Ključanin, Zilhad

Malo-pomalo upoznajem bjelinu
tavanice, gled uz gled, rub na rub.
Kupinaste imam oči, i cjelinu
ako hoću na dušin se penjem stub.
Tišina posvunoć, snježna, onoliko
biva moja kol'ko čežnje uščuvam za likom

koji, dnevam, utrnulom oku priđe.
Tek tada uho imam, tek prošepesa
nečija noga, putnik, zvekom postiđen,
pod tuđim oknom jutrenje stresa.
I košara sa plodjem zakrili staklo.
I ruka u prvom pokretu pipa paklo

žutog mirisa, usni znanog dnevlja.
Slika crna krenuv iz plavih pluća
srca je modra na hrpi ugljevlja,
kockast dimnjak toplane, oči kuća,
visoko obješen nakit, zračne skrame.
Sestro, nakit nemam, sitan imam znamen,

nikom dostupan dukat zbog koga
Virgila svoga zovem bijelim glasom:
svilenijom rukom i svilenim vlasom,
povedi me dolje, da prozračja tvoga:
gdje bjelina nema tako oštrih brida,
i pad trepavica duži je od vida.