Ključanin, Zilhad

Bismillahir-rahmanir-rahim.

Molim Allaha, Gospodara svjetova, kako vidljivih tako i nevidljivih, da me na pravi put uputi, na put onih kojima je milost Svoju darivao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!

Ne vidim ništa, vidljivi svijet je ostao na oštrici jednoga noža, za nevidljivi, izgleda, još nisam spreman. Pomolila se svjetlost, davno odvojena od svoga izvora, za koju nisam siguran da li se pojavila odande odakle se sve pojavljuje, ili je to tek zaostatak svjetlosti koju sam pokupio po stvarima.

Znam da progledati moram. Znam da me čeka dug put, put svjedočenja. Svaku poru zemlje zasadit moram istinom. Samo da na pravi put izađem. Ja, svjedok.

Osjećam svoju ruku, i u ruci svoju glavu, pod pazuhom. Još nemam lica. Niti ima bilo kakvog lica na kojem bih mogao ogledati svoje lice.

Nemam ni imena ni prezimena. Moje ime još igra na granici svjetla i tame. Kada me neko pozove imenom, spustit ću svoju glavu. I bit ću spašen - tamo gdje se spašava sve.

Znam da svjedočiti moram. Svjedočenje je pametno utvrđivanje. U utvrdama od sjećanja treba da se igraju djeca. Ona koja još nisu rođena.

Upinjem se da progledam. Pokušavam skupiti u samo jedan pogled sve ono što sam bio. Zasad, ne uspijevam. Sjećam se samo jedne oštrice noža, i više nje čela, sa koga zjapi: krvnik. Čelo je posuto ravnokrakim križevima, onima sa istočne strane svijeta. I, žudim pobjeći od tih znakova koji ne pripadaju mome adetu.

Molim, stoga, Onoga koji je sve puteve po svijetu posijao, kao što je po čovjeku posijao krvne žile, da me na pravi put izvede, da mi po mjeri korak rasporedi (ni plah, ni plašljiv), i da me uputi tamo gdje ću pronaći svoje lice. Moj put - i to, evo, znam! - mora biti obrnut od puta koji me je doveo u ruke dželata. Pete mi trebaju dodirivat zlo, a nožni prsti - dobro.

Što se srca, pak, tiče, osjećam - i to osjećanje čuvam kao jedinu hamajliju - da sam nevin. Da nije nevinost ključ koji otključava vrata ovoga labirinta? Na početku svakog koraka uvijek je stajala nevinost.

Glava pod ovim pazuhom može biti uzaludna ako neprogleda. Past će stubokom na zemlju, kao bilo koja stvar. Kao toliko glava prije nje. I to ne bi bilo ništa neobično, gledano iz nekog pogleda kojeg se ne tiče sudbina. No, toliko je već palo glava, da je svaka slijedeća - dukat.

Ne umišljam da sam bogougodnik. Ne. Ustvari, i ne znam kakav sam nekad bio. Dobar? Zao? Da li je na meni uopće da sudim o tome? Ne znam. Samo znam da sam bio nevin u trenutku kad su mi skinuli glavu. Možda odatle počinje put na kojem se nalazi moj spas?

Nevinost jeste spas. A šta je najnevinije? Riječ? Dijete? Melek? Možda treba progovoriti, kao dijete, kad doziva meleke u tami? Koje su najnevinije riječi što ih se usude izgovoriti ljudske usne?

Bismillahir-rahmanir-rahim - kažem.

I - taknuše me krila.

Ugledam 33 znaka, kao 33 pečata, ispod kojih se krio početak:

* * *

Dvije fotografije.

(U toj kutiji od cipela, na čijoj poleđini je pisalo Bata, nalazilo se mnogo fotografija, koje su se milovale ili odgurkivale. Did Ale u domobranskoj uniformi, izblijedjeloj kao država za koju se borio. Amidža Ilijaz sa šopom koji mu kaplje na obrve, i osmijehom što bi se svaki čas mogao ugasiti. Majka, pogleda izgubljenog u trepavicama, netom što su joj skinuli feredžu. Pola fotografije sa ocem na biciklu marke Rog, i rukom koja nestaje na ramenu druge polovice što nedostaje. Mama je, čim je sparila dvije domaćinske noge, poslije trećega dana pira, odsjekla sve "očeve haspide", i time ga proglasila za muža.)

Na prvoj fotografiji jedna djevojka još uvijek uspijeva da iza zuba zadrži svojih osamnaest godina koje se polahko skupljaju u roj. Kosa joj još može pokriti sva mjesta na tijelu što nisu za pokazivanje. Tergalka joj se raširila taman toliko da nije sigurno je li se djevojka spustila na zemlju, ili tek kani poletjeti.

Na drugoj fotografiji se nalazi troje ljudi, za koje se, pri ovlašnom pogledu, ne bi reklo da ih išta približava jedno drugom. U oči odmah upada otac, razdrljene košulje, smjelih brkova, poput seoskog kabadahije se naslanja na neku ženu. Žena ima cvijetnu haljinu kratkih rukava, kosu svijenu u punđu, i osmijeh povučen iza usana. U naručju drži dijete, ne veće od desnog očevog brka.

Da nema potpisa mastiljavom olovkom na poleđinama fotografija, dvije fotografije se ne bi mogle dovesti ni u kakvu vezu. Na jednoj, rukopisom koji nije vidio tri dana škole, piše: Derviša, 25. maj 1959. Na drugoj: Derviša, 10. maj 1960.

Niko ne zna šta se desilo ženi na fotografijama u toj godini dana. Zašto je naglo ostario njen roj od osamnaest godina? Gdje je nestala kosa, kojom sada, žena sa fotografije ne može pokriti ni uho? Ko je zamijenio njena dva osmijeha na fotografijama?

To niko ne zna. Jedino je znano da žena sa druge fotografije zasigurno neće poletjeti; da vrijeme već polahko patinom jednači prvu i drugu fotografiju; da ni jedna ni druga fotografija nikad neće završiti u albumu sretnih lica. I da sam se između te dvije fotografije rodio ja; ne veći od lijevog očevog brka.

* * *

Rodio sam se 5. marta, 1960. godine, kada je u zemlju puklo treće džemre. Pojavio sam se sa dlanovima ispruženim naprijed. Ali, Azrail je preduhitrio moj prvi plač. Odnijeli su me na greblje, i spustili u mezar, malo veći od majčinog dlana. Kako se za onim koji svoje zjenice nije ni izmjerio sa zjenicama svijeta suze brzo suše, tako bi bilo i sa mnom, da prosjak Apat nije te noći odlučio prespavati u greblju, i čuo dječiji plač. Raskopali su mezar, i ja sam se ponovo pojavio sa dlanovima ispruženim naprijed. Dok se po cijelom selu šaputalo "Velahavle! Velakuvete!", Ćeman-efendija je proučio dovu za rođenje, i rekao: "Ovo dijete će umrijeti tek onda kada samo spusti svoju glavu u zemlju!"

Istoga dana, probudila se, nakon dvije godine sna, majka. Pogledala me, i glasno zahvalila Bogu što joj je preslikao na me amidžu Ilijaza.

- Da to nisi učinio, nikad se više ne bih probudila! - rekla je.

* * *

Majka Mevla je godinama tvrdila da je na dan moga rođenja nebo bilo načičkano melekima, toliko gusto da kroz njih nije mogla propasti igla u ahiret, kamoli duša djeteta. A to što nisam zaplakao kada sam nosom dotakao svijet, majka je pripisivala također melekima, tvrdeći da oni nisu uspjeli iz mojih ruku istrgnuti pismenu potvrdu kojom su mi garantirali da neću umrijeti. Svakodnevno je tražila tu potvrdu da je vrati melekima.

Iako sam, eto, uživao milost meleka, majka je ipak nastojala odagnati svako zlo oko mene. Ženama koje su došle da vide novorođenče uvodila je rigorozan pregled. Pomno ih je zagledala, i dijelila na one što imaju sretne i nesretne oči. Žene sa urokljivim očima, naravno, nisu imale pristup mojoj bešici. Uz žene za koje nije bila sigurna gdje im svrstati oči dežurala je. Poluglasno je učila i pazila da se koja ne bi začudila i urekla me. Na svaku njihovu rečenicu dometala je "Mašalla!", i često me vukla za nosić, skidajući s njega mogući urok. U tu borbu protiv uroka majka je uvukla i mamu. Mama je kredom opisivala halku oko moje bešike, i tako zadržavala uroke. Ako bi se koji i probio preko toga bedema od krede, mama ih je rastjeravala pjesmom:

"San u bešu, nesan mimo bešu.
Rok u bešu, urok mimo bešu.
Uroci ti po gori hodili,
Travu pasli, s lista vodu pili,
Studen kamen pod glavu mećali,
Tebi sine ništa ne udili.
Dušmani ti pod nogama bili,
Kano konju čavli i potkove."

U bešiku me je povalio Bakir Lezić zvani Herkules. Podrazumijevalo se da bih tako mogao čapnuti nešto od njegovog nadimka. Kraj uzglavlja su mi stavili jaje, da budem pun i okrugao. Proučeno je nekoliko sura, da sve to povežu. Mama je pokrivala bešiku, bio ja u njoj ili ne. Ako bi bešika otkrivena bila, mogla bi me mrtvog zaljuljati.

Za moj lik mjesecima se brinula majka. Zejtinom, gustim mlijekom ili slinom, kako kad, trljala mi je čelo, da joj ne budem mrgodan. Jagodicama prstiju stanjivala mi je nos. Sa dva prsta je prelazila od nosa prema sljepoočnicama, i sa očiju mi skidala žmiravost i mutnoću. Dlanovima mi je pritiskivala uši uz glavu, da ne budu klempave. Među prstima mi je skupljala usne, da iz njih ispadne ruža a ne sljezov list. Bradu mi je potiskivala prema grlu, a vrat trljala da ne bude predebeo i da se po njemu ne bi legle guše. Na prsa, ruke i noge stavljala mi je pamuk, kojim me je jačala i učvršćivala. Naposljetku, stezan sam povojima, tako da sam izgledao kao dobro zaštićena oveća šišarka.

Mada se kaže da svako dijete iznese na sebi svoje ime, o mom imenu odlučio je, ipak, slučaj. Majka je zahtijevala da se zovem Ale, po didu. Mama se protivila davanju imena duhova jednom maksumčetu. Na kraju je pozvan Ćeman-efendija, koji je uzeo oveću hartiju, razrezao je na četrdeset jednakih dijelova, na svakom napisao po jedno ime, i sve stavio u fes. Kada je papiriće promiješao nekoliko puta, fes je stavljen pred mamu. Ona je, u svojoj grozničavosti, izvukla dva listića! (Poslije je govorila da joj se jedan listić naprosto zalijepio za prste, i nije htio otpasti.) Na jednom listiću je pisalo Zihnija, na drugom Elhad. Nađeno je dogovorno rješenje, i dobio sam ime Zilhad. Ćeman-efendija je rekao da je tako moralo biti, i da uopće nije bilo potrebe ni za kakvim papirićima da se je na vrijeme sa djeteta pročitalo ime što ga je iznijelo na ovaj svijet. Objasnio je da Zil na arapskom znači vjesnik upute, ili po nekim objašnjenjima i igra svjetlosti i tame, a Had znači granica, - i da se je bilo pametno pa samo pratilo put rođenja djeteta, njegovo prijevremeno zakopavanje u zemlju, gdje se poigralo sa svjetlošću i tamom, i otkopavanje iz mezara, te granice ovoga i onoga svijeta - moje ime bi se samo pokazalo.

I sa imenom što me je spasilo od smrti, i sa čitavom vojskom meleka oko sebe, ja sam bio prilično bolešljiv. Slabo sam jeo, mamina sisa bila mi je neukusna i daleka, tako da je otac morao ići danima loviti vuka, da bi me opasali njegovim crijevom, i da bih jeo ko vuk. Majka je, međutim, sve to smatrala budalaštinama, i vjerovala da je dijete napadnuto sihirima, ogramama, morama i vješticama. Mamu je kritizirala što me je nekoliko puta iznijela za akšama napolje, a tada se, zna se, skupljaju šejtani, zračne vile i svakojaki drugi nevidljivi naletnici. Kadila me je prosijanim ražovim brašnom, govoreći: "Kako se svit kruhom hrani, tako majka svoje dite od sihira brani." Ćeman-efendiju je natjerala da mi nad avlijskim bunarom prouči sure zvane "Dva pribježišta", s kraja Kur'ana, koje su učene samom Poslaniku kada su na njega bačene sihre. Bila je umislila da mi je neko napravio sihire, uz pomoć moje kose, svezane u jedanaest čvorova, i bačene u bunar. Sure "Dva pribježišta" ukupno imaju jedanaest ajeta, pa bi, nakon svakoga proučenog ajeta, nad bunarom odvezao se po jedan čvor na kosi:

Reci: "Utječem se Gospodaru svitanja
od zla onoga što On stvara,
i od zla sumraka kada tamnine razastire,
i od zla onih koji pušu u uzlove,
i od zla zavidnika kada zavist ne krije!"

i

Reci: "Utječem se Gospodaru ljudi,
Vladaru ljudi,
Bogu ljudi,
od zla šejtana koji spletkari,
koji zle misli unosi u srca ljudi -
od džina i od ljudi!"

Od mora i vještica, za koje je vjerovala da su mi u sise uvukli nekakvu kuku i njome mi sisali krv, branila me je bijelim lukom, mašicama čiji zveket rastjeruje pogane glasove, pod jastuk mi je stavljala nož a na glavu konjsku strunjicu... Govorila je da sam možda i ograjisao. Spominjala mamino često rezanje nokata pored bešike, i da sam ogramu dobio preko jednoga od tih nokata. Mamu je natjeravala da odrezane nokte zamota u papir, baci u vjetar, i kaže: "Ja dajem vjetru nokte, a vjetar meni kad mi zatrebaju." Tjerala ju je ispod avlijskog oraha, i govorila da je orahova krošnja šejtanski medžlis... Bešika mi je bila nakićena crvenim, zelenim i plavim trakama. Pod glavom sam imao hamajliju prije nego sam i progledao. Na ruci i nozi crni konac...

I pored svega, ja sam se teško probijao kroz život što sam ga jedva dohvatio, sa dlanovima ispruženim naprijed.

* * *

Majka i mama toliko su me ušuškavale da prvo lice koje pamtim nije lice nijedne od njih, nego lice gatare Muharemovce. Sjećam se da su me prinosili njoj, a ne da mi je ona prilazila: bila je nepokretna, ležala na krevetu, i nije se znalo ko je od njih dvoje stariji. Muharemovca mi je olovom, ispaljenim puščanim zrnom, doticala čelo, potom tjeme, mjesto gdje se spajaju zatiljak i pleća, žličicu, i žilu kucavicu, najprije onu na desnoj ruci i lijevoj nozi, a onda na desnoj nozi i lijevoj ruci. Za cijelo to vrijeme obavijala me je ajetima, skladno ih slažući po mome tijelu. Ajeti su strahu tjerali iza devet mlina, devet polja, devet čobana, devet planina i devet crnih stijena, devet mora i morskih dubina. Za strahom je snažno odjekivalo:

Nit' iz kamena kapa
nit' na mora mosta
nit' mozga u mamlaza
nit' na gavranu biljega
ni na Ziji uroka
ni zazora ni začuda!
Veledalin amin!

U jednoj tavi, koja je požderala devedeset i devet plamenova, rastopila je puščano zrno. Mene su u međuvremenu položili na leđa, i prekrili crvenom mahramom. Nisam vidio ništa, svijet je postao crven, ali nad glavom, žličicom i nad nogama sam osjetio da vruće olovo kaplje u hladnu vodi, i cvrči. Kad olovo cvrkne, na vodi se pojave mjehuri i u njima lica koja su me urekla. Muharemovca ajetima gasi urokljiva lica, makazama reže vodu na nekoliko raskrižja, razbacujući ostatke strahe po tim vodenim raspućima. Skidaju mi sa glave crvenu mahramu, i već vidim Muharemovcu kako u vodu baca tri živa ugljena, i voda ponovo cvrči. U vodu umače nokte desne ruke, pa me njima umiva, po obrazima i očima, skidajući posljednje paperje strahe. Tom vodom mi opere i žilu kucavicu, najprije na desnoj ruci i lijevoj nozi, a onda na lijevoj ruci i desnoj nozi, pa mi trlja stomak od žličice prema trbuhu i nogama. Naposljetku, pokriva krpom šerpu u kojoj se mućka voda i daje majci da je pijem u naredna tri dana.

Posljednje što sam vidio bile su Muharemovcine oči, dva crna bunara, u kojima je nestala straha, a za koje nisam bio siguran da li pripadaju ovome ili onome svijetu.

* * *

Ovome ili onome svijetu nisam dugo bio siguran pripada li i did Ale. Godinama je boravio u uglu majčine sobe. U ostale kućne prostorije nije ulazio, niti je izlazio van. Naprosto je pratio svaki kućni pokret.

Did Ale je ubijen 1942. godine, rukom kojoj je vjerovao. Zato se vratio sa ahireta, kao stalna opomena da na svijetu nema ruke koja je nevina i kojoj treba vjerovati. Tu opomenu je učvršćivao i time što nikad nije sjeo; stajao je, raskriljenih ruku i nogu, u položaju koji nije pripadao islamskom adetu. Did Ale bio je razapet, ali mi to nismo znali. Iz stranog adeta izdvajao ga je samo tespih u desnoj ruci. Tespihao je po principu "jedna boba, jedno doba". Svake godine kroz prste bi prometnuo jednu bobu.

Bio je posve tih. Nikad nije prozborio ni riječi. Jedino kada bi neko sa sofre slučajno srušio krušne mrve, did Ale je bolno stenjao. Nismo znali zašto, ali smo se trudili da što manje mrvimo.

Did Ale bio je naša tajna, sehara na kojoj je nacrtan ključ. I ostao bi takav zauvijek, da sedamdesetih godina nismo srušili staru kuću i napravili novu. U novoj kući, u uglu majčine sobe, dida Ale više nije bilo.

- Ale je istespihao naše vrijeme! - rekla je majka.

Kada smo preračunali vrijeme od didove pogibije do nove kuće, 33 bobe tespiha poklopile su se sa 33 godine.

* * *

Amidža Ilijaz je, za razliku od dida Ale, dolazio povremeno. Stizao je u junu, kada se grane kućne lipe načičkaju pupoljcima. Sa svojim vječno otvorenim dlanovima sjedio bi na vrhu lipe i skupljao golubove. Tih dana svi golubovi iz okoline, domaći i divlji, opsjedali bi našu avliju. Otac se ljutio, ali majka je govorila da je to dobro, golubovi kući donose sreću koju smo nekad izgubili.

Amidža Ilijaz tako je bio naš šehid protiv nesreće. Uzalud smo ga skrivali, on je doduše bio zatvorena sehara, ali na kojoj se nalazio ključ, i svako je mogao otvoriti.

* * *

Potraga za srećom obuzimala bi selo svake godine. Samo niko, i pored dugogodišnjeg preračunavanja najboljih seoskih vidovnjaka, nije znao tačan dan kada nas zahvata ta groznica. Selo se tada budi istovremeno i kreće u potragu za srećom. Jedino nepokretni ne izlaze vani, ali i oni sklapaju ruke oko oba koljena i tako odagnavaju jad.

Pri ranom sabahu, na trzni se okuplja i onaj što mu je smrt bliža od jake za vratom i onaj što smrt mora loviti kao leptire. Na počasnom mjestu, na jednoj skemliji, sjedi grbavac Hazim, košulje posuvraćene do zatioka. Grba mu svjetluca malim zvijezdama zornjačama, ljudi u redu prilaze i stavljaju na nju ruku.

Djeca, tajno, da ih ne vidi sunce, u zemlju zakopavaju leptire. I grozničavo čekaju prvi sumrak, da umjesto leptira nađu dukat.

Ipak, najjasniji znak sreće je djetelina sa četiri lista. Potraga za njom otpočinje dok se ne digne rosa, jer djetelina sa četiri lista voli rosu i tada diže krunicu kao sretne oči kapak. Djetelina sa pet listova se preskače poput kužnog novčića: njenih pet listova izašlo je iz samog džehennema.

U podne se klanja podne-namaz ispred drveta koje plače, da bi ga se odobrovoljilo da prestane.

Iza ikindije selo prosipa zrnevlje pšenice ili kukuruza, mameći, svako u svoju avliju, golubove.

Groznica za srećom počinje jenjavati pred akšam. Kraj potrage označava teški gavranov glas. I rezultati su porazni: djeca umjesto dukata nalaze nekoliko trunaka leptirovog praha; niko nije našao djetelinu sa četiri lista, osim prosjaka Apata, koji je nabrao čitav naramak, i ostao sjediti na sred polja, okružen svojom nesrećom; čak je u prevari uhvaćen Cicun, koji je pokušao podvaliti jednu djetelinu sa tri lista, na kojoj je tutkalom prilijepio četvrti list; golubovi su, prejedeni i tromi, usrali prozore i avlijske ograde; a drvo koje plače i dalje je tulilo, gotovo ridalo.

- Sreću smo tražili u nesretnim danima! - rekao je Ćeman-efendija.

Dok je izmicao dan, dug kao nesreća.

* * *

Da nesreća vazda bude prisutna trudilo se drvo koje plače. Niko se ne sjeća da ga je neko posadio ili ukalemio, mislili smo da je od Boga poslato, u svako mjesto gdje su se očešala barem dva uha umivena harfovima. Poneki su trabunjali da je takva drveta po Bosni posijala Turska prije nego će otići, da označi mjesta do tada nastanjena islamom. Time je htjela ukazati i na svoje lice, potpuno drukčije od plačnih lica država koje su dolazile.

Bilo kako bilo, drvo koje plače plakalo je u svim dosadašnjim državama i režimima, ponekad jače, kao one godine u kojoj su ubili Spahu, ili slabije, nekoliko godina iza priznavanja muslimanske nacije sedamdeset i prve godine.

Nalazilo se na padini Turbeta, tamo gdje se miješaju crna i crvena zemlja. Nije ličilo ni na jedno poznato drvo, a, ipak, podsjećalo je na sva drveća skupa. Stablo mu je bilo nešto više od stabla jorgovana a manje od stabla višnje. Grane mu uopće nisu oblikovane ni po jednom latiničnom slovu, i granale su se samo prema istoku. Lišće mu se skupljalo u sazvježđa od po sedam listova, koji su čas ličili na listove bijele vrbe čas na listove palme. Cvat je činio jednu krunicu u obliku klipa, spužvastu i crvenu.

Drvo koje plače nazivali su Božijim drvetom sve dok Cigani nisu iz primorja donijeli istinsko božije drvo, malehno i kržljavo, više slično Božijem podsmijehu nego osmijehu. Od tada, drvo koje plače jedostavno je moralo imati tri riječi u svome imenu. Što su mnogi u tome trodjelnom imenu vidjeli hrišćansku podvalu, samo je uvećavalo našu nesreću.

No, kako sreća i nesreća liče jedna na drugu kao lice usnulog i lice budnog čovjeka, drvo koje plače davno je upotrijebljeno upravo protiv svoje glavne osobine, plača. Djecu, koju nisu mogli utišati svi veseli meleki, donosili bi, zakocenutu, pred drvo koje plače. I, djeca su ubrzo prestajala plakati. Govorilo se da i maksumčad osjećaju stid pred tako očajnim, drvenim, plačem. Vjerovatno je zbog toga stida u selu i bilo tako malo suza, pa kada bi ustrebale svaka suza plaćala se po jedan dukat ili šorvan.

* * *

Drvo koje plače utišavao je povremeno Behlil Karić zvani Prdo. Prdio je svakoga dana u tačno određeno vrijeme, toliko jako da je i najudaljeniji komšija zatvarao prozore da mu ne popucaju stakla, a domaćice sklanjale vaze s cvijećem da im ne otpadnu latice. Zbog prozorskih stakala, a čini se više zbog ženskog cvijeća, skupljena je jedne godine grupa seljana da pregovara sa Prdom o štetnosti njegovih vjetrova.

- Ti toliko prozora uništiš da ih ne more namiriti oveća staklara! - rekao je Šeho Čukan.
- Žene su nam pobudalile bez cvijeća! - rekao je Ejub Bešić.
- Govedima popucaše uši! - rekao je Muho Benkovac.
- Ljudi, ja mislim da je u njega unišo neki hrišćanski šejtan. Bio sam u Njemačkoj, i tamo svi prde! - rekao je Hile.
- Vala, kada bi sve švapske prdeže skupio u jedan, ne bi bili ni do koljena Prdinom! - rekao je Neđmija Ičić.
- A to, brate, nije ni islamski! - rekao je Fehko Šabanović.
- Za to nisam siguran - rekao je evlija Ferhat Karić. - Ne branim ga što mi je rođak, nego znam da u islamskom svijetu prdež nije nikakav grijeh niti sramota, dapače, Arapi se počesto takmiče u prdenju!
- Velahavle! - rekli su svi uglas.

Prdo je šutio, i na kraju samo stidljivo rekao da on tu ništa ne može, i da ništa od njega ne zavisi: u tačno određeno vrijeme neki nevidljiv stvor mu otvara guzicu kao ustavu na riječnoj brani.

Neko praktičan je, ipak, predložio sporazum: selo će Prdi godišnje plaćati neku vrstu prdarine, a on svakoga dana da prdi izvan granica zavičaja. Prdo je svoju stražnju prangiju iznosio na zavičajnu granicu, sve dok ga jednom nisu uhvatili ljudi iz zavičaja do našeg, i prebili. Da to ne bi prešlo u međunacionalni sukob, odlučeno je da Prdo i dalje prdi u selu, s tim da se na prozore postave drveni kapci, a cvijeću šta bude.

* * *

Za očekivati je bilo da ulogu gospodara vjetrova umjesto Prde, tankog poput života siromaha, obnaša Šaćir Čaušević zvani Drob. Drob je bio najdeblji čovjek u selu, ali toliko debeo da se njegov opis ne iscrpljuje ni u riječi najdeblji, ni u riječi čovjek, a pogotovo ne u selu. Nikad, ustvari, nisu tačno izmjerene njegove kile. Kućne vage su pod njim pucale, pa je mjeren na stočnim vagama. Ali, i na njima je Šaćirova debljina iscrpljivala sve dostupne podioke mjerenja, pa su na njih dodavani raznorazni givikti, odsječene pružne šine i cigle. Upravo ti dodaci su činili tajnu njegove težine.

Šaćir Drob je imao četiri guzice, nekoliko malih i jedan veliki trbuh, slapove podvoljaka i zatioka, šest sisa i samo dva obraza iznad kojih su se jedva zamijećivala dva oka. Glavu uopće nije okretao, kretao se samo kada je morao, odhukujući i škripeći. Govorilo se da mu je najveća želja da vidi svoju ćunu, izgubljenu negdje ispod trbuha.

Šaćirovo jedenje se nije dalo raspodijeliti na obroke. Jeo je što bi mu prilazilo do usta. Kada su radoznalci jednom pokušali saznati dubinu njegovog stomaka, pojeo je: jednoga vola, dvoje janjadi, desetak tepsija pite jajaruše, desetak tepsija pite zeljanice, kotao jahnije, nekoliko pogača, dvije vangle hošafa, pet-šest tepsija hurmica... Imanja radoznalaca su bila spašena ograničenim vremenom žderanja. Pretpostavljalo se da je Šaćir Drob nekad davno progutao kokošiju perušku ili čeličnu žicu, i od toga postao proždrljiv. Drugi su tvrdili da njegova proždrljivost potiče od stomačne kiseline, koja hranu pretvara u tekućinu. Da u tome ima istine pokazivala su djeca, pitajući ga metalnim petobankama. Drob je stavljao petobanke na jezik, i za trenutak-dva ih izbacivao u vidu pljuvačke. Isto je radio sa sijalicama, željeznim četkama i češagijama. A jednom je za opkladu pojeo cijeli bicikl marke Rog.

Sedamdesetih godina upriličeno je u prijestolnici takmičenje u žderanju, pod osobnim pokroviteljstvom J. B. Tita. Droba smo otpremili u Beograd, već unaprijed likujući u pobjedi. Ali, desilo se nešto nevjerovatno: Droba je pobijedio neki Ilija iz Ilijaša, koji je u finalu pojeo željeznički vagon! Drob je iz prijestolnice došao slomljen, donoseći pod miškom najsvježiji broj lista "Rad", u kojemu je njegovo ime bilo tek spomenuto. Na cijeloj strani šepurio se Ilija iz Ilijaša, sa tri guzice, tri obraza, tri podvoljka.

- Ne da se muslimanu ni u žderanju pobijediti! - decenijama se šuškalo po selu Trnovi, koja nikad ni po čemu nije bila prva. Mada je imala insana velikog i okruglog kao puni mjesec.

* * *

Odavno lišena nade da ma u čemu na dunjaluku bude prva, Trnova, selo sa najvećim brojem muslimanskih duša po kilometru kvadratnom na socijalističkoj strani svijeta, ipak se nekako koprcala u tom velikom dunjalučkom koraku, najvećem Božijem koraku nakon nebesa. Njena deviza je bila Guraj dalje! , i kada bi se mogla prikazati nekim putokazom, taj bi putokaz, svakako, bio bijel. Najkraće rečeno: Trnavci su se osjećali bićima sličnim onima iz sure En-Neml, Božijim mravima iznad kojih ipak ima nebo.

Najpribližnija slika takve Trnove, na čijem nebu visi Guraj dalje! , jeste lik Jusufa Mehadžića zvanog Hemeroid. Pa, evo, selom se gega Jusa Hemeroid, raskrečenih nogu, isuviše prašnjavog koraka, vukući nekoliko kila hemeroida ispod sebe. Na lice je utisnuo osmijeh, tačno onoliki kolikog mu dozvoljava preteška stražnjica.

- Jusa, kako danas hemeroidi?! - dovikuju mu ljudi iz avlija.
- Mašalla, ko orasi! - prostenje, kroz usne koje su se približavale osmijehu koliko su mogle, Jusa Hemeroid.

Upravo takav je život: hemeroid protisnut kroz nasmiješene usne.

* * *

Da život može poprimiti i malo veselije lice, a da nismo daleko odmakli od lica života koje se najbolje ogleda na stražnjici, pokazao je slučaj sa Nerkezom Kamenčićem. Nerkez se razbolio, i kada je već počeo kontaktirati sa licima zapamćenim prije rođenja, odvezen je konjskim kolima u bolnicu. Nedugo zatim, koliko zdravom čovjeku treba da sklopi dva-triput oči u snu, vratio se u selo, potpuno zdrav. Tog popodneva je viđen bez ijednog lica pored sebe koje ne bi pripadalo ovome svijetu. Tek uvečer, čuo se strahovit vrisak. Nerkez je istrkao iz kuće, i cijelo selo nije ga moglo uhvatiti. Trčao je brže od svojih nogu, neprestano stenjući i urličući. Ljudi su se ibretili i učili ajete koji učvršćuju ljudske korake na pravom putu, djeca su mislila da je napokon stigao čovjek iz priče sa korakom od sedam milja, i trčala za Nerkezom. Jedino su se žene začuđeno gledale i došaptavale. Nerkezovo harlaukanje im je tako ličilo na porođajne zvuke, ali i najsmjelija se nije usudila izreći takvo što.

Nerkez je u zoru potvrdio ženske slutnje. Legao je pod avlijsku hašlamu i - počeo rađati! Govorio je da osjeća ritanje djeteta u stomaku, da mu se utroba cijepa, a stražnjica širi. Ljudi su, pogleda već načetih Božijom mudžizom, gledali u Nerkezov nabrekli trbuh, i očekivali čudo. Nakon dužeg čekanja, umjesto čuda pojavila su se govna, nevjerovatna gomila doduše, ali bez ikakvog znaka života.

Tek poslije nekoliko dana neko dovitljiv i sumnjičav pogledao je u Nerkezovu ljekarsku otpusnicu iz bolnice. Kada je na njoj nađen ćirilični potpis, niko više nije mogao spriječiti da se ne pojavi još jedna priča o uroti protiv nas; po kojoj je, evo, i Nerkez Kamenčić dobio porođajnu injekciju, i trebao da rodi šejtana.

* * *

"Zabranite svojoj djeci izlazak iz domova u prvi sumrak, jer su to časi kada se šejtani raziđu po zemlji."

Hadis je hadis, a djeca su meleki koji još uvijek traže svoja izgubljena krila. Pa izlaze u sumrak, vrijeme bogom dano da se pokuša poletjeti. Sumrak je krug tame kroz koji svijetli sretan broj tri. I taj broj vide samo djeca.

Izlazimo, rojevi bogobojažljivih dušica, i igramo se ćorabake i skrivača, oponašajući sumrak. Toliko smo bezazleni da zazivamo sve leteće i plazeće akrepe: guzenzube, previde, more, leptirice, biljne glasove i životinjske meleke. Preskačemo preko putanja crnih mačaka. Hvatamo daždevnjake i smijemo se njihovim usklicima koji zaglušuju. Da se pojavi i samo biće s pogledom koji ubija, ustuknulo bi, čini nam se, pred tolikom količinom nevinosti u našim zjenama.

Našu dječiju bezbrižnost ipak zaštićuju koraci koji se ni za pedalj ne odmiču od odraslog adeta. U sumraku se uvijek krećemo desno. Nikad ne pijemo vodu sa izvora za vrijeme prve mjesečine, da ne bismo progutali i mjesec. Sklanjamo svoje kraste ispred mjesečeve svjetlosti, da ne bi pod mjesečinom meso istruhlo. Prije nestanka posljednje sunčeve zrake, povlačimo se u domove. Mi smo djeca sunca, i znamo: Da nije sunca ne bi ni očiju bilo. A počesto se kroz sumrak uzdižu poklici: "La ilahe ille-llah!" i: "Estagfiru-llah!", prizivajući hadis da nas zaštiti: "Ustrajte izgovarajući riječi La ilahe ille-llah! i Estagfiru-llah!. Često ih izgovarajte, jer šejtan kaže: Ja upropastih ljude grijesima, a oni mene upropastiše riječima La ilahe ille-llah! i Estagfiru-llah!

Posljednje što se dade vidjeti u sumraku je hadžiroda: na kraju svakoga dana proleti više naših glava, kazujući nam kakvo će vrijeme biti sutra.

Ljeto je, starije od samog sebe, sijedo poput sunca u zenitu. Sunčevi zraci su jači od trepavica, ali mojoj glavi pod pazuhom našao sam dobar zaklon.

Idem, tako, Bosnom, kao da stupam po očevim leđima punim žigova. Ja, naprotiv, ne osjećam nikakvu bol, bol je tek sjećanje na jednu oštricu noža, protiv koje se branim drugim sjećanjima. Ispred pogleda pucaju znakovi, kao pečati. Mama još uvijek stoji pokraj desnog očevog brka, obučena u cvijetnu haljinu kratkih rukava. Sada jasno vidim svoje rođenje, prijevremeno zakopavanje u našem malom greblju, ime koje me spašava od smrti, majku Mevlu i njene mehleme...

Idem Bosnom, i ne vidim ništa osim mojih pečata iz djetinjstva. Selo traži djetelinu sa četiri lista u kojoj se krije kap sreće. Amidža Ilijaz sjedi na grani kućne lipe, i razgovara sa golubovima. Did Ale maše raspetim svojim rukama... Ta slika dugo treperi, dugačka poput nečijeg života, i zaustavlja se na riječnom splavu: raspet čovjek pluta velikom rijekom. Čovjek bi mogao biti moj did, ali rijeka ne bi nikako mogla biti Sana. Kroz šumove i sunčevu caklinu provučem glavu pod pazuhom, pa iznova vidim i čovjeka, i splav, i rijeku. Bože, Ti Koji otvaraš ljudske oči kao krunice cvjetova, progledao sam Ti!

Cvijeću, međutim, ni traga. Godina je 1992., i nema tog oka u Bosni koje nije osuđeno na užas. Idem obalom uz rijeku, i srećem, kao poslije velikog povodnja, ostatke mnogih života. Kape francuzice, čije pipke vidi još samo riječno ogledalo. Dimije, nabrekle od vode, poput buradi od razvaljenog kerepa. Djeca nasukana na sedre.

Brčko, Bosanski Brod, Bosanska Gradiška. Srušeni mostovi preko rijeke. Sela prostrijeljena palim munarama. Razbacani zavežljaji pored živica, na putovima, za petama onih koji su se možda spasili. U Bosanskom Novom prepoznajem žubor Sane, pa joj krenem prema izvoru, prema zavičaju.

I hadžiroda zaleprša više ramena. Ugledam, ponovo, svoje pečate, pa počnem žurno da ih otvaram:

* * *

Leti tica hadžiroda
uz rijeku
niz rijeku

Viti kljun kad uperi
prema ušću, put zapada -
kiša pada

Zaplovi li
ka istoku, put izvora -
eto sunca iza gora

Čas kličemo, čas hakamo
prema nebu -

za potrebu

I uvijek zaboravljamo
da je tica hadžiroda
samo želja Ademova roda.

* * *

A majčino krilo je hadžirodino gnijezdo.

* * *

Očevo, pak, krilo je orlovsko gnijezdo. Daleko i nepristupačno. Odmaknuto taman toliko koliko je dugačka tradicija po kojoj stid izbacuje djecu iz očevih krila prije nego što ona upamte oca.

Očevo krilo i koljena su me zaprepastili krajem šezdesetih godina, kada sam na njima vidio svoga drugoga brata. Vrištao je od sreće, koju posigurno neće upamtiti. A ja sam ga u tim trenucima mrzio.

Poslije, kada smo u školi učili saobraćajne znakove, shvatio sam: očevo koljeno je izbočina na putu; a krilo - crna tačka.

* * *

Carstvo očevog krila, dakle, nikad nisam upoznao. Za utjehu, upoznao sam predobro socijalističku pustopoljinu očevih leđa.

Očeva leđa su bila atlas socijalističkog napretka, idejnih skretanja i posrnuća. Na njima su se jasno ocrtavale prve petoljetke, potom nagli prijelaz u samoupravljanje, i gdjegdjemice nekoliko godina liberalizma.

Heftično, otac bi ležao na trbuhu, posuvraćene potkošulje do zatioka. Mi, njegovi sinovi, stajali smo u redu kraj hasure na kojoj je ležao, raspoređeni po godinama rođenja. Kao najstariji, prvi sam stupao na očevu socijalističku pustopoljinu, i, tabanima koji su se užurbano približavali tabanima odraslih, gazio po najvećim očevim kvrgama i žigovima. Otac je othukivao, stenjao i povremeno komandirao: "To, sine, to!", "Desno! Desno!", "Lijevo! Lijevo!" I ja sam pod tabanima osjećao kako pucketaju žigovi, na desnoj strani porodični i džematski, na lijevoj zemljoradnički i socijalistički... Poslije mene, na očeva leđa se penjao srednji brat, da svojim srednjim tabanima rastjera žigove što ih je otac pokupio negdje između socijalističkog jarma i porodičnog samara. Najmlađi brat, pak, na kraju je glačao očeva leđa do one mjere koja je dovoljna da oca pošaljemo po novu sedmičnu porciju žigova.

* * *

Lišen očevog krila, zgrožen roditeljskim leđima, vapio sam za bilo kakvim skloništem. Sklonište sam ubrzo našao u zagrljaju rođaka Jasima, privremenog studenta na studiju u Sloveniji. Svakoga vikenda, ranom subotom, budio me je težak crnački glas. I, evo malog meleka Ključanina, onoga što još trčkara između svjetla i tame, juri prema crnom glasu koji ga doziva. Za njim trči bijela spavaća košulja, nastojeći ga uhvatiti. Crni glas nije nikakav glas sa nebesa ili glas koji se priviđa, on postoji, ali sada nije vrijeme, i nema se kad, otkriti njegovo porijeklo. Jer, bijeli melek Ključanin utrčava u kuću rođaka Jasima, zaskače se na kvaku vrata jedne sobe, i silovito, tarzanskom gipkošću, skače na jedan krevet. Iz kreveta polahko promalja figura jednoga diva, diže se do uzglavlja, širi ruke i osmijeh koliko i ruke, i kaže: "Haj, Sačmo!" Ja ulijećem u taj paradiz, i dugo, dugo šutim. Rođak Jasim potom ustaje, ogroman, kao prvi čovjek, bogougodnik, i prilazi stolu pokraj kreveta. Na stolu se nalazi gramofon, vitkog vrata i velikog uha, sa ručicom iz koje će poteći muzika. Sada je već vrijeme da se otkrije porijeklo onog crnačkog glasa, jer, evo, glas struže po cijeloj sobi, i prijeti da je pretvori u gomilu bezlične piljevine. Naravno, samo jedno grlo na svijetu može učiniti takvo što, i on pripada Luju Armstrongu, sad-zasad, mada nije sigurno da se taj glas neće jednom vratiti prašumi, iz koje je, svakako, ukraden. Otkud, pak, crnački glas u posve muslimanskoj Trnovi, selu beskrajno udaljenom od svake tačke stranjskog svijeta, - ne znam, i nije na mojih šest godina da odgovaraju na tako teška pitanja. Ja jedino znam da sjedim na krevetu rođaka Jasima, dok on stoji kraj prozora s cigarom u ruci, da zamišljam svijet što izlazi iz Sačmovog glasa, i maštam o mojim koracima koji će ga, kad-tad, upoznati. Ali, vrijeme je da upotrijebim svoje koračiće u sasvim ovozemaljsku svrhu: rođak Jasim je dopušio svoju cigaru, navukao brzo hlače, i viknuo: "Ko će prije!" Tutnjimo niz basamke, dok iza nas se trese stara kuća, bosanska sasvim, i glas starog Sačma, crn sasvim. Na bunaru, iz zahrđale kofe posipam vodu po šakama rođaka Jasima, on se pljuska po licu, grudima, ispod pazuha, po kosi koja kroz svoje afro-čekinje ne propušta vodu - i smijemo se. Taj smijeh i ta voda što pršti, i crnački glas koji škripi kroz otvoren prozor, slika je svijeta koju ću tražiti cijelog svoga života.

* * *

Vrijeme za moj svjetski korak bilo je prošlo. Ja to, međutim, tada nisam znao. Strpljivo sam ga čekao da se pojavi u lister odijelu, šimi-cipelama i ružom u zapućku kaputa. Njegovo kašnjenje sam pripisivao nevidljivom nebeskom defektu, koji ga samo trenutačno zadržava...

* * *

Slika zaustavljenog točka historije, ili barem točka kojem nedostaje paoc, sastavljena je od jednog lovačkog stočića, špila karata, i četiri ruke: Šerif Mehadžić i Medžid Bešić igraju džandara, kaubojski, bez milosti, i pardona. Vrijeme tu ne znači ništa; možda je važno samo nebo, koje igru kartaša računa već u decenijama, i na kojem se pokatkad, nekim nebeskim dvogledom, dade iščitati rezultat: neriješeno.

* * *

Pravi pravcati dvogled nalazio se u selu otkad je selo progledalo na barem bližu daljinu. Nije bio ničije vlasništvo, a kada bi se ono i tražilo možda bi se moglo naći u pridjevu seoski. (Legenda kaže da je dvogled darivao selu osobno Veliki muftija jerusalimski El Huseni, za doprinos u odbrani zapadnih granica islama. A šaputanja, koja nikad neće prijeći u legendu, pričaju o nekom njemačkom oficiru koji se za posljednjeg rata zaljubio u jednu od seoskih ljepotica, toliko da joj je dvogledom htio pokazati granice Trećeg Rajha. Dvogled joj je ostavio da ga prati do krajnjih granica Velike Njemačke, tamo, u Rusiji, odakle se nikad nije vratio.) Dvogled je koristio ko je stigao. Počesto se nalazio u rukama Zulfe Lezića, koji se, eno, po ko zna koji put, penje sa dvogledom na munaru, i otud gleda igra li dječurlija nogomet na njegovoj bari. U četiri sata svakoga dana podrazumijeva se da se dvogled nalazi na frljavim očima Fikrete Sadić: završena je prva šihta, njen muž Velija svaki čas treba da se pojavi iza okuke na motoru marke Tomos; a da li se iza njegovih leđa, na paksicu, šepuri i seoska haspida Hiljadarka - pokazat će dvogled. Ipak, ta sprava sa dva izbuljena oka najčešće produžava zjenice Ludog Midhe: on povazdan sjedi na Turbetu i kroz dvogled priziva nekoga, bilo koga, da dođe iz ružičastog svijeta.

* * *

Nakon dužeg čekanja berbera, pred mojim očima pojavile su se jedne makaze (sa jednim kraćim krakom, čini mi se donjim). Ćuna je učas otišla na paranđak, u kratkom ali jakom bolu, koji me je za tren ukočio, od nogu do glave. Taj bol je ujedno prerezao jedno vrijeme, na dva nejednaka dijela, poput dva nejednaka kraka berberskih makaza.

"Sad si musliman! Definitivno!" - čuo se glas Ćeman-efendije, a odmah potom i sunetska dova, da sve to utvrdi. Iako su me pokušali potkupiti mnogobrojnim poklonima (hamajlija u kojoj se nalazila mala Knjiga, nekoliko novčanica sa kojih se smiješio udarnik Alija Sirotanović, i, što je bilo najvrjednije, sedmična pretplata karata za kino) - bio sam uvrijeđen da su jedne obične makaze sa nejednakim kracima otfikarile mojih šest bezbrižnih godina kao da ih i nije bilo. Definitivno!

* * *

Spomen o kinu treba svakako početi riječima majke Mevle: kino je omađijač očiju. Tu, naravno, ne valja stati, niti, ne daj Bože, upasti u koloplete majčinih vidljivih i nevidljivih magijskih stvorova, nego samo uzeti omađijača očiju, i krenuti dalje. Opis koji slijedi može se činiti pretencioznim, jer je svako seosko kino isto: terenski džip natovaren čudnim sanducima, agregat za struju (koji tutnji jače od tona sa zida), crna kutija na velikim gvozdenim nogama iz koje izlaze slika i zvuk, redovi drvenih klupa na kojima sjede insani (veliki, srednji, mali) sa očima što postoje samo u tom trenu, plač ili smijeh, ovisno o pokretima na zidu... Tu obavezno treba dodati trenutak kad rolna filma sa treskom pada sa metalnog stalka, slika sa zida iščezava, ali se pojavljuje nakon desetak minuta, preskočene radnje barem za jednu rolnu. Radoznalci koji žele vidjeti cijeli film, biciklom odlaze do susjednog sela, jer tamo padaju i nestaju druge rolne. Sve to je, eto, sasvim uobičajeno, i zadržava se u okviru majčinog omađijača očiju. (I neka se neko usudi reći bilo što o pretencioznosti!) Uobičajeni su i žurnali što se puštaju na početku svakog filma: Tito sa Nehruom, Tito sa Naserom, Tito sa Haile Selasijem. (Možda bi neki nepristrasni promatrač jedino bio začuđen uzdasima sa drvenih klupa kada se god u žurnalu sa Titom pojavi neko muslimansko ime? Ali, mi znamo da to samo nekontrolirano odhuknu želje za cjelovitom slikom Dar-ul-islama.) Repertoar je, također, isti kao u svim seoskim kinima Jugoslavije: red kaubojaca, red partizanštine, i pokoji ljubavni. Neprikosnoveni film je, naravno, Kozara, koju redovno moraju gledati svi seljani, i kao po komandi plakati kada se u nekoj zemunici pojavi majka s crnim rupcem i djetetom u naručju. Potajni ljubimac je film Hanka, gdje selo daje oduška svojim suzama, skupljanim posljednja dva stoljeća. Ali, rekosmo, sve je to deja vu. Jedino za što sam siguran da nema nigdje na socijalističkoj strani svijeta, a mogao bih se kladiti ni na kapitalističkoj, je naziv kina: više ulaznih vrata, izblijedjelom zelenom farbom piše - Džennet.

* * *

Drugi omađijač očiju bio je televizor; s tim da ta kutija direktno iz insana izvlači merhamet a utiskuje crne duhove karanđoloze. Kako selo dugo vremena nije dobijalo struju (taj "strujni problem" je dospio i do maršalata J.B.Tita!), Skender Bijelić, jedini vlasnik televizora u selu, priključivao ga je na cirkular marke Arad. Nikad se niko nije upitao kako je taj spoj cirkulara i televizora uopće moguć, niti je, izgleda, ikome bilo i do kakvih pitanja kad zatutnji Arad. Mada je tv odvrnut do daske, svi napregnu uši da čuju bilo što od te buke. Najsigurniji su bili titlovi, ali posve je bila nesigurna pismenost; pa, evo, decenijama poslije još se sriču neke riječi i rečenice. Dugo mi je vremena trebalo da shvatim kako su najomiljenije emisije moga naroda ustvari odjavne spice: sa njih su sricana imena nalik našima, pobožno i tiho, kao da se sriču sure. Na istom tragu je i događaj koji se zbio početkom sedamdesetih godina (i neka to bude moj dječiji prilog diskusiji o odnosu televizije i širokih masa). Taman one godine kada je Kasijus Klej postao, na radost muslimanskih masa cijeloga svijeta, Muhamed Ali, upriličen je meč Ali - Frejzer. Da li zbog toga što se događaj odigravao daleko, ili zbog nekakve socijalističko-katoličke urote, prijenos meča je bio u ranim jutarnjim satima, kad se šejtani dijele od meleka. To, međutim, nije spriječilo cijelo selo da zasjedne ispred Skenderove tutnjeće kutije. Skender je aparat iznio na zadružni prozor, a selo se poredalo po trzni. Ćeman-efendija je prije početka meča proučio dovu za pobjedu. I sve se utišalo. (Ni lepet odlazećih krila noćnih meleka nije se čuo.) Kako je meč odmicao, a Frejzer itekako primjenjivao svoju podmuklu devizu "Ja tučem tijelo, a glava će sama pasti" , tišina je sve više i više poprimala zlokobni muk nacionalne tragedije. Samo povremeno čulo se kratko odhukivanje i škripa zuba. Kada je, negdje u desetoj rundi, bilo očigledno da Kasijus Klej itekako prlja uzvišeno muslimansko ime, Abdurahman Ključanin, starina od stotinu godina, se digao, pružio ruke prema nebu, i viknuo: "Udri ga, Muhamede, vjero naša!" Za njim su skočili svi, i zagrahali...

* * *

Karađoz i Hacivat bili su, također, itekakvi omađijači pameti, ali dozvoljeni i poželjni. Njih dvojicu je izmislila muslimanska dokolica, pa da se duša u dokolici ne bi isuviše igrala šejtanima na scenu su stupali oni. Mada pravi pravcati džini na kanafi, obojene figure od tanke kože, koje se, na platnu, pokreću putem konca, Karađoz i Hacivat su samo ponavljali stare bošnjačke adete i moralne zakone o pravednosti i zlobi. Ostali kao jedna od sićušnih ostavština davno otišle Turske, vjerovatno izurmli pod prašinom bošnjačkog nehata u većini bosanskih mjesta, u mojoj Trnovi su živjeli samo kao kapric dvoje čudnih ljudi, Fahira i Fahire Kamenčić. Brat i sestra, koje je sam Bog ostavio neoženjenim i neudatom da bi pričinio radost djeci, svu svoju ovozemaljsku nježnost i ljubav usmjerili su ka lutkama, ujedno ispunjavajući zavjet oca i majke što im se ukazao jednom u snu, nakon roditeljskog preseljenja. Tako su barem oni nastojali objasniti svoje čudno zanimanje za svijet lutaka; ali, bilo kako bilo, svakog petka, u ranim večernjim satima, djeca bi posjedala u avliju Fahre i Fahire, i počinjala je predstava. Mladi Karađoz, siromašan ali pametan, lica vidljivo narumenjenog Fahirinim karminom, izmiče svim zamkama starog, prepredenog Hacivata, kojemu ne pomažu sva bogatstva svijeta. Mi, djeca, navijamo, naravno, za Karađoza, plješćemo njegovim pobjedama, i nikad i ne pomišljamo da taj naš nepobjedivi junak ima malo previše ženskast glas. Igra traje negdje do sredine sedamdesetih godina, kada se Karađoz naglo preobražava u ugnjetenog proletera a Hacivat u namrgođenog poslovođu. Sve bi, možda, i prošlo bezbolno da Karađoz na kraju ne poprima lice Džemala Bijedića, a Hacivat, zamislite, isuviše poznati i legendarni lik J.B. Tita. Otkud se pojavilo "oko koje sve vidi", mi, djeca, ne znamo; samo znamo da jednog petka nije bilo predstave, a ni Fahira i Fahire. Iz parčadi razgovora odraslih, kupljenih godinama poslije, mogla se sastaviti slika Fahira i Fahire Kamenčić kako u nekoj od tadašnjih mnogobrojnih socijalističkih ludnica povlače konce nekakvim čudnim lutkama, koje nit' govore, kažu, nit' romore.

* * *

Iz jedne knjige zelenih korica (na kojoj, čini mi se, piše "Muslimanske junačke pjesme") izlijeće glas tetka Redže, isuviše nazalan i tanak, ali to mu ne smeta da se u njemu ne prepozna Alija Đerzelez: na konju prelijeće po Bosni, od jednog do drugog Gerzova. Imam šest godina, rekoh, i o Aliji Đerzelezu znam samo da je bio pobožan i da nikad nije sjekao mlado drveće i mlade grane.

* * *

A iz nevidljivog nebeskog kažiprsta jedne nedjelje, koja je zaboravila svoj mjesec i godinu, pala je prva crvena kap. Dječak koji je pokazivao kap svima tog dana je proglašen ludim; sutradan, već su svi u njemu gledali Božijeg ugodnika: palo je toliko crvenih kapi da je svako dobio po jednu. I sve je postalo pirgavokrvavo. Od sijaset ponuđenih istina odabrane su dvije: nacionalno-nebeska (nebo je primilo toliko nacionalne krvi da se je prevršilo, pa nam šalje višak), i meteorološko-studentska (oblak iz Sahare, prepun crvene prašine, upravo je tih dana stigao na naš dio neba, i to ne pada krv nego crvena kiša). Treba li, na kraju, dodati da je nacionalna istina preovladavala, barem onoliko koliko je krv teža od vode?

* * *

Pada ledenica, i vrabac
za njom pada, u cijelac.

* * *

Kad snijeg napada dubok koliko i dječiji san, vraćaju se iz svijeta Cigani. Ciganska kolonija na Visu oživi, možda i previše za naš miran zimski drijemež. Selom se naglo proširi miris donesenih novotarija. Zalepršaju ptice koje znaju govoriti. Zacijuču bijeli miševi što iz kutije proriču budućnost bolje od svakog sna. Probaju se kaputi moherci, "isti oni kakve je nosio rahmetli Džon Kenedi". Prsti zaigraju nad novom kartaškom igrom, posljednjim hazarderskim krikom, direktno pristiglim iz Las Vegasa. Mladići prave šopove pljunute ko u davno preminulog Džemsa Dina, i uz muziku što je izvode Cigani vježbaju novi ples zvani šiz, koji bi se najkraće dao opisati ovako: jednom nogom gnječiš koru od banane, a jednom guzicom vrtiš kao peder... Uvježbavanje novotarija traje do prvog proljetnog sunca, kad snijeg se učas digne, lagahan, kao kapak sa dječijeg oka.

* * *

Od svih članova familije mama Derviša je jedina imala oči širom otvorene za novotarije. Njene zjene su se naprosto lijepile za ono što prvi put vide, a ruke žurno pokušavale to napraviti u porodičnom krugu. Derviša Ključanin, zvana Svjetska Žena, prva je u selu imala punđu a la Jovanka Broz; prva je od Cigana kupila zidnu tapiseriju na kojoj nekakav žgoljav gondolijer voza lađom jednu damu po venecijanskim kanalima; od istih Cigana je naručivala sjemenje južnog cvijeća i pokušavala svoju bosansku bašču što više "modernizirati"; imala je i skriven ženski šešir, koji nikad nije smjela staviti na glavu, osim tajno, kada bi mislila da je niko ne vidi: sjedi pred ogledalom u spavaćoj sobi, nasmiješena i odsutna, već Greta Garbo, Rita Hejvort, Marlen Ditrih... Jednom je, međutim, itekako pretjerala. Gdje je načula da je hrana najukusnija ako se peče u novinama, to samo znaju njeni "svjetski glasovi". Uglavnom, mama je zamotala krompire i meso u "Oslobođenje", pa smo za sofrom začas dobili porciju domaće i svjetske politike, sporta, kulture, a našla se i pokoja umrlica. Na nekom krompiru je na primjer pisalo SAMOUPRAVNI, na drugom nagrada, na bataku TITO ULOVIO MEDVJEDA KAPITALCA, a vrhunac su bila kokošija prsa na kojima se lijepo baškario lik umrlog prvoborca ČEDOMIRA UBIPARIPA-ŽUĆKA Kada smo nakon svega familijarno dobili olovni proljev, otac je održao mami lekciju o štetnom uticaju svjetskih budalaština na domaće trbuhe.

* * *

Politika se uvlačila u našu kuću neodbranjivo, poput jakog vonja domaćeg tvora. Taj tvor ulazio je u kuću kad je htio, nekim samo njemu znanim prolazima. Uzalud je otac postavljao gvožđa na sve poznate i sve tajne rupe u zidovima, uzalud je mama špricala sobe nekim talijanskini dezodoransom (mora se naglasiti: prvim stranjskim mirisom u selu!) - tvor je bio tu, neizbježan poput socijalizma.

Jaku vezu tvora i politike osjetili smo 1971. godine. Te godine muslimani su, nakon pola stoljeća nepostojanja, dobili priliku da udare muhur na ponovno svoje rođenje. Popis stanovništva pamtim po lijepim djevojkama koje su stigle iz grada, i, idući od kuće do kuće, nepismenim seljanima pokazivale u koju će rubriku, kao u bešiku, položiti svoje nacionalno djetinjstvo.

Kad je jedna od takvih djevojaka upravo upitala "Kako se osjećate?", u sobi je strahovito zavonjalo. Otac je rekao: "Tvorić... ko tvorić", nastojeći objasniti iznenadnu pojavu smrada. Djevojka je, međutim, ciknula (lasica u procijepu?!), priprijetila svojim lakiranim prstom, i odjurila.

Sutradan je pred kućom stala crna marica, i odvela oca. Dva mjeseca je trebalo ocu da, u banjalučkom zatvoru, objasni kako se nacionalno ne osjeća kao tvor nego kao "musliman". Nije nam poznato šta je lijepa djevojka upisala u rubriku nacionalnost.

Ali, poznato je da događaj iz '71.-ve nije bio ni prvo ni posljednje očevo ideološko skretanje.

* * *

Otac jednom rukom čvrsto drži paksic, drugom guvernalu. Usredsredio se potpuno - koliko može biti potpun čovjek u tridesetim godinama - na tu stvar. Dahće, protisnutog jezika između dva brka. Njegove plave radničke pantalone sasvim su u skladu nadolazeće budućnosti.

Budućnost u tom trenutku liči na bicikl marke Rog, na kojem moja mama Derviša pokušava učiniti svoj prvi samostalni korak, makar on bio biciklistički.

Sve to, međutim, izgleda trapavo, pogotovo iz trešnjastog pogleda njihovog sina. I završava u očevom pokliču:

- Ja dižem od tebe ruke, Derviša! A, diže, vjerovatno, i Bog!

Tako čitav život: otac nemoćno diže ruke, a majka pravi životne osmice.

* * *

Tamo, iza zavičajne granice, nazirao se grad, koji će jednom upoznati moje korake.