Ključanin, Zilhad


 

 

Musliman

 

Odusprav hodim, polahko, za šnjure vezujem gled.
Ni sredinom džade, niti krovan, onako. Između
onog što trepavica natkriti može i taban pokriti netom

postoji puteljak, blijedi, dostupan nikom. Vjerujem
da ima početak, biva kraj, i među tima red. Dunjaluk
jeste ploča, na leđima je drži vo, koji na ribi stoji,

ova na vodi, plovka, a voda je na vjetru lahor.
Kad on repinom vine... Dotad, pčele se saspu u prah.
I sunce zaspati mora u potiljku živeža cijelog.

I vratiti valja dug crnki sa kojom ćeš leći. Vrijeme
skupiti u krug, gdje glava rep će sjeći... Odusprav
hodim, bodar, ne kaneć ruku dići povrh čelenke svoje.

Da bacim Bogu neću u lice njegov dar. Ko sjemenke
sa nafakom sadi dalje od svoje sjenke, od brige
je siguran, pobro... A mali se travanj gnijezdi

u granama topola. Do jurjevdana sjena će svjetlija
biti, i korak. Bijeli su krovovi grada, i taman je
dopola svod, dok početku tabanam svome, ja, narod.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net