Istanbul
|
|
Ovdje, poređenje nema drugog člana.
Moj drug je Kurd, i ima oči boje zastave domovine koju sniva. Siđemo do Bosfora, pušimo hašiš, i kob je vidljiva, onoliko koliko se vidi koštica kroz zrelu opnu grožđa. Žasemin, cura koju dijelimo po mjesečevim mijenama, ide ka brodiću koji se zove Kismet. Mlada je i ne vidi da joj olabavljen lastiš trese ruku taksiste koja prebire tespih. Radio javlja o teroru, bombi u sinagogi, danas je džuma i hiljade grla viče Filistin ! ispred Bejazitove džamije. Pravda je od Boga, ali: odavno odškrinuh vrata koja me vode ka nuli. More je plavo kao oči Mustafe Kemala Atatürka, ovdje, gdje poređenje ne zna za riječ strah, i sve se dešava između dva naličja, kao kombiji na čijoj šoferšajbni piše Mašallah, na zadnjoj Allah. (19. 2.1992.) |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |