Ključanin, Zilhad

Još uvijek nosim glavu pod pazuhom, otežalu svoju hamajliju.

Dva seoska greblja leže pokraj džamije kao dva spuštena labudova krila. Bijeli džamijski vrat, i bijela krila.

Tako bijaše nekad.

Danas, moje oči, koje sve vide, ne mogu tu vidjeti labuda položenih krila. Džamija je srušena. Minaret presijeca jedno od grebalja u obliku slova O. Na grebljima nema ograde. Odnijeli su je. Većina nišana je slupana. Mnogoje raskopanih mezara. Srbi su vjerovali da su muslimani u mezarima krili zlato i druge dragocijenosti.

U ćošku jednoga greblja počeli su graditi malu deponiju smeća. Predmeti koji tuknu na drugi adet gutaju polahko svijetle kosti.

Tu su negdje i Munkir i Nekir, dva meleka koji u mezaru ispituju pridošlog mejita. Nemaju više koga ni ispitivati ni kažnjavati.

Primjećujem da na grebljima nema nijednog svježijeg ili novijeg mezara. Bože, Ti koji praviš greblja kao da praviš kuće, gdje su Tvoji mumini iz '92-ge godine? Dugo sam tražio svježe mezare. Sve dok nisam primijetio neku čudnu nelogičnost tamo gdje se spajaju bašče i polja. Mada je svuda okolo vladala pustopoljina, sa sparušenom travom i šibljem, na toj granici su se nalazile male oaze zelenila. Bilo je čak i cvijeća, koje nije zaboravilo svoje ime. Prišao sam jednoj od tih oaza, i već poizdalje sam otud čuo glasove i zvuke od kojih sam i sam sagrađen. Sretao sam ih i prije po cijelome selu, ali ovdje su bili skupljeni, poput malih džemata. Svaki glas je, doduše, pričao svoju priču, ili samo davao znak da je nekad pripadao živima, ipak, kada se sve sabere, u jedan zvučni buket, to je bila ista priča, sa istim krvnikom i žrtvom. Četnici su na toj granici bašči i polja ubili gomile ljudi. To je očigledno. Ali, nisam mogao utvrditi da li su ih zakopali nekim bagerom ili ih je pokopala sama zemlja, trava i cvijeće.

Kleknem i svaki glas, kao u ćefin, povijem u Ja-Sin:

1. Ja-Sin.

Abdullah ef. Ćeman - starac; neprikosnoveni autoritet sela; njegova riječ je razvrstavala putnike za džennet i džehennem, što on nikad nije shvatao kao privilegiju nego Božiji usud; četnicima '92.-ge nije dozvolio da obuveni uđu u džamiju; oni su ga, međutim, prvo potkovali, pa, zavijenog u ćilim, spalili na sred džamije.

2. Tako Mi Kur'ana mudroga

Feriz Šabanović zvani Feriz Fehkin - baraba, i seoska pijanica; bio nadaleko čuven, jer je na jednom takmičenju psovača pobijedio suparnika u finalu tako što je na sijaset njegovih psovki dodao samo kvadrat; inače, najdraža psovka mu je bila džamijski alem. (1992. godine Feriz Fehkin prvi je osjetio da su mošti uzele kame u ruke. U maju iste godine četiri moštaša nose zastavu sa četiri C, ulaze pjevajući u Trnovu, i penju se na munaru, da izvjese zastavu. Feriz Fehkin razoružava svečetvericu, skida ih do gola, i šalje ih odakle su došli. U junu ubija kalašnjikovim krmaču koju su Srbi namjerno pustili da isprovociraju sukob, rekavši, sada već povijesnu rečenicu: "Šta će vlaško krme u muslimanskoj Trnovi?!" Time je počeo rat. Jedini se toga juna nije predao Srbima koji su ušli u Trnovu. Otišao je u šumu. Tri mjeseca u napušteno selo četnici nisu smjeli ući. Četvrtog se mjeseca sam predao, iscrpljen sifilisom, zadobijenim sa nekom šokicom. Kada su četnici potom ušli u selo, i počeli rušiti kuću po kuću, na džamiji nije bilo alema. Njima to i tako nije bilo važno, niti su znali šta je alem, ali, ipak, neka se pamti da na džamiji nije bilo alema, a da je jedini preživjeli tada bio Feriz Fehkin - baraba, i seoska pijanica, kojemu je najdraža psovka bila džamijski alem.)

3. Ti si Poslanik, doista,

Esad Bijelić - starac, doživotni predsjednik Mjesne zajednice; ubio ga, pištoljem, Mihajlo Crnomarković, predsjednik općine.

4. na Putu Pravome,

Fate Čaušević rođ. Šabanović - nekadašnja ljepotica; uzdah momaka pri jurjevdanskim urancima i prvim dječačkim maštanjima; '92.-ge pokušala pobjeći pred četnicima, skočivši u omahu pored mlina; nije se pojavila na površini vode; vodeni su putevi široki, a odaje prostrane, pa nije za odbaciti vjerovanje po kojem utopljenice nastavljaju živjeti u vodenim izbama, pod sedrama.

5. po Objavi Silnoga, Milostivoga,

Ismet Čukan - pedesetogodišnjak; imao sedam kćeri i jednoga sina; četnici su mu, pred njegovim očima koje više ništa nisu mogle vidjeti, silovali svih sedam kćeri , i zaklali sina .

6. da opomeneš narod čiji preci opomenuti nisu bili, pa su nemarni.

Tajib Šupuk - mesar; zaklao se sam pred četnicima, prethodno rekavši: "Ja, ipak, znam kako se to bolje radi!"

7. A već se obistinila Riječ za većinu njih,
zato neće vjerovati!

Sefer Jagurdžija - mladić, neoženjen, tražio djevojku koja će se zaviti, i nije našao; mujezin, sa glasom koji je budio i vodu; četnici su pitali "ko je ovih godina pjevao sa džamije"; da ima preživjelih, potvrdili bi da je iz njegovog preklanog vrata ispao čitav pregršt harfova.

8. Mi smo ih doista učinili poput onih
na čije vratove smo lance stavili
do njihovih podbradaka - pa su uzdignutih glava!

Sudo Ičić - mladić; zaklao ga nepoznat četnik; Sudo se, međutim, sjetio toga lica tek u predsmrtnom času: jednom mu je odnio povelike pare na ajncu.

9. I učinili smo ih
poput onih ispred kojih smo pregradu
i iza kojih smo pregradu stavili,
pa smo ih zastrli - zato ne vide oni!

Muhinca - starica; nije htjela da izađe iz kuće; zapaljena.

10. I svejedno je njima - opominjao ih
ili ne opominjao ti - oni neće vjerovati.

Muharemovca - prastarica; niko nije mogao reći koliko ima godina, i najstariji čovjek u selu je govorio da ju je takvu zatekao kada se rodio: leži na krevetu i sprema se da umre; najbolja ilustracija njene starosti su njeni potomci koji više nisu jedni drugima bili rod. (Četnici su '92.-ge pokušali ući u njenu kuću, ali su ih ispred kuće dočekala kola zmija, guštera, i drugih akrepa. Sa udaljenosti, bacili su joj nekoliko bombi u kuću. Ali, niko se ne bi ni danas smio zakleti da je Muharemovca doista umrla.)

11. Ti ćeš opomenuti samo onoga koji Opomenu slijedi
i koji se Milostivoga boji, iako Ga ne vidi!
Takvoga obraduj oprostom i nagradom plemenitom!

Arnes Ičić, Elvis Ičić, Alen Ičić, Elizabeta Ičić - za koje se ne bi moglo reći ništa do da su bili djeca, i da im se otac zvao Rušid a majka Rušidovca .

12. Mi ćemo doista oživiti mrtve, i Mi pišemo sve
što su pripremili, i tragove njihove!
I sve smo Mi pobrojali u Vodiču Jasnome.

Nusret Travljanin zvani Tarzan - snažan četrdesetogodišnjak, othranjen kobiljim mlijekom, koji je jednim udarcem rušio vola; omiljena zabava mu je bila da ide po vašarima i hrve se sa medvjedima. (Za četnicima je pošao kao mirno veliko janje. Bio u logoru Krinks, na Manjači, a iz logora Batković izveo ga neki seljak i odveo na imanje, da mu bude kućni rob. Tarzan je bio poslušan rob; sve do potpisanog mira 1995., kada ga je gazda zaklao. Seljak je poslije po Batkoviću i Bijeljini pričao da je Tarzan sam legao, bez glasa, ako se izuzme neko "nerazgovjetno arapsko mrmljanje".)

13. I primjer stanovnika grada im navedi
kad su im poslanici došli,

Rašid Jagurdžija - četrdesetogodišnjak, ali ipak bliži mezaru nego majčinom krilu; neoženjen; govorilo se da je imao tako veliku ćunu da nijedna nije smjela poći za njega; nije sigurno da je spavao sa ženom. (Četnici, koji sve znaju, saznali su i za taj podatak. Natjeravali su ga da siluje Zejnu Muhinu , ali Rašidova ogromna ćuna nije davala znake života. Kao, uostalom, ni Rašid, pošto su mu četnici motornom pilom odrezali ćunu.)

14. kad smo im dvojicu poslanika poslali,
pa su ih u laž utjerali,
pa smo trećim pojačali:
"Mi smo vam doista poslani!" - oni su rekli!

Sabid Medić zvani Tanan - tridesetogodišnjak; Božija tevećelija; ubijen samo zbog toga što je bio najbolji školski drug Zije Ademovog, koga su četnici tražili zato što je pisao knjige; ubio ga njegov nekadašnji učitelj.

15. "Niste drugo vi osim ljudi kao i mi! - rekoše oni!
Svemilosni objavio ništa nije, vi samo lažete!"

Izet Jagurdžija zvani Zejkićov - tridesetpetogodišnjak; oderali ga k'o zeca.

16. "Gospodar naš zbilja zna da smo mi vama poslani doista!" - rekoše poslanici -

Irfan Kamenčić - sin Šemse Kamenčića , partizana iz '43-će, koji se javno pedeset godina hvalio kako je prikucavao ustaše za drveće po Grmeču; četnici su '92.-ge Irfana ekserima prikovali za džamijsku lipu; i trebalo mu je tri dana da umre.

17. i naše nije drugo do da jasno obznanimo!"

Nedžad Ključanin - brat pjesnika Zilhada Ključanina; kao posljednji sin u familiji, previše cupkan na očevom krilu, bio razmažen i neodgovoran; takav bi vjerovatno i ostao da nije bilo rata; rat, kažu, izvlači iz čovjeka sva skrivena lica, pa je i Nedžad Ključanin, odjednom, postao jedini odgovorni skrbnik ostatka familije; na takvom jednom poslu je i preselio: pred nadolazeću zimu te godine krenuo je obezbijediti drva: jedno drvo je palo mimo predviđene zemaljske putanje (po Božijoj putanji?), i zgnječilo Nedžada Ključanina; takva smrt je ujedno i posljednja njegova povezanost sa bratom pjesnikom: pjesnik je u jednom od svojih somnabulnih ezoteričkih predavanja objašnjavao da je šehid i onaj koga zgnječi drvo, a Nedžad se tome smijao; kada su ga našli pod drvetom, bio je vidno nasmiješen - tako da nije jasno: da li se u predsmrtnom času sjetio bratove prodike ili je doista postao šehid, s osmijehom koji pripada svakom šehidu.

18. A oni rekoše: "Slutimo da nam s vama zla kob
dolazi! Akoli ne prestanete vi,
mi ćemo vas doista kamenovati,
i od nas će vas patnja bolna snaći!"

Ejub Bešić - poznatiji kao muž Ejubovcin nego po samom sebi; nakon što je saznao šta se desilo njegovoj ženi, poremetio je pameću; išao je selom uzvikujući: "Na dunjaluku nema više ljepote! Na dunjaluku nema više ljepote!"; dok četnici nisu to shvatili kao političku provokaciju.

19. "Vaša kob zla je s vama!" - odgovoriše oni.
"Zar zbog toga što ste opomenuti?"
Ne! Nego ste vi narod koji pregoni!"

Ilijaz Ključanin zvani Iko - dobio ime po Ilijazu Ključaninu starijem, jer je bio prvo muško u familiji, a familiji se žurilo da šehidske osobine prenese nekome živom; Iko je, doista, činio male mudžize u selu: otprve je znao gdje bi se trebao kopati bunar, gdje je zagubljeno čije goveče, kakav će dan biti za Aliđun, i sl.; jedino nije predvidio kakva će ruka doći '92.-ge da ga ubije.

20. I s kraja grada žureći dođe čovjek neki
i reče: "O moj narode! Slijedite poslanike!

Sejdo i Nure Begić - najčudniji par u selu; Sejdo ružan kao akrep, a Nure lijepa kao duga; kada su se vjenčali, ljudi su se toliko ibretili, da je svako u svom ibretu zaboravio da im dođe na pir; to, izgleda, Sejdi i Nuri nije ništa značilo: izrodili su troje djece, koja su, napreskok, bila ili ljepotani, ili rugobe: Zijo , Fate , Mejra .

21. Slijedite one koji od vas ne traže nikakve nagrade,
a na Pravoj Stazi su!

Sajma Šabanović - udovica; muž joj Selim umro prije rata od neke čudne stomačne bolesti; moguće šehid - jer je Ćeman-efendija rekao: "onaj ko umre od stomačne bolesti je šehid"; ljudi su potom išli do efendije da i njihove umrle upiše u šehide, jer su se, biva, oni sjećali kako ih je zabolio stomak baš kada su se spremali za ahiret - nije im udovoljeno; sve u svemu, Sajmi je ostalo maksumče Emsud , koji nije progovarao četiri godine, ali kada je progovorio niko ga nije mogao zaustaviti; četnicima je održao pravi vaz prije nego što su ga ubili.

22. Zašto da ja ne robujem Onome Koji stvori me,
a k Njemu ćete se vi vratiti!

Haris i Faris Bijelić ; blizanci; samo bi vidovnjak ili gatara mogli pogoditi da su uopće braća kamoli blizanci: Haris - visok, Faris - nizak; Haris - šutljiv, Faris - brbljiv; Haris - plav, Faris - crn; selo ih nije ni smatralo braćom, sve do '92.-ge: četnici su Farisa već bili polegli na avlijsku kladu, kad je Haris jurnuo na njih; priča se da je urlao iz sveg grla, neki se kletu da je jednoga četnika držao za gušu i kada je bio mrtav; Ćeman-efendija je, trenutak prije nego što će postati isto, rekao: "Haris Bijelić je šehid. Šehid je onaj ko pogine braneći svoga brata."

23. Zar da ja osim Njega prihvaćam druga božanstva,
ako mi Svemilosni hoće da mene zlo snađe,
zagovaranje njihovo ništa mi koristiti neće,
i ona me neće izbaviti,

Šeho Čukan - starac, imao male zgnječene uši, i svi su zbog toga mislili da je zao. (Kada su četnici htjeli Alenu Rušidovom , maksumčetu, odsjeći uši, ponudio je svoje. Oni su pristali. Ali odsjeći uši Šehi Čukanu, to je bilo malo teže. Jedan, koji je već imao čitavu nisku odsječenih ušiju svinutih na siluk oko vrata, zainatio se, i dugo je diljao kamom. Pošto je napokon završio, rekao je: "Ovo je biser moje ogrlice!" I bio je: Šeho Čukan imao je male, zgnječene uši, pravi biser zla.)

24. i ja bih tada doista bio u očitoj zabludi!

Hajdar Mujadžić zvani Klene - četrdesetogodišnjak; Božija evlija na zemlji; ako bi se za ikoga moglo reći da je svijetom išao otvorenih dlanova, onda je to Hajdar Mujadžić zvani Klene. (Četnicima je vlastitim tijelom bio, kratkotrajna, prepreka, da ne ubiju njegovog komšiju Iku. A "ko pogine braneći svoga komšiju, šehid je", nije rekao Ćeman-efendija, jer već je bio šehid, ali rekao je jedan hadis, kao da je rekao Ćeman-efendija.)

25. Ja zbilja vjerujem u Gospodara vašega, pa čujte mene!"

Zuhreta Medić zvana Majka lipog sina Jasina - starica; očiju punih daljine, odakle je očekivala svoga "lipog sina Jasina"; kojeg će možda dočekati u džennetu, ako "lipi sin Jasin" bude žudio majku koliko je žudila ona njega.

26. I reći će se: "Uđi u džennet!" -
a on će reći: "Kamo sreće da moj narod znade,

Šerif Mehadžić i

27. zašto je meni moj Gospodar oprostio
i od počaščenih me učinio!"

Medžid Bešić - nerazdvojni igrači karata; njihovu igru su izgleda jedino mogli prekinuti četnici; doduše, niko nije vidio njihovo ubistvo; ali, na mjestu gdje su decenijama kartali, viđen je prevrnut lovački stočić, jedan razbacan špil karata, i prazan list papira, na kojem je nepoznatim rukopisom pisalo - 0:0.

28. A protiv naroda njegova nakon njega
Mi nismo poslali vojsku s neba,
niti smo to poslali ikada,

Ilham Kamenčić - starac; već odavno prijatelj džina, koje je on nazivao svojom "nebeskom vojskom"; '92.-ge godine jedina vojska je bila ona sa tri prsta i dvije ukrštene kosti na lubanji; mada su se sami prozvali "nebeskim narodom", to bi prije bila šejtanska vojska nego Ilhamovi dugo čekani džini.

23. samo bijedan strašan krik i oni - odjednom mrtvi!

Ifet Mehadžić - mladić; imao, možda, najčudniju smrt u selu; naime, usred četničkog klanja, ubio ga grom!; stajao je u jednom redu za klanje pod zadružnom lipom, i, odjednom, doista iz vedra neba, u lipu je udario grom, i ubio Ifeta; knjige kažu da je "šehid i onaj koji pogine od udara groma", pa nije naodmet napomenuti da se na Ifetovom preseljenom licu ukazao osmijeh, svijetao i širok, poput munje.

30. O gubitka za robove!
Nijedan poslanik im došao nije
a da mu nisu se rugali!

Redžep Sadić - tetak Redžo; godinama prizivao epske junake da ojunače sadašnjost; ljudi su se tome, naravno, izrugivali; '92.-ge posljednji put pozvao Aliju Đerzeleza, Muju i Halila Hrnjicu; moguće je da su se oni pojavili, i pokušali sa sobom odvesti "epskog pjevača Redžu", ali ih je u tome spriječio rafal: tetak Redžo je ostao ležati na svojoj avliji, doduše s ispruženim korakom, najvećim ljudskim korakom, ali nedovoljnim, i znatno kraćim od onoga od "sedam brda".

31. Zar ne znaju oni koliko smo Mi
pokoljenja prije njih uništili,
i da im se zbilja nisu vratili?!

Fudo Benkovac - dijete od mjesec dana; naboden na bajonet, i takav nosan po selu; poizdalje gledano, mali Fudo je ličio na ploveću veknu kruha; simbolika tu sigurno nije potrebna (tipa: dijete je štruca kruha!), ali potrebna je istina da su 1992. u Bosni ubijali i djecu koja još nisu dosegla ni do kriške, kamoli čitavog, kruha; s druge strane, ubistvo maksuma Fude Benkovca još je jedna istina koja će, kad-tad, izaći na vidjelo: Srbi su tokom zadnjeg stoljeća "mnoga pokoljenja uništili", koja se "zbilja nisu vratila"; u porodici Benkovac ubijeno je pet Fudi, od 1914. naovamo.

32. I svi oni bit će zajedno pred Nas dovedeni!

Sevda Benkovac , Vasva Begić , Subha Medić , Ćima Kičin - kone; zvali smo ih "naše dimijuše", uvijek bile skupa; četnici su ih ubili i, skupa, bacili u šljunkaru; valjda su i u džennetu - skupa.

33. A znak im je i Zemlja mrtva! Mi je oživljavamo
i iz nje sjemenje izvodimo
pa ga oni jedu.

Hasib Šabanović - poljar; vjerovalo se da poznaje jezik bilja; ako to nije bilo tačno, onda je prilično čudno da se na polju gdje su ga ubili skupilo svo poljsko cvijeće na jednu hrpu, tj. na mezar Hasiba Šabanovića.

34. I po njoj smo stvorili bašče, palmike i vinograde,
i učinili da po njoj provriju izvori,

Vehbija Čukan - najsiromašniji čovjek u selu; nekadašnji veleposjednik, čije su bašče, njive i šume bile veće od Uzičke republike; nakon Drugoga sv. rata bezuspješno tjeran u seoske zadruge, jugoslavenske kolhoze; sve dok jednom u jaruzi nije nađen partijac koji je provodio kolektivizaciju rasporena trbuha, a u trbuhu žito i ceduljica: "Eto vani žita!"; (da to nije ništa neobično, i skoro uobičajeno u zemljama tadašnjeg soc. lagera, dokazuje Karlo Štajner, u 7000 dana u Sibiru, str. 151-152.); ipak, trnavskog "kulaka" su dvadeset godina držali po komunističkim zatvorima, od Golog otoka do Zenice; nakon izlaska iz hapsa, bašče, njive i šume su se svele na par kvadrata okućnice, a proleteru Vehbiji nije se dalo počinjati ispočetka; 1992. godine bilo je svejedno da li je neko bogat ili siromašan: zemlja je izjednačavala sve.

35. da jedu plodove Njegove,
a to nisu njehove ruke sačinile!
I zar neće da budu zahvalni?!

Mejaz Bijelić - pravnik; jedini u selu javno jeo svinjetinu; govorio poznatu neznabožačku priču o svinji koja se, neuzubillahi!, jednom stranom očešala o džamiju, pa zbog toga muslimani ne jedu svinjetinu; druga teorija mu je bila također poznata: muslimani su prestali jesti svinjetinu zbog vrućina u svojoj prapostojbini; a pošto u Bosni i nisu tolike vrućine, Bosanski muslimani, po toj budalaštini, mogu se komotno prihvatiti obje strane svinje; Trnavci, naravno, nisu prihvatili nijednu ponuđenu pravnikovu teoriju, i njegovo trabunjanje su pripisivali uticaju đavola donešenih iz Mejazovog mjesta studiranja - Beograda; da su bili u pravu pokazala je, opet, '92.-ga godina: iz svih muslimanskih preklanih vratova potekli su ili potoci mirisa ili harfova; samo se iz Mejazovog vrata čulo nešto nalik na roktanje.

36. Slavljen neka je Onaj Koji je u parovima stvorio sve: ono što iz Zemlje niče, i u njima samima, a i u onome što oni ne znaju!

Džanan Kamenčić i njegova žena džinkinja - najsretniji par u selu; njihovu sreću, izgleda, nisu uspjeli oskrnaviti ni četnici; Džanan je pred njihovim zapanjenim očima jednostavno nestao; govorilo se da ga je žena džinkinja odvela u svoj, nevidljivi svijet, i da još žive u riječi.

37. A znak im je i noć! Od nje dan odvajamo Mi
i tad - u mraku ostaju oni!

Nedžib Kičin - srednjovječan; ni po čemu se nije isticao; njegov lik najbolje odslikavaju karakteristike što se mogu pročitati u njegovoj vojnoj knjižici: kosa crna, oči crne, lice pravilno, nos pravilan...; takav, običan i "pravilan", ostao bi i za svoga smaknuća '92.-ge godine, da se nije desila jedna slučajnost, jedna isuviše čvrsta vremenska pravilnost; Nedžib Kičin bi ostao nezamijećen u prostranstvima statistike da nije pogubljen - u petak, navečer, tačno na granici kada se dijeli blagoslovljeni i običan dan; a, kažu, onaj koji umre u to vrijeme - šehid je!

38. A i Sunce do svoga odredišta jezdi!
To je odredba Silnoga, Sveznajućega!

Fehim Travljanin ,

39. I Mjesecu smo odredili mijene, pa se uvijek vraća
kao stara savijena grana palmina!

Fehimovca , i

40. Niti Sunce treba Mjesec dostići,
niti noć dan preteći! I sve u svemiru plovi.

Nesim Travljanin - jedinjak oca Fehima i majke Fehimovce; rođen za vrijeme duge, pa je bio lijep kao dan poslije duge; poznato je da se četnici nisu obazirali na ljepotu; ali, na ljepotu itekako pazi nebo, koje je '92 .-ge prigrlilo Nesima kao dugu.

41. A znak im je što potomstvo njihovo
u lađama krcatim nosimo,

Meleća Mujadžić - siromašna nena Meleća; siromašna u svim državama i režimima; od bogatstva je imala jedino unuče, siroče, što joj ostade od pogibije sina i snahe u saobraćajnoj nesreći; to bi, doista, bilo veliko bogatstvo - jer jedan hadis kaže da je šehid i onaj ko je za sobom ostavio dobro odgojeno potomstvo da se moli za njega - da ne stigoše četnici; Meleću su ubili nepun minut prije nego njeno unuče, tako da nije sigurno da li je ono uspjelo proučiti barem bismilu za dušu svoje dobre nene.

42. i da za njih stvaramo, slične njima,
one na kojima se prenose.

Sanel Čaušević zvani Pikec - kepec; uzrečica "visok metar i žilet" odnosila se na njega doslovno: jednom je - nije važno kada, jer njegova visina nije zavisila od vremena nego od Boga - mjeren, posve precizno, i, to je iznosilo metar i žilet (knap!); njegova tjelesna sićušnost, međutim, nije mu smetala da se u njoj smjesti prava pravcata ljudina; četnicima je poslužio za usavršavanje njihovih bizarnih igara-mučenja: Pikecu su naredili da trči da bi se najbolji strijelci takmičili ko će ga pogoditi najmanjeg, u daljini; no, dogodile su se dvije nevjerovatne stvari: 1) Pikec je išao polahko, tako da su "oka sokolova" prilično morali čekati; 2) što se više udaljavao, Pikec je postajao sve veći i veći - na kraju se rasplinuo, u komšijskim suznim očima.

43. A ako Mi hoćemo, Mi njih i potopimo,
i spasa im neće biti, niti će ih iko izbaviti,

Ramo Karić - rodom iz Trnove; živio u Sanskom Mostu; radio u Njemačkoj; za vrijeme rata zanimalo ga je samo da sačuva svoju ogromnu kuću, izgrađenu tik nad Sanom; zbog toga je svome prijatelju, Srbinu, mjesečno slao po 300 maraka, u vidu zaštite; prijateljstvo je time ojačano, toliko da je 1994. godine prijatelj iz domovine pozvao, na vjeru, prijatelja iz egzila da dođe na ljetovanje - u svoju kuću; Ramo je stigao u najnovijem tipu mercedesa, ne sluteći ništa; projurio je pored svoga rodnog sela, poklanog i srušenog, toliko brzo da nije ni primijetio prikaze svojih rođaka i komšija kako mu mašu i nešto išarete; prijatelj ga je prva dva dana ugostio dostojno; trećeg dana, domaćinu su se već počela, nekontrolirano, kočiti dva prsta na desnoj ruci; Ramo to, naravno, nije primijetio; pred akšam prijatelj je poveo prijatelja na akšamluk nad samom rijekom; u prvi sumrak ga je - zaklao; kako Sanski Most leži uzvodno od Trnove, a leš je bačen u Sanu, za pretpostaviti je da je Ramo Karić, nakon dužeg vremena, napokon stigao u svoje rodno selo; jedino nije sigurno da li su mu dušu prepoznale duše njegovih rođaka i komšija.

44. osim samilost Naša, da bi uživali do roka nekoga!

Nasuf Ičić - kukavica "po opredjeljenju"; začudo je samo da u svom zečijem životu nije zaradio nijedan od nadimaka iz bogate riznice posprdnosti; četnike je drhteći molio da ga ne ubiju; oni su u "posljednjoj izbi svoga merhameta" pronašli slijedeće rješenje: neće ga ubiti do kraja dana, i neka uživa u ostatku života; nije poznato šta je Nasuf preživljavao za to vrijeme, ali, negdje iza ikindije, prišao je odlučno četnicima i rekao: "Spreman sam za ahiret!"; oni su mu ispunili želju - zaklali ga.

45. A kad im se kaže:
"Bojte se onoga što prije vas bi, i što će vas zadesiti,
da biste pomilovani bili!"

Šemsudin Bešić - poznat po pedantnosti; koju je pokupio dugogodišnjim radom u Austriji; rad, red i disciplina - bio je njegov životni moto; govorio je: "I Allah džellešanuhu je potvrdio ovaj svijet dokumentom - Kur'anom!"; za sve je tražio dokument, ugovor, kvitung; to je išlo dotle da je i četnicima uzviknuo: "Kvitung, gospodo, kvitung!"; oni su to vjerovatno shvatili kao njemačku parolu, i ubili ga; tako da iza njegove smrti nije ostala nikakva potvrda, ako ne računamo jedan veliki tefter - Nebesku Knjigu u koju se upisuju sva ljudska djela.

46. A nije im došao nijedan znak
od znakova njihova Gospodara
a da mu nisu okrenuli leđa!

Mirhad Sadić - rezervni kapetan JNA; šljam i protuha, kakvih je bilo prilično u narodu koji nije volio JNA; 1992., umjesto da organizira narod za odbranu, zavukao se, doslovno, pod materinu suknju; četnici ga našli pod sećijom, na kojoj se, kao bezbrižno, baškarila kapetanova majka; isparali mu trbušinu, prije nego je on i uspio prozboriti da im, zapravo, i trbuhom i dušom pripada.

47. A kad im kaže: "Dijelite od onoga
čime vas je opskrbio Allah!" -
oni koji ne vjeruju vele onima koji vjeruju:
"Zar da mi hranimo onoga
koga bi, da hoće, nahranio Allah?!
Uistinu ste vi samo u očitoj zabludi!"

Prosjak Graha - nasljednik prosjaka Apata; također, bez imena i prezimena; niti ga je za to neko pitao, niti bi on, vjerovatno, i znao da je i pitan; to, uostalom, nisu pitali ni četnici '92-ge, kada su ga zapalili u njegovim ritama; Grahino ime saznat će, izgleda, samo Bog i Njegovi pomoćnici, što je, ipak, utješno za tu napaćenu dušu.

48. I još vele:"Kad će već ova prijetnja, ako istinu govorite?!"

Iso Travljanin - četrdesetogodišnjak; miran i tih; što bi se reklo, nikad nikome nije kazao "ni tamo se"; čovjek pomisli na njega, tek pošto ga ugleda; kada se neko okomi na njega, on to uopće ne razumije, samo stoji, i gleda u čovjeka; stoga cijelo selo nije sebi moglo doći od čudenja kada je jedan četnik izjavio da ga je Iso, jednom, uvrijedio, i da mu je prijetio zelenom sabljom; događaj je mogao biti samo obratan - da je četnik uvrijedio Isu, a da ga je Iso samo gledao; i, moguće, prijetio svojim mirnim zelenim očima.

49. Oni drugo ne čekaju osim povika jednoga
koji će ih obuzeti,
dok se jedni s drugima budu svađali!

Munever Lezić - svađalica i prznica; taj bi zavadio dva oka u glavi; njegova sklonost ka svađi bila je neumorna; pa, čak, i za vrijeme sveopćeg pogroma sela: Munever Lezić pred očito zadovoljnim četnicima svađao se sa svakim komšijom koji je i u snu pomislio da pruži otpor; sve dok nije pala komanda četničkog komandanta da su svi muslimani nepodijeljeni - u smrti.

50. I ništa neće moći oporučiti,
niti će se svojoj porodici vratiti.

Ismail Medić - mladić; jedinjak; nakon rođenja, otac mu nije htio priznati očinstvo; ekspertiza krvi stala na očevu stranu; ali, ono što nije uspjelo medicini, uspjelo je životu: dijete se, vidno i ubrzano, uobličavalo u očev lik, tako da je već sa pet godina bio minijaturni otac; pošto je stasao u mladića, Ismail se komotno mogao proglasiti očevim bratom -blizancem; 1992.-ge četnici su pred iskupljenom gomilom tražili da se javi Ismail Medić, jedan od organizatora odbrane sela; na zaprepaštenje ljudi, pred četnike je izašao Ibrahim Bijelić , i rekao: "Ja sam Ismail Medić"; četnici su njegov lik uporedili sa likom iz općinske dokumentacije, i nisu imali nikakvih primjedbi; Ibrahim Bijelić mučen je stravično, ali se, svojom smrću, barem pokazao dostojnim uloge oca, i time pronašao svoje zagubljeno ime; Ismail Medić, pak, nije mučen, strijeljan je sa jednom grupom, u kojoj se ljudi pred rafalima ni po čemu nisu razlikovali, dapače, kao da su ih meci izjednačavali.

51. I u rog će se puhnuti, pa će oni iz svojih humki
Gospodaru svome požuriti,

Asim Kičin zvani Keta - grobar; sve duše su preko njegove lopate odlazile na ahiret; više boravio kod mezara nego u vlastitoj kući; zaklinjao se da bolje poznaje Munkira i Nekira, meleke iz mezara, nego bilo kojeg seljanina; ubili su ga udarcima lopatom u glavu, pošto je prethodno sam sebi iskopao mezar.

52. i reci: "Teško nama! Ko nas ovo oživi iz grobova naših?"
"Ovo je ono što je Milostivi obećao,
a poslanici su istinu rekli!"

Nermina Benkovac - mlada žena; noseća; sa prvim djetetom; kojemu je već bila izabrala ime (Fatih); rasporili je poput ogromne misirače; Fatih, koji nikad neće udahnuti svoje ime, ostao je mrtav u majčinoj utrobi.

53. Bit će samo povik jedan, i oni će biti svi
pred Nas dovedeni!

Alosman Lezić - čovjek sa najsnažnijim glasom u okolici; kada bi i najtiše govorio, budio bi najtvrđeg snivača; ali, od komande četničkog komandanta da stane pred stroj za strijeljanje, onijemio; možda će progovoriti Tamo Gdje Progovara Sve; no, nije sigurno da će to biti baš sa njegovim snažnim glasom.

54. "Danas se nepravda neće nijednoj duši učiniti,
bit ćete nagrađeni onako kako ste radili!"

Mustafa Travljanin - jedini seoski komunista; kako dugo godina u selo nije dolazio berber, a kasnije iz partijskog uvjerenja, ostao neosunećen; četnicima je pokazivao crvenu partijsku knjižicu, i skidao gaće; nije mu pomoglo - zaklan.

55. Doista će Danas stanovnici dženneta
uživanjem biti zauzeti,

Fatmir Čaušević - mladić; umro od žeđi u logoru Krinks; pokušavao utoliti žeđ vlastitom pišakom, koju je hvatao u jednu skrivenu konzervu; to je i uspijevao sve dok se tekućina u sasušenom tijelu mogla obnavljati; ali, kraj je bio, skoro naučno, neminovan: iz dana u dan bilo je sve manje pišake, a sve više zeđi; sve dok se proces nije zatvorio u jedan, suhi, krug; (Fatmir je, doduše, molio i druge logoraše da mu napišaju njegovu konzervu, ali oni na to nisu pristajali); na životnom planu, također, zatvoren je krug: dugo godina se selom pričalo da je Fatmir već na rođenju palucao jezikom, tražeći tekućinu - a vratio se tamo odakle je došao palucajući jezikom; u džennet?; moguće; jer, vjeruje se da je šehid i onaj koji umre od žeđi.

56. oni i žene njihove u hladovima,
na naslonjačima naslonjeni!

Fikreta i Velija Sadić - muž i žena; zajedno otišli prema ahiretu; to je prvi njihov zajednički odlazak negdje; nije sigurno da će gore "biti u hladovima, naslonjeni u naslonjačima"; doduše, Velija na ahiret nije otišao svojim motorom marke Tomos, ali, istim putem je otišla i

57. U njemu će voća imati,
njima će svega što željeli budu - biti!

Hiljadarka - seoska radodajka i uspaljenka, koja vjerovatno neće okusiti džennetsko voće, jer je već itekako okusila voće grijeha.

58. "Selam! Mir vama!" -
riječi su od samilosnog Gospodara.

Hamša - Hiljadarkina sestra po "veseloj krvi"; mada je na Gospodaru milostivom da određuje količinu milosti, sa ovećim zavežljajem kurvaluka Hamša će teško i gore smiriti svoju razdraganu krv; možda joj, ipak, pomogne činjenica da četnicima nije dala, i rečenica koju je tada izgovorila: "Nikad nisam spavala sa životinjama!"; to je bilo dovoljno da je ne siluju, nego da je odmah izrafalaju.

59. "Odvojite se danas vi, o zločinci!"

Naim Mehadžić - merhametlija i dobričina; život proveo u upućivanjima na dobro i odvraćanjima od zla; maksima mu bila: "Dobro je. I svaka stvar biće dobra"; jedan od malobrojnih koji je (goloruk, ako se ne računa vjera?) izašao pred četnike, i rekao: "Odvojite se od nas vi, o zločinci!"; zločinci, međutim, nisu voljeli da im se kaže da su zločinci, pa su Naima Mehadžića ubrzo sklonili (čitaj: zaklali) - da im ne smeta na njihovom, zločinačkom, putu.

60. O sinovi Ademovi! Zar vam nisam naredio Ja:
"Ne štujte Šejtana!
Zbilja, neprijatelj otvoreni on je vama!

Ibrahim Travljanin zvani Crnac - za vrijeme posljednjeg popisa stanovništva na mjesto nacionalnost iz nekog, samo njemu znanog, protesta upisao Crnac; četnici su doista mislili da u selu živi neki crnac; kada se pred njima pojavio Ibrahim, žut i pjegav, grohotom su se smijali; i zaklali ga.

61. Meni robujte vi! Ovo je Put Pravi!

Ishak Karić - tridesetogodišnjak; ostao poznat kao hodočasnik na Titin grob, odmah nakon Titine smrti; tada je, inače, bilo popularno i veoma rodoljubno posjećivati Kuću cvijeća u Beogradu; izmišljale su se razne budalaštine: pješačenje kroz cijelu Jugoslaviju, odlazak na biciklu, stopiranje do Titinog groba...; Ishak je sa grupom mladića planirao jedinstveno hodočašče: splavom do Kuće cvijeća; sponzor putovanja bila je sama općinska vlast, a splav je ispraćen muzikom i cvijećem, bacanim sa obala rijeke; splavari su plutali Sanom, Unom, Savom i stigli do Beograda (jedna crtica u "Sportskim novostima" govorila je da je njihov poduhvat uspio); na događaj se zaboravilo brzo, koliko čovjeku treba da shvati da je "besmrtnik" mrtav i da je nastupilo vrijeme malo slobodnijeg disanja; i sve bi i ostalo u opsegu zaborava, da '92.-ge ne stigoše oni koji ništa ne zaboravljaju; ukratko rečeno, Ishaka Karića su ubili njegovi suputnici sa hodočašča u Beograd, uklesali mu nožem zvijezdu petokraku na čelu, prikovali na splav, i - pustili niz Sanu.

62. On je na stranputicu od vas odveo mnoge,
zašto se opametili niste?

Skender Bijelić - prvi u selu imao televizor; mada je bio dobar čovjek i vjernik, ako je istina da je tv "šejtanska kutija", onda će samo vaga na kojoj se mjere ljudska djela moći precizno izmjeriti njegov merhametluk i šejtanluk; i od dvoja vrata (iza jednih je vatra, iza drugih blažena svjedost) odrediti na koja će pokucati; inače, četnici ga ispilali na cirkularu.

63. A ovo - džehennem je koji vam obećan je!

Muniba Medić - djevojčica; 8 godina; vragolasta, kao i sva djeca, ali, možda, za jedan stupanj vragolastija; majka ju je zbog toga često strašila sa džehennemom, onom poznatom pučkom slikom prepunom vatre, strašnih bića i prikaza; '92.-ge je dugo gledala četnička divljanja, i, napokon, rekla: "Mama, ovo je džehennem! Ali, otkud na zemlji?"; i to je, vjerovatno, najtačnija slika Bosne toga doba.

64. Danas se u njemu pržite zato što vjerovali niste!"

Fahir i

65. Danas ćemo zapečatiti usta njihova, a Nama
govorit će ruke njihove,
i noge njihove svjedočit će
što su radili - o tome!

Fahira Kamenčić - brat i sestra; lutkari; sredinom sedamdesetih godina strpani u jednu od mnogobrojnih socijalističkih ludnica, zato što su im lutke ličile na J. B. Tita i ugnjetene proletere; osamdesetih godina, kada su ih se još samo sjećala djeca u snu, vraćeni su u selo: onijemjeli i bezglasni, jedino sa rukama koje su povlačile neke nevidljive konce nekih nevidljivih lutaka; takvi su i otišli prema ahiretu: "sa rukama koje svjedoče".

66. A da smo htjeli Mi, oči njihove bismo zgasli,
i kad bi na Put pošli - kako bi onda vidjeli?!

Melika Bešić - student biologije; imala nepodnošljivo lijepe oči; plave; bistre; sa pogledom "na kojem bi se moglo pokliznuti" - kako su govorili sarajevski mangupi, udvarajući joj; a govorilo se da su od reskosti njenih zjenica pucali okulari na mikroskopima; četnici su Meliki Bešić užarenim čeličnim iglama gasili djelić po djelić bistrine; na kraju, u njenim očnim dupljama ostala su dva ugarka, zgasla i sparušena.

67. I da smo htjeli Mi,
na mjestu njihovu bismo ih u drugo šta pretvorili!
I ne bi nikuda mogli hoditi, niti se vratiti!

Amra Kičin - djevojčica; 5 godina; silovana; pošto je zbog nedoraslosti nisu mogli silovati, žiletom su joj rasparali međunožje, pa je potom silovali; Amra nije dočekala kraj silovanja, već je bila mrtva; prizor je bio toliko stravičan da nije jasno zašto Bog nije, odmah, primijenio 67. ajet sure Ja-Sin; objašnjenje možda leži u činjenici da, doista, ne postoji "ništa drugo" gore u šta bi se silovatelji mogli pretvoriti?

68. Onome kome život dug damo, izgled njegov
unakazimo!
Zar se oni neće opametiti?!

Tatle Benkovac - već starica; najružnija u selu; kada bi u selo dolazio kakav musafir, sklanjali bismo je da je ne vidi; jedino pred četnicima '92.-ge nismo je uspjeli skloniti; to njima i nije bilo važno, oni nisu ni primijetili da Tatle nije ružna.

69. A Mi Poslanika nismo učili pjesništvu,
niti to dolikuje njemu!
Ovo nije drugo do Opomena i Kur'an razgovijetni

Jahija Bešić - seoski pjesnik, i dobričina; spjevao, "po narodnu", sve značajnije događaje u selu: dolazak struje, vodovoda, odlazak ćire, asfaltiranje puta Trnova - Sanski Most, obnavljanje turbeta...; jedino nije uspio da, svojom šaljivom notom, opjeva najveći događaj u povijesti sela, pokolj 1992.-ge: niti je vrijeme bilo za šalu, niti je Jahija uspio preživjeti (a da bi se pisalo, valja, barem, preživjeti!); četnici su ga odveli sa jednom grupom Sanjana, i strijeljali.

70. da onoga ospomene ko živ je,
i da se o nevjernicima Riječi obistine!

Neđmija Ičić - čitav život dijelio raznorazne savjete i opomene; u jeku komunističke diktature, sa moralnih prešao na poljoprivredne savjete; ali, kako mu se rječnik već nepovratno utopio u vrtloge etike, njegove agrarne prodike više su ličile na vazove nego na korisne savjete; već 1991. godine opominjao je da dolazi vrijeme čije je lice lobanja i ukrštene kosti; naravno, niko ga nije poslušao; iduće godine, međutim, bilo je kasno: Neđmija Ičić nije mogao da onoga opomene ko živ je, jer, naprosto, nije bilo živih.

71. Zar ne vide oni da samo za njih Mi stvorili
stoku koju dadoše Ruke Naše, pa oni - njeni posjednici,

Rusmir Begić zvani Cicun - poznat kao škrtica i paroljubac; da li je to bio razlog i njegovoj odbrani imovine '92.-ge, ili je u pitanju hadis koji kaže da je šehid onaj ko brani svoju imovinu - tek će se utvrditi tamo gdje se sve utvrđuje, na ahiretu.

72. i da smo je njima podvrgli,
pa neke su im jahalice, a nekima i hrane se,

Maše Benkovac - prvi moderni trnavski farmer; uveo u stočarstvo, već sedamdesetih godina, čudne sprave koje same kravama i ovcama izvlače mlijeko iz vimena; potom, mirisno livadsko sijeno pretvarao u nekakvu nedefiniranu smjesu, i nazivao je silažom; kasnije je sve to bilo normalno; vjerovatno ni četnicima ne izgledaše ništa neobično, da nije bilo koincidencije (slučajne, sudbinske?; ali, posigurno, krvave): Maše Benkovac se, nakon logora na Manjači, našao u Brčkom; i tu je ostavio kosti - ako se ostavljanjem kostiju može nazvati mljevenje Bošnjaka Maše u brčanskoj kafiteriji, gdje je, inače, samljeveno 2.500 Bošnjaka, i pridodato kao sastojak hrani za svinje; to je najveći zabilježeni primjer kanibalizma u ovom stoljeću.

73. a oni od stoke imaju i koristi druge
i napitke! Zar biti zahvalni neće,

Zećir Travljanin - u mladosti, siromašan, do granice krepanja; govorilo se da ni običnih opanaka nije imao, nego da je noge umotavao u krpe; u starosti, bogat, do granice socijalizma; ponekad imitirao Tita, pušeći debelu cigaru, kubu, i čisteći cipele sa novčanicom od 1000 DEM; prosjake je tjerao od kuće, a Cigane mrzio; '92.-ge mislilo se da nikome nije ni do maraka ni bogatstva; ipak, Zećir je pokušao spasiti glavu poznatim metodom - podmićivanjem; možda bi mu uspjelo - dijeleći na svakom srpskom punktu po 1000 DEM - da, pred sam izlazak iz Bosne, nekom pijanom troprstašu nije bilo draže ubiti muslimana nego uzeti 1000 DEM; Zećir Travljanin je ubijen rafalom s leđa, i dugo je ležao pored puta, kao opomena konvojima prognanih sunarodnjaka; dok nekom Ciganinu nije palo na pamet da pretraži, već raspadajućeg, Zećira; kada mu je skinuo cipele, Ciganin se zaprepastio: Zećirovi tabani su bili obloženi novčanicama od 1000 DEM; pošto su novčanice bile slijepljene tutkalom za kožu, Ciganin je nožem ogulio i kožu i marke; nije poznato kojim je metodom uspio, i da li je uopće uspio, dobiti "čist" novac.

74. već pored Allaha prihvaćaju božanstva druga
ne bi li im pomogla ona!

Asmir Čaušević - mladić, blizi tridesetim; neobično sklon vjerskim sektama i pravcima, što ih je upoznao osamdesetih godina u svojim lutanjima malo otkravljenom socdržavom; bio subotar, pa zbog toga nije htio primiti pušku u vojsci; poslije se priključio sekti nekog opsjenara Maharadžija; a u nacionalnim previranjima početkom devedesetih zastupao učenje bogumilske Tajne knjige; dolazak četnika sve je Trnavce izjednačio u "Turke, fundamentaliste i balije"; Asmir Čaušević je zaklan, kao jedna od mnogobrojnih obrednih žrtava svih religija, ili kao običan pravoslavni hir, nije važno; da li je u predsmrtnom času proučio Kelimei-šehadet, važno je - ali nije poznato.

75. A pomoći im neće moći,
a oni su njima vojska poslušna!

Agim Bešić zvani Kiko - Trnavac, dugo godina radio u Beogradu, kao vozač; začudo, oženio se muslimankom; začudo, velim, jer je u selo bahnuo sa četnicima; bradat, sa kokardom na šubari, bez traga djetinjstva na sebi; niko ga ne bi ni prepoznao da mu četnici nisu naredili (slučajno ili namjerno?) da ubije rođenu majku; Kiko je poveo mater prema Sani, digao pušku, nanišanio, zastao, i - okrenuo se; počeo je pucati nasumice, po četnicima, seljanima, govedima, u nebo; dok ga nisu smirili, sa osamdesetčetvorkom.

76. Neka te ne žaloste riječi njihove! Mi zbilja znamo sve
što oni taje i Šta na javu iznose.

Hamzo Kamenčić - sveznalica, i šnjuhator; znao šta se u selu događa od pamtivijeka; neke komšije su se žalile da im zaviruje i u snove; od Ćeman-efendije je ultimativno traženo početkom sedamdesetih godina da iz njega odstrani tuđe snove; Ćeman-efendija je to odbio, rekavši da su snovi u domenu Stvoritelja i Njegovih pomoćnika zaduženih za insansku pamet; '92.-ge se počeo vrzmati oko četnika, kao oko kućnih lonaca; sve dok im nije dosadio, i dok ga nisu ubili; Hamzo Kamenčić, uhoda tuđih snova, prije no što je preselio u Veliki San, uspio je reći: "Oni uopće nemaju snova. Kao da su, neuzubillahi, životinje!".

77. Zar čovjek ne vidi
da ga Mi stvaramo od sjemena kapi,
a on - neprijatelj otvoreni!

Munira Jagurdžija - djevojka; bula; lijepa i povučena, ali toliko da se je njena ljepota jedva primijećivala; dođoše, međutim, oni koji primijećuju sve; i odvedoše lijepu bulu Muniru; četnici su, kasnije, pričali o nekoj nijemoj ljepotici u javnoj kući u Prijedoru; da li zbog ljepote, ili zato što je bula, Munira je seljena od jedne do druge srpske javne kuće, tako da je primijećena u burdelju Kod Sonje, na Palama, u Vilinoj Vlasi u Višegradu; tu, u Višegradu, nekako se dočepala Drine, i - bi spašena, Munira Jagurdžija, jedina bula u cjelokupnoj historiji sela Trnove.

78. I primjer Nam navodi,
a kako je stvoren - zaboravi!
I veli: "Ko će kosti ove, kad budu istruhle, oživiti?!"

Malić Šabanović - rudar; udarnik dvanaest puta; priviknute na jamsku tmušu, oči mu svijetlije i u tami; pred četnicima se sakrio u rupu koju je sam, poput krtice, iskopao u jednoj živici; možda bi i opstao u svome malom rudniku da četnici nisu odlučili izbušiti, nekim čeličnim čakljama, sve živice u okolini; Malić je probušen jednom takvom čakljom, i - kosti će mu istruhnuti u mezaru kojeg je sam sebi iskopao; ali, ipak - kakvom-takvom mezaru!

79. Ti reci: "Onaj će ih oživiti Koji ih prvi put stvori!
I On za svako stvorenje dobro zna,

Ferid i Ferida Čaušević - brat i sestra; povezani tolikom ljubavlju da su im se tijela, iako ubijeni na suprotnim stranama sela, približila na rukohvat, barem toliko da jedno drugom stisnu ruku; što je, čini nam se, dovoljno da i u džennetu budu nerazdvojni.

80. Onaj Koji vam iz drveća zelenoga vatru stvara
pa vi njome ložite!"

Bajram Čukan - prvi lugar musliman nakon sedamdeset godina; a, i to nikad ne bismo dočekali da se ne dogodiše prvi slobodni izbori; nepunu, dakle, godinu dana Bajram je veselo tumarao bosanskim šumama; krajem devedeset i prve, došao je u selo zabrinut, govoreći da je u šumi vidio strašnu neman, ogromnog tijela prekrivenog zelenim krljuštima, velikog vrata i jednoga oka na tom vratu; iduće godine neman je prepoznata u jednom od srpskih tenkova; a Bajrama Čukana su posjekli sjekirama, poput mladog stabla.

81. I zar nije moćan Onaj Ko je nebesa i Zemlju stvorio,
da stvori njima slične?
Jeste!
On sve stvara, On sve zna!

Nurudin Nuro Benkovac - brat lažljivca Muhe Benkovca; za razliku od brata partizana, miran i povučen; takav bi i ostao, nezamijećen, da jedan od četnika nije slučajno sa već mrtvog Nure htio skinuti sako; dotrčao je pred četnike kao sumahnut i vukao ih da vide čudo neviđeno; kada su se približili mejitu, na njegovoj desnoj mišici su mogli jasno pročitati, istetovirano: ispod zakrivljenog noža - 13. SS (oznaka čuvene handžar-divizije iz 2. sv. rata); a na Nurinim prsima raširio se, od ramena do ramena, njemački orao; Nurudin Benkovac je tako postao još jedan dokaz da jedino Bog sve zna, a nešto od toga saznaju i zločinci.

82. A odredba Njegova, kad On nešto hoće,
samo je da tome kaže:
"Budi!" I ono biva!

Hava Bešić - dijete; rođeno za vrijeme prvoga dana zločina u selu; četnici su nad majkom što se porađa - čekali; pošto se dijete rodilo, ubili su ga, nabijajući ga na bajonet; jedino je neko iz okupljene gomile uspio, između njenog rođenja i preseljenja, viknuti (staračkim glasom!): "Neka bude - Hava!" - utiskujući u ovaj svijet ime Prve Žene, Majke svih nas, Have; Hava Bešić je, eto, i ne znajući, sa prvim ženskim ovodunjalučkim imenom i najstarijim trnavskim prezimenom, najmlađa i najnevinija, preporučila cijelo selo Allahu dž.š. ajetom:

83. Pa neka je slavljen Onaj u Čijoj je Ruci
Vlast nad svakom stvari,
k Njemu ćete se vratiti vi!

Njemu se želim vratiti.

Idem na Turbe. Sjetih se: jedini živi stvor ovdje je - šehidski izvor. Nema nijednog oka koje će spustiti moju glavu na zemlju, osim, možda, izvorskog.

Idem uz brdo.

Volio bih da sam dječak, u bijeloj košulji, plave kose, bosih tabana, sa petama koje još uvijek mogu pregaziti i ono što jeste i ono što nije.

Ljeto je, mlađe od samog sebe, mliječno poput sunca na istoku. To znam. Sve drugo je ostalo iza mojih leđa, kao nehajno bačeno sjećanje.

I stigoh na vrh Turbeta.

Moj put je kratak, kraći od dječijeg daha. Dovoljno sam svjedočio, ja, svjedok. Volio bih da se negdje nekad nađu nečije uši koje će sve to čuti. Ali, to već nije u mojoj moći. To je u moći Onoga Koji Sve Može.

Na Turbetu je, također, pustopoljina, trava koja se lijepi za zemlju, vinjage kupina i bršljana, jara. Razrušeno je i turbe prvog šehida Malika. Da ima ljudskog oka, prvi put bi vidjelo da, evo, postoji i vrijeme u kojem nema turbeta.

Kada sam se približio, moje oči, koje sve manje vide, ugledale su oko razrušenog turbeta trideset i tri male svjetlosti, ne veće od iskre u djetinjem oku.

Na Turbetu sjede trideset i tri šehida. Sjede oko razrušenog turbeta. Ispod brda naziru se srušene kuće, između kojih idu neki ljudi. Kada se pogleda sa neba (jedine motrilišne tačke prilične ovom trenutku) trideset i tri šehida čine jednu halku.

Trideset i treći šehid: "Vrijeme je da počnemo. Upravo sam došao odande gdje ste vi svi bili. Obavještavam vas da dolje nema više Ademovog roda. Dokaz za to ja sam. Evo, još nosam svoju glavu pod pazuhom, i čekam glas sa prvoga dunjaluka koji će je spustiti na zemlju." ( Pokazuje slobodnom rukom na glavu ispod pazuha. ) "Naravno, neću da govorim o sebi, uostalom, ni vi mi ne možete pomoći, vaši glasovi su sa drugoga dunjaluka."

Trinaesti šehid: "Zašto smo onda ovdje? Meni je već muka, i dobro znate da moje opekotine ne bole samo u džennetu." ( Puše sprženim usnama po sprženom tijelu. )

Deveti šehid: "Svi te razumijemo, draga Muhinca. Ali, pusti Ziji da kaže što mu je na srcu." ( Dodiruje vodenom rukom svoje vodeno srce. )

Svi uglas: "Da, da čujemo."

Trideset i treći šehid: "Dolje, rekoh, nema nikoga. Sve je porušeno. Evo, i turbe je porušeno, kao što vidite. Jedini živ stvor je ovaj šehidski izvor na Turbetu. Moramo odlučiti šta ćemo s njim. Da li ga presušiti, ili ostaviti. Svi smo ovdje. Pa odlučimo."

Osmi šehid: "Tačno, braćo. Insan ima 33 rebra. Tespih ima 33 bobe. Isa Pejgamber je umro u 33-ćoj godini. Ima 33 vrste šehida." ( Gladi svoju učenu bradicu. )

Dvadeset i četvrti šehid: "Fino si to objasnio, Eko."

Drugi šehid: "U čemu je uopće problem? Ja ništa ne shvaćam." ( On je dijete, i normalno je da ne shvaća. )

Treći šehid: "Besime, sine, kako ne shvaćaš da mogu doći četnici i opoganiti naš izvor?"

Osamnaesti šehid: "I ne samo to. Gore bi bilo da otkriju kako on liječi ljubavne bolesti.

Dvanaesti šehid: "Ti, Mine, samo misliš na ljubavne jade."

Osamnaesti šehid: "A ti, Edheme, nikad nisi ni čuo za ljubav!"

Četvrti šehid: "Mislim da je Mine u pravu. Ja, koji sam svojom glavom napravio izvor, ni u džennetu se ne bih smirio kada bi se to desilo."

Šesnaesti šehid: "Braćo, treba uzeti u obzir da je ovo ipak Malikov izvor."

Svi uglas: "U pravu si, Hasane."

Sedmi šehid: "Znači li to da ćemo presušiti izvor?"

Četrnaesti šehid: "Ja tako nisam shvatio, Hile."

Četvrti šehid: "Nisam ni ja, Ilijaze."

Sedmi šehid: "Ima šehida čiju smrt ljudsko oko nije vidjelo. I moguće je, sve je u Allahovim rukama, da se oni jednoga dana vrate. Njima će trebati izvor."

Četrnaesti šehid: "S druge strane, ima živih Trnavaca u tuđini. I njima će trebati izvor." ( Potom doda svojim lipinim glasom ) "Koliko znam lipi sin Jasin nikad se nije vratio iz tuđine. A tu je i did Hamid koji je iščeznuo u drugi zavičaj."

Dvadeset i treći šehid: "Vratit će se i moj Ismar, inšallah! On će se sigurno vratiti!" ( Glas mu je čvrst, a ruke dignute ka nebu )

Trideset i drugi šehid: (staračkim, zemljanim glasom) "Moj Ismar... Inšallah... Moj Ismar...".

Prvi šehid: "Mislim, braćo, da je, ipak, jedna stvar najvažnija: sačuvati din. Ako nestane i ovoga izvora, ništa muslimansko ovdje neće biti."

Dvadeset i peti šehid: "Tako je, Ćeman-efendija. Pošto više nikog nema da se moli za nas, neka barem izvora da žubori."

Peti šehid: "Izvor je, Meleća, potreban i zbog još jedne stvari: neka poji žedne životinje, ako već nema ljudi."

Petnaesti šehid: "Proklete bile sve životinje! I tebi se čudim, Hamede, ti koji si skrado od životinje da tako govoriš?"

Peti šehid: "E, moj Muzafere, tebe ni džennet ničemu nije naučio. Pomiri se već jednom sa svojim poskokom, Muzafere!"

Dvadeset i drugi šehid: "Dobro je, braćo, dobro. I svaka stvar bit će dobra."

Trideseti šehid: "Za tebe je, Naime, uvijek dobro. Vidiš, bolan, da nam hoće uzeti i posljednje što imamo."

Dvadeset i deveti šehid: "Pusti ga, Fatmire, dobrota je ljekovita, makar bila i iluzija." ( Riječi su mu prekidali čujni grčevi u stomaku, od prevelike gladi. )

Šesti šehid: "Mislim da i ostavljanje i presušivanje izvora imaju jake strane. Da će se četnici okoristiti izvorom, boli me. Opet, nadam se da će jednom neko doći na izvor ko neće biti naivan kao mi." ( Šesti šehid bio je pravi simbol naivnosti: bio je razapet. )

Deseti šehid: "Ja sam za to da se izvor ne presušuje. Naime, zaboravili ste da izvor ne liječi samo ljubavne jade. On liječi i vid, i sluh, a ako hoćete i trbuh." ( Dok je govorio držao se sve vrijeme za trbuh. )

Sedamnaesti šehid: "Nisi u pravu, Selime. Meni izvor nije pomogo."

Trideseti šehid: "Nije ti ni mogo pomoći, Munibe, kad si radio u tom prokletom kamenolomu na kraju svijeta."

Sedamnaesti šehid: "Ne kažem, samo meni nije pomog'o." ( Teško je govorio, držeći na sebi stijenu, koju nije mogao zbaciti. )

Jedanaesti šehid: "Nije ni meni pomog'o, mada sam bio tu."( Glas mu se čuo ispod nekakve kapuljače koja mu je sakrivala lice. )

Dvadeset i šesti šehid: (snažnim, gromovskim, glasom) "Tebi, Atife, mog'o je pomoći samo Bog. Ti si svoju bolest donio iz drugog zavičaja, a izvor liječi samo bolesti iz našeg zavičaja. Na kraju, Bog ti je i pomogo." ( Ispod kapuljače čulo se nešto kao uzdah' )

Trideset i treći šehid: "Draga braćo, nismo se ovdje skupili da ispričamo historijat naših smrti, niti da raspredamo kakav je naš izvor. I prvo i drugo, svi znamo. Treba samo da odlučimo šta da radimo."

Dvadest i sedmi šehid: "Treba da i ostali kažu šta misle."

Trideset i treći šehid: "Pa, reci, ti, Midho."

Dvadeset i sedmi šehid: "Ja ne znam da mislim. Ja samo znam da postavljam pitanja."

Trideset i treći šehid: "Pa, postavi pitanje."

Dvadeset i sedmi šehid: "Koliko taj izvor more napojiti mrava?"

Trideset i treći šehid: "Mnogo."

Dvadeset i sedmi šehid: "Onda sam ja za to da se ne presušuje!"

Dvadeset i osmi šehid: "Mojim očima izvor nije mogo pomoći. Jer su već bile opoganjene u Banjoj Luci. Ali, nisam za to da se presušuje. Ne volim ništa što presušuje."

Devetnaesti šehid: "Mada je izvor Božiji dar, na mojoj je zemlji. Nisam za to da presuši. Napokon, Božiji dar more uzeti samo Bog."

Dvadeseti šehid: "... Izliječio je moga brata od glavobolje..."

Trideset i treći šehid: "Pa, Harise?"

Dvadeseti šehid: "... Mislim da se zaključak sam nameće..."

Dvadeset i prvi šehid: "Mojoj komšinici je podario dijete..."

Šesti šehid: "Svakom je Trnavcu izvor nešto podario, Klene, kakve to ima veze?"

Dvadeset i prvi šehid: "Da se ne presušuje!" ( Dometnu komšijskim glasom. )

Trideset i treći šehid: "A šta ti misliš, moj Iko?"

(Trideset i prvi šehid, mada se savršeno uklapao u halku, izgledao je kao da uopće nije tu.)

Trideset i prvi šehid: (odsutnim glasom, koji je dolazio odasvud) "Vidim: uz brdo ide jedan lijep dječak. Kosa mu je bijela, halja mu je bijela, on je od čiste svjetlosti. U ruci drži izgubljeni alem sa naše džamije. Uskoro će doći do izvora, u izvoru pogledati u oko svakoga od nas, i reći nam šta da činimo. Zato, šutimo, i čekajmo."

(Trideset i tri šehida je sjedilo u halci oko turbeta. I šutilo. Niko se nikad ne bi mogao sjetiti da su ikad prozborili ijednu riječ)

(Velika plava zavjesa. Tj. nebo.')

Prilazim izvoru. Vidim: još uvijek je velik kao dva dječija obraza. Imam 33 godine, vršnjak sam hrišćanskog božanstva, i vrijeme je da prvi put, možda, čist priđem svome Bogu.

Slobodnom rukom zahvaćam pregršt vode. Triput umivam ruku koja drži glavu pod pazuhom. Triput premećem vodu u slobodnoj ruci. Ispiram usta i zube, a zatim nos, tri puta. Sve to radim rukom koja ne prihvaća glavu, i molim Allaha dž.š. da mi ukabuli tu promjenu. Jedanput mokrim dlanom prelazim preko lica ispod pazuha, i, osjećam da posljednji put neko dotiče moje lice. Kroz prste, kroz vodu i prste, kroz vodene prste, vidim izvorsku vodu. U vodi vidim oko, kojeg bi jedino prepoznala moja majka. Drugi put umivam lice, i vidim opet vodu, u vodi vidim oko, sada, već, upola mlađe.

Molim Allaha dž. š. da mi ne šalje iskušenja, i da završim do kraja svoj nijet.

Pa treći put umivam lice, i - treći put vidim vodu, u vodenoj špigli vidim oko, vidim oko dječaka, koji se neprekidno sjeća doba kada je bio čovjek.

Molim Allaha dž.š. da me ne iskušava licima koja sam nekad imao.

Pokušavam da operem ruku koja pere, do iznad lakata, i, sa strijepnjom, molim Boga da učini blagorodnom vodu što se niz ruku cijedi. Tri puta. Sa rukom koja pridržava glavu lakše je. Tri puta. Pred očima mi i dalje trepere moje djetinje oči. Mokrim dlanom, toliko da uščuvam adet i red, potirem triput cijelu glavu. Pa uši, pa vrat. Na kraju, perem desnu pa lijevu nogu, do poviše članaka. Mlado oko je još uvijek tu, blizu, toliko da više nisam siguran kojim okom gledam.

Molim Allaha dž. š. za snagu i strpljenje da izvršim davno izrečen zavjet: "Ovo dijete će umrijeti tek onda kada samo spusti svoju glavu u zemlju!"

Pomičem polahko prste na ruci koja drži glavu pod pazuhom. Jedan. Drugi. Treći. Kada je glava ostala u dva prsta - sama je skliznula. I da nisam bio zauzet glasom koji se odjednom pojavio, zakleo bih se da je glava pala u - nebo. Jedinu našu zemlju.

I sve je pokrio glas, kao veliki bijeli ćefin:

"Bismillahir-rahmanir-rahim!"