Ključanin, Zilhad

ne vjerujem starim ljudima.
žena, tek pristigla sa pijačne tezge,
znalački se lakta pri ulasku u autobus;

to je nagon, tužan kao praziluk
presamićen preko ivice njenog cekera.
unutra, starac uparađen stane

ispod natpisa samo za invalide;
u njegovim sivomaslinastim očima
bljesne orden drugog svjetskog rata.

poredim to sa flešbekom tripa
po bedžu mladića ispod, na kojem
piše fuck you. i šutim.

ako je čovjek odnos, tražim ga
pogledom kroz prozor:
tad diskretno šušti, kao saten.

ne vjerujem, dakako, starcima.
njihove vlasi mirišu
na vlasulje sudaca.

te vlasulje će presuditi
mome unuku,
koji će jamačno biti terorista.

ipak, starac koji svakog jutra, tako moćno,
piša po kartonima na kojima piše
ne tumbaj uliva strahopoštovanje.

(Sarajevo, 23. 9. 1991.)