Privatna audijencija
|
Sanjam: kod Tita sam na ručku.
Jastog je ukusna beštija, srčemo njegove pipke. Odjednom - štrpne mu prst, uplašim se, nepojamno. Priča mi da ga boli noga. Ništa strašno - kažem - otac je imao išijas deblji od volujske žile, ali socijalno ga izliječilo, u toplicama. Zahvaljujem mu što je izmislio moj narod. On odmahne rukom: sitnica. Tapše me po ramenu: Čujte, mladiću, nije bilo lahko, znate, historija je ogroman krčag koji se mora napuniti urnom. I ja se bezrazložno sjetim kako sam prvi put drkao na dekolte Jovanke B., tamo između šupe i poljskog zahoda, skrivajući u karlici strah... Opraštajući se, on mi poklanja kartu Jugoslavije, prepunu nezdravih pjega sa njegovog lica. (Sarajevo, 16. 5. 1991.) |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |