Ključanin, Zilhad

Ipak, glasovi.

- Da mi je barem izaći na kišu.
- Ne moreš na kišu, sestro.
- Znam. A tako bih voljela izaći na kišu. Da operem ruke, samo da operem ruke. Kada bih imala čiste ruke, bila bih čista sva.
- Nema vrata kroz koja bi mogla izaći na kišu, sestro. Sjećaš li se? Sjećaš li se?
- Znam. Samo da mi je oprati ruke. Bila bih čista perunika.
- Naše je da čekamo. I da ne mislimo na vrata iza kojih možda pada kiša.

- Čuješ li ti kišu, Ademe?
- Čujem, Derviša.
- Dobra je kiša. Zalit će mi cvijeće.
- Ti samo misliš na svoje cvijeće!
- Da nije cvijeća ne bih uopće znala da sam bila mlada.
- Toliko cvijeća, Bože! Pa, kada se oni mirisi pomiješaju...
- Ne mogu se pomiješati mirisi od cvijeća, Ademe. Svaki miris ima svoj puteljak. I onaj ko voli cvijeće bira puteljak od mirisa kojim će ići. Ja sam za svaki dan u mjesecu imala po jedan puteljak. Najviše sam voljela da šetam puteljkom koji izgradi šekerić.
- Kakvi su te puteljci snašli, ženo. Ono je bila šikara mirisa. Prokleti da su!
- Kažu da u džennetu imaju posebne mirisne sobe, pa ako hoćeš da živiš u sobi od ružinog mirisa, onda ti je dadnu, ako hoćeš od jorgovanovog...
- Ne bulazni, molim te. Ko da oni u džennetu imaju vremena za takve gluposti!
- Ne huli na Boga, Ademe. Dođi tobe.

- Sjećaš li se crvenih kiša, Feride?
- Nisi se naspavala, sestro. Doista je vrijeme da odspavaš.
- Odspavat ću, ima vremena. Šta mi je drugo preostalo nego da spavam. Naš budući život je jedan veliki san. Ali, sjećaš li se crvenih kiša?
- Sjećam.
- Bile su tako divne, je li da?
- Da, sve je bilo crveno, poput zastave u filmu "Pod zastavom Muhammeda".
- Ne pominji Alejhisselama sada, brate.
- Dobro, ali mene su podsjećale na tu zastavu.
- Mene su podsjećale na jedan moj san: neko, kome se ne vidi lice niti bi mu se dalo odrediti da li je insan ili beštija, kantom koja se ne vidi prosipa odozgo sa neba ružin sok.

- Kao da će poplava, efendija?
- Ta nas neće mimoići ni u džennetu, budi siguran.
- Ima li poplava u džennetu, efendija?
- Ne vjerujem, u Ćitabu se ne spominju. Ali, za nas bi bilo neobično da ih ne bude.
- Pogotovo, jer nema Hile. Nema ga s nama.
- Kažu da se skrivao po podrumima srušenih kuća, gradio lađu i čekao poplavu. Kada je stigla poplava odnijela ga je na drugi svijet. Je li to moguće, efendija?
- Moguće je, dugi su prsti Allahove ruke.
- Je li Hile šehid, efendija?
- Jeste. Knjiga kaže da je šehid i onaj koji je umro ili poginuo a da ljudsko oko to nije vidjelo.
- Istina je. Nije bilo oka da vidi Hilu, naprosto nije bilo oka!
- Pa, i četnici imaju oči.
- Da, ali njihove oči ne vide onoga koji se pretvara u evliju.

- Otkako smo ovdje, ni jednog previda nisam vidio.
- Ne moreš ih ni vidjeti, Vrićane.
- Kako ne mogu? I sami ste govorili da ja imam oko za previdove!
- Previdovi više nisu u našem svijetu. Nego smo mi u njihovom. Sada, oni nas mogu vidjeti, a mi njih ne moremo.
- A, tako...

..........

- A, hoće li biti previdova u džennetu, Ahmede?
- Ne znam... Dugo je još do dženneta...

- Je li daleko sirat-ćuprija, Nure?
- Otkud znam, moj Sejdaga, otkud znam. Niti gdje idem, niti mi ko dolazi. Ne vidim ni sunca ni mjeseca.
- Kada stignemo na sirat-ćupriju, sve će biti lakše, ženo.
- Plašim se sirat-ćuprije, Sejdo.
- Zašto? Nemaš valjda toliko grijeha, ženo?
- Nemam nijedan grijeh.
- Pa, zašto se onda plašiš?
- Ja i ti ćemo se rastati na sirat-ćupriji, Sejdaga. Tačno to vidim: ja i ti se rastajemo na sirat-ćupnji. I, srce mi se cijepa.
- Ne vidim razloga zašto bi nas rastavili, ženo.
- Tamo aršini nisu dunjalučki, moj Sejdaga. Tamo se sve mjeri.
- Pa, neka mjere. Ja i ti smo rahat živjeli, i, koliko znam, Bog nam je taj rahatluk dao. Je li tako?
- Tako je, moj Sejdaga. Ali, ja sam čula da se tamo mjeri i ljepota. A, ja sam tako lijepa, a ti si tako ružan.
- To je istina.
- Tako bih voljela da sam ružna, moj Sejdaga. Tako bih voljela...

- Ta prokleta kiša!
- Ne huli na kišu, sine. Da nije bilo kiše, ti nikad ne bi progovorio.
- Ma, daj, mama. To su bapske priče.
- Subhanallah! Ne čuj Bože šta pas laje! Dođi tobe, sine Emsude!
- U školi su nas učili da takvo što ne postoji. To se, mama, naziva animizam. A i Kur'an takve stvari zabranjuje.
- Ne uzimaj Knjigu u ta svoja prljava usta, Emsude.
- Ja samo znam da vi činite širk sa tim stvarima.
- A ja znam da ti nikad ne bi toliko brbljao da ti nisam davala da piješ kišnicu. To znam. Ostalo zna samo Dragi Allah.

- Da mi je vidjeti još jednom svoga lipoga sina Jasina, ne bih žalila umrijeti.
- Ti si i tako mrtva, Zuhreta, samo još to ne znaš.
- Vjerovatno jesam. Ali, da mi je vidjeti svoga lipoga sina Jasina.
- Dok je ove kiše, niko neće doći, Zuhreta.
- On je volio kišu. Možda će doći sa kišom.

Tesnimsko vrelo kada zahuči,
o pravovjerni, ti se prikuči!

- Jesu li to krenuli meleki, Šehro!
- Krenuli su, stari!
- Bogu hvala. Valja privezati lađe.

Zemlja je potrošila i zadnju kap od posljednje kišne dove. Sada je zijevala, kao da je posijana sa mnoštvom kukavičijih gnijezda. Mali zemljani ptići, tako slični tek okoćenim kukavicima. Upravo toga smo se bojali: da iz tih zemljinih zijevova ne izađe kakav akrep kojemu ne bismo znali naći ćošak na svijetu. Na jednom je mjestu zemlja toliko zinula da su odvažniji govorili da se tu može vidjeti i sama kičma vola na kojemu počiva dunjaluk.

Mošusnom vodom dušu razgali
I presretan se Tvorcu zahvali...

Nebo nije bilo od pomoći. Bilo je toliko visoko da do njega više nije dopirala ni najzvučnija molitva. Nebo je bilo poklopljeno suncem, koje se spustilo tik do naših tjemena. Ali, Bog je viši od neba, rekao je Ćeman-efendija, Njemu ne smeta sunce da bi čuo naše molbe, jer On sve vidi i sve čuje. Treba ga samo dozvati.

Nagrada tebi za tvoja djela
jesu slapovi s Tesnimskog vrela...

I penjali smo se na Turbe, da, ipak, budemo bliži Onome koji će čuti naš glas. Mala bijela povorka. Dječije bijele spremice, umrljane na rubovima prašinom. Ljudi su izlazili na avlijske tarabe, i puni nade blagosiljali naš odlazak. Njihovi glasovi su bili suhi i šušketali su poput uštavjelih koža, ili kukuruza u srednjem augustovskom danu. Oni koji od vrućine nisu mogli ustati sa sećija ili postelja, dovikivali su kroz širom otvorene prozore: "Inšallah! Inšallah!" Za debele ljude se govorilo da su im postelje postale prave močvare, i da im je šaš već vezala udove. Mi smo kroz sve to išli i pjevali.

Tesnimskog vrela vali žubore
I sred dženneta ezani hore!

Na Turbetu je sunce bilo znatno niže, spuštalo se do trepavica, ali je zato Bog bio itekako bliži. Ćeman-efendija nas je poredao u safove, kao da smo, bogami, odrasli, i to nam je ulivalo još veću snagu u grla. Potom je okrenuo dlanove prema zemlji, a za njim su se zemlji okrenuli safovi dlanića.

Maštrafu sjajnu stavi u ruku,
zaboravi je u rahatluku!

Nebo i dalje nije pokazivalo niti jedan znak milosti. Plavo do prozirnosti, iza koje nije bilo ničega do opet beskrajnog mora plavetnila. Ali, to nas sada nije brinulo, mi smo prenijeli kišne dove Onome Kome Je To Trebalo, i bili smo mirni i tihi, tiši od paprati i trave kroz koje su prolazile naše nožice. Znali smo da je Bog odmah mogao poslati kišu, ali treba Mu vremena da u našim molitvama prebere dovoljnu količinu zrna iskrenosti.

Tesnimsko vrelo, sa svojim slapom!
Vlasniče Bašče, s njega nas napoj!

Vraćali smo se zvonki i posuti obećanjem. To se moralo vidjeti, jer su ljudi počeli da se pripremaju. Žene su sa štrikova kupile ukočeno rublje, malo manje ukočene od rublja koje su kupile. Ljudi su dozivali goveda, koja su skoro bili zaboravili dolje kraj rijeke. Od rijeke je dolazio splavar Hile, i kada je prolazio kraj nas samouvjereno je rekao: "Zavezao sam lađe. Ali, ove godine sa tri katanca. Tri!" Nismo rekli ništa, ali smo znali da je Božija bujica jača i od tri katanca.

Blago li nama, nama vjernima!
Napoj nas, Lijepi, s vrela Tesnima!

Išli smo zvonki uz seoski potok, ako bi se to potokom još moglo zvati: gdjekoja barica, šljunak bijel kao nepce i potočna trava koja je zaudarala. U nebo nismo gledali, ali smo počeli osjećati promjenu, prvo na ramenima, gdje je tkanina iz ukočenosti prelazila u opuštenu lagodnost, zatim na tabanima iza kojih nije ostajalo onoliko prašnjavog šuštanja. Uglavnom, kada smo stigli pred džamijski prag, sa njega smo lijepo vidjeli: hadžiroda je otišla uz rijeku!

Allahu Allah, Allahu Allah!

Allahu Allah, El-hamdu lillah!

Pššš! Pšššš! Pššššš!

Prve kapi kiše, ma kolike bile, utapaju se u prašinu, nikako prašina u njih. Kada padnu, one stvaraju male prašne oblačiće, vidljive kakvom prizemnom akrepu, ili čovječjem ležećem oku.

Ležao sam pod dudom, na samom rubu gdje padaju kapi. Volio sam tako ležati pod dudom, promatrati male oblačiće, koje samo ja vidim, i možda pokoji zadocnjeli mrav, a uskoro će početi odozgo padati i dudovi.

Pšššš! Pššššš! Pšššššš!

Djeca su izlazila na kišu da im što brže naraste kosa. Koliko kapljica, toliko kosica!

Iz kuće je izašla Sevda sa ranjikom u ruci. Pogledala je nekoliko puta oko sebe, pa spustila ranjiku na zemlju. Nedugo zatim, izašla je i Vasva, pogledala također oko sebe, i stavila vanglu na zemlju. Za njom, Ćima. Pa, Subha, pa Zuhreta, pa... Pobogu, zar toliko svađa, pomislio sam. Znao sam, naime, da će od te kišnice poslije skuhati juhu: tako je oduvijek bilo - ako je u kući svađa, skuhaj od kišnice juhu! I molio sam se da ne izađe mama.

Pššššš! Pšššššš! Pššššššš!

Kiša je kupila prašinu, sada već kao mala grtalica koja je zimus kupila snijeg. Pali su i prvi dudovi. Udarili su o moju košulju i na njojzi ostavili prvi modar znak. Čekao sam nove modrice. A onda je izašla i Sajma. Znao sam da će izaći Sajma! Njen Emsud već ima četiri godine, a nije progovorio ni riječi. Sada će piti kišnicu, i progovorit će Emsud, neće dugo proći brbljat će kao kiša.

Pšššššš! Pššššššš! Pšššššššš!

Cijeli taj dan kiša je kupila prašinu. Kada je sutradan udario prvi grom, znali smo da će sada prašina kupiti kišu. Niko nije izlazio iz kuće. Bojali smo se gromova, jer grom može raspoloviti čovjeka kao bukvu. Jedna se strana osuši, druga živi. A kako kosa privlači gromove, stavljali smo na glave kape, mahrame, šamije, ili kakvo bilo haljinče. Kroz prozore nismo gledali, dapače, okretali smo im leđa, sjedali u krug, i salavatali: "Es-salatu ves-salatu! Es-salatu ves-salatu!"

Pšššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššš!

Na kraju dana, nije se znalo da li kiša kupi prašinu ili prašina kišu. Prašine je doduše još bilo, ali je bila nemoćna. Kiša je nadolazila i nadolazila. Lišće drveća i cvijeća sa sebe je spralo prašinu, i već se primjetno kočoperilo. Zemlja je polahko počela zatvarati ona svoja kukavičija usta.

Tok! Tok! Tok!

Slijedećeg dana zapuhao je vjetar. Znali smo da se priprema oluja. Ona je čekala iza prvoga brda da joj vjetar pripremi teren.

- Ona prokleta djeca! I onaj ludi hodža! - rekao je Hile.
- Ne huli na Boga, stari! - rekla je Šehra.
- Nema Bog sad sa ovim veze. Bog je bio uz nas do sada, a sada smo napušteni! - rekao je Hile.
- Nikad nismo napušteni od Boga. - rekla je Šehra.
- Jesmo, stara, jesmo. Ona djeca su se preučila, i sada je Bog kivan na nas. Prokleti šejtani! - rekao je Hile.

Toook! Tooook! Toooook!

U petak, na džumi je prvi ustao Muho i bojažljivo upitao:

- Efendija, da se ti sa onom djecom nisi malko preračunao?
- Subhanallah! Subhanallah! - samo je rekao efendija.
- Mi smo tražili kišu, brate efendija, jednu malu, sasma malu kišicu, a ne kišurinu! - usudio se Selim.
- Subhanallah! Subhanallah! - samo se čulo od mihraba.
- Ovo, brate, nije ni kišurina. Ovo je holuja! Ovo je kijametski dan! - dovršio je Ibrahim.
- A ovo je Božija kuća! - viknuo je Ćeman-efendija.
- I ovdje svoje pasjaluke ne morete prosipati! Zato, u ime Allaha, u ime svega onoga što nam On šalje odozgo - začepite!

Toooook! Tooooook! Toooooook!

Iza petka, oluja nije došla. Kiša je bila još gušća, vjetar još snažniji, nekad je kiša donosila vjetar i udarala njime po mokrim zidovima kuća, a nekad je vjetar nosio kišu i njome lupetao o ono što je još lupetati moglo. Toga je ostalo malo, možda pokoje vratnice koje još nisu bile natopljene vodom, pokoji crijep ili bunarov točak, ostalo je stenjalo pod vlagom. Ali, oluja je i dalje čekala iza brda, pokatkad promaljajući njušku preko njegovog vrha.

Šta bi sunce bez svjetlosti,
nebo bez azura?
Šta bi moja duša, Bože,
bez Tvojega nura?

- Je li se to čuju oni šejtančići, Šehro?
- Jeste, stari.
- Vidider je li i onaj ludi hodža s njima!
- Jeste, stari.

Zemlja je potrošila i zadnju kap nebeskog plavetnila. Sunce se nije vidjelo odavno. Na zemlju je polegla neka svjetlost za koju se sa sigurnošću moglo reći da je davno odlučila se od sunca. To bi prije bila kišna svjetlost, koju je kiša negdje gore u visinama ukrala suncu. Naši bijeli haljeci doimali su se u toj svjetlosti prije previdovima nego melekima koji hite na Turbe da opet donesu sunce.

Putnik sebi konak traži,
čedo toplo krilo.
Da mi nije Tvog rahmeta,
gdje bih se stoplio?

Ljudi su vlažni i ukočeni stajali na vlažnim prozorima i promatrali nas kako idemo. Glasovi su nam se gubili u vodenim nanosima, kovitlali u njima nekoliko trenutaka, pa se opet pojavljivali, utišani i nekako strani, na sasvim drugom kraju od onoga sa kojega su krenuli. Mi smo ih ponavljali, mada vjerovatno više nikome nisu bili ni radost ni tuga, i, ako bi do nekoga iza tih vodenih prozora i dopirali, činili bi mu se kao parčad kiše i vjetra. Ali, mi smo i dalje išli, šljap!, šljap!, šljap!, mali, blatnjavi meleki.

Ptica leti u visine,
cvijet se smiješi maju.
Moja duša hrli Tebi
i Tvome beskraju.

Na Turbetu ponovo u safove. Ćeman-efendija je stajao ispred nas, skinuo kapuljaču od kabanice, pa se pojavila ahmedija, bijela i suha, možda jedina preostala bijela i suha stvar ispod kape nebeske. Sada je okrenuo dlanove gore, i počeo sunčevu dovu. Okrenuli smo dlanove gore, i čekali da na njima kroz mlazeve kiše bljesne bar jedan sunčev trak.

Raduje se slavuj zori,
suh vrt oblacima.
Moja duša raduje se
Tvojim džennetima.

Toooooooooooooooooooooooooooooooooook!

- Čuješ li ono što čujem i ja, stara? - rekao je Hile.
- Čujem ono što sama čujem, a što i ti čuješ, stari. - rekla je Šehra.
- I svake godine isti zvuk. Prepoznao bih ga i na ahiretu. - rekao je Hile.
- Baš tako. Tačan je kao smrt. - rekla je Šehra.

Zvuk nadolazeće poplave prepoznavao je svako od nas kao kad bi čuo vlastiti krvotok. Poplava još nije stigla, ali čuo se taj zvuk, potmuho i težak, udaljen a tako bliz, zatitra svakom u tijelu, nekom u džigerici, nekom u plućima, nekom u grlu, na zatioku, ispod žličice. Poplava se negdje priprema, nečujno i tajom, poput mlade, pa onda pošalje svoga glasnika, taj zvuk.

Kada su zvuci postali toliko prisutni da su došli na granicu zaborava, ispod prozora pojavila se poplava. Tako mirna, reklo bi se, gotovo svakodnevna, kao da skrušeno kaže: Evo, ja došla.

Volio sam poplavu. Obuvao sam gumene očeve čizme, i odlazio do prvoga mosta. Poplava je donosila poruke iz bijeloga svijeta, ona je bila naš jedini veliki putnik-namjernik. Čakljom, mahsuz napravljenom za tu priliku, lovio sam te dunjalučke poruke: pomorandže, plišane igračke, stranjske šalove, kape, štipaljke, knjige (koje su osušene mirisale na ono što ću nekad, možda, vidjeti), drvene radioaparate, kartonske kutije... Slast pomorandže nikad ne bih okusio da nije bilo poplave. Prvu igračku koja nije spravljena mojom ili očevom rukom imao sam zahvaljujući poplavi. Kačket sam imao zahvaljujući poplavi. Na kraju krajeva, ni mama nikad ne bi imala štipaljke da nije bilo poplave.

Stoga, nisam shvatao zabrinute obrve na licima ljudi. Nisam razumio zašto se užurbano spremamo. Zašto idemo na Turbe. Na Turbetu su već bili mnogi. I već su napravili male bajte, od granja, najlona i paprati. Gorjele su vatre. Okolo mukala goveda. Žene se dovikivale iz bajta.

Dolje, bilo je carstvo poplave. Dolina je bila pod kafeno-crnkastom vodom, i da nije bilo kuća i stogova sijena, dolina bi bila savršeno glatka ploča. Ni rijeka se nije raspoznavala, mogli smo samo nagađati gdje je nekada bila.

- Muharemovca nije došla. - rekli su glasovi.
- Nema ni Fehme. - dodali su drugi.
- Ne vidim ni Hašime.
- I Hanče je bolesna.
- Smajinca je bolesnija.

Tako svake godine. Stare žene nisu dolazile na Turbe. One su čekale poplavu. A poplava ih je odnosila na drugi svijet. Na svojim vodenim tabutima.

- Eno Fehme! - vikali smo odozgo, prateći crni grumen nečega što je odnosila voda.
- Nije ono Fehma, ono je Hanče. - rekao bi neko.
- Jeste Fehma. - rekao bi neko drugi. - Eno, maše nam.
- Ne vidim da ono maše. Prije da je upala u kovitlac.
- Lijepo se, brate, vidi da maše. Nisam valjda ćorav!

I svi smo mahali. To je posljednje što smo mogli učiniti za naše stare majke. Poslije će se proučiti fatiha nad praznim krevetom, ili šiljtetom. Sve bi otišle, mirno i tiho, kao voda. Jedino, nikad nije odlazila Muharemovca. Ljudi su sumnjičavo govorili da se ona drži za kuku koju je nekada davno u zid ugradila. A ona je, gotovo se pravdajući, govorila: "Eto, ni voda me neće!"

- Nikad mi nije bilo jasno zašto i ove mlađe ne ostanu dolje. - rekao je did Hamid. - Zašto ti Derviša ne ostaneš dolje? A stoput si išla sa kamenom oko vrata do rijeke.
- Nije to isto, Hamide. - rekla je mama. - Poplava je rezervirana za stare žene. Ne more nas sviju poplava ni ponijeti.

Uglavnom, život je na Turbetu tekao suprotnim tokom od toka poplave. Samo je jednoga dana taj tok bio malko usmjeren, ne više nego kad baciš kamen u maticu rijeke. Naime, Edhem Čaušević zvani Jebeš je poginuo. Išao kući, kažu, da donese neke stvari, a kuća se srušila na njega.

- Edhem je šehid. - rekao je Ćeman-efendija.

Ljudi su sumnjičavo vrtjeli glavama.

- Onaj koji, na Allahovom putu, umre pod ruševinama srušenog objekta, šehid je. - citirao je neki hadis Ćeman-efendija.
- Dobro, efendija. - rekao je Šeho Čukan. - To je iz Knjige, i sigurno je tačno. Ali, Edhem Jebeš nije bio baš na Allahovom putu. I ti sam znaš da je bio pijanica i kurvar. A ja, evo, znam da je i meni dužan ostao.
- Šehidu koji padne u bici na moru bit će oprošteni svi grijesi, pa i dug i emanet. - rekao je Ćeman-efendija.
- Dobro, efendija. - rekao je ponovo Šeho Čukan. - Ali, Edhem Jebeš nije bio ni u kakvoj bici.
- Svaki onaj koji spasava svoju imovinu je šehid. - rekao je Ćeman-efendija.
- I to je dobro, efendija. - jeknu Šeho Čukan. - I ne more niko protiv Knjige. Ali, da li Knjiga kaže ko će meni vratiti dug!

Uglavnom, rekoh, život je tekao uz maticu poplave, ali ga je poplava dobrahno koričila. Niko, u stvari, ništa nije radio, ako se čekanje ne bi moglo nazvati radom. Jedino su radili Ismet Čukan i Hile.

- Ova Ismetovca mi je dozlogrdila. - rekla je jedne večeri mama. - Dere se ko magarica!
- Pusti ljude, Derviša. - rekao je otac. - Ne rade oni to iz sreće, nego iz nesreće. I sama znaš da imaju sedam ćeri.
- Ali, prećeraše, brate. To se uradi brzo, i ne bihuzuri se cipcio dunjaluk!
- To se mora raditi za vrijeme cijele poplave, Derviša. - rekao je otac. - Ne more se sin dobiti na dlanu.

Svi smo podržavali oca, i trpili Ismetovcino deranje, koje je svaku večer iz susjedne bajte učvršćivalo njenoga prvoga sina.

Hile, naprotiv, imao je dovoljno sinova, pa je pravio lađu. Ćemanu-efendiji i nama, "melekima", nikada neće oprostiti svoje lađe i svoja tri katanca. Kako nije imao potrebne građe za lađu, dovukljario je neku staru, rasklimatanu sećiju, i nju krpio i dograđivao. Ugrađivao je drvene kutije, razne drvene okrajke, usječene motke, i sve to zalijevao vrućim katranom, kojega je danonoćno topio na vatri. Kada je ugradio kožnu pustekiju, Ćeman-efendija je rekao: "Ovaj ide direktno u džehennem! Direktno!"

No, ruka Božije providnosti je dugačka, pa ponekad zakači i onoga za koga se činilo da joj nije ni priblizu. Tako će zakačiti i Hilu. Dugo je Ćeman-efendija obigravao oko Hilinog brodogradilišta, i svi smo mislili da se sprema prekinuti taj bogohulni posao, samo traži pogodan puteljak da to učini. Međutim, jednoga dana, kada je lađa bila skoro gotova, Ćeman-efendija je rekao Hili:

- Hilmija, je l' de ti si ono musliman?
- Jašta sam. Nisam valjda vlah! - odbrusio je Hile, glasom na kojem su još klepetala tri katanca.
- Je li de da musliman treba da čini sevape, Hilmija?
- Jašta radim čitav život nego skupljam sevape. - reče Hile.
- Ima jedna, more se kasti, prilika, da ukupiš jednim potezom više sevapa nego što si ih ukupno do sada ukupio.
- Ako je za tebe, neću, sve kada bih odmah osiguro džennet, neću! - zaklopi Hile, sa tri katanca.
- Nije za mene, Hilmija, za sve nas je, a ako dobro razmislimo za cijeli je cijelcat din.
- Nije Hile te sreće da spašava din! - reče Hile, sada već sa dva katanca.
- Jeste, Bogami, jeste. Nekad Allah džellešanuhu odredi baš nekoga za koga se čovjek ne bi nad'o da spasava din.
- Šta je posrijedi? - reče Hile, i osta još jedan katanac.
- Nadolazi poplava. A ost'o je alem na munari. Kao što znaš, naša je obaveza da spasavamo alem i u najgorim nedaćama. Sve dok ima jedan musliman na dunjaluku, mora spašavati alem. Jer, dok ima alema, ima i dina. A dok ima dina, ima i muslimana.
- Hoću! - reče Hile, i posljednji spade katanac.

Kiša je i dalje padala. To su sada bile čitave zavjese, razapete od neba do zemlje. Kada bi od kakva razborita čovjeka tražili da odgovori lipti li kiša od neba zemlji ili od zemlje nebu, odgovorio bi, ako je doista razborit, da je to isti put.

Hile je u takvu jednu zavjesu uronio svoju lađu. Spustili smo se do samoga podnožja brda, ondje gdje već liska poplava svojim prljavim jezicima, da bismo ispratili Hilu. Kada je bio odmakao, Ćeman-efendija je poluglasno rekao: "Neuzubillahi - k'o Nuh!" Vodene zavjese, međutim, nisu nam dozvoljavale da pratimo Hilino spašavanje dina, nego smo Feriza Fehkina svako malo pitali: "Do čije je kuće doš'o? Je li preš'o Luke? Propušta li lađa?" Feriz je stajao na jednom uzvišenju sa dvogledom i javljao: "Eno ga kod Ejubove štale! Zaobilazi Muhinčin zahod! Ne propušta, izgleda, sećija!" Kulminacija je, naravno, bila kada je sa osmatračnice javljeno da je alem u sigurnim, to jest u Hilinim rukama. A nešto što prevazilazi kulminaciju bilo je kada se Hile pomolio iza vodenih zavjesa, i, sa visoko uzdignutim alemom, stupio na tlo. Mnogi u tom veselju nisu čuli riječi Ćeman-efendije: "Šteta što se nije utopio. Hem bi umro na vodi, hem spašavajući din - direktno bi u džennet. Direktno!"

Jednoga dana, dana koji više niko nije čekao, kiša je prestala. Na nebu se pojavila duga. Ismet Čukan je skupio svih svojih sedam kćeri, i tjerao ih da se provuku ispod duge. Mi smo, dabome, znali da nijedna od njih neće se vratiti kao dječak, jer, i malouman je vidio - duga je bila isuviše daleko za svaki čovječiji korak. A kada smo se već spremali u dolinu rodila je Fehimovca. Dijete je bilo lijepo, kao svako dijete koje se rodi za vrijeme duge.

Silazili smo, mahljavi i tromi. Na čelu je išao Ćeman-efendija sa alemom u visoko dignutoj desnoj ruci. Iznad nepregledne doline blata, dubokog kao ljudska savjest.

Jedina čista stvar ostala je za nama: nur, iznad šehidskog mezara. Za kojim se više niko nije ni osvrnuo, i koji je sam sebi morao pričati priču:

bilo je to u doba kada je zemlja bila bezazlena kao dijete a svaku ljudsku zlobu kažnjavao je Bog

u Starom Majdanu - mjestu sličnom svakom mjestašcu u Bosni nad kojim se čuje ezan - živio je mladić Malik imao je babu Husu i u komšijskom mjestu u Trnovi curu Umku Malik je bio lijep kao rijeka a Umka - nevina trava

jednom kad sunce je bilo bliže Bosni nego ostalom dunjaluku Huse je kosio livadu cvrčci su pjevali njihova pjesma je slavila radost koja je podjednako raspoređena od zemlje do nebesa treperile su voćke njihovi plodovi su čekali berićetnu ruku rijeka Sana je šumorila i pričala priču koja je počinjala i završavala rečenicom - ima jedna zemlja i zove se Bosna zemlja dobrih ljudi

prilazio je Malik donosio babi ručak i odmorne svoje ruke mlaćenica jajaruša pa hurmica el-hamdu lillahi to nahranjen reče Allahov rob Huse uze kosu Malik uze vile

babo ima jedna cura reče Malik i zove se Umka daj mi izun babo da je dovedem kući.

i zadrhta pod Husinom kosom trava Aiša stoji na pendžeru senabija pada iz njene ruke kao zvijezda gotovo htjede da nešto poželi ali zna da samo želi tu ruku i da senabija ostane u njoj da nije bilo mjesečevih sjena čitav život bi bio uvjeren da je ruka prešla preko Aišinog lica i na njemu možda, pokupila suze danas samo zna da je pomislio mjesec je sirotinjsko sunce

evo, izun... sine... reče.

diže kosu

zamahnu

i odsiječe Maliku glavu

Malik nevinim prstima svojim uze sa nevine bosanske zemlje iz nevine bosanske trave uze svoju nevinu glavu

i krenu

išao je polahko

i nosio svijetlu svoju glavu

smrt jednog nevinog insana poremeti dunjalučku ravnotežu sva dobrota svijeta skameni se ptice prestanu

pjevati trava prestane rasti voćke prestanu zriti sunce stane

Huso je takav ostao ukočen sa dignutom kosom

a Malik je nosio svoju nevinu glavu pod pazuhom

nije osjećao vrelinu vodu strah niti bilo što od ljudskih nejakosti Malik je nosio svoju svijetlu glavu pod pazuhom

prijeđe preko Sane ne pokvasivši se suhim tabanom stade na suhu stopu trnavskog polja

u njegovim očima ogledao se krajolik samo u tim očima živio je svijet u tim zjenama stalo je povijesti koliko je bitno za povijest zemlje Bosne (devet je noći Malik brojao po devet zvijezda desete noći usnio je Umku Aišinu prije zore odnio joj je senabiju na pendžer noćima je Malik nosio senabije Umki devet je nosio noći i devet je zora skriven gledao kako Umka uzima senabije Umka k'o senabija senabija k'o Umka desete zore pokazao se i oboje su znali za svoju ljubav)

Malik je pod pazuhom nosio svoju glavu

nije osjećao strn pod nogama nije osjećao trn oni ga se nisu doticali niti on njih

Malik je smjerno nosio svoju glavu

lagahan penjao se uz brdo nije osjećao umor taban uz taban Malik je uz brdo nosio svoju lagahnu glavu

ispod brda u Trnovi Umka je plijevila u bašči peklo je sunce Bože, kao da je stalo pomisli Umka uspravi se otra znoj sa čela i vidje - insan brdom nosi svoju glavu pod pazuhom viknu

ljudi eno šehida

Malik spusti svoju šehidsku glavu na zemlju

Božiji meleki spustiše na zemlju Malika

pod glavom zemlja uzavri: izvor vode ljekovite

ispod glave proviri

a Malikova duša kucnu na džennetska vrata

Glasovi.

- Bilo je to u doba kada smo bili bezazleni kao zemlja.
- U našoj Trnovi - mjestu sličnom svakom mjestašcu u Bosni nad kojim se čuo ezan - živio je mladić čijeg se imena ne sjećamo, ali ga se posigurno sjećaju njegove knjige.
- Da, blagi Bože, koliko je taj pis'o. Dođi iz Sarajva, pa po svu noć mu vidiš svjetlo. Kažu, otac mu i struju isključiv'o, da ne izgubi oči.
- Ono on bijaše Ademov sin, je l' da?
- Da. Najstariji.
- I ja ga se sjećam, još kao djeteta. Bio je lijep i plav, kao rijeka.
- Poslije posvršav'o nake škole u Saraj'vu.
- Ne sjećam se da je često dolazio. Ali, kad dođe, zna se, gori ono svjetlo po svu noć.
- Hodža je govorio da je taj Ademov sin pis'o i nešto o nama, o našem turbetu, i šehidu.
- Ne znam. Znam samo da se pojavio pred rat, i da sam ga viđo kako često ide na Turbe.
- Opet, neki kažu da je upravo on predvidio sve ovo što nam se desilo.
- Ma, vala, nisam siguran, ovo najveći gatalac ne bi mogao predskazati.
- Bogami, tako kažu.
- I ja sam nešto takvo čuo. Neko mi je prič'o, baš kad sam preselio, da je taj Ademov sin posljednji uhvaćen, i odveden vojničkim landroverom u nepoznato.
- Nije, brate slatki, nepoznato, svi znamo da su naše vodili prvo u sanski zatvor, na Manjaču, pa, ko pretekne, u nakav Batković.
- Batković! Čekajder, čekajder... Dragi Bože, da... Ljudi, nećete mi vjerovati, sanjo sam i taj Batković i tog sina Ademovog u tom Batkoviću...
- Ma, hajde...
- Dragog mi Boga! Sanjam: neko, ne vidim mu lice, diže kamu, zamahnu, i odsiječe glavu tome sinu Ademovom...
- Estagfirullah!
- Da. Ali, sanjam dalje: sin Ademov uze sa zemlje tu svoju glavu, i krenu...
- Nevjerovatno!
- Išao je polahko. I nosio svoju glavu koja je ispod njegovog pazuha svijetlila kao najveći kandilj. Sve je okolo stalo, samo ide on i nosi tu svoju plamteću glavu.
- Ljudi, moguće je to. Kažu da smrt jednog nevinog insana poremeti cijelu dunjalučku vagu. Sva dobrota svijeta skameni se. Ptice prestanu pjevati. Trava prestane rasti. Voćke prestanu zriti. Sunce stane.
- A ja sam čuo da onaj koji odsiječe nevinom glavu ostane ukočen.
- To je, već, nemoguće! lzračunaj, brate: da su svi četnici ostali ukočeni kada su nam glave sjekli, rat bi već stao!
- Tačno, Bogami. Nego, šta bi sa onim sinom Ademovim?
- On je i dalje nosio pod pazuhom svoju nevinu glavu...
- I ništa više?
- Ništa. Samo je nosio svoju glavu.
- Tako se i završilo?
- Da. Probudio sam se kada je on prešo preko Sane, ne pokvasivši se.
- Kako: ne pokvasivši se?
- Lijepo, išo je po vodi, kao da ide najtvrđom kaldrmom.
- Allahu ekber! Pa on je šehid!
- Allahovo je da određuje. Naše je da čekamo.
- Doći će, valjda, vrijeme kada će svaku ljudsku dobrotu nagraditi Bog.

Glasovi.

Legendu o šehidskom izvoru odlučio je jednoga dana unovčiti Cicun. Po Bogu, izvor je pripadao svakom živom i mrtvom stvoru kojemu je potrebna pomoć; ali, po katastarskoj knjizi pripadao je Cicunu.

- Subhanallah! Subhanallah! I po stotinu puta subhanallah! - bila je prva reakcija na vijest o prodaji izvora.
- Taj bi prod'o zvijezde sa nebesa, samo kada bi one bile toliko blizu da ih mogu ubrati njegove halapljive ruke! - rekao je Rušid Ičić.
- Jeste li vi njemu ikad vidjeli šake? - rekao je Atif.
- Kakve sad veze imaju šake, Atife?
- Kod njega su šake uvijek sklopljene. Iz njegovih šaka ne more izaći ni zrak kamoli mrvica dobrote.
- A, vala, i ona njegova crvena kosa! - rekao je neko.
- Sad i kosa!
- Kakva kosa, takva duša. A u njega su obje crvene.
- Mene više brine njegov dlakavi vrat. Kažu, ko ima dlakav vrat, obogatit će se. Znači, ostat ćemo bez izvora.
- Sve je u Allahovim rukama. - rekao je Ćeman-efendija. - A ponekad iz Njegovih ruku nešto siđe i na naše dlanove!

Dizali smo ruke prepune molitvi prema nebu, i spuštali koljena teška od pokajanja na zemlju. Nakon jedne džume, pred džamijskim vratnicama se jasno čuo hadis: "Kada čovjek prouči ajeti-tilavet, i učini potom sedždu, šejtan se odvoji i zaplače, govoreći: Teško meni! Čovjeku je naređeno da učini sedždu i on je to učinio, pa će zato dobiti džennet. I meni je bilo naređeno da se poklonim čovjeku pa sam odbio, i zbog toga sam zaslužio džehennem."

Šejtan, međutim, nije napuštao Cicuna. Dapače, vodio ga je sve dalje i dalje prema džehennemu. Kažu da ga je čak odveo do Slovenije.

Jednoga dana, došli su neki stranjski ljudi, iskrivljenog jezika i namjera, i otišli na Turbe. To su bili Slovenci iz nekakve Rogaške Slatine. Sa sobom su donijeli čudne staklene cjevčice, duguljaste kao volovska žila, i u njih sipali vodu sa šehidskog izvora. U druge cjevčice i galone trpali su vlažnu izvorsku zemlju. Sve su to slagali u nekakve čante, prepune pregrada i džepića. Kada su otišli, odahnuli smo. Ali, Eko je rekao da se tek sada trebamo zabrinuti, jer voda je odnešena na nekakvo ispitivanje. Selom se pronio glas da Slovenci imaju sprave koje mjere i ono što je dosad mjerio samo Bog.

Čekali smo, molili se, i prezirali Cicuna. Njemu niko ni merhaba više nije htio reći. Čak mu je nekidan i ludi Midho, koji je merhaba nazivao i mravima, odbrusio: "Marš, skote!". Mi, jednostavno, nismo mogli shvatiti da neko uzima sebi za pravo da prodaje Božiji dar. S druge strane, život bez šehidskog izvora nismo mogli zamisliti, bez njega bismo bili tako obični, običniji od suhog drveća, i ni po čemu se ne bi dalo raspoznati da smo uopće postojali na ovom prvom dunjaluku. Pred Božija vrata bismo stupili praznih šaka, i On bi nas ponovo poslao na zemlju da tražimo novog selameta.

Legenda o izvoru starija je od sviju nas skupa. Mi smo joj svakodnevno činili poštovanje, a ona nam vraćala zdravljem i radošću. Koga je boljela glava, odlazio je i umivao se vodom sa izvora. Koga je bolio stomak, pio je izvorsku vodu. Nerotkinje su se kupale u izvoru. Oboljeli od ljubavi, trljali su svoja srca šehidskom vodom. I, nikad se nije desilo da Malikov izvor nije nekome pomogao.

Pokraj izvora nalazilo se turbe, koje su ljudi napravili svome šehidu. Nekad je, kažu, bilo drveno, danas je zidano, ali niko se ne sjeća kada ga tu nije bilo. Možda se toga vremena sjeća samo legenda, malo starija od turbeta, ali njen glas mogu raspoznati jedino jetimi ili evlije.

Tih dana dok smo čekali strahobalne rezultate iz Slovenije, u turbetu su se događala čuda koja smo pokušali odgonetnuti. U turbetu je bio jedan peškir i lavor, da šehid uzme abdest kada mu se klanja. On je to činio rijetko, spuštajući se sa džennetske vječne serdžade samo kada je u pitanju bila kakva velika nevolja. Stariji se sjećaju da je to učinio nekoliko puta za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, prije nego što će Srbi zapaliti turbe. A Muharemovca je govorila da je to učinio i pred smrt Mehmeda Spahe, 1939. godine. Ovih dana šehid je opet klanjao u turbetu. Na to su nedvojbeno ukazivale dvije stvari: oko lavora bilo je prosute vode, a i peškir je uvijek bio malko vlažan. Povrh toga, noću bi šehidov nur na Turbetu svijetlio kao velika vatra, dok bi se za normalnih noći samo nazirala njegova svijetla čalma.

- Vratio se šehid. I nešto od nas traži, efendija!
- Znam. Ali, ja sam tu nemoćan.
- Kako nemoćan, efendija, klanjaj istiharu.
- Klanjao sam, i odgovor je bio prazan kao šejtanova duša.
- A Islamska zajednica, efendija? Valjda nismo napušteni, pobogu!
- Reis more samo izdati fetvu da se ne barka izvor. Ali, u ovom vremenu jači je i najslabiji komunistički bager od najjače muslimanske fetve.
- A da pišemo Titi?
- Ako hoćete da se svi odreknemo dženneta, moremo!

Ostavljeni, dakle, i od države i od Islamske zajednice, čekali smo. Mada je Ćeman-efendija govorio da je to grijeh, donosili smo u kofama, buradima, banjama, vodu sa izvora, i pohranjivali je u podrume i trapove. Ako Slovenci kupe izvor, da se barem izvjesno vrijeme imamo čime liječiti.

Jednoga petka, poštar je donio pismo za Cicuna. Natjerali smo poštara da ga otvori pred svima i pročita. Sreća da je toga petka u selu bio Salih Begić, koji je upravo stigao na vikend kući iz Slovenije. Poštar je čitao, Salih prevodio. Na prijevod o "spoštovanom gospodu Cicunu", zazviždali smo i opsovali. Poštar nas je dugo umirivao. Sve u svemu, pismo je govorilo o nekakvim mineralima kojih nema (!) u našem izvoru, o nedostatku nekakvih gasova, i sve tako o nekim nerazumljivim stvarima. Jedino što smo razumijeli bilo je - Slovenci odustaju od izvora! Tada je nastao urnebes veselja, koga je teško opisati. Sve se, možda, može sažeti u rečenici Ćeman-efendije: "Šehidski izvor liječi samo bolesti iz našeg zavičaja; i to ako su bolesti muslimanske!".

Cicun se povukao pred Božijim dokazima, sve češće je viđan u džamiji, a do kraja života je govorio: "Božiji dar more uzeti samo Bog!" Povukao se iz turbeta i šehid, njegov nur opet je bio omanja svijetleća čalma. Do nove nesreće. Koja će, sigurno, doći.

Smrt luta svijetom, pa kod nas navrati kad nađe vremena. Zato je užurbana, brzo zaviri u oči svakom čovjeku i hajvanu, i, ako se tamo susretne sa svojim likom, povede ga sa sobom.

Danas su sa njom otišli Selim Šabanović, Muzafer Muharemovcin, Hasan Mujadžić i Munib Bešić zvani Lagum.

Mada su ljudi današnja preseljenja povezivali sa jučerašnjim pojavljivanjem kometa iznad sela, ipak izgleda da je svaki od putnika pojedinačno dotakao svoju zvijezdu padalicu. Komet, doduše, donosi nesreću, i možda smrt u njegovom sedlu brže stigne iz nepreglednih daljina, ali danas su putnici za ahiret otišli toliko različito da ih najsvjetliji komet ne može povezati. Raspravu o kometu okončao je, napokon, Eko, rekavši: "Što se muslimana tiče, komet je uvijek nad njihovim glavama!"

Na Selimu smrt nije ostavila nikakav muhur, ali mu je odavno davala znake da će doći. Znači su dolazili sa nesnosnim žigovima u stomaku. Selim je sve pokušao da prekine vezu sa smrću, ali očito nije uspio. Selim je natrunuo stomak, pa je prvo posegnuo za Šehrinim loncima. Godinama je Šehra gotovo svakodnevno grijala svoje lonce i stavljala na Selimov trbuh. Mijenjala je mjesta, od žličice do samih stegana, ali na sve njene pokušaje odgovarali su joj samo žigovi. Jednoga dana lonci su popucali, što je bio očit znak da su žigovi pobijedili. I Šehra više nije dolazila. Sajma Selimova je kasnije pokušala i sa kamenjem, koje je trljala po Selimovom trbuhu, nosila do potoka, i bacala ga preko glave. Bolest se iz potoka vazda vraćala. Noćima je Selim gledao u mjesec i govorio:

Kao što se smanjuje mjesec,
smanjuju se i moji bolovi.

Mjesec se smanjivao i povećavao, a Selimovi bolovi su ostajali isti. Dugo je vremena nosio i Tarzanovu košulju: košulje jakih ljudi liječe. Ipak, ili je Tarzan bio nedovoljno jak, ili su žigovi bili jači od Tarzana, Selimov urlik je nalijegao na svaku živu i mrtvu stvar u selu. Liječen je i molitvama, sve dok Muharemovca nije rekla da je njegov trbuh toliko zatrovan da se od njega odbijaju harfovi. Na kraju, pio je vodu sa šehidskog izvora. Selim je popio devet normalnih izvora, ali žigovi su bili jači od njihovih šumova. Govorio je da mu žigovi lice na žablje kreketanje.

Nakon toga, jedino smrt nije digla ruke od njega: danima je Selimovo žigovno harlaukanje najavljivalo nad selom njen dolazak.

Muzaferu Muharemovcinom smrt je došla nenadano. Izgleda da je već bila u selu, a on se slučajno upleo u njenu mrežu. Upravo toga dana je Muzafer Muharemovcin odlučio da isproba riječi kojima je Muharemovca dozivala zmije, guštere i druge akrepe. Muzafer je bio momčić od šesnaestak godina, i zvali smo ga Muharemovcin prije zbog toga što je služio nepokretnu staricu nego što se neko uopće sjećao da je njen potomak. Jednom je rečeno da je ona toliko stara da njeni potomci jedni drugima nisu bili rod. Helem, bilo kako bilo, Muzafer je bio Muharemovcin povlašteni hizmećar, pa mu je taj položaj i omogućio da čuje njene riječi kojima doziva zmije, guštere i ostale akrepe. On ih je toga dana skupio, i oni su se pojavili oko njega u pravilnim krugovima. I danas je kod mnogih dvojba da li je Muzafer umro zbog toga što je zaboravio riječi kojima se otpuštaju zmije, gušteri i drugi akrepi, ili se smrt odjednom našla u tom krugu, pa njemu nije bilo ni do kakvih riječi. Ono što se sa sigurnošću može ustvrditi je: na desnoj Muzaferovoj ruci, ruci kojom se insan povezuje za dunjaluk, nađena su dva ugriza, ne veća od dvije trnjine, koji su presjekli vezu Muzaferovu sa ovim dunjalukom.

Hasana Mujadžića smrt je našla na kućnom krovu. Hasan je imao kilu, pa su ljudi govorili da ga je kila pretegnula sa krova na zemlju - ali to su mogli reći samo oni koji nemaju pojma kakvim sve igrarijama može se služiti smrt. Uostalom, Hasanova kila bila je znatno smanjena, nakon što je tri čuperka svoje kose ušio u krpicu i nju ucijepio u mladu vrbu koja nije stojala na vlastitom zemljištu. A kada je sa krova ljohnuo o zemlju, kile nije ni imao: pukla je ko misirača.

Najčudnije preseljenje ipak je bilo Muniba Bešića zvanog Lagum. On toga dana uopće nije bio u selu, radio je u kamenolomu dobrih deset kilometara dalekom od sela. Da li je smrt toliko brza, ili ima svoje dojavljivače, nije poznato. Znano je jedino da je Lagum jedva doturio svoju dušu Azrailu ispod stijene koja ga je prignječila. Znano je i da je Munibovca tvrdila da je jutros Munibu prije polaska puni mjesec zasijao preko lijevog ramena, da ga je ona na to upozorila, a da je on samo odmahnuo rukom. Mi smo vjerovali da je to uzrok Lagumove smrti, jer nije smio ne pogledati u mjesec, morao je četiri hefte pred punim mjesecom svakog jutra triput skinuti kapu, ili mu triput sa dlana dobaciti poljubac. Lagum to nije učinio, i, eno ga uvijenog u ćefin kao u puni mjesec!

Ćeman-efendija je, na zaprepaštenje dženazlija, proglasio svu petericu - šehidima! "Šehid je onaj koji umre od stomačne bolesti", rekao je, i Selim Šabanović je otišao prema džennetu, koji će utišati njegove žigove. "Šehid je onaj ko umre od ujeda otrovnice", čulo se, i dva ugriza na desnoj ruci Muzafera Muharemovcinog prekinuli su njegov život na ovom svijetu i nakalemili ga u džennetu. "Šehid je onaj ko padne s kuće, slomi nogu ili vrat, pa od toga umre", rečeno je, i Hasan Mujadžić, lagahan, bez kile, odlepršao je prema džennetu. "Šehid je i onaj na koga padne stijena, pa ga prignječi i on umre", rekao je Ćeman-efendija, i mi smo ispratili Muniba Laguma u džennet: mnogi su se kasnije kleli da je išao uspravan k'o jablan.

Sa greblja smo se vraćali polahko i bez žurbe. Neki su mislili da je smrt toga dana već bila umorna, i da ih ni takve, polagahne, ne može stići. Drugi su se, opet, nadali da bi ih baš mogla stići, i, mada je sunce već zalazilo, u posljednjem času preseliti: danas bi se to isplatilo, danas je dan šehida.

Ferhat Karić nije čekao da smrt dođe na leđima kakvoga kometa ili u jagodicama dalekog mirisa. On je sa smrću bio ako ne prijatelj onda posigurno daljnji rođak. Svi smo to naslućivali, a njegovo je bilo da naša slutnja ne dođe do istine. Slutili smo da je Ferhat evlija, i pola njegovih djela bilo je dovoljno da to bude, ali on je to morao skrivati, da mu Bog ne bi oduzeo i djela i dušu. Bio je zato običan poput svih nas. Doduše, imao je žutu kosu koja se mogla uporediti samo sa suncem, ali onim donešenim iz pustinje, i bradu koja je uvijek lepršala prema istoku. Nije bio oženjen, govorio je da bi mu ženska bedra usmjeravala svijet prema jednom pravcu, a on želi više pravaca i puteva. Također, nije mario za novac, jer je smatrao da novac osiromašuje duše i deblja trbuhe, a takav se, težak, ne može vrnuti do džennetskih vrata. Kako je to bilo neshvatljivo onima koji bi radije umjesto duše nosali zlatnik u prsima, jednom su odlučili provjeriti. Nekoliko ljudi je otišlo do Ferhata i uporno mu nudilo nešto novaca, pod izgovorom da islam raspoređuje novac po dunjaluku kao travu. Nakon pola dana ubjeđivanja, Ferhat je rekao da novac ostave iza metle pokraj vrata. I danas se svi posjetioci kletu da su iza metle vidjeli hrpu zlatnika, dovoljnim da se sa njima poploča fes najbogatijeg čovjeka u selu. Inače, Ferhatovo evlijstvo je bilo na čestim provjerama. Da li je izaslanstva za provjeru Ferhatu slao sam Bog, ili ljudska znatiželja, za koju se zna da liči psećem njuškanju - nije poznato. Poznato je da su pri jednoj raspravi, čiji su krajevi čas dodirivali nebo čas zemlju, ljudi potražili savjet kod evli-Ferhata. Raspravljao se o tome da li je dozvoljeno pred akšam rezati nokte, i da li tada ispod nokata izlaze šejtani i pretvaraju se u svice. Kada su ljudi u akšam došli kod Ferhata, on je upravo rezao nokte. Nisu uspjeli ni prvi korak spustiti preko praga, a Ferhatovi nokti su im smireno odgovorili: "Bogu je čistoća u svako doba draga!".

Ferhat Karić dijelio je savjete kao nebo kišu. Znao je gdje se nalaze davno zagubljene stvari. Usmjeravao je pokradenog na lopova poput kopca na poljskog miša. Predviđao je velike poplave i suše. Na početku gladnih godina vidio je proždrljiva usta i savjetovao kako ih i čime začepiti. Mada je posigurno znao i proricati život kojemu se još ne vidi početak, nije se time bavio. Pričao je o svome pradidu koji je iz ćitaba čitao korake što još nisu počinjeni, i koji je zbog toga načinio manje koraka na dunjaluku nego što je to bilo predviđeno. Ferhatov pradid za vrijeme Ugarske jednoj je Austrijanki pogodio sve neznane strane njenog bračnog kreveta i onoga koji joj u krevet dolazi kao muž. Austrijanka je poslije toga htjela preći na islam, što se nije uklapalo u austrijske planove o obrnutoj slici Bosne, pa su Ferhatovog pradida proglasili vještcem, osudili ga za mađiju, i objesili, što je samo bilo moderniji način spaljivanja vještica, u kome su se evropejci itekako izvještili. Ferhatu je od pradida ostao zavjet, ili strah, da "ne mađija", i knjiga u kojoj je sve bilo slično pomodarskim horoskopima. Drugu knjigu je donio iz neke od zemalja sa krajnjeg istoka Istoka, nazivao je ilmidžifl, i njom proricao svoju smrt. Ali, smrt je u ovoj priči o Ferhatu Kariću, tek učinila prve korake...

Putovao je mnogo i nezajažljivo. Znao je gdje je granica kršćanskog svijeta na zapadu, i tamo nije išao. Zato je bio češće na istoku od proljetnih sunčevih zraka. Niko ga nikad nije vidio da je stupio u voz, ali je sa istočnih strana svijeta donosio nepobitne dokaze da je njegovo stopalo ipak ugledalo put. Kada su ljudi nekoliko puta posumnjali u njegova putovanja, upriličio im je čuda koja nikad neće zaboraviti. Nekoliko godina Ferhat nije išao u džamiju, i ljudi su već počeli gunđati da ga je na nekom od njegovih putovanja presreo šejtan sa krstom na čelu i tri šestice u kosi, i preobratio.

Pritiješnjen hasumljivim pričama kao kopljima, Ferhat je odabrao Šehu Čukana, kojemu je sumnja narasla oko ušiju toliko da nije čuo ništa, rekao mu da stane na njegove noge i zatvori oči. Kada mu je otvorio oči kao da je raspučio šljivu, Šeho Čukan je ugledao Ćabu. Poslije toga, Ferhata niko nije sumnjičio što ne klanja u našoj džamiji, jer se znalo da klanja na Ćabi, a Ćaba je Ćaba. Samo se jednom sa svojih putovanja vratio bez svjedoka kojega je poveo na svojoj peti.

Tada je rekao da je Isnam Lezić otvorio oči, i nestao negdje iznad Egejskog mora.

Sa smrću je Ferhat postupao kao sa bogatim rođakom koji mu je ispunjavao sve želje. A smrt je ozbiljna i ne poznaje šalu. Jednom su, međutim, ljudi, pokušali našaliti se Ferhatovom dobrotom kao kapom pod kojom se skriva novčić. Pozvali su ga da klanja posmrtnu molitvu jednome šaljivdžiji koji je još bio živ. Ferhat je odbijao govoreći da ne vidi svijetli konopac kojom smrt odvodi insana na ahiret. Kako su oni bili uporni i podsmješljivi prema njegovoj vidovitosti, Ferhat je odlučio da prekine to ipak vrijeđanje Boga. Nad šaldžijom povijenim u ćefin klanjao je džennazu, zahvalio Bogu, i mirno otišao prije ukopa. Ljudi su nakon njegovog odlaska uzalud pokušavali šaldžiju uozbiljiti: ležao je u otkrivenom ćefinu, ozbiljniji od bilo kojeg mrtvaca kojeg su vidjeli.

Smrt je, na koncu, u ovoj priči već došla na korak i do Ferhata Karića. Potrebno je samo da Ferhat pročita njeno tačno vrijeme u svome ilmidžiflu. Nekoliko dana Ferhat je preračunavao njen tačan dolazak. Sat i minut već je preračunao. Sekundu je naslutio. Ali, ono vrijeme iza sekunde tražilo je nebesku mjeru i račun, i u njima se zemaljsko vrijeme osipalo kao perut sa tjemena. Kada je i to izračunao, trebao je samo da prouči fatihu i izgovori tačno vrijeme. Upravo tada je neko pozvao Ferhata na nekakav seoski teferič. Pridošlici je odgovorio da će doći ali da neće ni jesti ni piti. Obećanje je ispunio. Ferhat i teferdžije sreli su se ispod džamijske lipe. Veseljaci su se tu sklonili od kiše koja se nenadano sručila na njih. Zaklinjali su se da se kiša stuštila upravo i samo na njih, da je okolo sijalo sunce, i da ih je pratila sve dok se nisu sklonili pod džamijsku lipu. Ferhat Karić našao se pod lipom, jer je već bio izrekao tačan dolazak svoje smrti, i pod lipom na tabutu položenom na mejtaš čekao da ga pripreme za ahiret. Nije mu bilo ni do kakvog ovozemaljskog ića i pića, on je već naslućivao plodove i vrela iz dženneta.

Bilo je prirodno što je odlučeno da se Ferhat Karić, evlija i Božiji milosnik, ukopa do mezara šehida, odmah kraj turbeta. Tako smo mi mislili, ali očito ne i mrtav Ferhat. Sutradan je njegov mezar nađen sedam krugova udaljen od turbeta. Jasno nam stavljajući do znanja da je Ferhat bio jedan od nas, običan, sa žutom kosom i bradom blago povijenom ka istoku. Ipak, i dalje smo mu se obraćali za pomoć. Sa njegovog mezara uzimali bismo šaku zemlje, velike koliko je bio velik naš problem. I, noću bismo čuli Ferhatov glas.