Negdje
|
|
Ima soba gdje je korak jednak gibu
trepavice kad kapne po njoj paučina, ne od vjetrovitog okna, niotkud kapne. Kapa i svjetlost sa stropa, iz tisuću staklenih oktaedara, iz grozdova, kao da kaplju svici. Moć je noć, zlatna griva i kopito, tiho kao tuga. Na prozorima kojih nema, po rešetkama, polakše hrđa vri, zeleni prištevi, modra čioda na vršku. Tako se mjeri vrijeme, samo tako: kad puknu. Tad se osiplju nožice fotelja po crvotočnim uglovima, zebe zid, lamperija, tad zjenice drvenog cure konjića, neutješna zvonca. Dva se rasklapaju dlana. Mnoga sklapaju krila. Iz podruma tuče bubanj, činela sikti, drûga. Tiho kao tuga. Tiho, kao tuga. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |