Ključanin, Zilhad

Glasovi.

Pojavljuju se iz razrušenih kućnih zidova, ispod mostova, ili srušenih nišana u dva pusta seoska greblja. Frcaju kao parčad nekadašnjih života, stvari toliko običnih kojih se više niko ne sjeća niti ih je za njih briga.

Glasovi.

Mene zanimaju. Možda će u jednom od tih glasova biti moje ime, i ja ću biti spašen. Možda. Cijeli moj put, izgleda, potraga je za glasom koji će spustiti moju glavu na zemlju.

Glasovi, u kojima se krije ime, kao pile u jajetu. Teško ih je raspoznati, jer se udružuju sa kapima kiše, pa nisi siguran da li kiša govori, ili glas pada. Ili se sakrivaju u tople izbice bršljana, pa otud puste samo znak.

Glasovi. Glasovi.

Pojavljuju se ispod skršenog namještaja što nije još odnesen, iz slomljenih goblena, u kojima je svaka nit bila nečije utočište, pokraj razderanih slika sa natpisima uspomena iz školskih, proviruju iza strgnutih levhi po kojima još trepere slova.

Glasovi.

Ljudi što ih vidim da tumaraju po selu ne čuju te glasove. Oni su zabavljeni skupljanjem stvari koje su nekada bile nečiji pogled. Žene u crnini skupljaju tepihe. Muškarci skidaju sa kuća vrata i prozore. Djeca probaju tenisice i cipele. Sve uredno slažu na upaljene traktore ispred nečijih avlija, ili na konjsku zapregu. Ne čuju glasove: dijeli ih jedan zid napravljen od plača i bola.

Glasovi.

Čujem glasove, ali ne vidim one koji ih izgovaraju; vidim one koji te glasove ne čuju, ali ne čujem njihove glasove. Oni me ne vide, ja ih ne čujem. Oni imaju na očima mrenu od ocila, ja u ušima membranu od harfova. I sve kada bi i progovorili, oni me spasiti ne mogu, jer nemaju domaći glas. To je moja nesreća. A, možda, i njihova.

Glasovi.

Jedni se žale na kišu koje ovdje odavno nema. U drugima zatreperi želja što se više ne može ispuniti. Neki mirišu na jorgovan. A većina, ustvari, samo prekraćuje vrijeme, kao što se prekraćuju stare i iznošene stvari.

Da li će u njima zašuštati moje ime, Bože, makar kao najobičnija zakrpa?

Glasovi.

Ispod džamijske lipe raspoznajem glas kukavice. Nekada sam stajao ispod kukavičijeg gnijezda i govorio:

Kukavice, čujem tvoj zov,
speri mi moje pjege,
tako da na tebi ostanu,
a sa mene sasvim siđu.

Proučim fatihu u onu jednu slobodnu ruku, dignem pogled prema krošnji, i kažem:

Kukavice, čujem tvoj zov,
speri mi moje grijehe,
tako da na tebi ostanu,
a sa mene sasvim siđu.
Glasom. Ipak. Glasovi:

Enes Šupuk - tridesetogodišnjak; slijep od devete godine; bezazlena dječija igra, kako to često biva, pretvorila se u tragediju; upali kamenčić u oko liječnici u Banjoj Luci prvo su tražili u pogrešnom oku, i, pošto ga tamo nisu našli, potražili su ga u drugom: Enes je ostao slijep na oba oka; ljudi su i tada govorili da dijete nije trebalo slati u Banju Luku, i Enes je dugo godina bio dokaz vječne zavjere protiv muslimana; 1992. godina stavila je konačni, krvlju umočen, muhur na tu zavjeru; Enesu Šupuku su četnici iskopali oči, jedinom u selu; Enesove oči su ih naprosto privlačile, velike, gotovo ispale iz duplji, staklaste, od negledanja ili od neizdržljive želje za gledanjem.

"Glas je moja slika. I jagodice. Otkako sam iz svijeta ljudi prešao u svijet sjena, progledao sam onim što samo Bog može dati da progledaš: sluhom i prstima. To u početku nisam primijetio. Kada su mi nečije pogane ruke u Banjoj Luci presjekle vezu zjenice sa svijetom, prvo je nestala velika svjetlost, naglo, kao kad odjednom pređeš iz dana u noć. Još sam mogao vidjeti, ili mi se samo tada to pričinilo, ali stvari nisu dolazile sa svjetlošću posutom po sebi, nego sam ja morao po njima posipati svjetlost. Taj postupak sada bih nazvao sjećanjem, jer sam po stvarima raspoređivao oblike i boje koje sam pokupio po njima prije nego sam izgubio vid. Nije prošlo mnogo vremena, a te varke su potpuno nestale, i nastupila je tama, tamnija od svega što su ljudske oči mogle vidjeti.

Bio sam očajan. Svijet je nestao jednim potezom skalpera, i ostavio me samoga između sebe i ništavila. Odlučio sam da se ubijem, ako se ubojstvom može nazvati skok u tamu koja mi je ostavljena. Zaista, imao sam osjećaj da mogu skočiti u to more tame. Pa sam i skakao. Nakon svakoga skoka osjećao sam nečije ruke po sebi, i glas koji kaže: "Opet je pao s kreveta".

Spas je došao sasvim slučajno. Jednom su mi donijeli jelo, i već sam osjetio dodir kašike u nečijoj ruci sa mojim usnama, kada sam, mahinalno, ponavljajući kućni adet, rekao: "Bismillahir-rahmanir-rahim." Tada sam ugledao kašiku i ruku koja je prinosila kašiku. Danas se u to ne bih mogao zakleti, ali, tako mi Allaha Velikog i Samilosnog, tada sam znao da me Božija ruka nije napustila, i da me i dalje pridržava. Svijet se počeo otvarati, obrnutim smijerom od onoga kada se počeo zatvarati.

Progledao sam sluhom i prstima. Glasovi koje sam čuo nisu više bili obični i bezbojni, sada su mi prinosili čitav jedan mali svijet, prepun slika i mirisa. U glasovima su dolazile krošnje drveća, jata ptica, žubor vode, kiša ili sunce, prašina, šuštanje paprati, pa i zvijezde. Iza svega toga bio je konkretan čovjek, čiju sam narav mogao pogoditi pomoću samo jednoga izgovorenog sloga. Međutim, rijetko sam to činio, ljudi su me se malo ticali, više sam volio svjetove koji su oni u svojim glasovima donosili. Samo ponekad, kada sam na dnu čovječijeg glasa vidio dobrotu preko koje bi bilo grijeh proći, molio sam da mu prstima oblikujem i lice. Lica i dobrota rijetko su se poklapali, to je valjda Božija volja da neke stvari učini skrivenim, i samo sam jednom pod jagodicama osjetio da su se lice i dobrota skoro poklopili: kada sam prstima prešao preko lica rahmetli Ejubovce.

Ljudi su prema meni gajili prilično poštovanje. Što zbog vjerovanja da sam na izvjestan način evlija, čiji je put određivao Božiji kažiprst. Što zbog uvrijeđenosti da su me osakatile stranjske ruke, u čemu su muslimani vidjeli zavjeru protiv njih. Što zbog praktičnih stvari, koje sam samo ja mogao učiniti.

Po samom izlasku iz bolnice pokušali su me liječiti nekakvim mehlemima, koji su, doduše, prijatno mirisali, ali iz čijih mirisa se nije uspio probiti moj vid. Potom su me stavljali pred daždevnjaka, čiji pogled oslijepljuje onoga koji ga gleda, pa su pomislili da bi se moglo desiti i obratno. No, sve je bilo uzalud, i moje su zjenice ostajale zatvorene za svijet, ili svijet za njih, svejedno.

Drugu, praktičnu, stranu otkrilo je samo Božije poređenje. Moje su oči, izbuljene i staklaste, ličile na oči što se pojavljuju na svježoj varenici. Za te mliječne oči ljudi su govorili da su oči uroka, i da se ne smiju gledati. Zato su dovodili mene, čijim očima urok ne može ništa, i prinosili posudu sa varenikom preda me. Kažu da su se mliječne oči brzo rasprskavale pred mojim staklastim zjenama. To nisam vidio, i ne znam, samo se sjećam da sam tada čuo pucanje vodenih mjehurova, kao da po noktima bišćeš uši.

Selu sam služio i kao tragač za ljekovitim biljem. Između septembra i oktobra, kada se smanjuje mjesec, vodili bi me na proplanke na kojima je raslo planinsko bilje. Ono što nisu vidjele njihove oči, vidio je moj njuh: posjeli bi me nasred proplanka i ja sam upirao prstom gdje se nalazio cvijet sa skrivenim ilačom u sebi. Berba bi trajala nekoliko noći, između ponoći i zalaska sunca, jer je tada bilje najljekovitije. Na kraju, sjećam se i pjesme, koja se ispod mirisnih naglavaka čula tih zora:

Žuta lala, dušo, žuta lala, srce,
žuta lala, moj dragane,
Hasanova Najla.

Bil đul-behar, dušo, bil đul-behar, srce,
bil đul-behar, moj dragane,
Čukanova Zejna.

A karanfil, dušo, a karanfil, srce,
a karanfil, moj dragane,
Safetova Mejra.

Carev oko, dušo, carev oko, srce,
carev oko, moj dragane,
Atifova Nure.

Katmer šeboj, dušo, katmer šeboj, srce,
katmer šeboj, moj dragane,
Muhincina Fate.

Zimi-zelen, dušo, zimi-zelen, srce,
zimi-zelen, moj dragane,
Ejubovca mlada!

Pjesma je umukla 1992. godine. Zamijenili su je krici i jauci. Pratio sam ih i raspoređivao po licima koja sam poznavao. Sve dok ispred sebe nisam čuo nepoznat glas, ali u čijem sam dnu vidio veliko zlo, koji kaže: "Pogledaj, majke ti, oči kod ovoga, ko klikeri!" Glas se potom pretvorio u nešto oštro, i to mi je zašlo ispod očnih kapaka. Osjetio sam kratku bol, i jak mlaz svjetlosti je iscurio iz mojih praznih duplji. I, tako mi Boga i Njegove Svjetlosti, u tom mlazu sam vidio šaku sa tri prsta na kojoj su caklile moje oči. A, prije nego ću osjetiti istu oštricu na vratu, čuo sam: "Ajde da iskopamo još očiju, pa ćemo se poslije s njima kuglati!" To je posljednje što sam čuo na onoj Kugli."

Midho Bijelić - dijete od 44 godine; malouman od rođenja; dobijao napade ludila na povik: "Izgub'lo Saraj'vo!"; glavno životno pitanje mu je bilo: "Koliko je srce u mrava?"; to je upitao i jednoga koji mu je odgovorio: "Koliko i tvoje!"; godina je 1992.; vrijeme u kojem su i mravi imali veće srce od nekih ljudi.

"Kažu, da svi idioti na svijetu imaju isto lice. Istina je, jednom sam u gradu vidio čuvenog idiota Pištu, i bio je isti ja: kao da sam se pogledao u ogledalo. Mislim da su svi idioti braća blizanci, nije ih rodila mater kojoj pripisuju naše ime, nego neko drugi. Svi mi imamo istu majku, negdje u nekom ćošku dunjaluka u kome se desio božanski kvar. Tako i rastemo, sa felerom. Naš odnos prema svijetu je obrnut od odnosa normalnih ljudi. Normalni za svijetom hrle, ludima hrli svijet. Samo što smo mi prilično nezainteresirani za veći komad svijeta, i vežemo se za onaj koji nikome nije važan. Ja volim cvijeće koje mi prilazi da ga pomirišem, nikada ne prilazim ja njemu. Volim vatru, pa mi otvaraju vratašca štednjaka da u nju dugo gledam. Tada sam miran, i u mojoj glavi sve je ravno i tiho. Volim životinje, pa se ogledam u njihovim očima. Tamo vidim sebe kakav sam mogao biti. Najdraži su mi mravi. To je, priznajem, čudna ljubav. Mada razgovaram s njima svakodnevno, na najzanimljivije pitanje nikad mi nisu dali odgovor. 'Koliko je srce u mrava?' - to me je oduvijek interesiralo. Postavljao sam to pitanje i ljudima, ali mi nikad nisu odgovorili. Danas mislim da cijeli svijet ne zna odgovoriti na pitanje: 'Koliko je srce u mrava?'. Toliko sam tragao za tim odgovorom da sam počesto hvatao pokojeg mrava, parao ga noktom, i u njemu tražio srce. Eto, to je bila moja jedina tajna, i sada je otkrivam, ovdje gdje se otkrivaju sve tajne.

Druga moja ljubav zvala se F.K. "Sarajevo". U svako doba dana i noći znao sam nabrojati sastav šampionskog tima iz 1968. godine. Djeca bi me često susretala i iznenadno pitala: "Ko je bio šampion '68.-me?" Ja sam rafalom odgovarao: "Sarajevo: Sirćo, Vujović, Fazlagić, Muzurović, Jasenković, Bajić, Prijača, Prodanović, Musemić, Mušović, Antić." Nikad me nisu mogli uhvatiti da ne znam. A kada bi me htjeli naljutiti, za mnom bi vikali: "Izgub'lo Saraj'vo!" I ja sam bježao, tresući glavom, tamo gdje bi se taj strašni uzvik utišavao. Nisam, doista, mogao shvatiti da "Sarajevo" može izgubiti. Za vrijeme nedjeljnih utakmica nisam imao mira. Trčao sam od kuće do kuće u kojoj sam znao da ima tranzistor, i kroz prozor pitao: "Kol'ki je rezultat?" Ako bi vodilo "Sarajevo", uzimao bih bordo zastavu i trčao njome selom. Ako bi gubilo, moje uši to nisu htjele slušati...

Mada su mnogi mislili da moje sjećanje ne dopire ni do svoga početka, sjećam se da je majka pokušavala istjerati ludilo iz mene i privesti me normalnom svijetu. Donosila je preda me šerpu skuhanog lovorovog lista, i ja sam udisao njegovu paru. Udahnuo sam čitavu močvaru lovora, ali ludilo je ostalo u meni, poput bare koja se nije dala isušiti. Pio sam i vodu sa šehidskog izvora. Tih noći bih sanjao nekog čudnog čovjeka koji je nosio svoju glavu pod pazuhom i šaputao mi: "Jetimi su nevini! Jetimi su nevini!" Budio sam se lagahniji, ali mi je u prvom koraku poslije buđenja svijet i dalje prilazio a ne ja njemu. Ćeman-efendija je, napokon, rekao majci da sam svoju bolest donio iz svijeta potpuno drukčijeg od našeg, i da tu izvorska voda ne pomaze ništa.

Tako sam, eto, nosio biljeg svijeta kojeg ovaj nije priznavao niti poznavao. Meni to nije smetalo. Osjećao sam se u ovom svijetu ako ne kao riba u vodi onda barem kao u riječnom rukavcu. Manji problemi su počeli kada sam po tijelu počeo dobivati dlake, ondje gdje dlake nikad nisu bile. Za dlake na bradi brinula se sestra Ćatiba. Sedmično bi me posjela na skemliju, i brijala očevom britvom. Druge mi dlake nisu dirali, i dugo nisam znao zbog čega. Jednom sam i to otkrio. Slučajno sam za živicom vidio Sajmu kako piša. Pišaća je izlazila iz velikih crnih dlaka, kao da skupiš dvije pregršti kukuruzne kose i kroz njih pustiš vodu. Tada sam otkrio i nešto drugo: svoju ćunu, koja je odjednom narasla. To je za mene bilo veliko otkriće, pa kada bi bilo ko na ulici viknuo: "Midho, trzni ga!", ja sam vadio ćunu i pokazivao je. Ljudi su se smijali, a žene i djevojke ciktale i bježale, zatiskujući rukama oči.

Godine 1992. pojavili su se ljudi kojima ja jedini, izgleda, nisam vidio nož u očima. Prišao sam jednome od njih, i upitao ga: "Koliko je srce u mrava?". On me je pogledao svojim zečijim crvenim očima i odgovorio: "Koliko i tvoje!" Pozvao je četvericu bradonja i rekao im da me pridrže. Mada ja nigdje nisam bježao. Oborili su me na zemlju. Čuo sam majku kako panično viče: "Nemojte njega, on je dijete!" Bradati ljudi sa mrtvačkim glavama na čelima samo su se nasmijali. Jedan mi je zaokrenuo glavu prema suncu koje je zalazilo, i to sunce je bilo zadnje što sam vidio. Ondje gdje su svi govorili da je srce osjetio sam strahovitu bol. Iz usta mi je, međutim, umjesto bola navrlo ono što nikad nisam prije uspio izgovoriti. Godinama sam pokušavao naučiti te riječi, ali nisam uspio, tako da je Ćeman-efendija digao ruke od mene rekavši: "Ovo dijete nikad neće biti musliman. Ko ne zna proučiti Kelimei-šehadet, ne more biti musliman!". Sada, iz grla su mi izlazile riječi: "Eshedu en la-ilahe illellah, ve eš-hedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu!" To je bilo zadnje što sam čuo. A, odnekud odozgo, koje više nije pripadalo onome svijetu, vidio sam na nekom prljavom dlanu svoje srce - bilo je malo i uzdrhtalo, poput srca mrava."

Mensur Lezić zvani Hakača - čudak, čije je čudaštvo poprilično bilo upleteno u kučinasti svijet džina; kako bi se drukčije mogao opisati njegov nijet da napravi kuću koju ljudska ruka još nije napravila i samo jednu takvu davno sagradio Bog; taj čardak više na nebu nego na zemlji gradio je preko dvadeset godina, i, naravno, nikad nije završio; poslije tako duge gradnje oči su mu se pretvorile u dva živina mjehura sa vajservage, kosa u staklenu vunu, a srce, izgleda, u zidarski visak. (1992.-ge, kada ono dođoše balkanski rušitelji, Hakača je nestao u labirintima svoje zračne kuće. Četnici su bacali bombe na tu čudnu građevinu koja im je mirisala na istok, tukli je erpidžijima, tromblonima, jednom i tenkovskim pancirnim granatama - ali, uzalud: bombe i granate kao da uopće nisu doticali Hakačin zamak, dapače, počesto su se vraćale samim pošiljaocima, kao pisma bez adrese. Tako je, valjda, i moralo biti - adresa je tu bila samo nebo.)

"Pokatkad šejtanske stvari i poslovi dobiju dobrohotno lice Božije. Da bi se učinila takva zbrka najpogodniji je san. U snu se gotovo dodiruju Božije i šejtanske slike, povrh toga, i molitva propada kroz san kao pijesak kroz prste.

Mensuru Leziću zvanom Hakača podmetnuo sam svoj san baš onda kada su svi bili sigurni da sanjaju od Boga poslane snove. Onomad, kada je Atif Ključanin hodočastio Ćabu, i selo sanjalo kolektivni san. U taj kolektiv ja sam utisnuo svoj šejtanski nokat. To je bilo dovoljno da niko ništa ne posumnja, a, opet, da nikad ne sastave svoj cijeli san. Ja sam bio onaj osamdeset i treći dio sna koji je nedostajao. U tom komadu sna prikazao sam Hakači građevinu kojoj ne može odoljeti ljudska ruka, i rekao mu: "Mistriju u ruke, robe!" Sutradan, Hakača nije ni progledao, a već mu je mistrija čvrsto stezala ruku.

Građevina koju je Hakača vidio u svome nijetu bila je savršena kocka - ako se slika gleda sa spoljne strane. Ipak, ona je samo prividno kocka, i njen tlocrt se, ustvari, približava nepravilnom pravougaoniku. To nesuglasje izaziva sam sudar zjenice, unutrašnjeg oka, nakane i želje. I moglo bi se nazvati savršenstvom. U tome i jeste stvar: građevina, napravljena jednim savršenim Božijim potezom, napravljena zauvijek i na jednom mjestu, nije se dala ponoviti više nikada i ni na kakvom drugom mjestu. Njena gradnja, čisto je bogoskrvnuće. A to sam upravo i želio. Moram napomenuti da Hakaču nisam odabrao slučajno. Hakača je bio dobar vjernik, toliko dobar da mu se život često miješao u vjerske priče i mudžize.

Ali, da mi nastavimo sa slikom savršene građevine.

Priznajem da se njen opis opire mome zlobnom jeziku. Ipak, vrijedi pokušati. Helem, osim u geometrijskom obliku, građevina je bila savršena i u prostornom smislu. Malo ljudi razmišlja o tome i zna da ljudske kuće zahvataju samo jednu stranu svijeta, počesto samo njen heravi ćošak, i da nema zdanja koje bi dotaknulo sve četiri strane svijeta. Osim, naravno, ove Božije kuće, o kojoj govorimo. Neki to povezuju sa oblikom Zemlje kao kugle, i misle da samo Zemlja ima sve četiri strane svijeta. Džamije, naprimjer, ili crkve, mada po svijetu poslagane rukom vođenom od Boga, dotiču potpuno samo jednu dunjalučku stranu, džamija istočnu, crkva zapadnu. Građevina o kojoj govorimo, jedina na svijetu, potpuno se poklapa sa sve četiri strane svijeta. I ne samo to, nego dotiče i četiri sporedne svjetske strane. Naprimjer, zid građevine prema sjeveroistoku, kao i onaj nasuprotni, dugi su 12 m. Druga dva zida duga su 10 m. Na sjeveroistočnom zidu, licu građevine, nalaze se vrata. Građevina, dakle, odnosom prema stranama svijeta i dimenzijama skuplja u se centar svijeta, i odatle ga rasprostire. Dimenzije - ako se prethodnim doda i visina od 15 m - uzete su iz onog savršenog brojčanog niza, potpuno izbjegavajući zamke nesavršenog niza.

Građevina je sagrađena od slojeva sivog kamena, čiji kameni živac pulsira ravnomjerno sa naumom o trajanju građevine, to jest beskonačno. Zidovi građevine počivaju na mramornoj podlozi, koja strči oko 30 cm, a visoka je 25 cm. Četiri linije, povučene iz središta kroz četiri ugla, pokazuju smjer četiri glavna kraja svijeta; a četiri okomite iz sredine četiri zida pokazivale bi ka četiri sporedna kraja svijeta: ka sjeveroistoku, sjeverozapadu, jugozapadu i jugoistoku. Zdanje je učvršćeno sa imenima četiri ćoška kao vinklovima.

U sjeveroistočnom zidu, 2 m iznad zemlje, nalaze se vrata, koja su okovana, mjestimice, pozlaćenim srebrom. U unutrašnjosti se nalaze tri stupa, koja drže krov, kojem vode ljestve. Na unutrašnjim zidovima naneseni su mnogi natpisi na arapskom. Pod je prekriven mramornim pločama. U istočnom uglu, 1,5 m od zemlje, nedaleko od vrata uklesan je Crni kamen, koji je sastavljen od tri veća komada i malih odlomaka i okružen kamenitim krugom, koji se, opet, drži srebrenim obručem. Kamen se opisuje čas kao lava, čas kao bazalt, ali nije ni jedno ni drugo, i njegovu narav teško je odrediti. Zna se jedino da mu je boja crvenkasto-crna s crvenim i žutim ulošcima.

U istočnom uglu, također 1,5 m iznad zemlje, uklesan je drugi kamen, koji se naziva sretni. Nadalje, na građevini treba spomenuti još pozlaćeni oluk, koji se izbočuje pod gornjim rubom sjeverozapadnog zida. Naziva se oluk milosti; mjesto između njega i zapadnog ugla je jedina tačna kibla na svijetu. Kišnica se kroz oluk ruši na pločnik koji je na tom mjestu postavljen mozaikom.

Naspram sjeverozapadnog zida, pa ipak ne s njim povezan, nalazi se polukružni zid od bijelog mramora, visok 1 m i debeo 1,5 m. Njegovi završeci su udaljeni od sjevernog i zapadnog ugla oko 2 m.

Građevina ima još i 31 ili 32 vitka stuba. Između svaka dva stuba obješeno je sedam lampi. Niz stubova zatvara jedan luk, koji se nalazi naspram sjeveroistočnog zida.

Eto, takvu građevinu sam nanijetio Hakači da je napravi. Sve sam mu, dakle, oslikao. Jedino mu nisam rekao da se građevina zove Ćaba. Niti sam mu rekao svoje ime."

Mehemed Kičin zvani Vrićan - mlinar; da nije šezdesetih godina opsovao Jovanku Broz, i zaglavio zbog toga dvije godine zatvora, bio bi posve običan, dapače nezamjetljiv; četnici su ga sproveli u logor Krinks, potom u Omarsku, i, pošto su saznali da je mlinar, samljeli ga u mašinama za mrvljenje rude u rudniku Ljubija.

"Znam, sve je stvorio Bog, i ono što jeste i ono što nije, ali, o mome stvaranju nema nigdje traga. Melek nisam, nisam ni šejtan, ni džin, niko sa pečatom Božijim. Nisam ni zao ni dobar. Ni vidljiv, ni nevidljiv. Stvorio me je čovjek, u svojoj nemogućoj težnji da vidi više nego što može. Nastao sam iza granice čovječijeg vida, tamo gdje se miješaju želja, znatiželja i strah. Zato, zovem se - previd.

Što se tiče moje naravi, ja sam veseo stvor, koji katkad uzima obličje duha, katkad zvuka, a najčešće samo snagu zemljine teže. Stoga, volim klopotanje mlinskih točkova, škripu kolskih paoca, igru punog mjeseca sa sjenama drveća, veselu naherenost nišana u grebljima.

Volim i ljude i hajvane. Volim ljude koji su od Boga dobili više zjenica, pa ih mijenjaju kao što drugi mijenjaju naočare. Neki imaju zjenice za mjesec, neki za vodu, neki za bilje, a neki, Boga mi, sve zjenice skupa. Takvi su mlinari, splavari, poljari, grobari, ili školarci. A o hajvanima mogu samo ponoviti riječi jednoga pametara čijeg se imena više ne sjećam: životinja je najvjerniji svjedok čovječije gluposti.

Pripadam muslimanskom svijetu. Rekoh već da nisam sa pečatom Božijim; i nema me u Knjizi. Ipak, mene su izmislile zjene u jednom dijelu dunjaluka, u Bosni, jer im je tu bilo tijesno. Stiješnjene između dva, prilično okrutna, inovjeračka pogleda, muslimanske su me iskapale oči, da ne bi zauvijek gledale u zemlju. Istina, i Bog mi je svjedok, pokušao sam se prikazati i pred inovjeračkim zjenama, ali one me nisu primijetile. Mislim da je to njihova šteta, nikako moja.

Mada mogu da mijenjam mjesta brže od misli, najčešće prebivam u ovom selu. Volim ove ljude, i s njihovom dobrodušnošću i naivnošću igram se kao rijeka svojim brzacima.

Od svih, priznajem, najdraži mi je mlinar Vrićan. S njim se neprestano šalim. Podignem mu ustavu na mlinu baš kad on prikunja. Zatrzam mu siluk toliko jako da on, prestrašen, pomisli da je upecao riblju mater. Učas mu zamijenim kukuruzovo za pšenično brašno. Zagubim mu drvenu lopaticu baš kad on namjeri odvaditi ušur. I, on se nikad ne ljuti. Samo je jednoga dana došao tužan. Sjedio je vazdan na mostiću, i gledao u svoja koljena.

Uzalud sam činio sve svoje vragolije da ga razveselim. On je samo buljio u svoja koljena.

- Šta je, majka mu stara? - napokon sam ga upitao.
- Muka, brate, muka. - kaže on.
- Mogu li ja šta pomoći? - pitam.
- Ne moreš. Nije sa tvoga svijeta. - kaže.
- Pa, šta je bilo? - opet pitam.
- Jeb'o sam Jovanku. - kaže.
- Ne razumijem se previše u te vaše insanske stvari, ali, koliko znam, jebati nekoga i nije neki zločin.
- Nije, ako taj neko nije Titina žena.
- Ništa te ne razumijem. - rekoh. - Ko je sad Tito?
- Drug Tito je predsjednik države, i još više od toga. A Jovanka je njegova ženutina.
- I ti našo da jebeš ženu predsjednika države!
- Ma, nisam ja nju jeb'o pravo, nego samo jezikom.
- Zar se to i jezikom more uraditi? Estagfirullah!
- Ti ili se zajebavaš ili si budala. Nisam je jeb'o ni jezikom, nego samo opsov'o! - ražesti se on.
- Pa, šta tu ima loše?
- Ima. Prvo, opsov'o sam je pred Milanom Kecmanom. Drugo, on me tužio. I, treće, dobio sam dvije godine Zenice.
- Oprosti. - rekoh. - Ali, stvarno ne razumijem. Prvo, ne znam šta je Zenica.
- Idem u zatvor u Zenicu. Dvije godine!
- Drugo, zašto bi išao u zatvor ako nekoga opsuješ? Pa, psovka mu ne more ništa nauditi!
- More. Ako je taj neko Jovanka. Nju i primiso more silovati. - završi Vrićan, i opet gledaše u koljena kao da je na njima bio odgovor, zaostao iza podnevne molitve.

Sutradan, u mlinu ga nije bilo. Našao sam ga, nakon kraćeg traganja, u Kaznenopopravnom domu Zenica, sklupčanog na nekakvom odrpanom krevetu, među mnogo istih takvih kreveta. Odmah me je prepoznao, gotovo je bio veseo što me vidi, ali negdje među tim prnjama zagubio je svoju prostodušnost. Nije se više veselio mojim nestašlucima, od starog vodenog Vrićana postao je novi suhi Vrićan. Stoga sam mu rijetko išao, ali, mogu ustvrditi da sam mu ipak bio jedini posjetilac iz zavičaja.

Međutim, moja vesela narav nije mogla mirovati. Tražio sam nove, i obilazio stare, poznanike sa dvostrukim zjenama. Odvezivao sam Hiline lađe, tako da je on plivajući morao da ih spašava po riječnim sedrama. Sjedao sam na volovska kola Tarzana Travljanina i zaustavljao ih svojom težinom. Volovi su bukali i frktali, Tarzan ih je udarao kandžijom i gurao kola, ali me nisu mogli povući: težak sam, teži od bilo čega, kada to odlučim. Dva-triput sam se našalio sa grobarom Asimom Ketom, prikazujući mu se nad praznim mezarom. A posebno mi je bio smiješan događaj sa poljarom Hasibom. Jedne noći, u onom trenu kada se mjesec upliće u bilje i bilje u mjesec, sjeo sam na veliki stari maslačak, napravio od njegovog širokog lista ruku, svinuo je do maslačkove glave, kao za pozdrav, i čekao. Kada je naišao Hasib, prepun poljskih mirisa i zvukova, nekoliko je puta meni i maslačku nazvao selam, a kada mu nismo odgovorili, pobjegao je. Čuo sam da je istu večer išao do Muharemovce da mu salije strahu.

Šenlučio bih tako dovijeka, i uvijek bi se našle neke zjenice, da nije došla ta prokleta '92.-ga godina. S njom su došli oni s opakim očima i pogasili sve moje trnavske oči. Nije moje da svjedočim, a velike su oči Božije, one su sve vidjele i pribilježile. Jedino znam da više ovdje nema zjenica koje bi me vidjele, a ove današnje ne bih ni pogledao.

Samo ponekad, kada pada kiša, vjetar nanese glasove koji zamirišu na kućne pragove - ali ne mogu razgovarati s njima: nijedan nio cio, kao da su preklani, i ne izlaze iz grla.

Vjetar nanosi glasove koji mirišu na zidove kuća. Glasovi se skupljaju u priče koje su nekada nekome bile život. Katkad su to samo krzotine, katkad nagorjeli ili odsječeni komadi, najčešće nagovještaji, poput povjetarca.

Ljudi čije životne priče slušam nekad mi nisu značili ništa. U mome prošlom životu bili su samo tanak namaz emulzije za sliku uspomena iz dječačkih dana. Slijepi Enes Šupuk ovlaš mi dodiruje lice, tražeći u njemu nekadašnjeg svoga sedmogodišnjeg druga. Na potiljku osjećam dah Ludog Midhe, koji me ganja nakon što sam mu doviknuo "Izgub'lo Sarajvo!"; panično bježim, i to dugo traje, poput ružnog sna. Imam osam godina, ulazim u Hakačinu čudnu građevinu, i tamo vidim nešto za što ću čitav život tvrditi da je šejtan. Kao što sam siguran da sam jedan od malobrojnih koji je vidio previda, jedne noći u kojoj je mjesec bio mlađi od mojih deset godina. Muho Benkovac, pak, bio je lažov, ali pun vapaja za našom istinom, tako da se komotno mogao usporediti sa, nikad ostvarenom, nacionalnom željom.

Ljudi, dakle, i krhotine. Želje i strahovi. I moji i tuđi. Ponegdje i sam ne razaznajem ko čiju priču priča, ja njihovu, ili oni moju. Dijete Bernesa Došle, na primjer, koje upravo nose na greblje, ne veće od dva očeva dlana - da li ima moju sudbinu, ili ja njegovu? Ili: ko je Hasiba Berberović (toga prezimena u Trnovi nema!), i zašto sam baš nju upamtio u izbjegličkim konvojima pri svojim basanjima Bosnom?

Sada mi sve to itekako-znači! Tragam, rekoh, za glasom koji će pomenuti moje ime, i spustiti glavu na zemlju. Da, ali, sve mi se čini: ne samo zbog toga!

Muho Benkovac - starac; po svim objektivnim kriterijima - lažov, ali mi smo njegove laži pripisivali dobroćudnom šejtanu koji mu podmeće snove u budnom stanju; mada je svakom, ko je htio ili ne htio, pričao svoju priču, četnicima, i pored prijetnje, nije ju htio ispričati.

("Posljednji put pričam svoju priču. Čekaju me vrata na kojima piše džennet ili džehennem. Donio sam pred njih svoju glavu, i ne znam hoću li Tamo uopće moći pričati. Stoga, moram još jednom ispričati ovo što mi je više ležalo na jeziku nego na duši: 1942. godine bio sam satnik jedne domobranske satnije. Danima smo se u jednoj šumici tukli sa partizanima. Kada smo vidjeli da Dragi Allah sreću prebacuje đah jednima đah drugima kao krpenjaču - mada me je to, priznajem, čudilo: partizani su bili nevjernici - odlučili smo da ja i njihov zapovjednik podijelimo mejdan, pa, ko izgubi neka mu vojska pređe na pobjedničku stranu. Nisam dvoumio o svojoj pobjedi, bio sam snažan, u najboljoj dobi i snazi. Kad je iz šumarka izašao njihov zapovjednik, samo sam se neprimjetno nasmijao: bio je doduše ulickan i gospodstven, ali malehan i žut. Prišao sam mu bez pozdrava, uhvatio ispod plećke, i htio nabrzinu da završim to maltretiranje. Ali, vidi šejtana, ulickani žućo se nije dao: kako god sam ga poduhvatio on se nekako izmigoljio, k'o jegulja. Nekoliko puta smo padali kokoške. Već iznerviran, viknuo sam: "Bacaj partizančiću, ili da ja bacam!" On se nije osvrtao na moje povike. I tako smo se nosili cijeli dan, ali pobjednika nije bilo. Kada smo uvidjeli da ovako nećemo nigdje stići, ni on u domobrane, ni ja u partizane, odlučili smo da bacamo novčić. Ja sam, kao što i priliči muslimanu, rekao jazija, on je bio za turu. I, da li me je Allah kaznio što se kockam, ili je u pitanju neka komunistička hujdurma, bila je, naravno - tura! Pružili smo, ipak, gospodski jedan drugome ruku. Ja sam rekao: "Muho!" On je rekao: "Tito!" I preveo i mene i moju satniju u partizane.")

Bernes Bešić zvani Došljo - četrdesetogodišnjak; doseljenik iz Kozarca, kojeg je doselila prevelika ljubav prema Draguni Bešić; nakon smrti žene i djeteta na porođaju, više se nikad nije oženio; dapače, svakoga ko bi mu takvo što predložio smatrao je neprijateljem; mada može izgledati morbidno, ali, doista, ima se utisak da je četnike dočekao kao spasioce koji će ga svojom kamom približiti ženi i djetetu.

"Ako se to rođenjem može zvati, rodio sam se
"Prvi put sam mu čula nožice 19. februara,
kada kada je u zemlju udarilo treće džemre. Prvo što sam
je udarilo prvo džemre u havu. Drugi put se zahanjico,
vidio u svijetu - koji za mene nije trajao duže od dva
kada je udarilo drugo džemre u vodu, 26. februara. I ja
udara melekovih krila - bila je: lampa. Isuviše puno
sam, hudnica, mislila da je to dobar Božiji znak. Sve je i
svjetla za ono odakle idem, pomislio sam, isuviše malo
prije ukazivalo na Božije znake. Njegovog oca sam dugo
svjetla tamo kuda sam pošao. Odmah ispod lampe je
čekala, skoro koliko sam ga i željela. Devet sam noći
bila brezova bešika u koju nikad neću leći. A, bila je,
brojala zvijezde, i desete u snu ugledala lice njegovog oca.
doista, lijepa, i, vidljivo, napravljena sa ljubavlju:
Nisam mu znala ime, nije bio iz našega sela, ali sviđao mi
izrezbarena cvijećem, i lijepim viticama kojima nikada
se sa onim šopom i sa onim brčićima, razdrljene košulje
neću saznati ime. Šteta, zavolio sam je takvu, pod
kao Sejdo u filmu "Hanka". Da bih mu saznala ime, gulila
prelomljenim zracima lampe. Jedino lice koje sam vidio
sam jabuku, ali tako da kora ostane neprekinuta, kao traka
bilo je lice ebejke. Staro lice, ali lijepo i nježno izglačano
za kosu. Kada sam bacila koru preko glave, i okrenula se,
ajetima. Pljesnula me je dva-triput po ramencima, i
kora je bila u obliku slova B. Besim? Bego? Bajro? Nisam
rekla, Ovo dijete ne plače, Bože! Ili je nijemo, ili melek!
mogla prestati misliti koja se još slova kriju ispod toga B.
Nisam bio ni jedno ni drugo. I to sam joj htio reći svojim
Razgrćući slova otišla sam i na hašlamsku nedjelju u Stari
očicama, ali sam samo spustio trepavice i predao dušu
Majdan. I - odmah sam ga prepoznala: stajao je kraj šatre
Azrailu koji je čekao u ćošku sobe. Čudno, niko ga do
sa vazdušnim puškama kojima se gađaju one papirnate
tada nije vidio u tom ćošku, ili su ga vidjeli a nisu
ruže, dok mu je šop padao na čelo, brčići malko nahereni
obraćali na njega pažnju. Bilo kako bilo, posljednje što
od kundaka što ga je priljubljivao uz lice, ali je košulja
sam čuo na tom svijetu - koji, kažem, nije trajao duže
bila ista, i prepoznala bih je, onakvu razdrljenu, i u
od dva treptaja lista na džennetskom drvetu - bilo je,
džennetu. Ono što se je potom desilo može se vidjeti
Ipak, melek! Prepoznao sam taj glas, ali se lica ne bih
samo u nekim starim filmovima koji paraju srce, ali,
mogao sjetiti. Uostalom, ne poznajem ni jedno lice.
kunem se ovim maksumom što sam ga upravo rodila,
Očevo nikad nisam vidio. Njega, čini mi se, nije bilo u
da je tako bilo: on je uzeo papirnatu ružu iz ruke koja
toj sobi. Osjetio sam da je u sobi majka, kao da sam
se pomolila ispod šatre, i - krenuo pravo prema meni!
krajičkom oka vidio je na dušeku, ali, lice joj nisam
Nisam se uopće zbunila, jer sam znala da mora tako
vidio. Ne vidim ni lice više ovih ruku koje me prvi i
biti. Pružajući mi ružu, na uzvrnutoj nadlanici sam mu
posljednji put kupaju i spremaju lijepog pred Lice
vidjela utetovirano slovo D. Prvo slovo moga imena. Žile
Božije. To lice mora da je nježno, jer su i ruke koje me
na nadlanici, doduše, svakom ocrtavaju prvo slovo imena
brišu i umotavaju u ćefin nježne. A Bog, kažu, raspoređuje
njegovog suđenika, to svako zna, ali, moj B bio je toliko
svuda sve podjednako. Kakvo je, međutim,
siguran da ću biti to ja da je taj usud i utetovirao! Bila
lice iznad ovih ruku koje nose moj tabutčić? Da li su to
sam nestrpljiva da izlistam slova ispod slova B koliko i
očeve ruke? Za ovako mali tabut trebaju samo dvije
on, ali je njemu bilo do igre, pa je rekao, Hajde, ljepotice,
ruke, i one su gotovo uvijek ruke nekog bližnjeg,
da pogađamo. Pogledala sam mu u oči i rekla, Bernes.
najčešće ruke oca. Bože, Ti Koji sve znaš, reci mi: da li
Mada nikad prije nisam ni čula za to ime. On je, ne
su ovo ruke moga oca? I kakvo je lice nad tim rukama?
skidajući zjenice sa mojih, rekao, Draguna. Bilo je oboje
Je li lijepo, kao moje?
tačno.

Toliko me je volio da je pristao doći živjeti iz
Ja sam lijep. To znam. Majka je dok me je nosila
rodnog Kozarca u moju Trnovu. Ljudi su se sprdali s
jela mnogo jabuka. I pila mnogo brezinog soka. Ne znam
tim, i zvali ga došljo, ali to je sagorilo na jakoj vatri
hoću li ikad vidjeti svoje lice, ali znam da je lijepo. Sretan
naše ljubavi. Kada sam osjetila da sam kuljava, našoj
sam. I to moram zahvaliti majci: dok me je nosila, jela
ljubavi nije bilo mjesta ni na sedmom nebu, nego na
je puno borovnica, pa mi je tijelo puno madeža koji
višem. Donosio mi je tada čitave naramke brezovih
donose sreću. Na kraju krajeva, ko se to od onih ostalih
grana, od njih sam pravila sok, pila ga i mazala se
može podičiti da će ovakav čist doći na ahiret? I zar to
njime: da bi mi dijete bilo lijepo. Također, jela sam
nije najveća čast i sreća, na koju se oni toliko godina
mnogo jabuka. I borovnica. Da bi mi dijete bilo
mučno pripremaju? Kada se uzme u obzir još i to da sam
srećno. Dugo sam čekala njegov prvi udar nožice,
rođen - ako se to, kažem, rođenjem može zvati - 5. marta,
rekoh, čula sam ga tek kada je prvo džemre puklo. I
kada je u zemlju puklo treće džemre, onda sam ja - šehid.
vjerovala sam da je to Božiji znak. A i sada, dok me

Stigli smo na greblje. Osjećam kako zemlja nježno
nose na tabutu prema greblju, u to vjerujem. Vjerujem
dobuje po daskama iznad moga ćefina. Moja će dušica
da je moj sin Besim lijep. Vjerujem da ima puno
uskoro imati posljednji razgovor sa nekim ko je sa
madeža i da je srećan. Vjerujem da ću ga prepoznati,
ovoga svijeta, sa imamom. Spreman sam, i nije vrijeme
kao što sam nekad prepoznala njegovog oca, - čim
za hitnju. Ipak, pun sam nestrpljenja, da prepoznam lice
ga vidim u džennetu."
svoje majke, u džennetu."

Hasiba Sadić - ni cura, ni hudovica, ni pušćenica; muža nije imala, ali je imala dijete; toliko se klela da nije bila s muškarcem, da smo mi njenog sina Amira smatrali vilenjakovim sinom; otišla sa sinom konvojem prema Travniku, i o njima se ništa ne zna.

"Gužva je bila tolika da sam se prvi put u životu upitala koliko ima muslimana u Bosni. Autobusi su stajali ispred pravoslavne crkve, i tukla su ta zvona, kao maljevi u potiljak. Predala sam svoje potvrde, na kojima je, sve kada se sabere, pisalo da ja, Hasiba Berberović, nikad i nisam živjela u Sanskom Mostu, da nisam imala kuće, da nisam imala imanja, da me uopće nije ni bilo. Autobusi su bili puni kao džehennem, sunce je bilo jako kao policijska palica, isturali smo vratove iznad vrućih tijela. Niko nas nije ispratio, niko nije mahnuo rukom. Autobus je bio zavičaj koji se udaljava.

U Prijedoru, ušli su znojavi i namrgođeni, tražili su da autobus skupi 2.000 maraka. Marke su se odnekud pojavile, iz obašvi na dimijama, iz jaka na košuljama, iz njedara, ali su se pojavile, i krenuli smo prema Banjoj Luci. Prošli smo kroz Kozarac, i mada su mi svi i tada i poslije govorili da bulaznim, vidjela sam 6.000 ljudi kako nam mašu: svaki je čovjek bio označen brojem, veliki kao krst na pravoslavnoj crkvi.

U Banjoj Luci, šofer je stajao na ovlašan poziv nečije ruke spolja; ulazile su žene u crnini, otimale od prvih do vrata što su stigle oteti; ulazila su djeca sa tri prsta i vježbala svoje udarčiće; ulazili su starci sa šajkačama i siktali svojim krezubim ustima: "Turci! Turci! Turci!"

Iza Banje Luke, šofer je naredio da se zatvore prozori, i uključio grijanje. Ljudi su šutke padali u nesvijest, djeca ispod pazuha majki tražila mrvice hladnoće, a nad svim tim lelujala je muzika sa autobusnih zvučnika, presijecana povremeno šoferovim planinskim smijehom. Kada su se otvorila vrata, zahvalili smo Bogu na pregršti zraka, ali smo ubrzo prokleli i grlo i zrak, jer su ušli šumnjaci, izveli šest cura i odveli ih u šumu. Nismo ih više nikada vidjeli. Autobus je krenuo prema džehennemu.

U Jajcu, ušli su ponovo. Jedan šarenac je počeo ispitivati nešto jednu mladu ženu sa djetetom u naručju. Samo sam razumijela da mlada majka moli da sačuva stvari za bebu. Nakon kratke prepirke, ne duže od dva-tri izdisaja pluća, šarenac je uhvatio bebu i bacio je u rijeku. Mlada žena je napravila nekoliko koraka, preskočila ogradu mosta, i skočila u one slapove koje smo tako često nekada imali na razglednicama, ispod kojih je pisalo: Pozdrav iz Jajca.

Ne znam koliko smo se vozili iza Jajca kada su nam naredili da izađemo. Rekli su nam da ćemo pješice ići 22 kilometra. Tamo negdje je Travnik, i, kažu, nema četnika, što naprosto nisam mogla vjerovati. Sunce je bilo teže od naših prtljaga. A šuma gušća od vojnika nego od drveća. Izlazili su iz šume, upadali među nas, odvodili žene, cure, silovali ih, klali. Jedan je šarenac oteo dijete ženi koja je išla ispred mene. Tražio je 100 maraka. Nije ih imala. Dijete je zaklano pred našim očima. Uzeli su jednu bebu i bacili je na stijenu. Smrt je bila tako brza da je preduhitrila i bebin vrisak. Iza mene, čula sam kako majka sakriva dijete u torbu i kaže mu: "Sine Amire, ti se prezivaš Sadić, i pamti svoju majku Hasibu!" "Svoju majku Hasibu, svoju majku Hasibu!", ponavljala je. Jedan vojnik je primijetio da ona čeprka po torbi, prišao i tražio pare. Hasiba je rekla da nema para. A kada je posegnuo za torbom, Hasiba je počela vrištati, i udarati ga svojim svehlim rukama. Vojnik ju je odvukao do jarka, i zaklao Hasibu Sadić. Ja sam uzela torbu, i pošla prema džennetu, u kojem nema krikova."

Ejubovca - najljepša žena u selu; mada ju je starost već dotaknula svojim ružnim jezikom, niko nikad nije ni pomislio da Ejubovca nije najljepša.

("Kada su došli do mene, Ejub je već bio pozvan pred školu, pa sam kumovima rekla da ih ne mogu u kuću pustiti, jer mi čoek nije kod kuće. Oni su se nasmijali, i naredili da idem u sobu, dok su moga Samira zatvorili u drugu sobu. Tada mi je Tihomir naredio da se skidam, a kako ja to odmah nisam učinila, on mi je osovo Aliju, prijeteći da će me zaklati, a zatim je uhvatio moju bluzu i odmah je pocijep'o, naglim trzajem dimija prekino učkur i svuk'o mi ih sa tijela te ih bacio za vrata. Dragan i Ljubiša su se ovome smijali, a zatim me je Tihomir oborio na leđa, dok mi je Dragan drž'o ruke a Ljubiša glavu. Ja sam samo rekla: "Nemoj, sine Tiho, sjeti se koliko sam te puta nahranila!" "Nikad mi nisi dala ono što sam htio!", reko je, raskopčo šlic, ne raspremajući se leg'o na mene, i ja sam tada osjetila da je u mene ušlo nešto pasije. Ništa više nisam osjećala, pokatkad sam samo vidjela Draganovo, pokatkad Ljubišino lice, nada mnom. Kada su bili gotovi, pojavio se na vratima jedan mlad čovjek koga nisam poznavala, i kada su me njemu ponudili on je reko: "Bula, bula, zahvali Bogu što sam mlad za tebe, a da sam znao doveo bih oca da te siluje." Potom mi je prišo sa nožem.")

Ahmed Bešić - četrdesetogodišnjak; bio, jedini u selu, oženjen Srpkinjom.

("Mome babi, neka mu Allah džennet podari, bilo je ime Ahmed. Mojoj mami, neka joj Allah džehennem podari, ime je Dragojla. Živjeli smo lijepo, sve dok mama nije stavila Miloševićevu sliku na zid, pored levhi, a babo je skinuo. Mama je rekla: "Zažalićeš, Ahmede!" U aprilu 1992. godine mama je otišla kod djeda Jefte, i nije je dugo bilo. U junu, došla je sa djedom Jeftom, ujakom Mlađom, i onim bradonjama. Bila je u uniformi, i nosila je neke trake oko ruku. Dok su djed i ujak držali uperene puške prema babi i amidži, mama je ko vilena trčala po kući i kupila i što jeste i što nije njeno. Kada joj je nena rekla da to ne treba raditi, mama je viknula: "Ovo je Srbija, jebem li ti majku tursku!" Djed je požurivao, rekavši da uzme dijete, i da idu. Ocu je rekao da može krenuti s njima, da će ga prekrstiti, i dati mu pušku. Babo je odbio. Mama je tada zapucala po cijeloj kući, i prozorima. I rekla: "Kolji!" Istjerali su nas pred kuću. Mali Safet i Adis, moji amidžići, zaplakali su. Zaplakao sam i ja. Mama je Safeta udarila kundakom po glavi, a Adisa nogom u trbuh. Nena je samo rekla: "Aferim, snaho!" Mama je izvadila nož, i rekla neni: "Zaklat ću te!" Babo i amidža Jusuf pošli su da spasu nenu, ali su ih puškama oborili djed i ujak. Mama je rekla: "Sredite ih, da više Turke ne prave!" Djed, ujak i one bradonje noževima su kidali odjeću sa babe i amidže. Tada je prišla mama, i nožem odsjekla babi ćunu. Babo je harlaukao. I svi smo vrištali. Mama jedino nije plakala, ona je prišla Adisu i Safetu i rekla da iskopaju mezar za nenu. I dok su oni kopali, dugo, dugo, mama je sa bradonjama pila za hastalom na avliji, a babo je jaukao, dugo, dugo, i sve tiše, tiše. Kada je mezar bio gotov, izveli su nenu. Mama je ustala od hastala i tjerala nenu da se krsti. Nena je nije ni pogledala. Sama je ušla u iskopan mezar, i tiho učila one dove što se pred smrt uče. Mama je stajala nad mezarom, i pušila cigaru. Dugo je gledala dolje u nenu, potom bacila u mezar cigaru i rekla: "Zatrpajte!" Nena je prvo bila umrljana zemljom, potom je cijela nestala. (Mama mi je prišla i rekla: "Hajdemo, Radiša!" Nisam znao koga zove, jer meni je ime Ismar, i imam babu Ahmeda, neka mu Allah džennet udijeli, imam nenu Tesmu, neka joj Allah džennet udijeli, imam amidžu Jusufa, neka mu Allah džennet udijeli, imam amidžincu Ifetu, neka joj Allah džennet udijeli, imam amidžiće Adisa i Safeta, neka im Allah džennet udijeli, koje nikad više vidjeti neću, jer su one bradonje ostale iza nas, i čuo sam pucnje iz kola koja su se udaljavala, ali ja se zovem Ismar Bešić, i ja ću se vratiti!")

Hilmija Mujadžić zvani Hile - splavar; rođen na vodi, a, izgleda, i umro na vodi; prvi u ovom dijelu svijeta napravio kerep, od nekakvih buradi, dasaka i užadi; splavarinu naplaćivao nasred vode: ustavi svoje vodene naprave, zaljulja ih svom snagom, i pita: "Kol'ko imaš para, da ti se ne pokvase?"; bio zadužen za bajramsku prangiju. (Kada su četnici došli u selo, prvo pitanje im je bilo: "Gdje vam je artiljerija?" Hilina Šehra je u dječijim kolicima dovukla bajramsku prangiju. Oni su bili bijesni, što po naravi, što zbog toga što su mislili da ih neko zafrkava, što nisu našli Hilu. Hile je, bukvalno, propao u zemlju: mjesecima se sakrivao po podrumima i trapovima. Do prve poplave, koja krije ili njegov leš ili nadu da će na sećiji odploviti iz ovog džehennema.)

"Da mi je samo dočekati poplavu. Znam dan kada ona dolazi, dapače, znam sekundu kada će se pojaviti, ali to mi ne pomaže da potopim svoje nestrpljenje. Vlaha je u selu svakim danom sve više. Trnova je postala kao onaj duty free shop što sam ga onomad vidio u Njemačkoj. Dolaze i iz najudaljenijih zabiti da u Trnovi pokradu ciglu, krovnu građu, haljinku, ili nešto što bi samo njima palo na pamet. Da svojim očima nekidan nisam gledao, doista ne bih vjerovao: gonili su đubar ispred štala! Poslije nekoliko dana u Trnovi uopće nije bilo đubra. Valjda ih je uhvatila moda đubra, oni prepisuju jedni od drugih zločine. Slično je bilo i sa avlijskim ogradama. Tu su se prilično namučili, ograde su bile većinom željezne, dobro ubetonirane. Ipak, znano samo njihovim šejtanskim metodama, jer švajs-aparat nisam čuo, odnijeli su sve ograde. Pa, čak, estagfiru-llah, i ograde sa oba seoska greblja.

Sve je manje brige da će me prepoznati. Već imam dugu bradu, prilično sam odrpan, i, neuzubillahi, izgledam kao oni. Ponekad se i pomiješam s njima, u svojoj potrazi. U početku, međutim, krio sam se gdje sam stigao i umio. Mislim da čovjeka u njegovom zavičaju ne može naći niko ako ovaj odluči da se krije. Ja sam se krio u trapove. I bilo je prilično gadno. Ne radi mraka i vlage, ja sam vodeni čovjek i vlaga mi prija, prije zbog beznađa. Načuo sam, doduše, još ranije da postoje i puške i kubure koje nisu vjerovale Srbima kao naše. Neko je, više se ne sjećam ko, jednom spomenuo Jajce. Ali, ja se onim putevima koje je Allah poslagao po kopnu ne znam upravljati, ja sam vodeni čovjek, rekoh, i moji su putevi vodeni. Bio sam tako izbehućen, sve dok u meni nije proradila jedna vodena žila.

U početku sam mislio da je to samo moja davna maštarija, naplavljena mojim dugim izbivanjem kraj vode. Poslije je ta maštarija postala jedina moja nada. Odlučio sam da napravim lađu!

Plan je bio jednostavan. Zemlja je isprepletena vodom. Ne postoje vode na ovom dunjaluku koje se ne poznaju. (To sam saznao iz dječijih atlasa. A pročitao sam i sve knjige koje se tiču vode, od Sindbada moreplovca do Toma Sojera) Sana se uliva u Unu. Una u Savu. Sava u Dunav. Dunav u Crno more. A Crno more - čije je? Tursko! A Turska - čija je? Muslimanska!

Najbolji osnov za lađu je sećija. Znao sam da Muharemovca ima najčvršću sećiju u selu, ali od onih prokletih zmija i akrepa oko njene kuće nisam joj uspio prići. Teško je bilo naći dobru sećiju, a malo ih je i ostalo, što zbog raznoraznih kauča, otomana i kreveta koji su sedamdesetih godina zamijenili sećije, što zbog ovih troprstih šejtana koji odnesoše sve za što njihov krvavi nokat zapne. Sećiju sam, naravno, u početku tražio noću. Pljačkaši noću nisu dolazili, plašili su se krikova i pomaganje umrlih. Ja nisam, ja volim te glasove, ponekad bih i razgovarao s njima. Inače, falio mi je razgovor. Često sam zamišljao da sam Hazreti Sulejman, i da razgovaram sa pticama i džinima. Išao sam do drveta koje plače, i plakao sam sa njim kada mi se plakalo, ali ono nije znalo ništa više osim plača. Najčešće sam razgovarao sa mjesecom, jer je mjesec jedna velika lađa, a ja volim lađe.

Sećiju sam, začudo, našao kod Muste Travljanina, jedinog seoskog komuniste. Koji, evo, nije mogao pobjeći od svoga muslimanskog srca sve da je imao čizme od sedam komunističkih milja. (Neka Allah udijeli džennet Musti Travljaninu zvanom Komunjara!) Mustina sećija bila je prilično stara i havarisana, pa sam pristupio dogradnji. Kada sam uvidio da će pljačkaši učas odvući i zadnji trnavski trun, odlučio sam da u potragu za građom idem i danju. Rekoh, ličio sam onako bradat na razbojnika, tako da ni najbolji moj poznanik ispod te spodobe ne bi prepoznao Hilu. Jedino sam krio oči i glas: iz očiju zna katkad bljesnuti iskra u obliku polumjeseca, a iz glasa katkad ispasti pokoji harf.

Hodao sam tako svojom Trnovom, prolazio pokraj ljudi, žena i djece što su još ponešto pljačkali, i tražio gradu za svoju lađu. Daske, eksere, ivericu, pa i željeznu oplatu lahko sam našao. Problem je bio jedino u katranu. Zavirivao sam u najskrovitije budžake limarske radnje Ismeta Čukana, pregledao zadružni podrum iglu po iglu, protabirio sve u avliji Hakačinoj jer on je vječno nešto gradio. Ali, katrana nije bilo. Na kraju, sjetio sam se džamijskog katrana. Skupili smo bili pred rat svu građu da pravimo novu džamiju, ali, evo, Allahova je volja bila drukčija. Dugo sam se dvoumio. Znao sam da nema veće fukare i hrsuza od onoga koji uzme nešto džamijsko. Ali, znao sam da Allah nema ništa od džamije ako na dunjaluku nema nijednog muslimana. Klanjao sam istiharu, i ona mi je pokazala put do džamijskog katrana.

Lađu sam napravio. Da mi je sada samo jedna poplava. Bože, Ti koji upravljaš svim vodama i na zemlji i na nebesima, Ti koji si od vode napravio čovjeka, pošalji mi jednu poplavu, jednu malehnu poplavu, molio sam. Poplave nije bilo. Srbi su već počeli sijati jesenju sjetvu u trnavskom polju. Došli su jednoga dana sa traktorima, konjskim i volovskim plugovima. Prepoznao sam Mehin traktor, Tarzanove konje i Ahmedove volove. Čudio sam se. Ne ukradenom traktoru, konjima i volovima, to je, u vremenu kada je helać uzeo sve u svoje ruke, normalno. Čudio sam se da ovi šumnjaci ne znaju kada je vrijeme sjetve u polju. Ovo što sada rade, džaba im je. Uskoro će doći poplava, i sve odnijeti.

I, jedne noći, probudio me je dobro poznat zvuk. Zvuk poplave! Poplava je bila još dobrih tri sata daleko, ali je njezin zvuk već titrao u mojoj zličici. Izvukao sam lađu iz trapa. Smjestio u nju nešto skupljene hrane, privezao jednu kokoš i psa, smotao cigaru od dunjinog lišća, zapalio i čekao. Dok nije pomolila svoju vodenu njušku iza Medenjaka, razgovarao sam sa glasovima, učeći svakom glasu po jedan jasin. Kada je ušla u bašču, poljubio sam zemlju, sjeo u lađu, proučio ajet za putovanje, i - zaveslao."

Moga dida Alu ispekli su, razapeli ko Isusa Krista, prikovali na splav i pustili niz Sanu. Moga oca Adema odveli su na Manjaču, i sabili mu dušu u 42 kile, koje su mu oduzele moć govora. Moga brata Nihada mučili su rukom moga najboljega školskoga druga.

Ja, evo, nosim svoju glavu pod pazuhom, koju je odsjekla vječno dignuta kama.

Oni su napravili toliko zla da više nemaju pravo na ono što svaki Božiji stvor ima - pravo na tlo. Oni nemaju pravo na cvijet, na drvo, potok, behar, sunce...

Iz zla ispiljen, idem ovim dunjalukom i svjedočim.

Vidio sam jednoga koji je posegnuo da ubere cvijet, i cvijet mu se sasuo u ruku. Vidio sam drugoga koji se, slučajno, uhvatio za drvo, i drvo je zaplakalo. Vidio sam trećega koji je šakama isprepletenim od po tri prsta pokušao napiti se vode sa potoka, i potok je, unezvijeren, pobjegao. Vidio sam kolonu pod kokardama kako prolazi kroz voćnjak pokriven beharom, i behar se, zblahnut, vinuo u nebesa.

Oni su toliko zla na ovom dunjaluku počinili da od Boga ne mogu očekivati ono što Bog svakome daje - potomke.

Dobrote glasnik postah na dugom putu, kroz ovaj gustiš sjena, i svjedočim.

Oni su toliko ruke uprljali, da sam vidio kako se njihova djeca rađaju sa krvavim zanokticama. I znam: svako njihovo siroče samo je znak da Allah dž.š. polahko, ali sigurno, ujednačava vagu na čijoj jednoj strani piše ZLO a na drugoj DOBRO.

Moj put je dug, nakana mnogo veća, korakom manjim od pokreta, proći moram svukud, svaku poru zemlje zasadit moram istinom:

Oni su toliko zla na ovom dunjaluku načinili da će im se i predmeti svetiti. Svjedočim: Oni su jedini narod na dunjaluku koji može da uđe u tuđu kuću. Ali, ne postoji nijedan zlikovac koji može da uđe u Džennetsku Kuću. Vidio sam, a da me ljudsko oko nije vidjelo, kako levha razapinje krila satkana od harfova i, pred izbezumljenim njihovim očima, odlazi prema istoku. Čuo sam, a da ljudsko me uho nije čulo, kako sofra proklinje kruh i ruku koja kruh na nju stavlja. Svjedočim svojom glavom, kao da snimam kamerom: Eno ih, bježe iz muslimanskih kuća, dok iza njih u rojevima lete krici, plač i pomaganja. Oni su toliko zla načinili da će doći vrijeme kada nijedan od njih neće imati kuću.

Dug je put moj, stoga sam i ja vječan. I, stoga svjedočim: vidio sam 200.000 insana koji nose svoju glavu pod pazuhom, i - svjedoče.

Priča o Ali Ključaninu mogla bi početi onog trenutka kada se on nadnosi nad bešiku iz koje ga gledaju ključanske oči njegove kćerke Selime, koje su joj prije tri mjeseca podarili meleki. To će biti posljednje što je vidio i što će mu drugi meleki dozvoliti da ponese na drugi svijet. Bez imalo literariziranja, ta priča bi se mogla nazvati "Dom, oči meleka", i mogla bi početi ovako:

Snijeg je te 1942. godine bio dubok kao sjećanje najstarijeg čovjeka iz Trnove. A glad kao najmlađeg. Kako je za razboritog čovjeka sjećanje najmlađih uvijek bilo dublje od sjećanja najstarijih, ispred tadašanje seoske prodavnice skupila se oveća grupa ljudi koji su nakanili probiti se, kroz toliki snijeg i još veća četnička utvrđenja, do Prijedora, da bi se opskrbili hranom. Bilo je tačno 25 ljudi, za 25 kilometara do Prijedora. Muslimanska milicija, koju je organiziralo samo vrijeme, da bi štitili ono što su do tada ponosno nazivali dom, familija ili din. Njihova osnovna deviza nije se zvala ni domovina, ni čast, ni hrabrost, nego - čekanje. Danas, međutim, za čekanje nije bilo mjesta, valjalo je krenuti po hranu. Povorka je krenula.

Ale Ključanin nije, kako bi se to moglo nježno skoro srceparajuće pomisliti, svratio do svoje kuće da se oprosti sa familijom, samo je kanio da uzme svoju bredu. Tada je, posve slučajno, kao da mu se sama u noge saplela, naišao na bešiku i ona dva oka koja su na dunjaluk prije tri mjeseca spustili meleki. Na ženinu primjedbu da bi trebao obući kožuh, nasmijao se. I podvrisnuo. Taj vrisak će biti jedino što će upamtiti njegova dva sinčića i generacije koje će tek doći.

Priča o Ali Ključaninu, međutim, mogla bi početi i nešto ranije, možda 1941. godine, kada u kući Jovana Stanivukovića, za hrastovim stolom, odbijajući već po ko zna koji put čašicu ponuđene rakije, kaže: "Danas vas hranim, a sutra je daleko!" Domaćini su jeli darove koje im je donio njihov kum, i niko vjerovatno nije obratio pažnju na budućnost u rečenici Ale Ključanina. Ta priča bi se dala nazvati "Krušne mrve koje sipaju do preklanog vrata", i imala bi slijedeći ambijent:

Hitler pije šampanjac sa Evom Braun, u nekom njemačkom, vjerovatno tirolskom ljetovalištu, i ne sluteći da njegov "Ding an sichc" i ne zna za neko tamo pleme Srbe. Bog je, dapače, neovisno o Hitleru i Trećem Rajhu, stvorio Alu i Jovana, tako da Ale heftično odlazi do Jovana, i nosi njemu i njegovoj familiji hediju. Vrijeme je, rekosmo, prije stvoreno za krv nego za hedije, ali Ale, iz samo njemu znanih razloga, preko potoka krvi nosi upravo hedije. Njegova braća po mjesecu i zvijezdi nerijetko će brundati da nije vrijeme za dobročinstva nego za naplatu krvi, i da će mu se te hedije vratiti krvave. No utišavat će ih Alin grlat smijeh i metar preko njegovih leđa.

Priča o Ali Ključaninu, na kraju krajeva, mogla bi početi i znatno ranije, u onaj vakat kada je umirao svaki novorođeni Alin sin, i rodio se sin Ilijaz. Kako je želja za porodom bila jača od zakona da inovjerac u kuću ne smije ući, Ale je jednoga jutra iznio svoga jednogodišnjeg sina na raskršće i čekao namjernika koji će djetetu odsjeći kosu, i tako mu presjeći put za ahiret. Naišao je Jovan. I, evo, Jovan je već u kući, tamo gdje još nije stupila inovjeračka stopa, stupio je Jovanov opanak, ostavljajući po brižno tkanim ćilimima tragove drugoga svijeta, danas svijeta za nevolju. Ta priča može se nazvati "Da li su razapeli Isaa Pejgambera?", jer je Ale, naime, više da opravda tuđinovo prisustvo u kući ispunjenoj dinom nego da pokaže svoju pamet, rekao: "Mi smo, ustvari, isti. Samo što ste vi razapeli Isaa alejhiselama, a mi nismo."

Priče "Dom, oči meleka", "Krušne mrve koje sipaju do preklanog vrata", i "Da li su razapeli Isaa Pejgambera?", neće se još sresti. Kolona od 25 ljudi koji treba da pređu 25 kilometara do hrane tek je na četvrtom kilometru. Snijeg je dubok i prtina zahtijeva mnogo veću kolonu. A i prvo četničko utvrđenje je tu. I prvi meci. I prve duše za džennet ili džehennem, kako za koga. Uglavnom, kolona skreće ka rijeci, ostavljajući za sobom četiri nepomične prilike kojima više nije bitan ni dom, ni familija, ni glad. Uz njih je ostao samo din. Ale Ključanin je pritom viđen kako ide na čelu kolone prema petom kilometru.

Mada je simbolika u ovom času, času punom gladi, studeni i metaka, doista neprimjerena, i svaka nepomična prilika ostala na prtini traži zasebnu svoju priču koja će počinjati njenim imenom, istina kaže da je svaki slijedeći kilometar uzimao po jednu žrtvu. Pred Prijedorom, kolona je bila sastavljena od samo dva insana: Ale Ključanin i Đulaga Halilović. Na poziv da se predaju, odgovorili su žestokim rafalima iz puškomitraljeza, i sklanjanjem iza stubova drvenog mosta. Borili su se dok su imali municije. Četnici su im prišli tek predvečer, kada su se potpuno uvjerili da municije više nema. To je samo djelomično bilo tačno, istina još leži u zakovanom Alinom puškomitraljezu. A legenda, ili istina koja se katkad približava legendi, kaže da su se Ale i Đulaga još dugo golim šakama borili sa napadačima. Tek nakon zarobljavanja, moći će se vidjeti rafal preko Alina stomaka.

Tu bi događaju mogao biti kraj. Ali, priče "Dom, oči meleka", "Krušne mrve koje sipaju do preklanog vrata" i "Da li su razapeli Isaa Pejgambera?" nikada ne bi mogle dospjeti same u sebe, do posve jedne priče. Tada se pojavio Alin kum Jovan, i tražio od četnika da mu poklone kuma.

I bi tako.

I život bijaše svjetlo ljudima.
I svjetlo svijetli u tami,
I tama ga ne obuze.
Pojavi se čovjek,
poslan od Boga,
kojemu bijaše ime Jovan.
On dođe kao svjetlo...

Svjetlost petrolejke obasjavala je sobu i lica onoliko koliko je dovoljno da se vide nakane. A one su još bile skrivene u šutnji, i Jovanovoj i Alinoj. U zoru, kada se pojavi svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, domaćini su sjeli za stol i počeli doručkovati. Vani se čula bradva i testera. Jovan je počeo Očenaš, a sinovi su priveli Alu do stola. Kada je došao do "kruh naš svagdašnji daj nam danas", Jovan je zarinuo nož u Alino grlo. Istina kaže da se samo čuo poznati Alin usklik, više natopljen životom nego dotaknut smrću, i da su dvije-tri mrve sa zanjihanog stola pale na preklani vrat. Napolju se još čula bradva i testera.

Priče "Dom, oči meleka" i "Krušne mrve koje sipaju do preklanog vrata" spojile su se (istina opet veli da ih je, ustvari, spojio usklik male Selime, koja se nenadano probudila), i ušle u priču "Da li su razapeli Isaa Pejgambera?". Alu su iznijeli iz kuće, i prikovali na splav koji je već bio gotov. Splav su na saonicama odvukli do rijeke, i pustili.

Od tada, u džennetskim baščama može se vidjeti šehid čudnog izgleda, kao da je zalutao iz tuđeg adeta i vjerozakona: raspet hoda po baščama džennetskim!

Ale Ključanin, mlađi - zaklao ga Jovan Stanivuković, mlađi.

vidim tu tablu, vidim tu tablu, zelenu kao moja nacija, i sve dok sam živ, sve dok svoju glavu nosim pod pazuhom, vidjet ću tu tablu, vidjet ću zelenu naciju, i zeleno oko dječaka koji gleda tu tablu, i prvi put saznaje da je zelena boja zelena boja, a nacija će tek doći kasnije, zelena kao tabla, jer majka rahmetli obojila nam je pogled i uvijek je govorila, dodaj mi tu zelenu ranjiku, Derviša, i mama, koja je imala ispravan pogled, kao duga, gledala je svojim kestenjastim očima u plavu ranjiku i nije je vidjela, kao i ja, dječak od sedam godina, evo me prvoga dana u školi, i učiteljica kaže to je tabla, deco, nacrtajte je za domaću zadaću, zelenim bojicama, naravno, i mene je sablaznilo upravo to naravno, jer ništa nije bilo naravno, i čitav život poslije me je uvjerio da nikad ništa nije bilo niti će ikad išta biti naravno, ali ona je rekla naravno sa onim svojim našminkanim usnama, za koje više nisam znao da li su našminkane plavo, zeleno ili žuto, znam samo da su me plašile, inače, plašio sam se mnogočega, ali nisam htio priznavati, kao što ni danas ne priznajem da se plašim prvog dana u školi, mada su mi tu sva poznata lica, i Tanan, i Iko, i Sena, i Mirso, i Tito, tako blag, tako blag, sa svojim uvijek sam mislio zelenim, ali, evo, Bože, kojim sada očima, koje miluju sve nas, kao što me otac nikad nije milovao, jedino majka rahmetli, koja nikako nije voljela druga Tita, i svi smo je zbog toga utišavali, ona nam je prezrivo svima govorila, ah taj Kito, i mi smo zatvarali prozore da ne bi, ne daj Bože, ko to čuo, nabijali joj deku na glavu, ali džaba, ispod deke je prigušeno i dalje siktalo, Kito, Kito, reći ću to učiteljici Dijani, reći ću joj, tačno ću joj reći, baš ovako ću joj reći, drugarice učiteljice, ja ne volim svoju majku, ja volim druga Titu, koji ima oči boje table, samo malo drukčije, ali tome je kriva majka koja nije razlikovala boje, kao što nije razlikovala boje socijalizma, i uvijek je govorila, pa možda je i dobar taj vaš Kito, ali da ima pravde ja bih sada imala pemziju, i opet smo je pokrivali dekama, i zatvarali prozore, i to se tako ponavljalo od kako znam za sebe, i bojim se, strašno se bojim, da će se to ponavljati i dalje, sve do kijametskog dana, kada će svima, nadam se, biti svejedno, i ko je ta stara žena koja umjesto, ne čuj me Bože, Tito govori Kito, i kada je bio moj prvi dan u školi, kada me je bilo strah, i od klupa, i od učionice i od učiteljice, jer samo nju tu nisam poznavao, bio je tu i Tanan, i Iko, i Muso, i drug je bio Tito, samo ona nikad nije bila, ona je došla nekud iz Vojvodine, i pričala je otegnuto kao kad muče tele, ona je govorila beeeeeeeeeeeelo, ona je tako razvlačila leeeeeeeeepo, i kada sam ja rekao lipo, rekla je da naš srpski jezik nije takav i da to moje lipo ne postoji, a ja sam ga vidio da postoji, kako bi inače postojala Ejubovca, kako bi postojao šekerić, i rekla je da joj donosimo svakoga dana cveeeeeeeeeeeće, jer Trnova je nadaleko poznata po cveeeeeeeeeeeću, a ona tako voli cveeeeeeeeeeeeće, a i učionica će biti leeeeeeeeeeepša sa cveeeeeeeećem, a mogli biste na tabli nacrtati i cveeeeeeeeće, pokazujući kako bi to nekako trebalo izgledati, bijelom kredom po zelenoj tabli, prošaranoj u pravilnim razmacima crvenim linijama, samo što je razmak između linija negdje bio uži a negdje širi, zbog toga što smo već sutradan učili da postoje Teke sa tankim i širokim linijama, a posebno su kockaste u kojima ćemo pisati matematiku, a u širokim linijama pisat ćemo kose ////////////////////////////////// i tanke kose /////////////////////////////////// i debele kose //////////////////////////////////// , ali to sada nije bitno jer bitno je da za domaći nacrtamo tablu, i došao sam kući, i pitao oca kako idu noge od table, znao sam da tabla ima noge, ali nisam znao kako idu noge od table, da li unutra ili navan, a on me je gledao onim svojim ne više zelenim očima, mada smo svi znali da otac ima zelene oči, majka je često govorila, u moga su Adema zelene oči kao kod goluba, i mi smo hvatali golubove, pod sanduk od šperploče bismo stavljali zrnevlje kukuruza ili pšenice, sanduk podbacali rakljicama od lijeske koje su bile zavezane kanapom, i kada bi golub kljucnuo nekoliko zrna, nikako samo prvo, potezali bismo kanap, i hop, brale, golub je tu, i mogli bismo dugo zagledati njegove oči i porediti ih sa očevim, kao što sada očeve poredim sa golubijim, a nikako sa tablom, jer, stvarno, tabli nisu slične, a on je i dalje gledao tim svojim golubijim očima, i napokon rekao, ne znam, ja sam davno išao u školu, i nisam ga dalje pitao, i nikad ga više ništa nisam pitao, sada, međutim, svašta bih ga pitao, sve dok sam živ, i dok nosim ovu svoju glavu pod pazuhom pitao bih ga, jesi li ikad saznao, oče, šta je to bosanski jezik, jesi li ikad saznao, oče, da je Tito Kito, jesi li ikad saznao oče da više nisi neopredijeljen, jesi li ikad saznao oče kakva je boja tvoje zastave .............................................. JESI LI IKAD SAZNAO, OČE, KAKO IDU NOGE OD TABLE?

Adem Ključanin - ni starac ni mladić; bio u koncentracionom logoru Manjača; greškom pušten, kao imam; iz Manjače izašao sa 42 kile, koje su mu oduzele moć govora; kada je stigao u selo, stao je pred četnike, koji su tu još ponešto pljačkali, i progovorio: "Ja sam imam ovoga svijeta!"; misleći, vjerovatno, na poklane glasove, što ih je samo on čuo.

Na ovom svijetu ima nešto što ne postoji, a što se zove musliman. To sam otkrio jednoga dana kada sam u jednoj kutiji, prepunoj već požutjelih pisama, poreskih listina, potvrda o sjemenjenju krava, pronašao i očevu vojnu knjižicu. U njoj je na mjestu nacionalnost pisalo neopredijeljen. U mom rodnom listu piše musliman. Moj otac je doista moj otac. Ja to znam, a i u njegovim očima, kada je to potrebno, zaiskri moje ime. Kada sam ga upitao zašto se nije opredijelio, rekao je: "Nije me bilo". Nisam mogao shvatiti da moga oca nije bilo 1960. godine, kada sam ja rođen. Noćima sam se izbehućen budio i provjeravao da otac nije ponovo nestao. Umirivalo me je njegovo hrkanje, te sam, brčkajući se u prvim baricama sna, znao: Dom je onoliki dokle se čuje očevo hrkanje.

Dugo vremena sam zagledao ljude po selu, i plašio se da taj moj mali svijet jednostavno ne iščezne. Primijetio sam da se i taj svijet plaši svoga iščeznuća, pa je grozničavo iščekivao da iz velikog svijeta stigne bilo kakav glas o njegovom postojanju. Tabirili smo decenijama odjavne spice tv-emisija, tražeći u njima muslimansko ime ili barem njegovu konturu. Car Haile Selasije ili Naser bili su uporišne tačke nečega što bi se dalo naslutiti kao islamski svijet, kojem smo i mi, nadali smo se, pripadali. Omar Šarif i Muhamed Ali, pak, bili su dokaz da se taj svijet širi po cijeloj kugli zemaljskoj, makar u vidu pjega.

Nakon otkrića u očevoj vojnoj knjižici, nagovarao sam ostalu djecu da mi donose vojne knjižice svojih očeva, pa smo sa zebnjom tražili rubriku nacionalnost. I, uvijek je tamo pisalo - neopredijeljen. Svijet se za me nepovratno podijelio na neopredijeljene i muslimane. Kada je Irfan Kamenčić donio vojnu knjižicu svoga oca, i kada smo tamo pročitali nacionalnost - Srbin, pomislili smo da se sa nama itekako poigrava šejtan.

A nedugo zatim u školi sam učio o rođenju svoje zemlje. Moja zemlja se zove Bosna. Ali ja nisam Bosanac. Nisam se mogao načuditi da postoji zemlja u kojoj nema ljudi da se po njoj zovu. Učiteljicu Dijanu sam upitao: "Zašto se ljudi koji žive u Bosni ne zovu Bosancima?" Ona mi je odgovorila: "Ne mogu se ljudi u Bosni zvati Bosancima, Ključaninu, jer, lepo, nema Bosne!" Isti smo dan učili da je moja zemlja rođena 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu. Rođena, a nema je! Estagfiru-llah! Moja zemlja je previd, zaključio sam. Idući kući, pala mi je još strašnija misao: Moj otac je stariji od moje zemlje! On je rođen 1938. godine, a moja zemlja 1943. Mami sam, s vrata, rekao: "Babo je stariji od zemlje!" Gledala me zapanjeno, pogledom starijim i od oca i od Bosne, za koji nisam bio siguran da li je ikada postojao.

Derviša Ključanin - domaćica; za sebe je voljela reći da je "svjetska žena"; dvije neispunjene želje: da vidi Prijedor, gradić udaljen nepunih tridesetak kilometara, i da posjeti Titin grob u Beogradu; imala čuvene cvijećnjake, pa se neki kletu da je razgovarala s cvijećem, što mogu biti i hasumljive priče; ali, posigurno se zna da je uvijek pjevala u svojim cvijećnjacima. (Kada su 1992. stigli četnici, nije joj bilo do pjevanja. Zanijemila je od čuđenja, jer je na titovci onoga koji će je preklati vidjela zvijezdu petokraku, sličnu Titinoj. Glasovi koji svjedoče da su iz njenoga preklanog vrata potekli pravi potoci mirisa cvijeća, nikako se ne bi mogli nazvati hasumljivim.)