Ključanin, Zilhad

Nakon posjete, sobe u kojoj jedva mogu
četiri micati usne, tankog ruža surme
ispod prozorskih kvaka, nokata nakon bijelih
po breklim koljenima mladića, šutnje,
i tuge u trepavicama onog što kaza da vidje
stopu Boga Radogosta, netom, za mali
vodim te prst u podstanarsku moju sobu.
I, drukčije ovo je mjesto, brži jezik, i dah,
već pjeni tanjir tijesto, dušin siplje prah,
da krpa nije na zidu, kerice, potka, vêz,
ni zid ne bi u vidu izatko svoj bez,
niti bi sobe bilo, zraka, niti zvuka,
da tebi usnom, svilom, zlatna ne klizi jabuka,
i topeć gostinski znak daljinu topiš stidnu,
od mene do tebe mrak, i minđuša se židnu,
slobodanka, kolajna, glinamol, cakli
kuglanka tvoja dva, pa vrtnja, pakli,
zviježđa sva, i strop,
u nebo, eter, preč'com,
hopa, hopa, hop...