Ključanin, Zilhad

Izgrjevkom, iz oka dječaka izleptire
dvije po dvije, s ramenā stresajuć rosu,
teško paperje sna. Cure, ne hitre,
kroz polje, gaze kroz rasvit, u nag dan.
I blijedi nožni list: polenom posut,
iz ruba haljine curi mlazak, ledan.
Ka rijeci taban stremi, ka onoj što san
spira sa jedrih tijela u puten sud.

Vodenični mlaze, samo tad te znam, vitka,
kad s tobom dobovah grudi, drhtave polutke
niz leđa, hrbat, bedra, nožne zavijutke;
kad onomad, stamen kô na oluji pritka,
stajah pred vratima svijeta, njegov sjaj
osjetih: tečan, valovit kristal.
Živote moj, mlaze vodenični, od tada
svakog Jurjevdana ti mi po srcu padaš!