedna od fahmenijih žena u selu.

... Za sofrom u svojoj kući ubijena je Ćatiba Medić rođ. Bijedić, sestra Ludog Midhe. Četnici su joj izvadili utrobu i stavili je na sofru; tako da je, gledana iz nekog mirnog doba, scena izgledala samo kao jedna od Bunjuelovih filmskih parabola.

... Dušan Šaović Njunja dolazi sa svojim "Srpskim Oslobodilačkim Snagama" pred kuću inžinjera Jasima Ključanina, bivšeg slovenačkog studenta i jedinog poznavatelja džeza u ovim krajevima. Prisiljavaju dvometraša sa afro-frizurom da im dadne veću količinu maraka. Kako se njihova duša nije mogla zatrpati markama, a novčanica i nije više bilo, Jasima odvode iza kuće, i rešetaju. Rafali su bili dugi, ali bez ikakvog takta koji bi podsjećao na džez, naprosto reski i oštri, kao hard-rock. Jasima su, na kraju, jedva ugurali u malu avlijsku čatrnju. Jasimova kćerka Ela postala je svjesna smrti svoga oca tek kada su se četnici okrenuli prema njoj. Pokušala je pobjeći, ali, nažalost, samo pokušala. SOS-ovci su joj strgali odjeću, pretukli je i silovali. Prvo Njunja, pa ostali. Sve dok nije pala u nesvijest. Onesviješćenu, Elu su zavezali za avlijsko drvo, kako bi mogla stajati uspravno. A istu takvu, ili već mrtvu, pričvrstili su je za cijev tenka, i razapetu vozali po selu. Na cijevi tenka je crvenom farbom (ili krvlju?) pisalo: И BOГ JE CPБИH!

... Silovana je i Hamida Šupuk rođ. Ključanin, žena Muje Šupuka, predsjednika SDA u Trnovi, i republičkog poslanika. Pošto su je silovali, četnici su joj dali jedno dugme, i rekli da može ići prema Sanskom Mostu, samo da dugme pokazuje na svakom punktu. Dugme je bio ugovoreni znak da je žena silovana (ili da je još treba silovati, toliko puta koliko ima rupica na dugmetu?), pa se ne zna da li Hamida Šupuk još ide od jednog do drugog punkta, ili je shvatila simboliku dugmeta i skočila u Medenjak?

... Ćazimu Šabanoviću došlo je glave njegovo neizlječivo čuđenje. Kod nekog četnika je vidio stari mitraljez, koji ga je u nesretnom času podsjetio na Ćazimovu 13. handžar diviziju, pa se glasno čudio kako je mitraljez još uvijek dobar. Četnik mu je rekao da će odmah vidjeti kako je "dobar". Izveo je Ćazima iz gomile, natjerao ga da pjeva "Bosno moja", i povukao obarač na mitraljezu, u ritmu koji ni po čemu nije ličio na "Bosno moja".

... Sa grupom ljudi nalazio sam se u jednom od onih šest obruča. Znali smo gdje se nalazimo, zavičaj je ipak samo skriveni džepić na kaputu, ali nam je bio nepoznat raspored neprijateljskih obruča. Nalazili smo se u pećini, poznatoj jedino iščezlim duhovima karanđolozima i glasovima naših didova, koji su nam je i došapnuli. Sve bi, dakle, bilo u redu, mi bismo mogli ostati zaboravljeni ljudi, da je moglo zaboraviti se na - pamet. Bilo je i straha (strah je najvjerniji prijatelj, koji te nikad neće napustiti), ali ono što nas je počelo odmah nagrizati je neizvjesnost. Imali smo dovoljno hrane, ali, izgleda, bili smo gladni događaja iz sela. Ta glad je ubrzo počela porađati lica koja ne postoje. Nekog od tih kijametskih sedam dana Mufid Sadić je, široko otvorenih očiju, počeo pucati na mjesec. Pošto smo ga jedva smirili, rekao je da Srbi dolaze s nebesa, i da je morao pucati. Elfad Jagurdžija ugledao je figure u bijelim uniformama kako izlaze niotkud, penju se po stijenama i nestaju u mraku. Nepostojeće figure nazivao je bijelim anđelima, i jedino ga je bunilo što imaju lica srpskih careva i kraljeva, bradata i kosmata, od Stefana Prvovjenčanog do Miloša Obrenovića. Fuad Kičin, pak, umislio je spodobe kako dolaze, daju nam tablete i injekcije, i ponovo nestaju. Govorio je da ćemo od tih tableta i injekcija ubrzo postati svinje, pa sami otići do svojih pravoslavnih gospodara. Strah od svinja uvećao je Refik Mehadžić, koji se pojavio u jednom od tih dana. Refik je pričao kako su četnici uhvatili jednu grupu Trnavaca, oduzeli im sve što su sa sobom imali, vezali čeličnom žicom i odveli u srpsko selo Usorce. Tamo su ih jedni tukli, a drugi jeli i pili. Kad bi se batinaši umorili od tuče, mijenjali bi uloge sa žderačima. I tako unedogled. Refiku su slomili desno rame, sasuli pola zubala u grlo, cigare na njemu gasili... Od mučenja se onesvijestio, i ni sam ne zna koliko je bio u nesvijesti. Probudilo ga je - roktanje svinja! Došavši sebi, Refik Mehadžić je uvidio da leži u blatu, među svinjama. Četnici su ga očito bacili u svinjac, da bi svinje umjesto njih dovršile satanski posao. Kao uvjerljiv dokaz za svoju priču, Refik je pokazivao desnu ruku: na njoj nije bilo kažiprsta, koji je, vidljivo, odgrižen.

U tim danima previdova i bijelih anđela četnici su, kroz uho jednoga tranzistora marke Grundig koji smo imali sa sobom, već slavili proglašenje cijele Bosne srpskom zemljom. Ostalo im je još da bogopomazaju samo sitne budžake. Stoga su neprekidno preko Radija Sanski Most pozivali da muslimanska sela koja još nisu predala oružje to hitno učine. Trećega dana taj poziv je utihnuo, pa su ga zamijenili pojedinačni pozivi za predaju "muslimanskih ekstremista". Naravno, među "muslimanskim ekstremistima" nalazio sam se i ja. Pozivali su me da se predam. Što meni nije bilo ni nakraj pameti.

Događaji u pećini, međutim, primorali su me da pomislim i na tu mogućnost, na predaju. Moje komšije, rođaci i prijatelji prvo su me počeli čudno zagledati. Njihov pogled je u početku ličio na čvrstu sliku djetinjstva, na čijem se rubu, ali samo rubu, prilijepila mala mrlja, mrlja sumnje. Kako je vrijeme prolazio, mrlja se širila, a slika smanjivala. Na kraju, oči koje su me gledale nisu bile oči zavičaja, i da se ne bojim Boga, posvjedočio bih da sam u tim zjenama vidio krajičke ocila.

- Sve će nas pobiti zbog tebe! - nije više mogao izdržati Mufid.
- Ubit će vas i bez mene. - rekao sam.
- Moguće da neće. - umiješao se Džemal Medić. - Ako bi se ti predao, to bi ih sigurno smekšalo.
- Vjerovatno. - rekao sam. - Oni su mehak narod.
- Ne zajebavaj. - nastavio je Džemal. - Ja ozbiljno mislim. U svakom slučaju, drukčije bi bilo kada bi nas našli s tobom a drukčije bez tebe.
- Ako svi tako mislite...
- Ma, ne mislimo mi da tebe izdamo, ili prodamo, Bože sačuvaj! - rekao je Idriz Travljanin. - Nego, brate, samo mislimo da si ti najviše kriv!
- Kako misliš da sam ja to najviše kriv, Idrize? - upitao sam.
- Pa, ti si, brate slatki, pis'o one knjige. I ne znam, brate slatki, šta ti je to trebalo!
- Nisam knjigama klao Srbe, Idrize. A to da mi je trebalo - nije, trebalo je tvojoj djeci i nikad dočekanim unucima.
- Kako misliš nikad dočekanim? - začuđeno upita.
- Mislim lijepo: ako te uhvate sa ta tvoja dva sina, halali i sinove i unuke.

Razgovor je bio završen. Iza njega je ostala tišina, sijeda kao nadolazeća smrt.

I, prije nego smo dočekali moju predaju, pojavila se - smrt. Imala je tisuću plazećih, užarenih jezika, i huktala je poput aždahe. Vatra! Četnici su zapalili šumu. Valjda su se umorili od potrage, i domislili da bi vatra imala brže, a jednako ubojite, korake. Vatra se primicala, sveprisutna, kao junski dan. U očima mojih sapatnika već su titrali džehennemski plamenovi, iz kojih su iskakali četnici sa isukanim kamama u rukama. Osman Havin je stavio sebi pištolj u usta i okinuo. Ruka mu je pala s revolvera, ali je revolver, začudo, ostao u ustima. Tijelo mu se trenutak-dva trzalo, pa se umirilo. Osman Havin je ležao miran, poput nekog velikog djeteta, sa čudovišnom dudlom-pištoljem u ustima. Jedino su mu u očima i dalje titrali nadolazeći plamenovi vatre, ali je i njih ubrzo ugasila hladna ruka smrti. Sakib Karić je prvo dugo gledao u Osmana. Potom je polahko, gotovo odsutno, izvukao ručnu bombu iza pojasa, izašao iz pećine, pritisnuo bombu sebi na grlo, i aktivirao. Posljednje što je upamćeno od Sakiba Karića nije eksplozija i tresak, već njegova drhtava ruka, koja čvrsto gura pod grlo bombu, u onih nekoliko sekundi prije rasprsa. Sliku Sakibove grčevite šake učas je zamijenila galama Salema Hasibovog. Stajao je raskrečenih nogi, vrteći oko sebe bazuku, i vikao: "Srbi, jebem li vam djecu dušmansku!" Onda je povukao obarač...

Vatra je promijenila smjer, a da to niko nije ni primijetio. Ležali smo u pećini, obamrlih tijela, pogleda ukočenih po zidovima, ako su ih i zidovi mogli zadržati.. Okolo je ležalo i nekoliko nepomičnih tijela, ali niko se više nije obazirao na njih. Tako da se vjerovatno nikad neće saznati koje duše su otišle na ahiret prepoznate u jednom kobnom vremenu kao inovjerne.

Kada sam osjetio prvi treptaj svoga oka, ustao sam, i krenuo. Na izlazu pećine htio sam reći: "Allahi-manet!", ali mi se nije dalo okretati glavu.

... Tumarao sam šumom, ni sam ne znajući želim li otići odavde, ili ne. Ustvari, o tome nisam ni razmišljao. Prepuštao sam se koracima, možda prvi put u životu, poput lutalica bogougodnika, čije puteve kriju još samo prašnjavi putopisi. Imam 33 godine, vrsnik sam dakle Isusov, fali mi samo oreol. Da još mogu razgovarati sa pticama poput hazreti Sulejmana, ili s biljem poput seoskog poljara Hasiba, gotovo bih bio pomiren sa svijetom.

Vjerovatno me je besciljno tumaranje nagnalo da u šumi počnem slijediti tragove koji su se pojavili. Tragovi su bili trojice ljudi, od kojih je jedan, vidljivo po raspršenom lišću, bio invalid. Pomislio sam na Zejnila Lezića, invalida iz prošlog rata, kome su nogu odrezali četnici a partizani podarili štap. Nakon dužeg praćenja, iza ipak isuviše ljudskih tragova, naišao sam na legendarni trag junske zmije. Bio je ogroman, skoro krater, sa sprženom travom i zemljom, nagorjelim okolnim stablima. Uz zmijski trag su bile razbacane džins-jakne, majice, cipele. Ubrzo se pojavio i socijalni štap Zejnila Lezića. A odmah potom i on, sa dva svoja unuka. Ležali su vratova duboko zabodenih u sprženu zemlju zmijskog traga; do njih su, odvojene, ležale njihove glave. Tako je legendarni i ljekoviti trag bio njima posljednje utočište i ma kakva nada (za ovaj ili onaj svijet?), a četnicima pogodna jaruga da ih prekolju. Ni sam ne znam zbog čega sam počeo prekopavati po džepovima jakni, ali sam našao osobne karte Zehrudina (rođ. 1972., selo Trnova, općina Sanski Most) i Fahrudina (rođ. 1973., selo isto, općina ista) Lezića. U Zehrudinovom džepu sam našao i fotografiju Beise Ključanin, na čijoj je poleđini pisalo: Ja te volim, Zehro! Sjetio sam se djevojačkih fotografija moje matere Derviše, mastiljavog potpisa na poleđini, i tužno se nasmiješio toj tipično ključanskoj potrebi za melodramom. Tijela i glave sam pokrio lišćem, proučio nad njima fatihu, uzeo pregršt zemlje sa zmijskog traga, i krenuo.

Išao sam dugo, sve dok me noge same nisu donijele pred vrata sna. Vrata mi je otvorio did Ale, i uveo u neku prostoriju za koju bih se smio zakleti da sam je negdje vidio, ali koju ipak nisam poznavao. U sobi su jedan do drugog sjedili Alijaga Ključanin i Alija Islamagić.

- Jeste li vi u mome, ili ja u vašem svijetu? - upitao sam.
- Niti mi u tvome, niti ti u našem. - rekli su, udvojenim glasom.
- Moramo negdje biti, didovi. - rekao sam.
- To ti samo umišljaš. Pokvarile su te socijalističke knjige, koje svemu moraju naći misto. - rekli su.
- Pa, i vi imate, valjda, negdje neko mjesto? - rekao sam.
- Ne, - rekli su - mi ništa nemamo, mi se samo pojavljujemo kada zatriba, kao opomena.
- Vidio sam dida Alu početkom 1992. - rekao sam.
- Ništa ti nisi vidio, unuče, ništa. Da si vidio ne bi sada bio ovdi di si. - rekli su. - Zaminili su vam zinice, unuče, nekad ste imali muslimanske zinice koje su razviđale dobro i zlo, a ondak su vam stavili srpske.
- Omađijali su nas. - rekao sam.
- Sami ste se omađijali. Tako vam je prijalo. Da vas uspavaju, kako bi vas lakše poklali. - rekli su.
- Tačno. Ali, i vi ste se dali omađijati. I vas je ubila dobrota. - rekao sam.
- Jeste. Ali, barem smo mislili da će naša dobrota biti zalog za vašu opreznost. - rekli su.
- Pa, dokle, ovako didovi? - upitao sam. - Vratova za klanje je sve manje i manje.
- Dok se ne pojavi jedna brojka, sa brojem 2 na početku i nekoliko nula na kraju. U toj brojci oni će se preračunati, a mi progledati.

Nisu više ništa rekli. Još su trenutak bili tu, jedan pritiskajući rukama grudi, drugi stomak, a treći grlo. Takvi su se počeli i smanjivati, do veličine igračke. I te igračke su bile svo moje naslijeđe.

Povezivanje paučinastih didova i tvrde zbilje izveo je tranzistor. Iz njega su upravo poručivali da se predam. I tu potrebu su potkrepljivali prijetnjama da će ubiti malog Aliju Ključanina. Iza poziva su puštali plač djeteta, da li malog Alije ili nekog drugog maksuma, nije se moglo razaznati iz tranzistorskih zvukova. U svakom slučaju, odlučio sam se predati: posljednjeg Aliju Ključanina, maksuma sa kojim je trebala početi nova porodična era, vjerovatno neće ostaviti živoga, ali, nikad se ne bih pomirio sa mišlju da ga je ubila moja sloboda.

Prije predaje, odlučio sam da se napijem vode. Spuštao sam se polahko prema prvim trnavskim kućama. Odjednom je preda me iskočilo pašče: u zubima je nosilo čovječiju glavu! Prizor je bio toliko nevjerovatan, da sam u početku samo zblahnuto gledao. Potom sam potrčao za psom da mu otmem tu glavu, i zakopam. Nisam ga uhvatio.

Još sa ljudskom glavom i psom pred očima, stuštio sam se na prvi bunar. Zahvatio kantu s vodom, i žurno vukao. Kada sam grozničavo prinio kantu ustima, umjesto vode, dotaklo mi je usne nešto tvrdo. Preko ruba kante, još ne skidajući usta sa njega, pogledao sam i u kanti vidio: malešnu dječiju ručicu, već pomodrjelu i pihtijastu. Urliknuo sam.


(Nema pravedna ni jednoga;
nema razumna,
Nema nikoga koji traži Boga.

Svi su zastranili, podjednako se pokvarili.
Nema nikoga koji čini dobro,
nema niti jednoga.

Njihovo je grlo grob otvoren,
jezicima svojim varaju,
otrov je zmijski za njihovim usnama.

Usta su im puna kletve i gorčine.
Noge su im brze krv proliti;
ruševina i bijeda na putevima su njihovim;

puta mira ne poznaju,
nemaju straha Božijeg pred očima.)


Na ulazu u selo, ispod jedne brine, stajao je dječak, ne veći od svoje puške. Promatrao sam ga sa brine, iza jednoga grma: skočiću odozgo, i udaviti ga. Izašao sam iza grma, stao na brinu, i rekao:

- Daj mi vode, momče!

On je, prestrašen, izvadio iz torbe čuturu, i pružio mi. Sišao sam, uzeo čuturu, i pio dok je nisam iskapio.

- Sada me vodi u komandu.

Trnova je mirna. Pokatkad tišinu propara rika zavezanih goveda, žednih i gladnih, mučenih pridošlim mlijekom. Pokraj puta razbacane stvari, ostavljene u bijegu ili posljednjem trzaju. Stvari koje su nekome bile posljednje pribježište. Ispred ponekih kuća leže, zauvijek lišeni i kuće i svakoga zla, domaćini. Tu su nekad svoji na svom bili, prepoznajem, Hamdija Medić, Jasmin Kamenčić, Kemal Lezić, Mehmedalija Bijelić... Redžo Sadić, tetak Redžo, leži nasred avlije, vidljivo pogođen u bijegu, ispruženog koraka, koji, na žalost, ne doseže onaj korak od sedam brda, zauvijek zagubljen u epskim pjesmama o Aliji Đerzelezu. A od Alije niti glasa. Jedini glas koji se čuo bio je onaj drveta koje plače, koji bi se prije mogao nazvati jednim ćefinom od plača: tuljenje drveta koje plače bilo je jednolično i ravno, poput dobro nabrušene oštrice noža.

U četničkoj komandi, smještenoj u školi, rekao sam:

- Ja sam Zilhad Ključanin, pisac.

Gotovo se niko nije ni okrenuo. Samo je jedan, u uniformi JNA i sa širitima, pozvao trojicu potčinjenih i rekao im:

- Gonite govno u grad!

Ušli smo u landrover, isti onaj kojim su odvezli maksuma Ammara Medića. Vodiči nisu obraćali na mene pažnju, bio sam im poput neke stvari koju treba prebaciti što prije do odredišta.

- Dosadno je ovdje. - rekao je jedan. - Nema se više šta uraditi. Zašto nas još drže?
- Trebamo pronaći ko ono plače svo vrijeme. - rekao je drugi.
- Tražili smo, pobogu, sve smo premetnuli, pa ništa! - rekao je treći.
- Mora nešto biti, ne može plakati sa nebesa! - rekao je drugi.
- Kod ovih Turaka je sve moguće! - rekao je prvi.

Treći se nasmijao, i dodao:

- Da, jesi li vidio, stare ti, one što smo ih povatali u onoj pećini sa ranjenim nogama? Zamisli, pucali sami sebi u noge, misleći da ćemo ih zbog toga poštedjeti!
- Nismo mi Crveni krst, pizda im materina! - reče drugi.
- Ipak je dosadno. - reče prvi. - Pa, već smo ovdje sedmi dan.

Da. Pomislim:

Sedam je nebesa.

Sedam je vrata džehennema.

Sedam je ajeta fatihe.

Sedam riječi šehadeta.

Sedam je ashaba u pećini koje Kur'an spominje.

Hadžije sedam puta obilaze Ćabu, i sedam puta prelaze put između Safe i Merve.

Sedam je dana u hefti.

Sedam je planeta.

Sedam je duginih boja.

Sedam nota dijatonske ljestvice otkrivaju broj sedam kao regulatora titraja.

Sedam je dana trebalo da se uništi malo selo Trnova, mjesto sa najvećom koncentracijom muslimana po kilometru kvadratnom na svih sedam poznatih planeta.

Dok se još vode rasprave koliko je dana trebalo hrišćanskom bogu da stvori svijet.

I drvo koje plače tuli glasom jačim od svih sedam nota muzičke ljestvice, nad jednim vojničkim landroverom, u kojem odvode posljednjeg muslimana, vrsnika njihovog boga.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net