Na Aliđun
|
Mlađi od sunca ustajem i budim čeljad svoju,
četiri duše jednake ovoj mojoj. Avgust je drugi, valja nam gore stići, na trznu, prije zlatonje ružoprstog da ne bi od tijela naših izatko hitricu onu što gorom ide ne šuška, vodom ide ne bućka. Jer je drugi avgust, i lice valja sačuvat od svega što nema njegovu šaru, plodan Božiji red. I, već klapa put, zobna kapa pjena: pristrankom, sa svojtom svojom i onima što nisu mi ništa do svojta koja me veže za Božiju bobu: insan. Mir je, i tako mora biti. Samo škripne paoc, odere kamen šina, u mahu, dovoljnom da krikne kreja, klepetljika našeg neba. Kad jaram na trzni stane, dušak nađe smiraj, komšija, istovjerac, donese dvije grede pune bijelih golubova. Bog bi dao da bi dobro bilo, kažem, ja, muhamedovske vjere, jer pogaču dijeliti treba kao što sunce svoj dijeli sjaj. Jer Aliđun je, i, u kolu, korak po korak, isti se veze plet, ruka na rame panuć isti kazuje kret, i trepavica svodi iste ptice let. Mada, do podne Ilija, kažu, od podne Alija, vele - ja tešku razgrćem mrežu, zavjesu tkanu od mraka, i vidim, u suncu što šestari nad ovom Bosnom, sočim jednoga samo, bez ikakvog drugog znaka do lune u žutoj šaci, do zraka čiji krajevi bezmjernu cakle tugu po zgrbljenim ramenima Bošnjaka. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |