Ključanin, Zilhad

Dolazim u grad koji je nekad raspoznavao moje korake. Srećem poznanike, koji me ne vide. Zagledam im se u lica. Ta lica. Prepuna straha. Otežala od grijeha. Od zla. Jednome se lice otromboljilo do prsa. Taj mora da je nakupio mnogo nevinih lica: muslimanska lica izobličuju lica zločinaca - neprestano naviru van.

Idem gradom koji ne čuje moje korake. Grad je načičkan ćirilicom kao bodljikavom žicom. Prepun svinjaca, sklepanih pokraj garaža, ispred zgrada, uz glavni put, na balkonima. Nepregledno carstvo svinja.

Na periferiji nailazim na prizor koji me obradova. U jednoj garaži ljudi opremaju mejita. Još ih je nekoliko okolo, skrivenih iza garaže. Odaju ih francuzice, ali njihove pipke vidi samo nebo. Neprilično bi bilo u ovom času prići im i ponuditi da vide moje lice. Ja bih bio spašen. Ali, neprilično je, i čekam da završe opremanje mejita. Pa, kada krene džennaza, pokazat ću se. Nadam se da ih neću uplašiti. Baš suprotno, mislim da će pojava šehida njima biti znak da ih Bog nije napustio... Stadoše u safove. Jedan, običan kao i oni, bez ahmedije, stade ispred njih. Nema, dakle, ni jednog imama u gradu. To ovom malom skupu očito i nije toliko važno. Oni su kao prvi muslimani, skriveni i tihi. Na kraju, onaj što je predvodio džennazu, okrenu se i šapatom upita: "Hoćemo li mu halaliti, braćo?" "Halalosum, halalosum, halalosum, halalosum", ču se još tiše. Podigoše tabut i krenuše prema mezaru iskopanom odmah iza garaže, u bašči. Tada krenuh da se pokažem.

Ali, iza obližnjih kuća iskoči nekoliko ljudi u uniformama i sa puškama na gotovs. Povikaše: "Ruke u vis! Ruke u vis!" Mala skupina francuzica diže ruke. Digoše ruke i oni što su nosili tabut, tako da mejit osta visoko dignut u zraku...

Džamija bi bila uskličnik na činjenicu da, evo, još postojim.

Idem da tražim džamiju za one ljude.

Gradska džamija, rušena tri puta, sa velikim količinama eksploziva, konačno je srušena, materijal odvezen, i, sada, tu se nalazi park. Ostalo mi je samo da prstima pređem preko alema, odbačenog u obližnje šiblje. Nemam ruku da bih ga mogao odnijeti izvan svakog pogleda punog ocila, ili barem zakopati, da, skriven, čeka onoga koji će zasigurno imati ovodunjalučku ruku.

Dušman zna da pad minareta u meni ruši srčiku kojom se pridržavam za dunjaluk.

Dolazim u Kamengrad. Kamengradska džamija prostrijeljena je svojim minaretom, kao labudica kopljem. Napravljena je netom pred rat, ljepotica koja nije odmakla dalje od djevojčice. Tu zatičem mnoštvo svijeta, koji se do otvora džamije nije ni vidio, ali koji se raspoznaje po onoj nevidljivoj muslimanskoj čehri. Isti je žagor, isto ushićenje, kao i one 1990. godine, jedino što su ljudi drukčiji. Jedan, poput mene, nosi svoju glavu pod pazuhom, drugi čuva na dlanu oči, treći zatiskuje rukama rane iz kojih lipti krv, četvrti sakriva dijete pod kaput, peti sa odsječenom rukom pokazuje prema nekome koga tu nema i pita: Zašto?...

Približavajući se trnavskoj džamiji, vidim: na jednom kamenu, pored srušene džamije, stoji rahmetli Sefer i, glasom koji budi i vodu, poziva na džumu. Iz grla mu sipaju harfovi. Kad je završio, pomislim:

- Danas neće doći niko na džumu.
- Doći će. Džumu čuju i u džennetu, ako je ezan iz iskrenog srca. - kaže on.

Allahu ekber!

Ramazan počinje tako što svi muslimani na svijetu udruže svoje tišine, kaže majka, pa se stvori jedna velika tišina, koja će, jednom, inšallah, pokriti svijet. Prije toga, na nama je da, u tako mekahnom obilju, ibadetimo. Zato, sine Ademe, svoju ključansku srdžbu zaogrni pitominom s moje loze. Ti, snaho Derviša, zametni u ćošak svoje dunjalučke đinđuve. A, vi, unuci moji, postite barem onoliko da ne završite u ćumezu.

Allahu ekber!

Evo, i snijeg pada, kaže Ćeman-efendija. A snijeg je, djeco, Božija tišina prosuta na dunjaluk. Bog je snijegom učinio veliku milost baš muslimanima u Bosni, možda jedinim snježnim muslimanima na svijetu. S druge strane, djeco, Allah nas snijegom upozorava da smo daleko otišli od centra dunjaluka, od Ćabe, i, zato, treba da budemo tihi. Samo tih čovjek more sačuvati islama.

Allahu ekber!

Da, treba biti miran poput pahulje, kaže Iko, to znam i da mi ne rekne majka, i da mi ne rekne Ćeman-efendija. Ali, ja vam kažem, ovaj ramazan neće biti ni tih ni miran. Eno, vidim, a uskoro će svi progledati pa vidjeti, već dolazi čovjek čija duša je jača od svake snježne tišine, on je grumen bure, koja će uskovitlati sviju nas.

Allahu ekber!

Prvoga dana ramazana u selo je stigao čovjek kojeg su se sjećale samo pokoje sijede vlasi i nikad neispričani događaji. Otišao je pravo kod predsjednika Mjesne zajednice Esada i tražio papir koji bi mu garantirao da se može useliti u staru polusrušenu kuću ispod Turbeta. Na Esadovo pitanje po kom osnovu da mu izda papir, došljak je odgovorio: "Vlasnik se vratio!"

I, prije no što je selo uspjelo dogovoriti se sa glađu između sehura i iftara, vlasnik stare kućerine ispod Turbeta povio je poda se dvije domaćinske noge. Kuću nije uređivao, niti mu je zima dozvoljavala da učini takvo što, ali, izgleda, njemu nije bilo ni do uređivanja ni do zime. Dok je iz svih seoskih dimnjaka vihorio dim - iz jednih veći, iz drugih manji, ovisno od skupljenog familijarnog daha iz prošlosti i budućnosti - iz došljakove kućerine nije se vihorilo ništa.

Tek iza iftara, kad pun stomak ne dozvoljava nikakve nedoumice, jedna grupa viđenijih seljana je otišla u posjet došljaku. On ih je pozvao da uđu. Na donjem boju nije bilo ničeg osim hladne paučine i još hladnijih sjećanja, pa su se morali, uz basamke dovoljne samo za nekoliko dobroćudnih koraka, popeti na gornji boj. Gore ih je čekao domaćin, na minderu kojeg niko do sada nije zamijetio. Kad je prvi dah gostiju izjednačio toplotu sobe i nakana sa kojima su dolazili, domaćin je ustao, i rekao:

- Bujrum! Ovdje, gdje odavno nije bilo bujruma.

Musafiri su posjedali svaki oko svoje šutnje, i čekali. Hladnoća je ustuknula ispod povijenih nogu, ili od neke čudne zelene svjetlosti koja se širila iznad glave domaćina, i doticala svakog od pridošlih. Kad je tišina dospjela do svoga vrška koji već ne bi bio prijatan nego bolan, vlasnik stare kućerine ispod Turbeta je rekao:

- Pa, es-selamu alejkum, zemljaci!
- Alejkumus-selam, zemljače! - odgovorili su Trnavci.
- Da li postoji ovdje barem jedno oko ili uho koje me se sjeća? - pitao je kućevlasnik.
- Sjećam se tvog glasa. - rekao je Abdurahman Ključanin. - Ali, iz njega ne mogu čuti tvoje ime.
- Ja se sjećam, brate slatki, tvog pogleda. - rekao je Fehko Šabanović. - Ali, u njemu ne mogu vidjeti tebe bivšeg.
- Bio je jedan koji podsjeća na tebe kao što ovaj snijeg podsjeća na lanjski. - rekao je Šeho Čukan. - Ali, mi se toga ne smijemo sjećati.
- Dobro, braćo, - rekao je novi stanovnik Trnove. - Ima vremena za sjećanja, pred nama je cijeli ramazan, a sada je vrijeme za teraviju.

Ćeman-efendija je pošao da predvodi teravih-namaz, ali se sudario sa okrenutim leđima domaćina, ispred kojih se već čulo: "Allahu ekber!" Domaćin se sam proglasio imamom ovog malog džemata. Trnavci su počeli klanjati. Pod onom zelenom svjetlošću, kasnije su pričali, dvadeset rekjata im se stopilo u jedan. Poselamili su se sa svojim zemljakom, i otišli.

Ešhedu en la ilahe ille-llah!

Sutradan navečer, pošto su misli sazrile kao kruške u slami, Trnavci su ponovo posjetili svoga bezimenog zemljaka. Bilo ih je više nego jučer, barem onoliko koliko je veća znatiželja od svakodnevice. Zelena svjetlost povrh domaćinove glave se uvećala.

- Sjećam se, - rekao je Ejub Bešić - bio sam još previše malehan da bi mi sjećanje dočekalo starost, ali sjećam se, jedne zime, iza one godine koja je progutala i samu sebe, moj rahmetli otac nam kaže da ne izlazimo napolje. Vani se događa nešto, rekao je otac, što zauvijek more zamutiti vaš djetinji pogled. Nismo, dakle, izlazili iz kuće, očeva riječ je nekad bila najjača kandžija, ali smo gledali kroz prozor. I, vidjesmo: čudna kolona već zamiče iza Turbeta - jedan vojni džip, nekoliko sivomaslinastih kamiona, i neka cijev na kraju, koju su vukla četiri konja...
- Moje je sjećanje starije od tvoga rođenja, Ejube. - rekao je Malić Šabanović. - Već sam tada bio dvaput udarnik. Jednoga zimskog dana, istoga toga tvoga, Ejube, ili njegovog brata, uprava rudnika nas je pozvala da izađemo iz jame. Pred upravnom zgradom, s lijeve strane upravnika, stajao je nekakav čovjek u kožnom mantilu. Upravnik ga je predstavio kao nekakvog važnog insana, ne znam za što, čini mi se da je bio zadužen za naše tajne, a kožunjac je rekao da smo mi najbolji, da na našim plećima počiva trasa revolucije, da nam put revolucije neki kvare, i da se spremimo da idemo ganjati bandu u brda. Dali su nam puške, potrpali u vojne kamione, pa smo krenuli. Nemalo sam bio iznenađen kada sam uvidio da smo krenuli u Trnovu...
- Ja godine ne mogu rasporediti po sjećanjima, - rekao je poljar Hasib - nego po godišnjim dobima. Mada mnogi misle da poljari nemaju što raditi zimi, varaju se. Koliko god priječili domaćim životinjama zijan, toliko smo dužni da divljim omogućimo život. Toga dana, kojeg ste vi bolje utvrdili nego što bili ja mogao, nalazio sani se u Husinoj krčevini. Upravo sam donio naramak sijena i stavio u šumske jasle, kad je zapucalo. Odsvakud! Gušće od snijega!
- Dobro, braćo, svako je sjećanje utvrđivanje. - rekao je domaćin. - Ali, nema veće utvrde od namaza.

Teravih-namaz ponovo je predvodio čovjek sa zelenom svjetlošću povrh glave, i ponovo se dvadeset rekjata stopilo u jedan.

Ešhedu en la ilahe ille-llah!

Trećega dana ramazana ništa se nije desilo, osim uobičajenih događaja koji inače uskakuju u svaki ramazan: svi su pijanci prestali piti još prvoga dana, a danas, lahki poput pahuljica, trče za svojim snovima koje već ne mogu prepoznati; odjednom se razbolijeva nekoliko ljudi, mahom žena, koji neskriveno žude svoju smrt, nadajući se postati šehidima; selom leluja hadis: "Šejtan kruži po ljudskom tijelu kao krv. Pazite! Stijesnite mu prolaze glađu i žeđu!".

Navečer, međutim, kod pridošlog Trnavca broj musafira se povećava.

- 1952.-ge godine se itekako sjećam. - rekao je Esad Bijelić. - Tada sam postao predsjednik Mjesne zajednice. Lesperina o mom naimenovanju nije, čini mi se, ni prenoćila, a već su mi zalupali na vrata. Ko je? Mi! I bili su oni. Mi idemo ganjati bandu, rekoše, a na tebi je da selo ne sazna ništa. Bio sam mlad predsjednik, duplo mlađi od našeg Maršala, pa sam se, priznajem, htio dokazati. Kud ću? Šta ću? Odlučim da organiziram akciju čišćenja snijega. Rad je, ipak, najbolji tampon za uši. Tako i bi. Selo se malko bunilo, ramazan je, kako će se raditi gladan i žedan, ali - akcija je uspjela: niti je ko šta čuo niti vidio. Sve dok ih ne prevezoše na volovskim kolima...
- Meni sjećanja nisu potrebna, ja imam molitve. - rekao je Ćeman-efendija. - Ali, i molitva je katkad sjećanje. Takva jedna je bila i u januaru '52.-ge. Upravo sam izašao iz džamije, i zatvarao avlijske vratnice, kad se pomoli kolona. Selo je bilo pusto, desila se nekakva akcija na putu prema gradu. Na čelu kolone išla su jedna volovska kola, za njima vojno auto, pa nekoliko kamiona. Na šprajcu volovskih kola bila su poslagana tijela sedmerice ljudi. Lica su im bila okrenuta prema šprajcu, pa vjerovatno bih i dalje tako stajao praveći se da zatvaram vratnice, da nije bilo te ruke: padala je s kola, gotovo se vukla snijegom, šarajući po njemu prstima. Malo sam bolje pogledao i, tako mi Allaha Milosnog, kunem se, i tada i sada, vidio sam da ta mrtva ruka na snijegu piše, sasvim čitkim harfovima, - bismillu! Tada sam stupio pred nekakvog njihovog predvodnika u kožnom mantilu, i tražio da se pobijenim klanja dženaza. On je kategorično odbio...
- Ja nemam sjećanja. - rekao je Iko. - Imam dvanaest godina, i imam predosjećanja. Ipak, ako se to može nazvati sjećanjem, nekidan je opet u našoj školi bio narodni heroj Jovan Stanivuković, i opet je pričao o ratu. Kaže da je rat trajao mnogo duže nego što mi mislimo. Čak do 1952.-ge godine, kada su pohvatani neki zelenci. Na naše dječije pitanje kakvi sad zelenci, zar nisu uvijek bili partizani, Nijemci, ustaše, četnici i domobrani, on je rekao da se to stručno zove zeleni kadar, i da su to bili zlikovci koji se poslije rata nisu htjeli predati, pa su na njih organizirane narodne hajke. Jedan od tih zelenaca bio je čuveni Huska Džafić...

Ešhedu enne Muhammeder-resulu-llah!

Nakon te noći, svi smo znali ko je naš zemljak-povratnik. Huska Džafić, posljednji potomak nekada brojne i bogate porodice Džafić, koju su četnici cijelu ubili '42.-ge godine na obali Sane. Jedino se čudom (ili Božijim prstom koji šara događaje po zemlji kao levhe) spasio petnaestogodišnji Huska. Iako malodoban, odmah se prijavio u ustašku vojsku, a kasnije je, kažu, viđen među prvima i u 13.-toj SS diviziji. Nakon rata, sada već momak, dugo se sakrivao sa svojom grupom po trnavskim šumama. Godine 1952. u jednoj hajci je ubijen, pa je, sa suborcima, vozan na volovskim kolima od jednog do drugog muslimanskog sela kao opomena.

Ešhedu enne Muhammeder-resulu-llah!

- Zašto si se vratio, Huska? - pitali su ga slijedeće večeri Trnavci.
- Ja sam šehid. - rekao je Huska. - A "između onih koji su jedanput ušli u džennet, samo će šehid zaželjeti povratak na ovaj svijet. Zaželjet će to da bi, zbog časti koja mu je ukazana, bio i deset puta ubijen" - tako, kao što znate, govori hadis. I ja ga, evo, potvrđujem.

Hajje ales-salah!

Selom je ubrzo protutnjao glas da se među nama nalazi šehid. Stara polusrušena kuća Džafića postala je pretijesna da primi sve musafire. Ljudi su dolazili kod šehida Huske i molili ga da se za njih zauzme kod Boga. Dolazili su čak i bolesni koji su se nadali preseljenju za vrijeme ramazana. Da presele u ramazanu, i sami bi bili šehidi, ali, ljudska pamet je okovana devizom što je sigurno - sigurno, pa su, ipak, molili šehida. Huska je strpljivo slušao njihove molbe, položene na krila njihovih ovozemaljskih zasluga, i jedne trpao na desnu a druge na lijevu stranu svoje duše.

Hajje ales-salah!

Ushićenje što, napokon, imaju šehida, Trnavci su osjećali tokom cijelog ramazana; i čuvali ga kao što se zimi čuva sjemenje proljetnog cvijeća. Ni 27. noć ramazana nije potamnila radost prisustva šehida. Te noći, oči su bile prepune one zelene svjetlosti s vrha šehidove glave. Samo je pokoji momčić i djevojčurak uspio u toj raskošnoj noći, ispunjenoj Božijom milošću, ugrabiti ispunjenje neke, ionako lahko ostvarljive, želje; i djeca su se trzala u snu, draškana vršcima melekovih krila.

Hajje alel-felah!

Prvi dan Bajrama bio je svečan kao i uvijek. Pukla je prangija. Nosane su hedije, neke u srcu, neke samo u rukama, ali, zna se, da je najviše hedija upravo dobio šehid Huska. Mada se on branio riječima da ondje gdje on ide ne trebaju nikakve hedije, i najveća hedija je sam njegov odlazak, one su ostale po cijeloj staroj polusrušenoj Džafića kući, čak i ispred nje.

Hajje alel-felah!

Trećeg dana ramazanskog Bajrama snijeg je napadao više od sjećanja najstarijeg čovjeka u selu, pa je predsjednik Mjesne zajednice Esad morao pozvati selo na akciju.

Allahu ekber!

Akcija čišćenja snijega se širila koliko prema gradu toliko i prema podnevu. Negdje pred podne, prvi čistači su ugledali kako im se približava velika grtalica iz grada. Seljani su radosno uskliknuli, misleći da im stiže pomoć. Ali, oči su se razrogačile, veće od svake pahulje, kada je iza grtalice nahrupila kolona milicijskih džipova i iz njih počeli iskakati naoružani ljudi.

- Gdje je? - prvo su pitali.
- Ko? - odgovorili smo uglas.
- Zlikovac! Huska Džafić! Gdje je?! - vikali su.
- Ne znamo ni za kakvog Husku. - rekli su Trnavci.

Kolona je bijesno, poput vitlajuće snježne prašine ispod teških guma, odjurila prema selu.

Nedugo iza odlaska milicijske kolone, čuli su se pucnji. Dugi, i ravni, kao prosječena zimska tišina. Na kraju, odjeknulo je i nekoliko eksplozija.

Stajali smo nepomični na izlazu iz sela.

Od sela se, prešavši podne, pojavi kolona. Ljudi su se sklonili u prtinu, jedni na lijevu, drugi na desnu stranu. Na sredini kolone nalazio se otvoren kamionet. Na njemu je ležalo, krvavo i mlohavo, neko tijelo. Kosa je prekrila obraz, tako da nismo uspjeli vidjeti lice rahmetlije. Ali, ionako smo znali koga odnose socijalistička kola te 1971. godine, dugo vremena poslije drugoga svjetskoga rata. Još kada smo u snijegu zamijetili harfove što ih ostavlja šehidova viseća ruka - nasmiješili smo se.

Allahu ekber!

Ubrzo su gradskim bagerima srušili staru Džafića kuću. I sve bi se poravnalo sa zaboravom, da se u godinama kada ramazan pada u zimu, na temeljima Džafića kuće ne pojavi zelena svjetlost, jača od svakog kandilja.

La ilahe ille-llah!

Četvrtog dana ramazanskog Bajrama, prije nego su se susreli blagoslovljeni i obični dani, Atif Ključanin je otišao na Ćabu. Jučer je sabrao kućnu čeljad i pročitao im vasijetnamu, koja je, mjerama srca i kućnog poretka, rasporedila imetak ako bi on, inšallah, preselio na svome putu. Tada se i halalio svakim ponaosob. Danas je učena dova za sretno putovanje, poslije dove narod je pratio Atifa do voza, ispred naroda je išao Ćeman-efendija sa djecom, a ispred svih nečujne sure i glasno "Amin! Amin!". Sa prozora voza Atif je djeci bacio nekoliko novčića, i nestao tamo gdje koraci imaju ritam palmine vene.

Sedam dana o Atifu Ključaninu ništa nismo čuli. Sedme noći cijelo selo je usnilo isti san. U snu je viđen Atif Ključanin, sa čantom u ruci i osmijehom već dodirnutim istokom. Početak sna je nakratko uronio u kasabu na čijem kraju je razgovijetno pisalo Bosanski Brod. Kasaba je nestala u klopotanju voznih točkova. Klopot točkova je trajao dva dana, mjerenih aršinima sna. Sve dok se nije pomolila druga kasaba na čijem početku je pisalo nešto nerazgovijetno i stranjsko - Trieste. Pokraj tog mjesta nalazila se ogromna voda, do tad nikad viđena. I selo bi se noćima ljuljuškalo na toj vodi, da se na palubi neke velike lađe nije pomolio Atif sa svojim istočnim osmijehom. Lađa je plovila dugo, sve dok se Atifov osmijeh nije uobličio u mladi mjesec. Tada smo znali da je stigao tamo gdje jezik glačaju harfovi. Lađa je plovila kroz nekakvu crvenu vodu, na čijem su se horizontu jasno vidjeli zvijezda i polumjesec. Kada je lađin kljun dotakao kopno, pojavilo se i ime grada - Jambok. Atif Ključanin je zatvorio oči u svom prvom dodiru sa istočnim snom. Selo se tada probudilo.

Slijedećih sedam dana snovi nisu stizali. Pobojali smo se da su vrata istoka za nas vječno zatvorena. Sedme noći, probudio se Atif Ključanin u našem drugom snu. Sjedi na devi i smije se na mjesec koji se njemu smije. Povremeno baci pokoji novčić crnpurastoj djeci što stoje pokraj puta, i tada je njegova ruka znak da je Božija milost dotakla i bijelu ruku na krajnjem zapadu islamskog istoka. Ali, kasno je da se taj znak upoređuje sa znacima prosutim na sve četiri strane svijeta, jer ukaza se grad koji je ime dobio po samom sebi - Medina. Srca u snu usklade ritam sa svim srcima Dar-ul-islama. Atif Ključanin, okupan i namirisan, već, prilazi Pejgamberovoj džamiji, ljubi zemlju koju su doticale Muhammedove stope, i pokraj mezara Božijeg vjerovjesnika uči dovu kojom zahvaljuje Allahu na ukazanoj časti i milosti. I kaže: "Bože, spasi moj narod!". Mi u snu stajemo u safove i klanjamo za njim. Poslije predaje selama, budimo se.

Narednih sedam dana snove nismo očekivali. Znali smo da san ima oznaku svetog broja sedam. Treći san je trajao kratko. Toliko da Atif Ključanin u njemu odabere između dva puta onaj koji ga ponovo vraća u Jambok, ponovo na lađu, i da se u njemu očita ime grada - Džeda - u kojemu će Atif biti zamijećen na mezaru Hazreti Have. Na kraju sna, još su samo žene uspjele da prouče Ja-Sin za dušu njihove Majke.

Četvrti san je bio ispunjen silnom vojskom, velikim karavanom i malom skupinom bosanskih hadžija na devama negdje u ćošku sna. San je trajao dva dana. Prepun žege, pijeska, i ispucalih usana koje su hladili jedino ajeti.

Na početku petog sna pojavila se svjetlost u koju se nije dalo gledati. Blizu je bio grad, koji se nije vidio, ali je njegova prisutnost bila svuda. I njegovo ime je natkrivalo sve - Mekka. Hadžije, među kojima je primijećen Atif Ključanin, silaze sa deva, i pješice ulaze u Grad. Pred njih iz Grada izlaze vodiči sa mekanskim osmijesima i uvode ih u grad. Atif se načas odmara u jednom hanu, pa se pridružuje skupini hadžija, čije crne, bijele i žute kože nije povezivalo ništa osim dina. U tom kovitlacu jezika Atif je pomalo izgubljen, tako da u jednom trenutku svome bosanskom zemljaku kaže: "Ja te ništa ne razumijem. Ili si ti izgubio bosanski glas, ili sam ja prodihao na drugim muslimanskim glasovima." Takav stiže i pred Bejtullah. Sedam puta povorka obilazi Ćabu. Potom, sedam puta od Merve do Safe i od Safe do Merve. Kretanje se dešava u smjeru obrnutom od kretanja sunca, jer djeca Ibrahimova, podjednako i Ismailova i Ishakova, svoja svetilišta obilaze takvim krugom. Dok Atif sedam puta ponavlja uspomene koje nikad neće izblijediti, u snu se nad povorkom pojavljuje Hazreti Hadžera, žena pejgambera Ibrahima, koja po ko zna koji put ide od Merve do Safe, tražeći vodu za svog sina Ismaila. Poslije sedmog obilaska nastupila je noć koja je trajala nekoliko noći u snu.

Šesti san se pojavio dva dana prije Kurban-bajrama. Bio je pun hadžijskih duša, koje su polahko, pod stalim suncem, išle prema Arefatu, mjestu udaljenom tri do četiri sata istočno od Mekke. Na Arefatu su nad usnulim Atifom prespavali i naši snovi. Sutradan, u probuđenim snovima u safovima su stajali muslimani iz svih ćoškova svijeta, i molili se. Na vrhu Džebeli-Rahmeta stajao je imam i predvodio molitvu. Poslije svakog dizanja bajraka pokraj njega, iz stotina tisuća grla u jedan glas se složi: "Lebbejke! Allahume lebbejk!" U tom ogromnom glasu ni u snu se nije mogao razabrati Atifov bosanski glas.

Sedmi san je bio razbijen na osamdeset i tri komada. Sutradan, na prvi dan Kurban-bajrama, snivači su se sastali da spoje osamdeset i tri sna u jedan. Sklopila su se osamdeset i dva komada sna, osamdeset i trećeg nigdje nije bilo. Postupak sastavljanja sna trajao je nekoliko puta, ali se cjelovit san nije dao sastaviti. Jedni su u svome snu donosili sliku mjesta Muzdelifa. Drugi akšam i jaciju u varošici Mini. U trećem komadu sna nalazio se san svih hadžija uoči Bajrama. U četvrtom su viđene hadžije kako kolju kurbane. Nekoliko slijedećih snova bili su ispunjeni putevima od Mine do Mekke, i natrag. U osmom snu se čula muzika duga tri dana. U devetom su gruhali topovi. U desetom su rakete parale nebo. Jedanaesti san je krcat tezgama, tepisima, sinijama, serdžadama. Dvanaesti je prepun ruku, crnih, bijelih, žutih, koje slažu svoje grijehe po nebeskom crnom kamenu. Osamdesetdrugi dio sna bio je ustvari jedna velika kapuljača ispod koje se nije vidjelo lice.... Ni u jednom snu nije bilo Atifa Ključanina. Ćeman-efendija je u tome vidio znak da je osamdeset i treći dio sna ostao kod samog Atifa, i da treba sačekati da se on vrati. Još je dodao da kapuljača i osamdeset i tri dijela sna upućuju na smrt, jer i Ja-Sin ima osamdeset i tri ajeta.

Taj Kurban-bajram bio je više okrenut Ćabi nego samom sebi. Ćeman-efendija jeste, doduše, proučio još dvije dove na bradu budućim hadžijama; bilo je i šerbeta, kahve i limunade; paljeni su kandilji; čule se prangije - ali, svi smo još bili duboko uronjeni u svoj komad sna.

Vratile su se i bosanske hadžije, ali među njima nije bilo Atifa Ključanina. Nekoliko hadžija iz Sanskog Mosta i okolice sjećali su se Atifa, ali njihovo se sjećanje završavalo na početku osamdeset i trećeg komada sna. Kada je snijeg navukao tišinu nad selom, i da u njoj ne bi nestalo Atifovo lice, odlučili smo da po njega, ili po glas o njemu, pošaljemo evliju Ferhata Karića. Ferhat je, nakon nekoliko dana, na jednoj od svojih peta donio hadžiju Atifa. Ili ono za što smo pretpostavljali da je on. Naime, Ferhat je donio jedan crni ogrtač sa kapuljačom, komadić ćabenskog ćilima, i omanji krčag vode uzete sa vrela Zemzem. Ispod kapuljače se doduše čuo Atifov glas, ali se nije vidjelo lice. Glas je rekao da lice pokazati ne može, jer bismo od njega svi oslijepili. Ferhat je to stanje jednostavno nazvao kugom. Atifovo lice ispod kapuljače pokušali smo izvući vodom sa šehidskog izvora, ali se voda vraćala ispod kapuljače kao da ništa nije dotakla. Atifova bolest nije bila znana našem zavičaju.

Četvrtog dana slijedećeg Ramazanskog bajrama preselio je hadži Atif Ključanin. Ogrtač sa kapuljačom zavijen je u ćefin, a ćefin posut sa onom zemzem-vodom. Ćeman-efendija je ćefin preporučio Bogu riječima: "Šehid je onaj koji, na Allahovom putu, umre od kuge". A nama je ostalo da se nadamo da će hadži Atif Ključanin na beskonačnim putevima nebeskim uspjeti sastaviti naš san.

I moj put može postati put u beskraj, ako ne pronađem svoje izgubljeno ime.

Nakon lutanja od jedne do druge džamije, našao sam se na početku kruga, oivičenog srušenim minaretima, prepunog bezimenih ljudi, poznanika i rođaka, koji me nisu vidjeli. Sada, stojim na rubu grada, koji se ne sjeća moga imena, na davno ugašenom pružnom kolosijeku.

Potpuno i bezuvjetno sam.

Za samoću je potrebno imati neograničeno puno vremena. A mladost je stiješnjena u vrijeme poput mladića što nosi iznošeni kaput starijeg brata koji odrasta sporije. Starijeg brata nisam imao, ali ni vremena da u očima mlađe braće provjerim svoje odrastanje. Onda su došle knjige, iz njih se uvijek pomaljala ruka koja me izvlačila iz samoće kao iz živog blata. Na kraju, plašio sam se ostati sam: izbjegavao sam prazne ulice; bilo mi je nelagodno, samom, u šumi ili polju; užasavao sam se pomisli da završim u tamnici, a da ne mogu ni sa kim razgovarati, ili barem čitati.

I sada, evo, liječim se od bezuvjetne samoće tako što ulazim u draga vremena, u sretne male sobice. Dočekujem sa komšijama i rođacima Husku Džafića, prvog trnavskog šehida koji se vratio. Ispraćam sa cijelim selom na hadž Atifa Ključanina, pratimo ga usnovima, tražimo izgubljeni komad sna koji bi sastavio suru Ja-Sin. Svratim do Eke Kičina, da me nauči prve biciklističke okretaje. Pokušavam odgonetnuti ime na licu jednoga mladoga neimara, koji onomad dođe da u Trnovi napravi prvi seoski zahod na svijetu.

Ipak, da nije Božijeg prisustva, sve bi bilo uzalud. Za sebe do sada nisam mogao ustvrditi da sam vjernik, ali ni bezvjernik. Bezvjernik je ostavljen od Boga, i to je, mislim, najveća kazna koja se čovjeku može desiti. Uvijek sam osjećao Njegovo prisustvo, samo što sam bio nemaran u traganju za putevima prema Njemu. Da li je samoća jedan od sigurnih puteva?

Krenem zapuštenim pružnim kolosijekom, mimo table na kojoj još uvijek piše: TRNOVA 4 km.

Božiji putevi, mada široko razgranati i beskonačni, ponekad se jednostavno skupe u krug.

Očit primjer Božijih puteva, raspuća i krugova bio je Ekrem Kičin zvani Eko. Kismet mu je od rođenja bio odredio put, kratak kao dječiji jorgan. Ekina braća Šefik, Refik i Teufik prošli su putem kismeta prije nekoliko godina, i završili jedan do drugoga u našem malom greblju. Svi su bili veoma daroviti učenici, blistavo su završavali osmoljetke, odlazili u učiteljsku školu u Banjoj Luci, i na završnoj se godini razbolijevali od bolesti bez imena, ako se jednostavno nije zvala smrt. Sa studija su dolazili mirni i podbuhli, neprirodne debljine, koja nije poticala od zdravlja nego od bolesti, gotovo vodene. Nedugo zatim, svoju vodenu tajnu odnosili su u kabur.

Ekrem Kičin od malehna je nastojao izbjeći kužne puteve svoje braće. Bog mu je podario bratsku nadarenost, ali i zehru svjetlosti koja je rasvjetljavala dunjalučke tajne. Revnosno je išao u mejtef. Potom je učio sufaru i nekakvu zbirku koju je sastavio Ćeman-efendija za poboljšanje vjerske obuke. To je bila šapirografirana sveska sastavljena od mnoštva hadisa, isječaka iz Gaševićevog "Mevluda" i komentara samoga Ćeman-efendije. Kada je Ekrem Kičin proučio i hatmu, otvorila su mu se vrata drukčija od onih njegove braće, i on je, po preporuci Ćeman-efendije, zakucao na vrata Medrese u Sarajevu.

Sa Medrese je godišnje dolazio u selo da za ramazanskih dana, kao softa, pomogne Ćeman-efendiji. Ljudi su ga zagledali i poredili sa rahmetli braćom. Ali, na Eki se nije dalo primijetiti ništa sa drugoga svijeta. Naprotiv, bio je lijep i rumen, velikih očiju i još većeg osmijeha pročišćenog ajetima. Djecu je učio lijepom pisanju, a poslije mejtefa učio ih je i vožnji biciklom.

Kada je, nakon svršene Medrese, otišao na prestižnu islamsku školu Al-Azhar u Kairu, svi smo pomislili da je Eko već izbjegao puteve svoje braće i da je spašen. U jedinom svome dolasku iz Kaira pričao je o Al-Azharu: o ptičijim figurama postavljenim na vrhu triju stupova koje su sprječavale dunjalučke ptice da se legu u džamiji; o historijatu škole od graditelja Dževhera el-Katiba es-Sikilija do današnjeg statusa Sveučilišta; o šarolikosti islamskog svijeta što ga džamija skuplja pod svoje svodove; o studiju iz oblasti fikha, tevhida, Kur'ana i hadisa. I tada je primijećeno da mu sa lica ne silazi osmijeh izglačan ajetima.

Po završetku studija na Al-Azharu Eko Kičin se, umjesto na mjesto profesora u sarajevskoj Medresi, vratio u selo. Seljani su pomišljali da je tu samo privremeno, i da se odmara pred naporan rad u Sarajevu. Ali, prošla je i godina dana, a Eko nije odlazio na Medresu. Dapače, počeo se baviti stvarima koje mi nismo razumjeli, niti nam je Allah dž.š. dao pamet da im se barem približimo. Sa sobom je iz Kaira donio čudan spoj naukovanja o alhemiji i učenja vehabija. U drvenoj šupici, koju je sklepao nakon svog dolaska, danima je eksperimentirao u nekim tavama, avanima, staklenim posudama i cjevčicama. Po močvarama je skupljao blato, a po gradinama crvenu zemlju. Dok je sve to miješao, zagrijavao i destilirao, zagledao je u knjige, neku staru kupusaru Rodžera Bejkna na engleskom, i neki priređeni spis Džabira ibn Hajana na arapskom. Govorio je da je Zemlja ustvari jedan veliki grumen zlata, samo što trebaju milioni godina da svemir od njenih sadašnjih sastojaka napravi taj grumen. Zato je, kaže, on odlučio da taj proces ubrza, pomoću svojih alhemičarskih naprava.

S druge strane, otvoreno je tvrdio da je vehabija i ljude uvjeravao da postanu vehabije. Naučavao je da su sve stvari kojima se klanjamo lažne, i da se jedino smijemo klanjati Allahu dž.š. One koji se klanjaju drugim stvarima osim Allaha treba ubiti. Oštro se usprotivio našem posjećivanju šehidskog mezara na Turbetu, i svakoga ko to čini nazivao je mušrikom. Govorio je da se zavjet može dati samo Allahu dž.š., i da to što ga dajemo bližnjima, prijateljima ili djevojci je bogoskrvnuće. Jedne je džume održao veliki vaz o bogoskrvnuću kojeg činimo kada se zavjetujemo domovini, socijalizmu i posebno drugu Titu. Prezirao je ljude koji puše, i govorio da svakog ko koristi duhan treba izbičevati. Zalagao se žustro za ukidanje tespiha. A i prema radiju, televiziji, kinu, i bilo kakvim novinama bio je neumoljiv. Govorio je da su to stvari izašle iz šejtanske ruke.

Seljane sve to nije mnogo uzbuđivalo, Ekina naukovanja pripisivali su džinima koji izlaze iz prevelikog broja pročitanih knjiga. No, vlasti, koje je zabrinjavalo sve što ne maršira socijalističkom koračnicom, načule su od nepoznatih hasumljivača za "proroka" iz Trnove. I, jednoga dana ga odvedoše u crnoj marici. Eke Kičina nije dugo bilo. Neki su govorili da je u zatvoru u Zenici, a neki opet da je u ludnici u Vrapču. Bilo kako bilo, Eki su za cijelo to vrijeme izbivanja istjeravali iz glave meleke i utiskali šejtane sa petokrakom zvijezdom na čelu.

Poslije duge socijalističke alhemije, dovezli su ga u istoj crnoj marici. Ali, to više nije bio naš Eko. Ovaj je bio debeo, podbuho od lijekova po socijalističkim zatvorima i ludnicama, šutljiv i miran. Jedino se noću od njegove kuće čulo jako harlaukanje, teško poput grumena zlata. Tada je tamo nošena Muharemovca i pokušavala liječiti njegove delirije. Po selu je tražen ovan koji se još nije pario, klan je kao kurban, i od njegovog mozga pokušao se liječiti Eko Kičin. Ipak, i dalje se čulo teško jaukanje, pomiješano sa nekim nerazumljivim riječima, poput žive, sumpora, kufra, džihada... Pokušano je i sa basmama, pa se je iz Eke danima istjeravao urok:

Bilobrk projde
preko sinjeg mora
do Dragog Boga
od Dragog Boga
donese Ekremu
zdravlje i veselje
a odnese urok
i zazor i začud.
Veledalin amin!

Sve je bilo uzalud. Eko Kičin umro je jedne večeri uoči petka. Djeca pamte da su ga toga četvrtka vidjela kako uči voziti bicikl, i svaki put pada, podbuho i težak. Ljudi će upamtiti osmijeh izglačan ajetima, koji ga nije napuštao ni kada je on napustio sam sebe. Ćeman- efendija je nad otvorenim kaburom rekao da je šehid onaj ko stečeno znanje prenosi na druge, pa zbog toga umre. Skupljajući tako Božije puteve, razgranate i beskonačne, u jedan, vječni, krug.

Događaj koji se zbio krajem šezdesetih godina prepun je puteva, stranputica i krugova. Njegov početak se nalazio u davnom vremenu, vremenu koga se još sjećaju samo muzeji i poneke knjige; a kraj će mu se pojaviti izgleda tek za nekoliko stoljeća, možda u nekom drugom mjestu i prilici.

Ali, da ne okolišamo kao pauk oko leptira, vrijeme je da se na ulazu sela Trnove, izgubljenog u gradilištima historije poput grudvice blata, pojavi čovjek čiji jedini prtljag je bila vidljiva nakana da nešto u tom mjestu učini. Kada je istupio pred okupljeno selo, svi su odmah primijetili nekoliko upadljivih stvari: čovjek je bio stranac, ali je svakog mještanina podsjećao na nekoga bližnjeg; mada je bio mlad, primijećeno je da ima kratke nokte, i da će živjeti kratko; također, uočeno je da kani u tom svom kratkom životu nešto golemo učiniti, jer je imao veoma duge obrve, prave simbole gordosti. Mladi čovjek kratkih nokata i dugih obrva nije dozvolio nikakve nedoumice, nego je dovoljno glasno i jasno rekao da je došao u selo da napravi - zahod! Seljanima je to doduše bilo čudno, zahoda su imali dovoljno a niko nije nikada ni čuo da neko selo ima javni zahod, ali su pristali, priklanjajući se drevnoj devizi "Siromahu je zauhar i kad mu muha uleti u guzicu" . Malo negodovanja je izazvala buduća lokacija "prvog seoskog zahoda u historiji" - pokraj džamije - no, mladić kratkih nokata je svojim dugim obrvama učas otklonio i tu nedoumicu, jednostavnom konstatacijom da bi naša seoska džamija bila time posve zaštićena od bilo kakvog prljanja.

I, krajem šezdesetih godina graditeljskog vijeka selo Trnova je polahko počela ulaziti u svjetske anale. Radi istine, moraju se reći dvije pomalo neobične činjenice: mladi neimar je kudikamo više vremena utrošio na pripreme nego na gradnju; i jedinog pomoćnika je našao u gluhonijemom Husrefu Bešiću zvanom Kasalja. Sa ženama u selu napravio je prvi posao: otkupio je svo mlijeko i sva jaja u roku od sedam dana davanja njihovih krava i kokošiju. Kasalja je kopao duboke trapove, u njih stavljao veliku burad, jedne za mlijeko, druge za jaja. A iz grada je dotjerano nekoliko vreća soli.

Niko nije ni slutio graditeljske namjere mladog neimara. Jedino je primijećeno da mu se nokti sve više smanjuju a obrve produžavaju. Sedme noći priprema za gradnju (kada su burad bila puna mlijeka i jaja) Kasalja je usnio slijedeći san: jedan čovjek sa visokim turbanom i dostojanstvenim čelom (što je bilo dovoljno da se u njemu odmah prepozna neki vladar, u najmanju ruku kakav namjesnik na Bosni) poziva pred sebe nekakvog neimara i pita ga: "Šta treba najprije napraviti, kad se pravi džamija?" Neimar je bio vidno začuđen, u vremenu u kojem čuđenje nije bilo dozvoljeno, pa je odgovorio: "Džamiju". U Kasaljinom snu potom je viđen neimar obješen na lipu, kao očit dokaz da dostojanstvenik nije bio zadovoljan njegovim odgovorom. Više lipe, na sedam dužina njene visine, još se samo dalo iščitati naziv mjesta u kojem vladari vješaju neimare - Trn.

Sutradan je Kasalja počeo miješati malter za zahod, čas onaj od soli i mlijeka, čas onaj od soli i jaja. Cijelo vrijeme je nešto mumlao i ispod oka pogledavao mladog neimara. Dan je, ipak, završio sa dobro napravljenim temeljima. Ali, u Kasaljinom snu iste večeri temelja nije bilo ni na vidiku. Ponovo se pojavio čovjek sa visokim turbanom, i ponovo se pred njim nalazio neki neimar, samo sada potpuno drukčijeg lica od neimara iz prošlog sna. Pitanje je, također, bilo isto. Odgovor malo drukčiji ("Treba napraviti imaret, gdje će radnici dobivati hranu!"), ali vidljivo pogrešan, jer eno ga visi na drugoj strani lipe. A više lipe, na istih sedam dužina, pored Trna mogao se iščitati i početak godine u kojoj se sve to dešava - 153.

Drugog dana gradnje "jedinog seoskog zahoda na svijetu" na temeljima se ukazala konstrukcija, drvena doduše, ali od nekog bijelog drveta, nepoznatog ovdašnjem vjetru. Na kraju toga dana, Kasalja već nije mogao nositi teret obješenih lica, pa je dugo mumlao okupljenom svijetu, vodio ljude do pijeska za gradnju i na njemu klipom crtao nekakvog čovjeka sa visokim turbanom na glavi. Ljudi su se samo zgledali, i pritisnuti prevelikim teretom dnevlja žurili kućama da taj teret istresu u san. Kasalja se uvečer dugo borio da ostane budan, ali uz prvi kliktaj horoza neko mu je navukao san kao bošću. U snu je, naravno, i dalje sjedio čovjek sa turbanom, pred njim stajao neimar sa trećim licem, a između njih je bilo razapeto isto pitanje kao špaga na građevini. Treći neimar je malo sačekao, pogledao preko te špage, i rekao: "Treba najprije napraviti zahod, da ne bi radnici onečistili sveto mjesto oko džamije." Dostojanstvenik se napokon nasmiješio i rekao: "Tačno. Možeš početi graditi džamiju. Dozvolu ti daje lično Gazi Husrev-beg, namjesnik na cijeloj Bosni". Na kraju sna stajala je džamijska lipa, s koje su upravo odlijetala dva goluba ili meleka, nije se tačno moglo razabrati. Poviše lipe, ali sada razvučeno po cijelom mjestu (koje je isuviše ličilo na Trnovu), pisalo je Trn 1537.

Nakon trećeg Kasaljinog sna, događaj se užurbano bliži kraju. Mladi neimar - gotovo bez nokata, sa obrvama koje mu padaju na lice - grozničavo završava krov zahoda, na zahodsko sljeme urezuje dvosjeklu sjekiru kao znak dobrodošlice svim putnicima-namjernicima, i zahod na kraju farba u svih sedam duginih boja. Tako je napravljen "jedini seoski zahod na svijetu", pored trnavske džamije, jedne od mnogobrojnih starih džamija što ih je posijao po Bosni sultanov namjesnik Gazi Husrev-beg za vrijeme svoga drugog vladanja (1521.-1541.) Kada su stigli seljani, da vide to šareno čudo, zatekli su Kasalju kako stoji nad likom nekakvog čovjeka pod turbanom, iscrtanog u pijesku. Niko nije ni pomišljao da čovjeku skine turban, jer da jeste, ispod turbana bi se pojavilo dobro im znano lice: lice njihovog gluhonijemog Husrefa Bešića zvanog Kasalja. Događaj se, rekosmo, vratolomno bliži kraju, pa se nema vremena za kojekakva pješčana lica. Vrijeme je da se pronađe lice mladog neimara: u zahodu, bez ikakvog znaka života, nađen je neki nepoznat čovjek, obrva spuštenih preko cijeloga lica, tako da bi to moglo biti lice bilo kakvog putnika-namjernika. Neznanac je u šakama čvrsto, toliko da su mu poispadali nokti, stiskao nekakvu cedulju. Niko nije ni pokušao da je iščupa iz tih šaka bez nokata. Da je cedulja izvučena na posljednje sunčeve zrake toga dana, na njoj bi se jasno moglo pročitati: "Ja sam onaj iz prvoga sna."

Događaj je završen. Barem što se tiče njegovog dijela u malom selu Trnovi, izgubljenom u graditeljskoj eri kao sićušna fleka maltera spravljenog od jaja i soli. Na nama je bilo da sutradan još samo kraj džamijskog zahoda za Ćeman-efendijom ponovimo hadis koji kaže da je "šehid onaj koji je nešto uvakufio, a nagrada mu u džennetu teče dok traje vakuf" . I na dženazi nepoznatog putnika-namjernika proučimo fatihu.

Da postoje događaji što se kreću po krajnjim granicama ovoga i onoga svijeta, pokazalo se sredinom sedamdesetih godina. (U dobu, dakle, kada se nijekalo svako postojanje drugoga svijeta, kamoli njegovih dodira i granica sa ovim "jedinim", komunističkim). Za tu, gotovo naučnu istinu, pobrinuli su se, ni manje ni više, nego jedan prosjak i jedan komunist.

Prosjak Apat, čije ime i prezime znaju možda samo prašnjavi putevi i posigurno knjige u kojima se zapisuju ljudska djela, došao je davno u ove krajeve, kao živi dokaz, makar odrpan, da i u Makedoniji ima muslimana. To je podupirao makedonskim "tatakanjem", simpatičnim završecima bošnjačkih riječi na "ta".

- Sadakata, braćo, sadakata! - govorio je prosjak Apat, nakon svake džume, stojeći pokraj džamijskih vratnica.

Vehab Ćukan, jedini seoski komunist, nije, naravno, išao u džamiju. Za ovu priču je nebitno gdje je skrenuo na stranputicu komunizma, ali se zna da sadaku i zekjat nije davao, pripisujući ih ostacima feudalne svijesti. Podrazumijeva se onda da se njegovi komunistički putevi i putevi sadake prosjaka Apata nisu mnogo doticali. Samo ih je jednom, i to doslovno, pomiješao Bog.

Prosjak Apat i komunist Vehab možda nisu umrli u istom danu, ali su istoga dana pokopani. Apat je nađen u jednom od seoskih grebalja, gdje je počesto spavao, a, evo, sada je na greblju usnio i posljednji san (ako prosjaci uopće imaju snova?). Vehab je umro u svojoj kući, obojenoj u crveno, i posigurno se zna da je imao posljednji san: molio je, ni sam više nije znao koga, da ne završi kao priprosta hrana za crve, i da iz njegovog "materijalističkog tijela" izađe bilo šta što bi ličilo na dušu. Koliko je to bilo vidljivo na dan njegove sahrane - nije mu udovoljeno.

Dženaza prosjaku Apatu bila je jedna od najvećih u tom kraju. Dolazili su ljudi odsvakud. Prosjak Apat je zamotan u bijeli ćefin i položen u kabur. Mnogi se kletu da su u kaburu vidjeli oveću serdžadu od svjetlosti, itekako dobro počivalište za svakoga mejita.

Sahrana komuniste Vehaba bila je najmanja otkad selo pamti dženaze. Došla je šaka komunista iz grada, i rodbina koja se vidljivo uzmeškoljila jer nije znala da li dići ruke prema nebu i proučiti fatihu ili izrecitirati nešto iz Komunističkog manifesta. U svakom slučaju, prosjak Apat je otišao na ahiret ispraćen Božijim riječima, a komunist Vehab isuviše ljudskim, u kojima je jedino svjetlo bilo ono na kraju kapitalističkog tunela; ako se i to svjetlo moglo probiti kroz drveni kovčeg u kojemu je zakopan Vehab.

Putevi Apata i Vehaba tada se, zapravo, nisu dotakli (ne da bi to bilo očito). Potrebno je da ova priča požuri barem pola godine, da se u njoj pojavi treće lice, pa da sve bude jasno.

Nakon pola godine od Apatovog preseljenja u selo je stigao - njegov sin! Selu nije bilo ni na kraj pameti da bi Apat mogao imati bilo koga (osim bijede), ali došljakovo "tatakanje" bilo je dovoljna garancija da se Apatov sin ozvaniči. Sin je otišao na očev mezar, proučio fatihu, platio da se prouči nekoliko jasina, i - tražio očeve pare. Kako pare nisu nađene na ovome svijetu, potražene su na onome. Naime, odlučeno je, nakon Ćeman-efendijinog aminovanja, da se otkopa mezar prosjaka Apata. Grobar Keta, preko čije je lopate prešlo nekoliko džemata s ovoga na onaj svijet, prvi put je doživio da mu lopata udari u nešto tvrdo, dovoljno tvrdo da ne pripada muslimanskom adetu. Poslije dužeg otkopavanja, sada već prepunog straha, grobar Keta je otkopao - drveni mrtvački sanduk! U dasku sličan sanduku Vehaba Ćukana zvanog Komunjara. Pošto je već učinjen toliki napor pri otkopavanju, za svaki slučaj otvoren je i mrtvački sanduk. U njemu je nađen Vehab Ćukan (da li sa svojim nadimkom ili ne - to će odgonetati tek stoljeća što dolaze.) U desnoj ruci čvrsto je stezao nekakvu kesu, koja je zvečala sama od sebe. Kada je prebrojan novac iz kese, i upoređen sa godinama Vehabovog neplaćanja sadake i zekjata, utvrđeno je da su se cifre poklopile.

Dugo vremena su vođene rasprave o tom događaju. Ćeman-efendija je tvrdio da je Bog Vehaba mrtvog prevjerio, jer je svoju vjeru prodavao i krao zekjat. Drugi su mislili upravo suprotno: da se je Vehab u posljednjem trenutku dohavizao, pa mu je Bog oprostio nevjerničke grijehe (Kao dokaz za to su pare koje mu je Bog dao da otkupi grijehe!). Prastara Muharemovca je pričala o događaju iz vremena Austrije, kada je jedan Trnavac služio nekakvu kćer austrijskog cara Koštra; kaurkinja se zaljubila u muhamedanca, i tajno primila islam; razboljela se (kao u svakoj legendi), nagovorila oca da pusti momka na slobodu, a njemu rekla da će u njenom grobu naći mnogo novaca; otkopavši, međutim, djevojčin grob, Trnavac je u njemu našao tijelo svoga seoskog imama; tek došavši kući, saznao je za imamovu smrt, otkopao njegov mezar i u njemu našao djevojku sa blagom, s kojim je obnovio turbe, nakon jednog od čestih naših stradanja. Muharemovcina priča zavrijeđuje ovoliku iscrpnost samo iz jednog razloga: da se pokaže koliko su se vremena promijenila. U Trnovi nije izgrađeno još jedno turbe, niti je sin prosjaka Apata bilo šta drugo uvakufio. Prvim vozom otišao je u Makedoniju, tamo gdje jezik "tatače", a prosjaci umiru u tuđini.

Moguće je da je sve moralo ispasti upravo tako, jer nikome nije palo na pamet da raskopa mezar Vehaba Ćukana-Komunjare. To nije učinjeno iz više razloga. Prvi je, svakako, da bi komunističke vlasti to mogle shvatiti kao skrnavljenje crvenih grobova. Drugi je u zazoru da se poremeti zaslužni mir merhametlije Apata. A treći leži u bojazni da bi i u Vehabovom grobu ponovo bio nađen Vehab, što bi bilo previše.

Odnos komunizma i religije Trnavci su osjećali neposredno, toliko da se više niko nije ni pitao šta je tu duša a šta tijelo. Ustvari, niko se više ništa nije pitao. Čekić sa komunističke zastave imali su svakodnevno na svojim leđima, a srp se pojavljivao na kraju - u ruci jedne spodobe koja je uzimala duše.

Odnos komunizma i religije bio nam je posve jasan 1967.-me, kada smo ukopali Imšira Begića. Oči su nam se otvorile, prepune straha doduše, ali dovoljno da se u njima pročita priča o Imširu Begiću, revolucionaru i muslimanu:

Imšir Begić, sin zemljoposjednika Bešira Begića, susreo se sa marksističkim idejama kao student arheologije u Zagrebu. Njegovo prilaženje komunistima (kao i zaluđenost mnogih sinova bivših begova) može se objasniti jedino otaščalom krvi, kroz koju historija nije prolazila nego je samo povremeno plakala. Godine 1935. odlazi u Moskvu. Radi u Balkanskom odjelu Kominterne, stanuje u poznatom hotelu za komuniste emigrante "Metropol", i druži se sa mnogim međunarodnim komunističkim funkcionerima. Svi su, naravno, imali konspirativna imena. Mnogo vremena kasnije iza jednoga takvoga imena ugledat će lik predsjednika svoje domovine. Godine 1936., međutim, Imšira Begića i budućeg predsjednika razdvojit će Staljinova čelična pesnica: Imšira odvode u Sibir, a kominternovski špijun, budući predsjednik, vraća se u Jugoslaviju, i, već iduće godine, postaje generalni sekretar KPJ.

Pošto se Imširov sibirski život skoro i ne dotiče rodne Trnove (a o Staljinovim logorima se već prilično zna), mi ćemo o tome reći samo ovo: Imšir Begić ubrzo shvaća svoje komunističke zablude (u tome mu nesebično pomaže NKVD); nakon isteka desetogodišnje robije, biva ponovo optužen po istom paragrafu, kao agent Gestapoa, na još deset godina; 1947., Imšir Begić bježi iz logora u Krasnojarsku; uspijeva, potpuno iscrpljen i izgubljen, stići u neko zabačeno selo udaljeno desetak dana od Ačinska.

Selo je bilo baptističko, i imalo je neobičnu historiju. Godine 1907. caristička vlast je iz okolice Kurska prognala u Sibir četrdesetak seljaka sa porodicama, jer su pripadali nekoj vjerskoj sekti. Naseljeni su nedaleko od Ačinska, i bavili su se zemljoradnjom. Zemlja je bila plodna, pa su živjeli dobro. 1914. odbili su mobilizacijske pozive, pošto su bili baptisti. I revolucija je kraj njih prošla poput dalekog tutnja. Od 1918. do 1923. u Ačinsku su se mijenjale razne vlasti: sovjeti, menjševici, Česi, sve dok nanovo nisu došli boljševici, Baptisti se nisu protivili ni kolektivizaciji, ionako su živjeli kolektivno. Tek kada im je hram pretvoren u klub, koji niko nije posjećivao, seljaci su odlučili da se isele. Ponijeli su dio oruđa i poveli stoku. Pošli su duboko u sibirsku prašumu. Nakon deset dana, stigli su u jedan kraj za koji su ocijenili da je plodan, i tu ubrzo napravili naselje. Dugo vremena su živjeli potpuno odvojeni od vanjskoga svijeta, povezani samo sa svojim baptističkim bogom. Godine 1947. u selu se pojavio Imšir Begić, musliman.

Imšir je sa baptistima živio do 1951. godine. U početku nije obraćao pažnju na njihovu veliku pobožnost, bilo mu je dovoljno što ga ostavljaju na miru. Međutim, pošto su seljani svakodnevno bili zabavljeni molitvom, a, s druge strane, način njihovog života je neodoljivo podsjećao na Imširovo djetinjstvo, u njemu se sve više pojavljivala želja za Bogom. I, kako se Bog najčešće pokazuje preko dječijih tepanja, komunist Imšir se sjetio svoga trnavskog porijekla. Vođu baptističke zajednice, osamdesetogodišnjeg Nikifora, upitao je da li bi selu smetalo ako bi se on molio svome Allahu. Starac je odgovorio da je svaki bog bolji od đavola. Imšir je prikupio ono malo ajeta i sura iz djetinjstva, i počeo klanjati. Nakon četrdeset dana od prve molitve, u nijetu mu je pomogao san. Noćima je sanjao nove ajete i sure. Jutrima ih, guščijim perom umočenim u sok od malme, brižno bilježio. Seljaci su se ubrzo zainteresirali i za njegovu molitvu i za pisanje. Dugi razgovori, Imširova dobrota i čistoća pet puta na dan, urodili su prvim plodom: baptisti su muslimanu napravili malu džamiju! Uzalud ih je Imšir odvraćao od tog nauma, objašnjavajući im da je džamija za jednoga muslimana nemoguća. Ali, napravljena je džamija, jedina džamija na svijetu u kojoj je i imam i džemat bio jedan jedini čovjek. A da sve ne bi palo u puki pokušaj, Allah je, ili neodoljiva čistoća, pred Imšira, jednoga dana, postavila Nikiforovog najmlađeg sina, koji je rekao: "Želim biti što i ti, brate!" Što se, pak, pisanja tiče, odlučujuću ulogu su imala djeca. Njihova radoznalost je prevagnula da ih Imšir počinje opismenjavati. No, tu su već nastajali problemi. Bivši logoraš je znao za seosku odiseju i njihovu odluku o vječnom skrivanju, pa je ruska pismenost bila nepodesna. Latinska mu se učinila nerazumna za duboki Sibir. A arapsku nije poznavao. Odlučio se za - bosančicu! Odluka je, čini se, logična: dugogodišnji konspirativac, arheolog po vokaciji, u konspirativnoj sredini, prigrabio je pismo koje je mogao dešifrirati malo ko, a sjećalo ga se samo - vrijeme.

Godine 1951. bahnuli su NKVD-ovci! U selu su zatekli stotinu osamdeset duša, pola baptističkih pola muslimanskih, dva Božija hrama jedan do drugoga, i mladež opismenjenu nekim nepoznatim pismom. Pitali su ko je u selu vođa. Odgovoreno im je da ovdje nema vođe, da su svi jednaki i da postoji samo jedan vođa, a to je Bog, pa neka se odluče između Jednoga.

- Što radite ovdje? - pitao ih je komandir, pokazujući na Božije hramove.
- Molimo se Bogu. - rekli su i muslimani i baptisti.
- Tako, tako, dom za molitvu. - rugao se komandir. - A gdje su vam radio-aparati?
- Nemamo toga. I ne znamo šta je to.
- To ćemo vidjeti. - zaprijetio je komandir.

A što komunističke oči nakane vidjeti, one i vide! Iz Rejonskog komiteta je stigao zaključak: selo se prebacuje prema rejonskom centru kako bi seljaci bili bliže civilizaciji. Ljudi su klekli u snijeg i dugo molili. Žene su ječale. I, nakon dvadeset i pet godina, nova odiseja, koja se poslije deset dana završava u Ačinsku. Žene i djecu su smjestili u veliku zatvorsku ćeliju, muškarce u drugu. Istraga je trajala dva mjeseca. Selo je optuženo da je povezano s američkom špijunažom i da je pripremalo oružano rušenje sovjetske vlasti. Džamijski alem je, po NKVD-u, služio kao antenski odašiljač, a bosančica kao šifrirano pismo. Seljani su se na zapisniku potpisali onako kako su znali: nepismeni križićima, pismeni - bosančicom!

Imšir Begić još je tri godine proveo po sibirskim logorima. Iz njegovog jednoličnog logorskog života možda se može izvući samo jedna interesantna stvar: svo vrijeme je, koliko su mu dozvoljavale prilike, pravio male džamije, i dijelio ih zatvorenicima.

Godine 1953. umro je Staljin. Poslije smrti velikog vođe pokrenuti su procesi za rehabilitaciju mnogih logoraša, poglavito stranaca. Imšir Begić pušten je u ljeto 1954. godine, nakon trinaest godina utjerivanja "istinskih vrijednosti čovječanstva". U domovinu je krenuo odmah, i putovao tri mjeseca, što lokalnim vozovima, što konjskim zapregama, što pješice. Kada je stigao u Trnovu, morao je dugo objašnjavati da je uopće i postojao...

Tu priča o Imširu Begiću, tj. o odnosu komunizma i religije, ne završava. Možda samo uzima predah. Predah od nove tri godine; u kojima se Imšir bavi iskopavanjima oko sela, istraživanjima odnosa bogumilstva i islama, i idejom da se napravi nova seoska džamija. 1957. odvodi ga Titova policija. Optužen je da je staljinist, a kao dokaz je poslužilo pismo, uhvaćeno na gradskoj pošti, pisano nekim nerazumljivim pismenima (očito: špijunska šifra!), adresirano na neke Ruse u sovjetskom gradu Ačinsku. O Imširu Begiću ništa se nije čulo do 1967. godine. (Osim što su izvjesno vrijeme policajci pričali o ludom Trnavcu koji je tražio da piše Titi, tvrdeći da su oni dobri prijatelji još iz Moskve.) Tada je u selo stigao drveni kovčeg, za koji su tvrdili da se u njemu nalazi već zaboravljeni Imšir Begić. Kovčeg je bio bez ikakve oznake, pa smo rahmetliju ukopali sa bašlukom na mezaru.

Pisac ove priče sa sigurnošću još može dodati: mada se ne zna u kojem je komunističkom zatvoru Imšir Begić ispustio dušu, sigurno je, rekoh, da mu se u predsmrtnom času nije pojavila komunistička spodoba sa srpom u ruci, već bijela krila meleka, bjelja od sibirskog snijega.

Jer, samo se uz zvuke zavičaja može umrijeti.