Ključanin, Zilhad

Septembar je srednjovječan mjesec.
Šumski duh sa pramenovima bjelogorice.
Lišće koje sitnim šamarima udara retrovizor
Prijatno je kao domarka na ulazu Prvog šumara .
Lasteks je prirodna koža svake zgodne djevojke.
Pijemo himber, i sjećamo se onog vremena
Kad su ljudi više umirali od otrovnih gljiva.
Danas, pjesma treba da je obična
Kao pločica u mrtvim ustima vojnika.

Septembar je srednjovječan šumski duh.
Put zavojit da jedva stignemo vidjeti
Ime strane države ispisano na asfaltu.
Kažeš: ja i moj narod smo usamljeni.
Kažem: volio bih da sam starac
Koji sjedi na obroncima i ima vremena
Da čekam jesen. I povlačim obarač,
Okrećući glavu istočno od izvlakača.
Vidim samo: tuta moje kćerkice,
Mala kao kolektivna svijest jednog naroda.

Septembar je, ipak, kicoš sa izvučenim pramenovima.
Sjedimo na ivici vrtače iz koje su odnijeli glinu.
Čovjek, kojemu se nacija dade pročitati
Na zastavici iznad volana, glanca kola.
Probali smo pištolj koji si mi donio na dar.
Glancamo i mi onaj metalni puteljak između života
I smrti: crni gar ne veći od zrna kupine.
Kad saberemo godine, mlađi smo od našeg predsjednika.
I umatamo pištolj u bošču, kao gurabiju.