Ključanin, Zilhad

Septembar je sredovječan mjesec.
Šumski duh sa pramenovima bjelogorice.
Lišće koje sitnim šamarima udara retrovizor

Prijatno je kao domarka na ulazu Prvog šumara .
Lasteks je prirodna koža svake zgodne djevojke.
Pijemo himber, i sjećamo se onog vremena

Kad su ljudi više umirali od otrovnih gljiva.
Danas, pjesma treba da je obična
Kao pločica u mrtvim ustima vojnika.

Septembar je sredovječan šumski duh.
Put zavojit da jedva stignemo vidjeti
Ime strane države ispisano na asfaltu.

Kažeš: ja i moj narod smo usamljeni.
Kažem: volio bih da sam starac koji sjedi
Na obroncima i ima vremena da čeka jesen.

I povlačim obarač, okrećući glavu istočno
Od izvlakača. Vidim samo: tuta moje kćerkice,
Mala kao kolektivna svijest jednog naroda.

Septembar je, ipak, kicoš sa izvučenim pramenovima.
Sjedimo na ivici vrtače iz koje su odnijeli glinu.
Čovjek, kojemu se nacija dade pročitati

Na zastavici iznad volana, glanca kola.
Probali smo pištolj koji si mi donio na dar.
Glancamo i mi onaj metalni puteljak između života

I smrti: crni gar ne veći od zrna kupine. Kad
Saberemo godine, mlađi smo od našeg predsjednika.
I umatamo pištolj u bošču, kao gurabiju.