Ključanin, Zilhad

Ne znam zrelije vrijeme od ovog skupljenog
u mojoj vlasi. Nekada sam, u bašči,
za tekijinim zidom, znao satima slušati
kako mi niče brada. Trpnju učih tako
da tijelu skraćivah svijet, granak po granak,
lice po lik, da sebi zrcalo bude, i psiha.
Za dušu ostavljah zrnast jedan trak,
odašiljan dječijom rukom. Znadoh: grijeh moj
preda mnom jest neprekidno. Mišljah: strah
i trepet otrgnuće me od grijehova mojih.
Molitve stoga skupne smatrah buketom Njemu,
od najčišćeg onog lata što može polučit
Ravan. I dadoh ljiljan svoj, râd! Sam,
u bašči, dok vlas je hitala niz vrat,
taban ispred mrava sklanjah, većeg od sebe,
znah. A 1942. je sada ljeto, zlo. Ruka je
lomna, od plama lomnija voska. Padne li -
a skoro će i to se zgodit - molim prste
da štedri budu, bijeli, prema ručici onoj;
da smognu snage zapisat:

Griješni Ilhamija.
Ilhamija zemlja.
Ilhamija trava.
Ilhamija zlatravnik.
Legnuvši na tabut,
pomeni svoj mezar,
misli na to.
Bože, prosti
griješnoga Ilhamije
dušicu.