Ključanin, Zilhad


 

 

Na Aliđun

 

Mlađi od sunca ustajem i budim čeljad svoju,
četiri duše jednake ovoj mojoj. Avgust je
drugi, valja nam gore stići, na trznu,
prije zlatonje ružoprstog da ne bi od tijela
naših izatko hitricu onu što gorom ide
ne šuška, vodom ide ne bućka. Jer je drugi
avgust, i lice valja sačuvat od svega
što nema njegovu šaru, plodan Božiji red.
I, već klapa put, zobna kapa pjena:
pristrankom, sa svojtom svojom i onima
što nisu mi ništa do svojta koja me veže
za Božiju bobu: insan. Mir je, i tako mora
biti. Samo škripne paoc, odere kamen šina,
u mahu, dovoljnom da krikne kreja, klepetljika
našeg neba. Kad jaram na trzni stane, dušak
nađe smiraj, komšija, istovjerac, donese
dvije grede pune bijelih golubova. Bog bi
dao da bi dobro bilo, kažem, ja, muhamedovske
vjere, jer pogaču dijeliti treba kao što
sunce svoj dijeli sjaj. Jer Aliđun je, i,
u kolu, korak po korak, isti se veze plet,
ruka na rame panuć isti kazuje kret,
i trepavica svodi iste ptice let. Mada,
do podne Ilija, kažu, od podne Alija, vele -
ja tešku razgrćem mrežu, zavjesu tkanu
od mraka, i vidim, u suncu što šestari
nad ovom Bosnom, sočim jednoga samo,
bez ikakvog drugog znaka do lune u žutoj
šaci, do zraka čiji krajevi bezmjernu
cakle tugu po zgrbljenim ramenima
Bošnjaka.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net