Sećija
|
|
Sjesti, u sumrak, na te,
purpurom bijeliti oči. Slušati sate i sate vrijeme, i nadu, kako toči. Na obzorju, iz dubine polja, čeznuti konjanika iz dalje, iz nigdine: da javi kakva je slika svijeta, tamo, iza gorja. Na kraju, kad sve zatamni, smoren leći na te. I morja vale slušat, koje huče sni. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |