Prag, jezik
|
|
Govorim: mliko, vrime, bilo,
dok ne propjevaju stvari. Sjećam se vremena kad je bilo normalno vidjeti blagog čovjeka kako Božiji i ljudski ne kvari red, noseći danas i dovijeka glavu svoju ispod pazuha. Govorim: cviće, slipić, brig, dok dječak trči putem peluda, radoznal slijepac dok iza brijega ne dočeka ga drugi brijeg. Kažem: lîpa je lipa litnoga sniga, jer mucav sam kad kažem: kao, jer ne mogu poredit ono što biljeg združenog ima, jer nikad ne bih plakao. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |