Ključanin, Zilhad

Nacija je bogomoljka. Nacija je zečica, oče.
U noćima bijelim poput nadgrobne ploče,
kad čuje se samo tup pad pečuraka

pod nogama crnogoričnog stvora
(moguće našeg pretka koji traži odgovor),
nečujan rad sile koja rastače treset

i znade, jedina, šta znači vrijeme,
uz trošan duvar iz kojeg se čuje šapat,
u jaslama i slami, toj Božijoj paprati,

što bješe na početku, a, evo, i na kraju,
kad modro i prozirno je sunce
kao očni kapak zečeta od sedam

slijepih dana - ona guta svoje mladunce.
Nacija je zečica, tata, zagrli me, Calandrino,
u noćima ovim bijelim kao kost iz zadnjeg rata.

(Istanbul, 27. 3. 1992.)