Ključanin, Zilhad

Samo se uz zvuke zavičaja može usniti.

Fali mi san. Nisam pospan, pospanost je za mene strano stanje, i više se ne sjećam kako izgleda njegov dušek ni jorgan. San mi treba da bih u njemu otkrio početak svoga posrnuća. U snu bih se, čini mi se, pomirio sa stvarima, biljem i zrakom koje napuštam. Sa ljudima, pomirit ću se tamo gdje ih Allahova želja miri s njima samima.

Zavičaj je Allahov nadomjestak za izgubljeni Ademov džennet.

Vidim drveće koje još ne pripada mome zavičaju, ali čije krošnje na onoj strani okrenutoj prema njemu svjetlije su i punije zvukova. Trava se povija pred nogama, i to je najsigurniji putokaz za kojim treba ići. Cvijeće, dosad bezimeno i bezmirisno, već otkriva pokoji slog svoga imena, a i miris katkad zavihori, barem kao sjećanje. Ne srećem više samo božure ili smilje, promaljaju i latice na kojima se može nazrijeti kućno ime: đul, šekerić, jorgovan, zambak.... Nebo je, doduše, još sivo i namreškano kao inovjeračko čelo, ali prema horizontu nazire se svjetlost koja je nekada bojila oči u zeleno. Da li je to nada? Ne znam. Samo znam da u zavičaju postoje boje u kojima insanskoj duši može biti potaman. Bez zavičaja, cipcio dunjaluk je tijesan, kao previše stegnute pelene.

Zavičaj je onoliki koliko ga omeđe ezani.

U mom zavičaju ne čuje se ezan. Zavičajna međa je opervažena posljednjim ezanom, kojeg se više niko ne sjeća. Osjetim granicu zavičaja pod nogama, kao kad pređeš sa željeznog platoa na tepih istkan sretnom rukom. Nasmiješim se, osmijehom koji mogu samo ja vidjeti, i Onaj Koji vidi sve. Dobro je, pomislim, ovdje će se naći neki glas i neko oko koje će spustiti moju glavu na zemlju. A, ovdje je i zemlja, u koju, jedinu u prvom svijetu, i mogu spustiti svoju svijetlu glavu.

A samo se uz zvuke zavičaja može umrijeti.

Zvukovi zavičaja počinju sa pružnom šljakom. Doduše, nema više ni pruge ni voza, ali ostalo je posivjelo kamenje, koje, i nakon toliko godina, nije mogla progutati travuljina i paprat. Prvi voz ovuda je prošao kada je car Franjo Josip odlučio povezati ono malo muslimana po Bosni. Posljednji je prošao sedamdesetih godina, kada je u jednom od mnogobrojnih srpskih planova odlučeno da se muslimani zatvore u svoje zavičaje. Pošto se to uradi, da se zatvore u svoje avlije. Potom u kuće. I, kuće se na kraju zapale.

Pružno kamenje odzvanja pod mojim nogama. Mada ga uopće ne dotičem. To, valjda, odzvanja moja želja da čujem zvuke drage mojim tabanima. I, tako, idem ja, zvonki čovjek, užurbanim korakom, gotovo sretan.

"Oj golube, moj golube,
ne padaj mi na maline,
goro zelena,
rasti mi, ružo rumena!

Kad maline zrile budu,
i same će opadati,
goro zelena,
rasti mi, ružo rumena!

Baš k'o suze divojačke,
divojačke i momačke,
goro zelena,
rasti mi, ružo rumena!"

Odjednom - ta pjesma! Nisam bio ni iznenađen ni uplašen. Glas je bio mlad i vedar. Znao sam da takvoga glasa ovdje odavno nema, svi glasovi u kojima su žuborili harfovi poklani su; ali, snažno sam poželio da je ostao barem jedan glas koji bi mogao otpjevati tu pjesmu. Osvrtao sam se, zagledao u drveće pored pruge, nadnosio rukom glavu iznad živica. Nije nikoga bilo. Napokon sam pogledao u nebo, i na njemu, zelenom i samom, vidio goluba, ili kukavicu, nisam tačno mogao odrediti.

Kad kukavica, u jutru čistom kao dječija benkica, klikne

Kupuj kruh!
Kupuj kruh!
Kupuj kruh!

did Hamid vikne:

- Hamida, spremaj čantu!

Did Hamid odlazi u svijet.

Petak je. Berićetan dan.

Hadžiroda je otišla niz Sanu.

Prošli dani nose buduće dane kao što starija braća nose krkače mlađu braću.

Vrijeme je, dakle, da se pođe.

Cijela Trnova dolazi da isprati dida Hamida. A did Hamid odlazi da se oprosti sa Muharemovcom.

- Dok se vratim, da si umrla! - kaže did Hamid.
- Ne odlučujem ja o tome, moj Hamide, Allahov sahat kad kucne...
- Izgleda da na Allahovoj vekerici uopće nema tvoga imena... Neuzubillahi! - kaže did Hamid.
- Molim Dragog Allaha svaki dan da upiše moje ime na svoj sahat!
- Jesi li pokušala sa tevbom? - pita did Hamid.
- Jesam.

(Estagfiru-llah. Estagfiru-llahi!
Estagfiru-llahe min kulli zenbin ve etubu ilejh!
Ve nes-eluhut-tevbete vel-magfirete vel-hidajete lena!
Innehu Huvet-Teuvabur-Rahim!)

- I? - s nadom će did Hamid.
- Ništa.
- Ti si vještica, Muharemovce. Ti si vještica. - kaže did Hamid.
- Nisam vještica. Samo mi je Allah dao jedan svitli i jedan mračni prut. Svitli sam potrošila. Mračni još, izgleda, nisam.
- Jesi, vještica si. I ti ćeš svakako u džehennem. - kaže did Hamid.
- Nisam ja za džehennema, Hamide. Za džehennem nisam dovoljno učinila. A sada, i ne mogu, sve da bih i šćela.
- Tačno, Bogami. U zijan ne moreš. U lopovluk ne moreš. U ubistvo ne moreš. Ali, moreš da suješ! - kliknu did Hamid.
- Ne mogu. Nemam usta oblikovana za sovku.
- I to je, do vraga, tačno. Ti ćeš, dakle, Muharemovce, biti živa. I dočekat ćeš me opet iz svita. To je tužno. - reče did Hamid.
- Jeste. Tužno je.
- Nemoj da plačeš. Bolesnik koji plače ne umire tako brzo. - reče did Hamid.

Did Hamid se oprostio sa Muharemovcom. A cijela Trnova je došla da se oprosti sa didom Hamidom.

- Halali, brate Hamide, halali! - kaže Murat.
- Neću, brate Murate, neću! - kaže did Hamid.
- Pa, šta sam ti toliko nažaog učinio, da nikad nećeš da mi halališ?
- Mi se toliko vremena znamo, da nikako nije bitno šta si mi učinio. Dovoljno je da te toliko vremena znam pa da ti ne mogu halaliti. Neoprostiv je grijeh znati nekoga osamdeset godina. Neoprostiv! - zaključuje did Hamid.

I Murat odlazi. Pogrbljen pod teretom grijeha od osamdeset godina. Penje se na kućni panj i obznanjuje svjetini:

- Neće nikome halaliti!

Muk. I mučna tuga. Tuga. I tužni muk. Ali, na panj se penje Ćeman-efendija i kaže:

- Nije njegovo da o tome sudi, braćo! To je Allahovo! Zato, predlažem da mi halalimo njemu! Hoćemo li mu halaliti?!
- Halalosum! - jekne, do samog svoda. Potom se čuju odhuci olakšanja. Nedugo potom, i žamor.
- Hamide, kad tamo vidiš onoga moga lipoga sina Jasina, daj mu ovu gurabiju, i reci mu: "Kol'ka gurabija, tol'ka nostalgija!"
- Niti ću naći tvoga lipog sina Jasina, niti ću mu dati ovu gurabiju, niti ću mu reći kol'ka gurabija, tol'ka nostalgija! - reče did Hamid.
- Pa, zar nećeš potražiti moga lipog sina Jasina?
- Neću. Kada bih zavirio u svaki ćošak ovoga dunjaluka, ne bih potražio tvoga lipoga sina Jasina! - završava did.

I majka lipog sina Jasina odlazila je, penjala se na kućni panj i vikala:

- Neće ničije gurabije i ničije selame u svit poniti!

Na panj je, ljutit, skočio predsjednik Mjesne zajednice Esad:

- To ćemo tek vidjeti!

I žurno ulazio u didovu sobu.

- Hamide, kad budeš u tom svitu, vjerovatno ćeš vidjeti i Titu?
- Vjerovatno. - kaže did Hamid.
- Uručit ćeš mu selame, tj. drugarske pozdrave, i reci mu da mu je lično Esad poručio da se zauzme za našu stvar!
- Neću. - kaže mirno did.
- Subhanallah! Subhanallah! Kako, čovječe, ne'š? A naša stvar, a elektrika u oku svakog našeg naprednog omladinca?
- Pišam i na elektriku, i u oko svakog našeg naprednog omladinca. - kaže, mirno kaže, did.
- A hoćeš li to i Titi reći?
- Ako ga sretnem, vjerovatno, hoću. - kaže mirno, mirno, did.

I Esad izlazi. I ne penje se na panj. Selo zna da više nema primanja.

Selo se je, ipak, veselilo. Djevojke su igrale. Momci su okolo stajali, dok su im zebla stegna. Majke su preko svojih suhih srca prenosile srca svojih cura do srca momaka. Sijale su sofre, naša mala sunca. Lilo se šerbe, jedino od Boga dozvoljeno piće za naša zelena grla. Svirali su Cigani sa Visa. Djeca su hvatala buba-mare, stavljala ih na dlan, i šaputala: "Šako-bako, di će naš did? Prrrrr!" Kroz gomilu je išao ludi Midho i svakom postavljao pitanje: "Za koliko more mrav da stigne na mjesec?" Svi su znali odgovor. Samo niko nije smio da odgovori.

Ja sam se, međutim, penjao na tavan. Na tom tavanu osim paučine, nagorjelih greda i straha, bila je i jedna rupa na šišetima kroz koju sam uvijek pratio posljednje didove pripreme za odlazak.

Did je sjedio na sećiji i razgovarao sa svojim melekima. Jedan mu je sjedio na lijevom, a drugi na desnom ramenu.

- Da li da pođem? - pitao je did.
- Ne. - rekao je Desni.
- Da. - rekao je Lijevi.
- Zašto ne, pisaru dobrote? - pitao je did.
- Dunjaluk je sastavljen od mnoštva malih zavičaja. Samo što su ljudi u svakom tom zavičaju drukčiji, pa zato ne razumiju one iz drugog zavičaja. Ti poznaš svoj zavičaj, Hamide? - reče Desni.
- Poznam ga kao svoje gaće. - reče did.
- Zato i ne treba da ideš. Svaki zavičaj je isti. Samo što te u drugom zavičaju niko neće razumijeti. - reče Desni.
- Šta ti misliš, o, pisaru zlobe? - reče did Hamid.
- Mislim da treba da ideš. Bog jeste stvorio dunjaluk kao mnoštvo malih zavičaja. Ali, Bog je zatvorio ljude u njihove zavičaje, i tako im zatvorio put u njihova srca. - reče Lijevi.
- Bog jeste bio zatvorio ljude u njihove zavičaje. - reče Desni. - Ali, nije zatvorio njihova srca. Dok su ljudi bili zatvoreni u svoje zavičaje imali su otvorena srca. Kada su ljudi otvorili svoje zavičaje, zatvorili su svoja srca.

Did je sjedio i šutio. Da nije bilo moga desetogodišnjeg oka utisnutog kroz šišate, did bi bio tako usamljen. Ličio je na malo, usamljeno turbe.

- Pozovite mi Ziju Ademovog! - odjednom je viknuo.

Strkao sam, što sam mogao tiše, sa tavana. Ušao sam kod dida.

- Esselamu alejkum, dide. - rekao sam.
- Alejkumu-selam, sine. - rekao je did.

Sjedio je podvijenih nogu kao svaki musliman.

- Ti si ono, sine Ademov, najbolji učenik u školi? - rekao je did Hamid.
- Jesam. - rekao sam, ponosan kao O.Š. "Vuk Karadžić".
- Tako i treba. Mjerit će se na Sudnjem danu krv učenih ljudi i krv šehida, pa će pretegnuti krv učenih. - reče did.
- Farkliji je jedan koji zna, nego tisuću koji ne znaju. - dodao sam.
- Tako je. I neka je tako. - rekao je did. - A kada znaš, reci mi: koliko je velika Turska?
- 780.580 km2.
- Koliko je to Trnova, sine Ademov? - rekao je did.
- Puno Trnova, dide. - rekao sam.
- Dvije? Tri? Deset? Stotinu? - rekao je did.
- Više. - rekao sam.
- I od stotinu?! - rekao je did.
- I od stotinu.
- To je nemoguće. Ništa nije veće od stotinu Trnova, sine Ademov. Ništa nije veće! Možda samo dunjaluk. A Turska, na žalost, nije cijeli dunjaluk! - rekao je did.
- Dunjaluk je veći od tisuću Trnova. - rekao sam.
- Hm... Dobro. A Ćaba? - rekao je did.
- Šta Ćaba?
- Ćaba je centar dunjaluka. Je li tako? - rekao je did.
- Tako je.
- Kako, dakle, iz ovoga prkna dunjaluka more se stići u centar dunjaluka? Da li nas ćiro vozi do Ćabe? - rekao je did.
- Vozi. Dunjaluk je isprepleten prugom kao čovječije tijelo venama.
- Koliko od tih vena otpada na vlahovluk? - rekao je did.
- Ne znam. Važno ti je, dide, doći do Turske. A koliko znam, Turska je odmah tu iza Beograda.

Tu bi se i završavao naš razgovor. Iza Beograda. Did bi u svoju čantu stavljao svoj prtljag: jedno šiljte i vrećicu zemlje uzete sa našega greblja. Tu će zemlju mrvu po mrvu sipati u kafu ili čaj tamo u tuđini, u drugom zavičaju, jer ga tako neće izlokati nostalgija, i neće misliti na svoj prvi zavičaj.

Kada je izašao na avliju, selo je umuklo. Žene su šmrcale u šamije. Ljudi gledali u zemlju. Djeca još uvijek, ali sada nijemo, tražila odgovor od izmorenih bubamara. Ćeman-efendija je trusio sebi u bradu: "Bože, učvrsti njegove noge na pravom putu..." Did nikoga nije ni pogledao. Prolazio je avlijom. Već stranac. Ljudi bi ostajali u avliji, niko se nije usudio ići za njim niz bašču. A on je hodio polahko, polahko, kako to i priliči zavičaju koji se udaljava. Kada bi stigao na kraj bašče, tik uz samu prugu, otkopčavao bi čantu, iz nje vadio šiljte, prostirao ga ispod zerzelije, lijegao na njega, i slušao brujanje voznih tračnica.

Did Hamid je otišao u svijet.

Ćihu-Ćihu-Ćihu-Ćihu!

Kazivanje o ćiri može početi tim zvukom, ali da se ima u vidu da je zvuk stariji i od kazivanja i od kazivača. Niko se ne sjeća kada ga je prvi put čuo, mnogi još miješaju svoj prvi životni krik sa njim. Bilo kako bilo, zvuk ćire je konstanta, a između njega se katkad uguraju događaji, koji nekad liče na život.

Ćihu-Ćihu-Ćihu-Ćihu!

Kazivanje o ćiri može početi i drukčijim zvukom. Samo treba imati mlado uho, i prisloniti ga na šine. Tada se čuje metalno zujanje, sitan vez nekakvog metalnog moljca. To su nerazgovjetne poruke iz bijeloga svijeta za čiju šifru nikada nismo našli ključ.

Ćihu-Ćihu-Ćihu-Ćihu!

Ćiro ima ritam vene. Između čovječijeg trka i hoda. Ćiru je muslimanima podario car Franjo Josip, da povežu ono malo braće s kraja na kraj Bosne. Mnogi su vjerovali da ćiro povezuje sve muslimane na dunjaluku:

Od-Ma-šri-ka-do-Ma-gre-ba!

Nije poznato da li je ćirom otišao did Hamid u svijet. U svakom slučaju, poslije jednoga od njegovih mnogobrojnih odlazaka, nije nađen na šiljtetu ispod zerzelije. A pruga je bila tik do njegove glave. Nije poznato, velim, da li je did Hamid otišao u svijet ili na ahiret. Ali, to je skoro isto, ako je čovjek musliman; što bi se za dida Hamida moglo itekako ustvrditi.

Od-Ma-šri-ka-do-Ma-gre-ba!

Nijedan putnički ćiro nije prošao a da ga nismo dočekali. Iz svijeta nam, doduše, nikad niko nije stupio niz ćirinu papučicu, ali smo mi uvijek pred njega izlazili, i čekali. Dovoljno je bilo da nam on donese miris dalekih zavičaja, i ostavi u nosnicama ružičaste mjehuriće koji do predvečerja pucketaju. Nekad taj miris poprimi oblik bonbona koji nepoznat putnik baci kroz prozor; nekad novčanika što ispadne iz voza; nekad samo lijepog ženskog lica koje se nazre kroz voznu zavjesu...

Ćihu-Ćihu-Ćihu-Ćihu!

A, jednoga dana, svijet nam se prikučio toliko blizu da smo vidjeli njegov poljubac. Naime, ćiro je stao na stanici, i gotovo cijeli dan nije odlazio zbog nekakvog kvara. Ja i sad mislim da je kvar udesio onaj melek što baca strijele i mala srca. Iz voza nije izašlo mnogo putnika. Ali, među onima što su izašli bili su jedan mladić i djevojka. Sjeli su ispod lipe na staničnu klupu, i - cijeli se dan ljubili! To su, naravno, prve primijetile naše halapače, načičkale se po tarabama i živicama.

- Estagfirullah! - rekla je Sajma. - Zar i ovog ima na dunjaluku?
- Svakakvog poganluka se nakupi pod Božijom kapom. - rekla je Ćima.
- Pred očima cilog svita. - rekla je Vasva. - Ko psi!
- Tebi ako se ne gleda, ti zažmiri. - rekla je Hamša. - Ja sam se ovoga nagledala u kinu, ihaj!
- Haspido jedna, ti da šutiš! Znamo mi i za tebe i za Feriza! - rekla je Muhinca. - Zar se vaki brezobrazluci pokazuju u kinu? - prišapne Tatli.
- Ne znam, sestro mila. Ja sam samo gledala Kozaru, a tamo toga nije bilo.
- Trebalo bi ovo zabraniti. - rekla je Ćima. - Đe je efendija? Đe je sada Esad?
- Ne smimo im ništa. - rekla je Sevda. - Ipak su oni stranjski.
- Ma, vala, da su stoput stranjski, ja bih to toljagama! - rekla je Sajma.
- Šta je bilo? Šta je bilo? - ponavljala je poluslijepa Hanče.
- Ljube se, nane, ljube se! - napokon joj je odgovorila Hamša.
- Ah, gluho bilo! Fala Bogu pa ne vidim!

Ja sam virio iza stanične kućice, prikovan djevojčinim repom za zemlju ili nebo, nisam siguran.

Jedino sam se trgnuo kada je mladić pogledao u jato dimijuša, a Tatle mu rekla:

- Šta gledaš, brezobrazniče! Evo ti! Evo ti! I dva-triput se klepnula po guzici.

Ćihu-Ćihu-Ćihu-Ćihu!

Inače, od mnogih putnika smo opisani kao čudni ljudi, koji stoje na stanici, sa rukama za leđima, i šute. Oni koji bi iz voza viknuli: "Pojela kera burek!" ubrzo bi i saznali i osjetili zašto smo čudni i držimo ruke na leđima. Iz ruku bi tada frcile kamenice, skakali bismo u voz, potezali voznu kočnicu, i ustavljali ga. Ako bismo u prvom naletu pronašli vikača, samo bismo njega isprebijali, a ako ne, demolirali bismo voz. Zbog toga je voz često imao sprovodnike-milicionere. A neki su govorili da kondukter već u Sanskom Mostu svakom putniku pripomene da kroz Trnovu ni slučajno ne vikne: "Pojela kera burek!".

Po-je-la-ke-ru-ša-bu-rek!

Priča o keri i bureku odigrala se prije mnogo godina. I bila je dugo naša tajna. Njen glavni junak je Ćeman-efendija, koji je jednoga dana, prije nego će sa munare pozvati mumine na podnevni namaz, rekao ženi da iznese netom pečenu pitu na prozor da se ohladi. Ćeman-efendija, poznati poguzija, računao je da će pita biti taman ohlađena dok on završi namaz. Sa burekom u očima i popeo se na munaru. Upravo kada je drugi put viknuo: "Allahu ekber!", sa munare je vidio Muratovu kerušu kako jede njegovu pitu. Vjerovatno je računao da ne može stići sa munare i otjerati keru, pa je, umjesto "Ešhedu en la ilahe ille-llah!", viknuo: "Ženo, rospijo, pojede kera burek". Kako je tada viknuo, tako je i vječno ostalo.

Po-je-la-ke-ru-ša-bu-rek!

Sa ćirom je sve suvišno odlazilo. Bacali smo u vagone mačke koje više niko nije htio. Skotne kuje. Nerijetko košulje bolesnika, koje će, bijele, naći sebi drugoga nosioca u bijelom svijetu. A jednom je, kažu, rahmetli Fehko ponio u vreći i sina Feriza, pa su ga ljudi nekako nagovorili da to ne učini. Svijet je bio naša deponija smeća.

Ćihu-Ćihu-Ćihu-Ćihu!

S druge strane, svi smo žudjeli da se jednoga dana ukrcamo u voz i da barem posjetimo taj bijeli svijet. A svijet i nije bio tako daleko, podrazumijevalo se da svijet počinje u Prijedoru, gradiću nepunih tridesetak kilometara odavde. Sjećam se maminih uzdaha kad god je čula ćiru: "Eh, da mi je vidjeti Prijedor, ne bih žalila umrijeti!" Rijetki sretnici koji su odlazili vikali su sa prozora voza: "Zbogom Bosno, odoh ja u Prijedor!" Uzgred, mater moja, Derviša, stigla je i u džennet, a da nikad se nije upisala u te sretnike...

Ćihu-Ćihu-Ćihu-Ćihu!

Naša familija išla je vozom u Sanski Most samo onda kada je dežurni kondukter bio majkin brat Filduz. Mada je bio iz grada, on je često svraćao kod nas, prespavao, i odlazio jutarnjim vozom. Češće, međutim, uopće nije spavao, nego bi sa ocem presjedio do zore, raspravljajući o svijetu.

- Nemaš ti pojma, Ademe, šta sve ima tamo! - obično bi počinjao Filduz.
- Ti ćeš mi reći! - odvraćao je otac. - Ja svijet bolje poznajem nego ti svoj kokošinjac!
- To ti meni, sestriću! To ti meni! - već je ključao Filduz. - Jednom kondukteru!
- Kakav si mi ti kondukter, kad nisi otiš'o dalje od Prijedora! - podrugljivo će otac.
- Znaš li ti, nesestriću, šta je uopće ŽeTePe?! - vikao je Filduz. - ŽeTePe! ŽeTePe! Moliću lijepo!
- Znam, pa šta? Željezničko-transportno preduzeće.
- Preduzeće! Samo preduzeće! ŽeTePe je, utuvi u tu svoju misiraču, krvotok Jugoslavije. Krvotok! - vikao je još žešće Filduz.
- Vi ste Prdina bara! - rekao je otac.
- Sestro, - sada se Filduz obratio majci - Ovo tvoje dijete je i pokazivalo neke znake pameti kad je bilo malehno. Đe je izgubi?
- Ne znam, brate Filduze, ne znam. - pravdala se majka.
- Ko da, Boga mi, nikad ni do Prijedora nije otiš'o. Tako se ponaša! - rekao je Filduz.
- Vidio sam više svijeta nego ti! - viknuo je otac.
- Jesi, gledajući sa stanice onaj stranjski svijet u ćiri. A, i mene među njima.
- A Niš?! - vrisnuo je otac.
- Kakav Niš, Ademčiću, kakav Niš? - oprezno je negodovao Filduz.
- Pa, bio sam u vojsci u Nišu. A, tamo sam mogao otići jedino vozom, nije me hadžiroda odnijela.
- Pa? - još se pravio nevješt Filduz.
- Niš je dalje od svake vukojebine u koju si zavirio sa svojim ćiricom. - rekao je, likujući, otac.
- A K15! A K15, nesestriću! - kliknuo je Filduz.
- Šta, K15? - ustrašeno je pitao otac.
- K15 je karta, molit ću lijepo. I ta karta me more provozati besplatno po cijelom dunjaluku. I, provozala me je! - slavodobitno je uzviknuo Filduz.
- Ipak, u Nišu nisi bio? - pokušao je sa posljednjim argumentom otac.
- Nisam. Ali sam bio na Bledu. A Bled je dalje od Niša.
- Nije! - jeknuo je otac.
- Donesi kartu, sine Ademov! - naredio je Filduz.

I ja sam donosio kartu Jugoslavije i lenjir. Mjerili smo koliko centimetara ima od Trnove do Bleda, pa od Trnove do Niša. Nekoliko centimetara bio je dalje Niš.

- Ne more se to mjeriti tako, Ademčići. Nije pruga svuda ravna. Pišam ja na vaše lopovske aršine! - rekao je, dižući se, Filduz. - A, i voz će uskoro!

Ćihu-Ćihu-Ćihu-Ćihu!

Sedamdesetih godina ukinuli su ćiru. Posljednjeg ćiru ispratilo je cijelo selo. Bacali smo na njega peškire, rupče, košulje, ispratili smo ga dostojno, kao i svakog mejita. Stajali smo plačni na stanici, sigurni da smo zanavijek odvojeni od svijeta, dok se iza njega čulo sve tiše i tiše:

Ćihu-Ćihu-Ćihu-Ćihu!

Od-Ma-šri-ka-do-Ma-gre-ba!

Amidža Ilijaz nikad nije čuo ni za Mašrik ni za Magreb. Prije polaska na put, zasadio je lipu pred kućom. To nije učinio ni zbog sreće kojom će lipa čuvati kuću, ni zbog sreće kojom bi lipa čuvala njega. "Da moji golubovi imaju s kim razgovarati," rekao je.

"Pusti su naši rastanci", razmišljala je majka, "pusti, ko prazne sehare. Otišao je, a da ga nisam čestito ni izljubila. Kao da mu je bilo nezgodno, odgurkivao me je, skidao moje ruke sa sebe, i svijao ih u buket sasušenog cvijeća. Nismo se, naprosto, naučili grliti, to smo zaboravili u ovim prokletim godinama koje su bile prije svačije nego naše. Odmalehna, nisam ga u krilo uzela, a kada bih mu i pošla pomilovati kosu, stala bih, ukočena rukom nekog nevidljivog srama. I tako sve do danas. Iako ima osamnaest godina, on je nemilovano dijete prerano otvrdnulo od nemilovanja. Tako bih ga rado uzela u krilo, trljala svoj obraz o njegov, štipala i škakiljala, tako bih ga rado pojela ko pomorandžu! Bože, Ti koji upravljaš rukama, i vidljivim i nevidljivim, gdje smo izgubili svoje jagodice?"

Jesenice su jedna velika željezara, prepolovljena prugom. Nikad niko nije vidio više sivila na jednom mjestu. Nikad niko nije čuo pticu među tim dimnjacima. Sama željezara bila je jedna ogromna ptičurina koja gotovo svakodnevno pozoblje nekoliko života. I prolazili su dani, tanki kao listovi sira. Amidža Ilijaz osamljivao se na sporednim željezničkim kolosijecima, naslanjao na vagonete, upravljao oči prema jugu, i skoro neprimjetno smješkao. Da ne bih pomahljavio, mislio je, da ne bih pomahljavio.

"Da nije onih usta na jugu", mislio je amidža Ilijaz, "ugasio bih svoj osmijeh, i krenuo dolje. Ipak, moj kruh posut ugljenom i željeznom prašinom dok dođe dolje očisti se, i barem postane blijed. Nema te crnine na ovom dunjaluku koja će mi zatvoriti dlanove. Ono što je Bog otvorio, jedino On može i zatvoriti."

Minu godinica, mjerena lipinim kalendarom. Pojaviše se prvi pupoljci, a gotovo istodobno i golubovi. Majka je sve češće bivala ispod lipe, pokušavajući razumijevati glasove pupoljaka i golubova, a i sama katkad uplesti se u razgovor. Jednoga dana, zanesena tim šaputanjima, zaspala je pod lipom.

"Majka spava pod lipom," sanjao je amidža Ilijaz, naslonjen na jedan od vagoneta. "Sa lipe se otkidaju cvatovi i pokrivaju je kao nježne godine. Neka, zaslužila je barem biljne nježnosti, ako ljudske nikad nije dobila. Lijepa je majka, i ima lice lipe. Jedino me uznemirava ova pruga što vodi niotkud i dolazi do majke. Smeta ovom lijepom prizoru majke koja spava pod mojom lipom. Ali, toliko sam opčinjen tom ljepotom, da samo povremeno primijetim prugu koja dolazi do majke. To sve traje dugo. Samo što se pruga sve češće pojavljuje, a na njoj i neka tačka koja se prilikom svakog slijedećeg pojavljivanja povećava. U ne znam ni ja kojem pojavljivanju, tačka je odjednom poprimila njušku lokomotive, i sve se brže primicala majci. Brzo sam digao ruke, ispružio dlanove, i htio odgurnuti lokomotivu..."

Majka se probudila iz sna, i kriknula. Kriknuo je i amidža Ilijaz. Ali, nikad se više nije probudio. Dva krika su se sudarila kao dva mala vagoneta.

Sutradan, pred kućom su se ustavila neka crna kola. Majka je izašla iz kuće, i tiho upitala: "Jesu li to stigli svatovi moga Ilijaza?" I pala u nesvijest. Neki ljudi u crnim rudarskim uniformama iznijeli su nekakav kovčeg. Trnavci su prvi put vidjeli da se mejit može zatvoriti crnim daskama, a ne položiti na tabut. Tražili su da se kovčeg otvori, i da se mejit prenese na tabut. Ljudi u crnim rudarskim uniformama to nisu dozvolili. Trnavci su iznosili svoje argumente po kojima muslimanska mejitova duša iz kovčega neće moći dospjeti u džennet. Ljudi u crnim uniformama ili nikad nisu čuli za džennet, ili im je duša bila crna kao njihove uniforme. Na kraju, došla je i policija, pod čijom su stražom ljudi u crnom zakopali amidžu Ilijaza u seoskom greblju. Položili su nekakve vijence od nekog čudnog cvijeća koje ne miriše, i otišli. Muslimani su stajali po putu, po ogradama greblja, škrgućući zubima. Navečer, otkopali su mezar iz kojeg su sa strijepnjom očekivali da se umjesto amidže Ilijaza ne pomoli neko drugi. Ipak, pomolilo se lice amidže Ilijaza, žuto i svježe kao lipin cvat. Pred sobom je držao ruke, sa svojim vječno otvorenim dlanovima. Jedino, kada su ga kupali, otkriveno je da su mu se prsa i leđa gotovo spojila, kao da su se na njima sudarila dva vagoneta. "Šehid je onaj ko umre u tuđini", rekao je pred svitanje Ćeman-efendija.

Majka se nije budila iz svoga sna sve dok se nisam rodio ja. Svi su rekli da sam od Boga preslikan amidža Ilijaz.

Lipa je svakom godinom bila sve veća i raskošnija. U njenu krošnju slijetali su samo golubovi, i penjala se djeca. Kad se lipine grane pupoljcima breklim načičkaju, tiho se pentramo na lipu, sa amidžom da razgovaramo.

