Kad puknu pupoljci
|
|
Virimo, iza živice, kako je krišom
odvode do rijeke, do riječne brine. Dva harna mladuna, sa ohmicom mrkušom, hitaju da im svjetlo muškosti prosine! Jedan je za oglav vuče, drugi motkom po sapima lupka. Ona, mirna i bujna, cupka, u hodu, travu i lišće sa žbunja. Mi, nejač, nit dišemo, nit trepćemo okom. Kad stigoše, sâma niz brinu skoknu. Onaj sa motkom skide gaće. I, dok ona vrbove grančice brsti, on se već na njoj drmusa! Ne prođe malo - siđe; o sljeza listove garavka obrisa. Potom se drugi skinu... Mi, dječarci, zmijskom travom mažemo ćune, da nam naraste, da nam njihovim podbuhne! Ugodinu, da i mi stanemo na brinu! |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |