Ključanin, Zilhad

Izgubio sam bilješke za roman.
Koliko se sjećam,
bijelo je boja početka.

Dječak se penje na brežuljak.
On je nevinost
uhvaćena u ljudski lik
Božijom mrežicom za muhe.

Pete su ružičasti pajaci,
sa bijelim pjegama koje su možda studen.
Iza otpadaju gradovi kao rosne kapi.
Vrijeme sa zapada i vrijeme sa istoka.
Mahovina se lijepi za tabane kao sjećanje.

Narod koji nevinim petama
gazi nevinu zemlju. Narod
sa najboljom off-pozicijom u Evropi.
Avangardan kao rock and roull,
kao podrum iz kojeg je istutnjao punk.

Ili bik iz razjarenih talasa mora
da uplaši Hipolita, čednog i lijepog,
ženskasto stvorenje, koje je zbog žene
preziralo žene. Poput moje tetke,
s početka ovoga stoljeća, badžijanije,
koja je zbog muškarca prezrela muškarce.

Istočna je staza.
Istok je staza. Lišaj
i koprivin prišt. Sunce
jače od trepavica, lišća, toliko gustog
da bi se na njemu mogao
sagraditi skroman dom.

Čist basamak uvijek miriše
na jeftin sapun. Oči pune mitologije,
smjese paganstva i islama. Na jednom
ramenu Azrail, na drugom Radogost.
Noći zebnje. I ćuka. Prostor onog što jeste
i onoga što nije tanji je od pokrivača.

Zdrav od socijalizma.
Čeličan od diktature.
Crvenu mahramu nosim ja,
i čekam Tita, dok pljušti kiša.
Po bijelim ramencima curi crvena farba,
slab saten. On, pod tisućama kišobrana,
grije sviju nas.

Radnički kombinezoni tuknu
na lišajeve hrđe i buđ.
Moj otac popije litru konjaka
dok odgleda meč Mohameda Alija.
Prvi miris smrti je miris
očevog ovratnika.

Bratstvo i jedinstvo. Luđak
do luđaka. A moga dida, čudaka,
mrzio je pravoslavni svijet,
toliko da se utrkivao
čija će volovska zaprega
prevući mu leš do čardaka.

Dječak stiže na vrh brežuljka.
On je nevinost koja lice nadnosi nad izvor.
Zahvata vodu, kroz prstiće, kroz cjediljku,
vidi u izvoru oko, ne svoje. U tu zjenicu
može da stane povijesti taman koliko je bitno.

Izgubio sam bilješke za roman.
Dao bih roman za bilješke.
Trebao je to biti tekst
čija svaka bi riječ ličila na mali Kur'an.
Bez jedne riječi, on je svetogrđe.

(9.7.1991.)