Sedamdesetih godina, lipa je bila toliko velika da joj je korijenje počelo potkopavati temelje kuće. Morali smo posjeći lipu. U tolikoj tuzi nismo ni primijetili da nema majke. Kada smo toga postali svjesni, ona je već nestala. Kao veliki čaršaf lipinog mirisa.

Uz prugu, sa jedne i druge strane, drvored lipa. Priča kaže da su lipe posađene na svatovskom greblju: jedan niz je granica onih što su dovodili mladu, drugi onih što su je pokušali odvesti. Ko je posadio lipe, nije poznato. Ali, znano je da je nepoznati austrijski geometar naciljao prugu upravo kroz taj drvored, da se svatovi sa jedne i druge strane pomire svake godine, u junu, kada ih pokriju čaršafi lipinog mirisa; i, tada, mlada se prikazuje putnicima, nekima na lijevoj, nekima na desnoj strani.

Priča o svatovima i lipama možda jeste lijepa, i učas bih mogao stupiti u to doba, ali nisam siguran da bih tamo našao bilo koga ko bi u mojim očima prepoznao moje ime. Zato, idem dalje. Mada je već prošlo doba cvatanja lipa, na mahove, više radi igre, prizovem lipe u cvatu, i polahko se penjem na njihove mirisne ćilime. Gore, međutim, nema nikoga. Nema amidže Ilijaza, gospodara golubova, nema ni majke.

Majkin čaršaf lipinog mirisa nije se pojavio od sedamdeset i šeste godine.

Doba cvatanja lipa je vrijeme šezdesetih i sedamdesetih godina ovoga vijeka. Doba kada sam bio dječak, ne stariji od krunice lipinog cvata.

U junu leteći ćilimi lipinog mirisa zaplove selom. Djeca, djevice i maloumni veru se na mirisne ćilime i umišljaju da su meleki. Stariji se zadovoljavaju prizemnijim mirisima, jer su im tijela otežala pod dušinim dugogodišnjim teretom. Između tih velikih lipinih ćilima lebde male serdžade, ponjave ili peškiri od mirisa ruža, šeboja, jorgovana, zambaka. No, rijetko je ko na njih obraćao pažnju, pokoja domaćica što je imala cvijećnjak, ili slijepac, koji je znao razvrstavati mirise kao dobar trgovac platna po rafovima.

- Eno traga! Eno traga! - vikne neko.

I selo, mada mu se ne ustaje iz te prekopirane mirisne slike dženneta, odlazi da vidi trag.

- Mašala, ove je godine najveći! - kaže Smajo Karić.
- Nije, brate, bio je veći one godine kada je Atif iš'o na Ćabu. - kaže Šeho Čukan.
- Muharemovca priča da je bio najveći one godine kada je Spaho prvi put pobijedio na izborima. - kaže Ejub Bešić.
- Ih, toga se više ne sjeća ni najveći pametar! - reče Muho Benkovac.
- Ipak, i ovaj je velik. Mašala! - reče neko.
- Mašala! Mašala! Mašala! Mašala! - kažemo svi.

Trag je, doista, bio velik. Prosječen kroz visoku travu, debeo poput snopa pružnih šina, još je po sebi vukao sluz legende. Trava je bila spržena, i pomaljala se zemlja, crna i vruća, onakva kakva će se valjda pojaviti na kijametskom danu. Ljudi su zbog tih zrnaca božanstvenosti razbacanih svuda okolo, ili zbog snova o kijametskom danu, nastojali da što više iskoriste trag. Majka Enesa slijepog grabila je zemlju sa traga i njome mu mazala oči. Nerotkinje i djevice su čupale sprženu travu, od nje poslije pravile čaj ili kupke, jednima za proširenje a jednima za sužavanje vrata kroz koja bi trebala nahrupiti djeca. Ružna Tatle mazala se zemljom po licu, po rukama, zavrtala je dimije, sklanjajući se malko u stranu, i zemljom trljala stegna i trbuh. Muzafer, hizmećar gatare Muharemovce, dubio je samo korijenje okolnih trava, i nosio ih nepokretnoj Muharemovci. Ako bi ko imao toliko sreće pa našao zmijsku ljuspu, do kraja bi je života nosio kao hamajliju, i sreća ga ne bi napuštala kao ni zmiju otrov. Ukupno uzevši, sve je to bio samo očajnički pokušaj da se na zemlji ostavi kakav trag.

Naposlijetku, u junu je sve moguće. Tada se i najrazumniji predaju činima lipinog mirisa. Svakog juna pokraj sela prođe jedna od dvije zmije, koje godišnje obilaze jedna drugu. Kažu da su one nekad bile dvije lijepe sestre, koje su se neprestano svađale, pa ih je majka proklela da žive na daleko, i da se rijetko viđaju. Jedna zmija je bila na Grmeču, druga na Kozari. Da bi došle jedna drugoj, moraju proći pored Trnove. Što se njihovi obilasci dešavaju istodobno kada i leteći mirisni ćilimi, to je, vjerovatno, udesio Allah džellešanuhu: da pravilno rasporedi Svoja čuda, od nebesa do zemlje.

Godine 1972. zmija nije prošla pored sela! Ni ona sa Grmeča, ni ona sa Kozare. Ljudi su to povezivali sa priznavanjem muslimanske nacije, kojoj, poslije priznanja, ne treba više nikakav trag, jer je našla samu sebe. "To su gluposti", rekao je Ćeman-efendija, "to bi značilo da smo tek sada napušteni od Boga i Njegovih mudžiza".

Ali, Božije mudžize, mada se cijelu godinu nisu pojavljivale, i kada smo, nakon izostanka zmijskog traga i iduće godine, pomislili da nas je ostavilo Božije proviđenje - pojavile su se u doduše isuviše drećavom obliku, skoro karikaturalnom, ali su se, ipak, pojavile. U grad je stigao - vašar. Sa njim su stigla čuda, neka sa božanskim znacima, neka kao Božiji polufabrikati, a neka samo sa ljudskom željom na sebi.

U jednoj šatri nalazila se zračna puška sa mecima od zraka, ali koja je, pod preciznim okom, rušila papirnate ruže, licitarska srca i druge srčane drangulije. Do nje je bila velika šatra sa natpisom "Motor u kaci! - Čovjek brži od smrti!" U njoj je jedan čovjek sa očima na vrh glave i u kožnom odijelu na motoru kružio pravom pravcatom kacom, izbjegavajući vidljive zamke smrti. Smrt ga je dočekivala po zidovima kace, na njenim rubovima i zavijucima, i nastojala mu skinuti one oči sa vrha glave na dno kace. Nikako nije uspijevala, pa joj se čovjek sa očima na vrh glave i u kožnom odijelu smijao i rugao, a narod mu pljeskao. Nedaleko odatle, postavljena je naprava koja je lomila jezik i izmamljivala uzdahe, a koju su zvali lengišpir. To je bio jedan visoki stup koji je oko sebe razbacivao korpe pričvršćene željeznim lancima. U korpe su sjedali ljudi, mahom momci i djevojke, čiji su se uzdasi upoznavali visoko gore u zraku. Dolje, na zemlji, stajale su djevojačke majke i potvrđivale ili prebrisavale uzdahe svojih kćeri. Najmanja šatra, skoro neprimjetna, bila je ona u kojoj su se prodavali razni napici i eliksiri. Jedan čovjek, sa glasom ne manje ljekovitim od njegovih bočica, objašnjavao je svrhu i čar pojedine bočice. Tako se moglo saznati da je u svijetu izmišljena mast koja, namazana po očima, otkriva davno izgubljene stvari. U drugoj bočici se nalazila tekućina, žućkasta i prozirna, koja je rastjeravala od čovjeka brige. Zelena bočica je bila napunjena mirisom koji je izmamljivao prozračne slike i mirise dženneta. I tako dalje, i tako dalje.

Svakako ne treba mimoići šatru sa "Čovjekom od gume" ili šatru sa natpisom "Tunel smrti" u kojoj su ljude u mraku dočekivali šejtani, guzenzube, magarci sa frljavim očima, i druge prikaze bez imena. Ali, šatra koja je Trnavce najviše privlačila bila je ona u kojoj se jedan gorostas borio sa velikom zmijom, kojoj su dali čudno i stranjsko ime - udav. Trnavci su više pratili pokrete zmije nego čuda gorostasa. Između sebe su se došaptavali da zmija nema zube, da je ćorava, i lijena. Nakon jedne predstave zamolili su gorostasa da im proda jednu zmijsku ljuspu, pa su je onda krišom uspoređivali sa nekoliko ljuspi-hamajlija što su ih decenijama čuvali sretnici. Neke su se ljuspe slagale sa kupljenom, neke nisu, što je samo učvršćivalo njihove slutnje, koje još nikome nisu odavali.

Jednoga vrelog junskog popodneva vašarska zmija je nestala! Čitava općina je dignuta na noge. Stanovništvo je plakatima pozivano u civilnu zaštitu. Organizirale su se prave male ekspedicije po svim selima u općini. Lovačko društvo je tragačima podijelilo nekakve mreže i konopce. Ali, osim što je pronađena jedna krava sa presušenim vimenom, ništa više nije nađeno. Vašarska zmija udav kao da je u zemlju propala. Od potrage se nakon dugo vremena odustalo, mada su svi i dalje bili zabrinuti. Jedino nisu bili zabrinuti Trnavci, tajno su se smješkali, kao da su znali da vašarska zmija nije u zemlju propala nego da se, jednostavno, vratila u - legendu. Sa nestrpljenjem su čekali junske mirise iduće godine.

Iduće godine, sa mirisnim ćilimima pojavio se, nakon dvije godine, i - trag! Svi su zaboravili na vašarska čuda i mehleme, i pohitili svojoj neprikosnovenoj mudžizi.

Kada je slijedeće godine voz iskočio iz šina na okuci, a mašinovođa pričao o nekakvom ogromnom slijepom zmaju poleglom preko pruge, napokon smo se uvjerili da smo postupili ispravno kada smo one godine u vašarskoj zmiji udavu prepoznali jednu od legendarnih zmija-sestara, i otvorili vašarski kafez. Stvarajući, tako, most između dva vremena, most preko kojega još prelaze legende.

Most kao usporedba života isuviše je čest na ovim brdovitim prostorima, prepunih drvenih mostića, običnih brvana ili dasaka. To je znalo svako dijete čiji se pogled sudari već pri rođenju sa brdom, a čelo stušti nad oči. Zato će ovaj pričalac - za sada, nevidljiv i neimenovan - ostaviti most po strani, kao nemaran čovjek znake svoje propasti.

Ali, uvodim u priču voz, kao da ga između dva brda uvodim u dolinu, i - Senudina Begića, moga odabranika, insana sa sedam duša. Voz još stoji na ulazu. Senudin, međutim, odavno putuje između mojih želja i Božijih biljega, svojih sedam duša. Njega sam odabrao posve slučajno, da ispitam svoju moć a ljudsku slabost. Sa njegovog lijevog ramena, moga neprikosnovenog prijestolja, dugo sam ga pripremao da učini ono što mu Sâm Allah zabranjuje - da izvrši samoubistvo. Bogu nimalo ugodan čin, meni znak moći, čovjeku pitanje dušine čvrstine. Senudin je bio vjernik, naviknut dakle da mu odgovori slijeću na rubovima melekovih krila, pa mi je dugo trebalo da pristane na samoubistvo. I to samoubistvo koje neće uvrijediti Boga... Tada je krenuo voz.

Krenuo je i Senudin. U 13 h i 32 min. ukočena pružna putanja voza i Senudinova krivudava životna putanja bile su udaljene jedna od druge kao bilo koje dvije nepoznate sudbine, kao, naprimjer, dvije zvijezde. Sa lijevog ramena sam mu šapnuo da krene prema riječi. Voz je ulazio u dolinu. Vrijeme nehajnog Senudinovog landaranja sokakom (dan je bio ravan i sparan, poput predvorja džehennema) i neumoljivog voznog lupkanja utrošio sam u podešavanju njihove tačke ukrštanja, tačke smrti. Senudinu sam šapnuo huk rijeke, pa je on požurio. U 8 h i 38 min. putanje voza i potencijalnog samoubice su se usmjerile jedna prema drugoj. Bio sam zadovoljan, no, ostalo je još prilično posla do konačnog susreta. Senudinov put jeste vodio preko pruge, ali mu misli još nisu bile ni blizu smrti. Pokušao sam, potpomognut sparinom i teškim sunčanim pločama, nagovoriti ga da razmišlja o apsurdnosti života. Njegovih osamnaest godina, međutim, sve moje pokušaje odbacivale su kao razmaženi kraljević poklone. U 13 h i 42 min. uspio sam da mu u uzavrelu glavu ubacim virus od kojeg niko živ nije imun, virus ljubavi. Senudin je, naime, bezuspješno odavno bio zaljubljen u djevojku svoga najboljeg prijatelja (nesvjestan da sam mu ja priskrbio tu otrcanu ljubav iz vikend-ljubavnih romana!), a, kako to uvijek i biva u srceparateljnim zgodama, za sedam dana desit će se i svadba. I - počeo sam skakutati na njegovom ramenu, što od radosti, što od otkucaja njegovog srca. Mada znam šta se je ispod desnog ramena dešavalo, ne bih o tome, isuviše bi bilo degutantno čeprkati po jednom mladom srcu. Napominjem krajnji rezultat: melanholija slična sparini, koja se polahko pretvara u rezignaciju. Mili, dakle, voz; pojavljuje se, dakle, rezignacija. U 13 h i 56 min. ugledali su se, kao u zrcalu, voz i rezignacija. Senudin je stigao do pruge, voz se pojavio iza okuke. Ostalo je samo još toliko vremena da se Senudin odluči ubiti, ali da time ne uvrijedi Boga. Ja sam bio zadovoljan. On je krenuo polahko preko pružnih šina. Njegov hod kao da je govorio: evo, idem, ako me stigne - u redu, ako ne stigne - sudbina. Voz se, tutnjom, približavao; i, ja sam već ispružio svoje bijele ruke da prihvatim Senudinovu dušu. Potom: tresak! Toliko jak da me je odbacio visoko sa ramena. Odozgo sam vidio: Senudin leti kroz zrak, za njim leti njegova izgubljena duša. Kada sam je pokušao uhvatiti, pobjegla je u već stropoštanog mladića. Sjeo sam mu na desno, raskrvavljeno, rame, i čekao. Senudin je nekoliko puta polazio prema ahiretu, pa se vraćao. Ja jesam anđeo smrti, ali nemam moć sve dok se duša ne odvoji od insana. Čekao sam. Mladić se, međutim, sve više vraćao nego što je odlazio. Naposljetku, vratio se, kao nebo kad se vrati u oči.

Pošto se samrtniku volja za životom ustostručava, dugo vremena sam vrebao novu priliku. Jedini moj zalog je bila klica samoubistva koju je Senudin Begić, izabranik samoubistva koje neće uvrijediti Stvoritelja, nepovratno progutao. Idealan mamac za rascvjetavanje te klice ukazao se idućeg proljeća, i imao je primamljiv oblik hašlame. Naime, hašlame su tog proljeća rodile kao žene poslije rata. U tom izobilju ljudi su učas postajali poguzije, tragajući za sve ljepšim i ljepšim hašlamama. Na kraju se sve pretvorilo u neobjašnjivu pomamu, bez ikakve svrhe i razloga. Senudinova mlada krv, potpomognuta, priznajem, mojim zavodljivim šaputanjima, jednoga je dana odlučila ubrati hašlame nedostižne ljudskim prstima, možda samo prstima ptica. Trnavci su se okupili ispod hašlame, i već se kladili da li će mladić sići sa hašlamama u rukama ili sa dušom u nosu. I - da preduhitrimo svako nepotrebno iščekivanje - Senudin je sišao sa dušom na vrh nosa, ležao je slomljen i krvav, u ruci stišćući pregršt zgnječenih hašlama.

Nakon dogadaja sa hašlamama, moj posao nagovaranja bio je znatno olakšan: Trnavci su već zaključili da među njima postoji insan koji se takmiči sa smrću. Druga promjena se desila kod samog Senudina. On je sada grozničavo tragao da se suoči sa smrću. Doduše, i dalje nije odustajao da pri tome ne uvrijedi Allaha džellešanuhu. Gdje bi se god mogla pojaviti i najmanja naznaka smrti, tu je bio Senudin Begić, njen mejdandžija. Nenadano bi se pojavljivao kraj kola koja su se prevrtala. Neobjašnjivo se nalazio uza zid koji se rušio. Poslan nekom nevidljivom rukom (mojom, mojom!) pred hajku na divljač. A jednom se pojavio (niotkud?!) ispred Velije Sadića koji je nožem pokušao smiriti ljubomoru svoje žene Fikrete. Naravno, nož je završio u stomaku Senudina Begića, neuništivog izazivača smrti. Da li ga je sa vrata ahireta vraćao njegov Allah, ili ruka sudbine na kojoj još nije bio upisan njegov čas - ja ne znam. Znam samo da ga je jednom preda se pozvao Ćeman-efendija i upitao:

- Zašto, nesretniče, upošljavaš toliko Boga?
- Ja vjerujem u Boga, efendija. - rekao je Senudin. - I ne bih volio da Ga uvrijedim.
- Pa, zašto Ga bihuzuriš, nesretniče?
- Pošto si ti od Njega poslat da Ga zastupaš, - rekao je Senudin, - tebi ću priznati. Pod uvjetom da mi pomogneš.
- Mene je Allah dž.š. izgleda i spustio na ovaj svijet da pomažem. - rekao je Ćeman-efendija. - Kaži.
- Hoću, jednostavno, da se ubijem. Ali, da ne uvrijedim Boga. Je li to moguće, efendija?
- Moguće je. - rekao je Ćeman-efendija. - Tvoja oba nijeta su, vidim, čvrsta. Kad nijet dat Bogu pretegne nijet dat smrti - bit ćeš mrtav.

Svjedočim: i bi tako. Senudin Begić svakim je danom učvršćivao vjeru u Jednog i Jedinog Boga. I, mada je išao i dalje iz jedne u drugu vratolomiju, ja sam, plahnut ajetima i surama, sve mu manje šaptao nepodopštine. Na kraju je Senudin postao čuveni vozač motora u kaci, i kao jedan od najbržih ljudi od smrti kružio vašarima i sajmovima širom Evrope.

Početkom sedamdesetih godina pojavio se, već legendaran, u selu. U grad je upravo bio stigao neki trećerazredni vašar. Senudin je pošao sa rođacima i prijateljima da im pokaže par svojih vratolomija na motoru u kad. Išli su prugom, hakajući se i šaleći. Senudin je, posve normalno, išao željeznim šinama. Kada su naišli na veliki željezni most, on je, još normalnije, pošao uz njegovu ogradu. Sa vrha ograde, ondje gdje ona prelazi u sasvim ravan hod, Senudin se, naglo i neočekivano, stropoštao prema rijeci! Sve se odigralo nevjerovatnom brzinom, toliko brzo da sam jedva uspio prihvatiti sa podvodnog koca dušu Senudina Begića, čovjeka bržeg od smrti.

I to, ja - Azrail, melek brži od života!