Balada o Sani
|
Tamo gdje vriježe kupina gmižu
i tmoružica latima pljušti, gdje se jošići ka rijeci nižu, uz potok, gdje zrak zrakom šušti i zmija drukčiju košulju ljušti - tamo gdje mnoštvo mnoštvom kipti, vijuga, sobom skrita, Staza Smrti. Kad majkama našim bjelilo kose obaspe, gluhota okoliš stanji i nevid zamreži zjene, one se u smiraj spreme. Zavežljaj omanji u ruci ponesu, i smjerno, uz zadnji dana ćuh, na crven put se penju - ka rijeci, mezaru svom se djenu. šta misle majke tada? Sjećanje da li im dušu plavi? Il' zrnast znamen života ostalim slikama ne da da navru? Dok omču i modar kamen u smotuljku stišću, džennetski bršljen da li im se već skutima mota? Kaži, Stazo Smrti! Gukni, Stazo Života! |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |